Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio predizbornu analizu predsjedničkih izbora u Sloveniji, koji će se održati 23. oktobra 2022. Iz opširne analize »Predsjednički izbori 2022: U iščekivanju novog zamaha u slovenskom političkom prostoru« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
U Sloveniji je 2022.godina proglašena za »super izbornu godinu«, u kojoj su već održani parlamentarni izbori, slijede predsjednički i lokalni izbori, izbori u Državni savjet te tri referenduma.
Predsjednički izbori odvijaju se u atmosferi uvjerljive pobjede Pokreta Sloboda i Roberta Goloba na aprilskim parlamentarnim izborima i tektonskim promjenama na slovenskoj političkoj sceni. Poslije izbora imenovana je nova slovenska vlada premijera Roberta Goloba, u kojoj su koalicijski partneri Pokret Sloboda (GS), Socijalni demokrati (SD) i stranka Ljevica.
U prvom krugu izbora za predsjednika Republike Slovenije, koji će se održati, 23. oktobra 2022.godine, natjecat će se pet kandidata i dvije kandidatkinje. Slovenija će dobiti petog demokratski izabranog predsjednika od proglašenja nezavisnosti 1991.godine. Dosada su tu funkciju obavljali Milan Kučan (dva mandata), Janez Drnovšek, Danilo Türk i Borut Pahor (dva mandata). Eventualni drugi krug izbora biće održan 13. novembra 2022.
U prvom krugu izbora natječe se sedam kandidata: 1. Milan Brglez (Pokret Sloboda – Socijalni demokrati), 2. Anže Logar (nezavisni kandidat sa podrškom Slovenske demokratske stranke - SDS), 3. Janez Cigler Kralj (Nova Slovenija – kršćanski demokrati), 4. Miha Kordiš (Ljevica), 5. Nataša Pirc Musar (Nezavisna kandidatkinja), 6. Vladimir Prebilič (Nezavisni kandidat) i 7. Sabina Senčar (Stranka Resni.ca).
Ukupan broj birača sa pravom glasa na dan raspisivanja izbora je 1.696.893. Izborna jedinica je teritorija Republike Slovenije.
Događaji u zemlji i svijetu, posebno nakon pandemije Covid-19 i ukrajinske krize, snažno su utjecali i na situaciju u Sloveniji. Na rastuću korupciju u EU, zbog koje, prema pojedinim procjenama, godišnje nestane oko 200 milijardi eura, nije imuna ni Slovenija. Borba protiv kriminala i korupcije i prijeko potrebne reforme posljednjih su godina poseban izazov za slovensku državu.
Slovenija je 2004.godine postala punopravna članica NATO-a i EU, eurozone 2010.godine, postala je članica OECD-a, a članica je i mnogih drugih međunarodnih organizacija. Bila je i nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a (2012-2013). Dva puta je predsjedavala Vijećem EU. Trenutno se zajedno sa protiv kandidatkinjom Bjelorusijom takmiči za nestalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a (2024-2025).
Kada su zacrtani ciljevi ostvareni, slovensko političko rukovodstvo nije imalo novih. Političke elite su bile iscrpljene i nisu bile spremne da urade bilo šta vizionarski ili veliko. Iskustvo slovenskog članstva u EU nije jednoznačno. Članstvo u EU nije samo sebi svrha i ne koristi se dovoljno u korist slovenskih nacionalnih interesa, kao što to čine, na primjer, Poljska, Češka, Slovačka i neke druge novije članice EU. Slovenija je 2004.godine bila na samom vrhu među deset novih članica EU, a sada je u sredini ove ljestvice. Biće neophodno poboljšati poslovno okruženje za strane investicije. Sa postojećim zakonskim rješenjima i poticajima, Slovenija nije atraktivno poslovno okruženje, posebno za strane investicije. Sloveniji i njenoj mlađoj generaciji, koja iz ekonomskih razloga u sve većem broju napušta zemlju, morat će se osigurati bolja, pouzdanija i kvalitetnija budućnost.
Država je snažno politički polarizirana i još uvijek se vodi žestoka borba između tzv. snaga kontinuiteta (bivši komunisti) koje simbolizira prvi predsjednik Slovenije Milan Kučan i snaga slovenskog proljeća, koje simbolizira bivši premijer i predsjednik Slovenske demokratske stranke (SDS) Janez Janša. Zadatak premijera Roberta Goloba (GS) je da okonča historijsku političku polarizaciju u zemlji i stvori društvo konsenzusa kada su u pitanju ključna pitanja za budućnost. U periodu procvata i visokog ekonomskog rasta, politička polarizacija nije zadavala velike glavobolje najuspješnijoj državi na prostoru bivše SFR Jugoslavije. Problemi su nastali sa ekonomskom krizom i recesijom u evropskoj i svjetskoj ekonomiji. Kriza je pokazala sve greške koje je Slovenija napravila nakon sticanja nezavisnosti, posebno u procesu privatizacije bivše društvene (državne) imovine. Ukoliko država želi da nastavi da se ubrzano razvija, potrebno je eliminirati unutrašnje tenzije i urediti odnose sa susjedima.
Dominira mišljenje, da Slovenija treba odrediti nove ciljeve, usprkos činjenici da je članica EU. To je zadatak sadašnje vlade Roberta Goloba. Ponavljanje fraza da će država generalno slijediti politiku EU ili zvaničnog Brisela ukazuje na nepostojanje jasne vizije, inventivnosti i opredijeljenosti ka budućnosti. Geopolitička pomjeranja i uspostavljanje novog svjetskog poretka diktiraju Sloveniji traženje vlastitih rješenja i ostvarivanje vlastitih interesa. Slovenija mora ojačati svoju poziciju unutar EU i drugih organizacija čiji je član, mora razvijati snažne bilateralne odnose izvan EU, ulaziti u partnerstva i tražiti nova tržišta na kojima do sada nije bila ili je bila premalo prisutna.
Konsolidacija države i suočavanje sa energetskom i prehrambenom krizom prioritetni su zadaci Vlade Roberta Goloba, koja istovremeno mora prevladati višedecenijske napetosti i borbe ključnih aktera unutar zemlje. Neformalni i paralelni centri moći, koji su se formirali i efektivno upravljali državom iz pozadine, predstavljali su problem za svaku vlast, koja je htjela djelovati transparentno i u javnom interesu, još uvijek su aktivni. Prema mišljenju analitičara, ovi centri moći, zajedno s lobijima, i dalje imaju najveću kontrolu nad slovenskom državom. To je bilo najizrazitije za vrijeme vlade premijera Mire Cerara (SMC).
Analitičari upozoravaju, da je Slovenija i dalje pod utjecajem neformalnih centara moći i paralelnih struktura. Napravila je krucijalnu stratešku grešku kada se prepustila da bude pod utjecajem pojedinaca iz političke pozadine. Slovenija je u proteklih nekoliko godina postala najizoliranija od svih zemalja u regionu u odnosu prema SAD, iako su zasluge i podrška SAD bili ključni za stvaranje nezavisne i samostalne slovenske države. Do sada niko nije preuzeo odgovornost za takvo stanje.
Utjecaj neformalnih centara moći najvidljiviji je u nestanku miliona državnog odnosno novca poreznih obveznika. Kao školski i ilustrativan primjer navodi se poslovanje Društva za upravljanje potraživanjima (DUTB), nezvanično nazvanog „slaba banka“, koje nije imalo odgovarajuće razrađenih kriterija i modela restrukturiranja preduzeća. Tako je za većinu preduzeća, koja su prešla u vlasništvo DUTB-a predložen stečaj, što je već bilo definirano postojećom zakonskom regulativom, pa u tom smislu osnivanje DUTB-a nije bilo potrebno. Profiteri osnivanja DUTB-a su tako banke, koje su se oslobodile potraživanja od preduzeća i značajno poboljšale bilančne postavke i rezultate poslovanja, kao i prezadužene kompanije (tajkuni). Oni su oslobođeni dugovanja, i onda su zbog netransparentnosti procedura i ličnih veza sa DUTB-om preko trećih (stranih) lica/advokatskih kancelarija/„nepovezanih“ kompanija preuzimaju ili čak uzimaju u najam „svoje“ firme ili vrlo jeftino otkupljuju potraživanja prenijeta na DUTB.
Analitičari smatraju, da je nakon osamostaljivanja Slovenije dio društvene elite opljačkao i iscrpio državu, a preko DUTB-a država je opljačkala samu sebe.
Za vrijeme predsjednikovanja sadašnjeg predsjednika Republike Slovenije Boruta Pahora funkcija predsjednika je devalvirana i potkopana. Prvi predsjednik Milan Kučan smatra se uzorom među predsjednicima.
Predsjednik države bi trebao biti moralni autoritet, ali predsjednik Pahor je slovenskoj javnosti poručio, da sebe ne smatra moralnim autoritetom. Dakle, svi predsjednički kandidati obećavaju da će biti moralni autoritet, ali kandidati moraju pokazati građanima ili biračima da to zaista zaslužuju. Borut Pahor je više puta govorio da predsjednik nije drugi premijer, što je istina, ali ima druge poluge na osnovu kojih se može vrlo aktivno uključiti u društveni život i tako doprinijeti traženju odgovarajućih rješenja, posebno za važnija pitanja.
Ako pojednostavljeno shvatimo moralni autoritet pojedinca kao osobe koju zajednica ocjenjuje pouzdanom za donošenje ispravnih i dobrih odluka, svakako nije dobro da pojedinac, pa makar i predsjednik države, sebe ocjenjuje kao moralni autoritet. „Prefiks moralnosti“ sam se uništi činjenicom, da ga čovjek sam sebi pripisuje - drugi to moraju konstatirati. Također, ne priliči da se predsjednik države „odriče“ svog moralnog autoriteta. Na kraju krajeva, građani vjerovatno očekuju, da njihov predsjednik bude, u određenoj mjeri (što je moguće većoj) moralni autoritet. Uskraćujući sebi moralni autoritet, on degradira sebe i funkciju koju predstavlja, iako je njegova (možda čak i plemenita) namjera da izgleda što narodnije, a ne uzvišen.
Da li je nosilac funkcije moralni autoritet mogu ocijeniti različiti istaknuti pojedinci ili grupe koje oblikuju javno mnijenje, mediji itd. Prava snaga njegovog moralnog autoriteta proizlazi iz poštovanja njegovih izjava i prijedloga od strane državljana i državljanki. Toga moraju biti svjesni i predsjednički kandidati. Jedno je obećati da ćete biti moralni autoritet, a drugo je to zaista biti tokom mandata. Odluke o tome kada treba, da se izjasni kao predsjednik države nisu uvijek najlakše, ali predsjednik treba da iznese svoja gledišta, svoj stav o nekoj stvari, čak i ako se zamjeri određenoj grupi birača.
Od predsjednika se očekuje da bude manje populistički, sa dignitetom i da bude primjer drugima. Poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda važno je dostignuće moderne pravne države, a predsjednik republike kao „branilac“ ustavnog poretka treba da brani i stavove koji se većini ne sviđaju, ali su ispravni, postojanje i razvoj države zasnovan je na poštovanju ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Očekivanja birača su, da je predsjednik iznad stranačke politike i da se ne uključuje u stranačku politiku i da se ne dodvorava vladi, čime se gubi povjerenje birača. Predsjednik Pahor se u pravilu nije suštinski miješao ni u jednu bitnu stvar, već je uglavnom bio promatrač ili pratilac događaja. Pahor je u pravilu šutio ili je prekasno reagirao na teme poput ljudskih prava i napada na medije (Slovenska tiskovna agencija-STA, javni servis RTV Slovenija). Bavio se procesom Brdo-Brioni, koji nije donio značajnu dodatnu vrijednost, osim dodatnih troškova za poreske obveznike. Adekvatniji angažman u vanjskoj politici je neophodan za državu koja je punopravna članica EU i NATO-a i koja se ponovo natječe za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a (2024-2025).
Očekuje se, da će novi predsjednik/ca donijeti novi zamah slovenskom političkom prostoru, učvrstiti Sloveniju u regionu i na međunarodnom planu. To do sada nije bio slučaj. Iako predsjednik države nema široka ovlaštenja, očekivalo se, da će značajno doprinijeti stvaranju nove pozitivne atmosfere u državi.
Borut Pahor je želio, da se predstavi kao „predsjednik koji povezuje“, iako Slovenija u njegova dva mandata nije bila ništa manje politički podijeljena nego prije. Većini slovenske javnosti nije sasvim jasno šta je on želio da poveže, a šta je do sada uradio povezujućeg. Potrebno je proširiti ovlaštenja predsjednika kako bi se ojačala njegova uloga u državi, npr. da ima pravo da inicira ocjenu ustavnosti prije potpisivanja zakona kada je u pitanju ustavnost, da imenuje sudije i sl. Istovremeno, Sloveniji su potrebne temeljite ustavne promjene, jer je postojeći ustav po mnogo čemu zastario i ne odgovara potrebama i izazovima.
Zapadni Balkan ponovo mora postati prioritet, jer je posljednjih godina prepušten drugima, a druge države su pojačale svoje prisustvo na Zapadnom Balkanu umjesto Slovenije. Slovenija ne smije činiti greške iz prošlosti, kao što su: „izbrisani“, štediše Ljubljanske banke (LB) i prekarni radnici. Izbjegavanje rješavanja pitanja priznavanja manjina sa prostora bivše SFRJ (Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Makedonaca i Srba), koji su državljani Republike Slovenije, slabi kredibilitet Republike Slovenije u regionu Zapadnog Balkana, ali i na evropskom prostoru. Teško je izgraditi kredibilitet, jer nema opravdanja za nepriznavanje statusa manjine državljanima Slovenije, koji imaju porijeklo iz novonastalih država sa prostora SFRJ.
U Sloveniji nema velikog interesa za predsjedničke izbore, iako je to najviša pozicija u državi, kojoj su potrebni avangardni političari za novonastale okolnosti i izazove za budućnost. Kandidati za predsjednika države nisu vodeći političari u zemlji. Izborna kampanja ne privlači pažnju šire javnosti, a kamoli međunarodne.
Panju javnosti privukla su tri kandidata, koji imaju neosporne kompetencije za predsjednika države. To su Nataša Pirc Musar, Anže Logar i Milan Brglez.
Nataša Pirc Musar, doktor pravnih nauka i pravnik, nezavisna je kandidatkinja, koja uživa snažnu podršku dvojice bivših predsjednika, Milana Kučana i Danila Türka. Ne pripada etabliranim političkim strukturama i upravo je to njena prednost, koja joj omogućava da se obrati i pokrije čitav politički spektar birača.
Anže Logar je doktor nauka, nezavisni kandidat uz podršku Janšine desničarske Slovenske demokratske stranke (SDS), čiji je član i koja je vrlo bliska Fideszu mađarskog premijera Viktora Orbana. Logar je donedavno bio ministar vanjskih poslova. On se obraća biračima desnog centra.
Milan Brglez, doktor politologije, kandidat je vladajućeg Pokreta Sloboda (GS) i Socijalnih demokrata (SD), čiji je član. Trenutno je zastupnik u Evropskom parlamentu. Bio je i predsjednik Parlamenta Republike Slovenije. Obraća se biračima lijevog centra i političkog centra.
Analitičari smatraju, da bi za uspjeh na izborima predsjednički kandidat Anže Logar trebao jasno i vidljivo distancirati od Janeza Janše i Slovenske demokratske stranke, koja je na nedavnim parlamentarnim izborima poražena od Pokreta Sloboda. I Milan Brglez bi trebao jasno i vidljivo distancirati se od aktualnog predsjednika Slovenije Boruta Pahora i Socijalnih demokrata, čiji je Pahor nekada bio predsjednik. Takvo distanciranje omogućilo bi, da ova dva kandidata steknu veću naklonjenost u širem biračkom tijelu, ali bi za njih kao pojedince to značilo političko samoubistvo. Upravo takva situacija najviše odgovara Nataši Pirc Musar, koja nema iza sebe nikakvu stranku i ne treba se ni od koga distancirati, pa se obraća cijelom političkom spektru.
Istraživanja pokazuju, da će se u drugi krug predsjedničkih izbora plasirati Anže Logar i Nataša Pirc Musar, koju bi mogao ugroziti Milan Brglez, s kojim prekriva dio istog biračkog tijela. Ukoliko Brglez u posljednjoj sedmici kampanje uz snažnu podršku iz pozadine uspije osigurati podršku birača, može se uvrstiti u drugi krug. Predsjednik ne smije nikome ništa biti dužan, a pogotovo ne političkim strankama. Predsjednik države mora zauzeti aktivniji stav o ključnim pitanjima u društvu. Svijet se suočava sa ogromnim promjenama. U svakom slučaju, očekuje se, da će novi predsjednik Slovenije repozicionirati svoju ulogu i donijeti novi zamah u slovenskom političkom prostoru, čime će se nastaviti konsolidacija države započeta dolaskom na vlast sadašnje vlade Roberta Goloba. Po prvi put postoji realna mogućnost da Slovenija dobije prvu predsjednicu države poslije četiri uzastopna muškarca.
Ljubljana, 17. oktobar 2022
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine.
