Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES analizira aktuelnu situaciju u Siriji nakon pada režima Bashara Al-Assada. Iz analize „Sirija 2025: Historijski sirijski projekt: Od revolucije do moderne inkluzivne građanske države“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Za samo deset dana, 8. decembra 2024.godine, u iznenadnoj vojnoj ofanzivi, oružane frakcije Hayat Tahrir al-Sham (HTS) pod vodstvom Ahmeda Al-Sharee uspjele su na brz i iznenadan način završiti krvavo poglavlje sirijskog građanskog rata od 2011. do 2024.godine. Tako je nakon više od pola stoljeća u Siriji okončana diktatura porodice Al-Assad. Dosadašnji predsjednik Bashar al-Assad, bio je na vlasti od 2000.godine, nakon što je naslijedio diktatorsko mjesto od svog oca Hafeza, pobjegao je iz glavnog grada i otišao u egzil u Moskvu. Brutalni građanski rat započeo je tokom „arapskog proljeća“[2], gdje su srušeni režimi u Tunisu, Egiptu, Jemenu i Libiji. Građanski rat u Siriji bio katastrofalan: više od 300.000 mrtvih, pet miliona ljudi protjeranih iz svoje zemlje (1,3 miliona u EU i četiri miliona u Tursku, Liban, Jordan i Irak), skoro sedam miliona interno raseljenih. Krvavi sirijski rat obilježile su brutalne etape, koje su postale dio historije ljudskog užasa, kao što je Assadova upotreba hemijskog oružja protiv civilnog stanovništva, gdje su poginule na desetine hiljada civila.
Ovaj dramatični razvoj događaja predstavlja odlučujuću prekretnicu u historiji Sirije, ali istovremeno nameće ozbiljne izazove, koji će odrediti sposobnost oslobodilaca da izvrše mirnu tranziciju vlasti. Danas se opozicija suočava sa velikim i teškim zadatkom ujedinjenja različitih oružanih frakcija, kako bi se dogovorili oko kohezivne vizije za sljedeću fazu uspostavljanja države svih njenih građana. Od slične važnosti je i potreba za efikasnim upravljanjem novooslobođenim teritorijama tokom ovog prelaznog perioda. Način na koji se opozicija suočava sa ovim izazovima oblikovat će budućnost Sirije u godinama koje dolaze.
Dok je koalicija, koju je predvodila HTS, bila na čelu ofanzive, koja je na kraju dovela do Assadovog pada, druge oružane frakcije također su imale važnu ulogu u padu režima. Glavne grupe poput Sirijske nacionalne armije (SLA) fokusirale su svoje operacije na sjeverne regije i oko Halepa, dok su se lokalni borci borili u područjima kao što su Daraa, koja je bila kolijevka pobune protiv Assada 2011.godine i Suwayda naseljeno sa Druzima, pa čak i oko Damaska. Ove grupe inspirirane brzim porazima režima na drugim mjestima, uzele su oružje da oslobode svoja područja. Tako je ovo široko učešće ubrzalo kolaps i pad režima i istovremeno je produciralo fragmentirane sfere utjecaja različitih oružanih formacija širom Sirije. Danas je jedan od najhitnijih izazova udovoljavanja različitim interesima ovih grupa i promoviranje saradnje i harmonije među njima. Međutim, ovaj zadatak neće biti nimalo lak i jednostavan. Ogroman zadatak je održavanje saveza iz različitih frakcija, svaka sa svojim prioritetima, načinom i stilovima rukovođenja i ambicijama vanjskog faktora/sponzora. Dok im je cilj bio svrgavanja zajedničkog neprijatelja Assada dobivali su jedinstvenu podršku, a sada su na sceni strani utjecaji i ambicije regionalnih aktera već postali potencijali za eventualni razdor, podjele i konfrontacije. Ove podjele, ako se ne razriješe, mogle bi zaustaviti ostvareni napredak i ugroziti stabilnost države.
Da bi se analizirala buduća politika privremene administracije u Siriji, mora se analizirati ličnost njenog vođe. Ahmeda Al-Sharaa, ili Abu Mohamed Al-Golanija, koji mu je bio nadimak dok je bio vođa terorističke grupe Al-Nusra povezane sa Al-Kaidom. On je pragmatična ličnost, čiji put izaziva poštovanje ali istovremeno kontroverzu i kritike. On je u historijskim trenucima odabrao da bude na čelu pobjedničkog pohoda na Damask. U trenutku nastanka novog sna o novoj Siriji, razorenoj građanskim ratom poveo je bitku, koja se smatra početkom novog poglavlja u historiji Sirije.
Ahmed Hussein Al-Sharaa rođen je 1982.godine u saudijskoj prijestolnici Rijadu, u porodici čije porijeklo seže sa okupirane sirijske visoravni Golan, u porodici srednje klase s liberalnim pogledima, gdje je studirao medicinu dvije godine. Al-Golani je stigao u Irak na početku američke invazije 2003.godine. Borio se u redovima Al-Kaide pod vodstvom Abu Musaba Al-Zarqawija, i uzdizao se unutar hijerarhije.
Američke snage su ga uhapsile i zatvorile u zatvor Abu Ghraib blizu Bagdada, a odatle su ga prebacivali u različite američke zatvore, Camp Bucca, a zatim u Cropper na bagdadskom aerodromu, da bi ga kasnije predali iračkoj vladi, koja ga je smjestila u zatvor Taji, te je pušten na slobodu 2008.godine. Nakon puštanja na slobodu, nastavio je svoju vojnu aktivnost, ovaj put radeći uz Abu Bakra Al-Baghdadija, tadašnjeg šefa Islamske države (ISIS) u Iračkom gradu Mosulu.
Nakon izbijanja sirijske revolucije protiv režima Bashara Al-Assada, vratio se u Siriju, kako bi tamo osnovao ogranak Al-Kaide, pa tako je osnovao frontu Al-Nusra 2012.godine. Nakon toga ubrzo je došao u sukob sa Islamskom državom (ISIS), koja je kontrolirala trećinu Iraka i četvrtinu Sirije. On je ostao lojalan Al-Kaidi, koju je predvodio Ayman Al-Zawahiri.
Al-Nusra je ostvarila velike pobjede protiv ISIS-a i Sirijske vojske i postala ja jedna od najjačih oružanih frakcija u Siriji, a odlikovala se je kvalitetnim operacijama protiv režimskih snaga i proiranskim milicija, a istovremeno je ulazio u bitke utjecaja sa drugim oružanim frakcijama.
U julu 2016.godine, Al-Golani je najavio odvajanje svoje organizacije od Al-Kaide. U toku 2017.godine, osnovao je Sirijsku islamsku organizaciju Hay'at Tahrir Al-Sham (HTS), čiji je prioritet bila borba protiv Al-Kaide i ISIS-a, u pokušaju da poboljša svoj položaj i imidž među zapadnim zemljama.
HTS je uspjela poraziti ISIS, Al-Kaidu i većinu opozicionih snaga na svojoj teritoriji, te je nametnula svoju kontrolu nad većim dijelom pokrajine Idlib (koja je postala zona de-eskalacije 2017)[3]. HTS počela je upravljati pokrajinom, te osnovala Sirijsku vladu spasa. Idlib je postao prvi oslobođeni teritoriji od Assadove vojske i postao utočiste za sve protjerane civile iz ostalih dijelova Sirije.
Sirijska vlada spasa uspješno je upravljala civilnim i vojnim strukturama te regije, organizirajući uspješan model financiranje od poreza, čak su privukli pojedine investitore, koji su zapošljavali domaću radnu snagu. Standard tri miliona stanovnika i raseljenih iz ostatka Sirije bio je daleko bolji od standarda građana pod režimskom sirijskom vladom u Damasku. Vlada je u 2021.godini osnovala vojnu akademiju po uzoru na britanske vojne škole i taktike, te radila na razvoju oružja, kao što su dronovi „Shaheen“ te na mnogim razvojnim projektima poput e-uprave, koja je omogućila elektronsko poslovanje vlade i stanovništva.
Opozicione frakcije su 27.novembra 2024.godine predvođene HTS, pokrenule bitku „Odvraćanje agresije“, u kojoj su za 13 dana stigli do Damaska. Al-Golani je sebe imenovao glavnim komandantom vojne operacije i počeo je koristiti svoje pravo ime Ahmed Al-Sharaa.
Pred ulazak u Damask, Al-Golani je nastavio da uvjerava sirijski narod i njegove vjerske, nacionalne i etničke zajednice, da neće uskraćivati slobodu etničkih i vjerskih grupa. On je u svojoj prvoj poruci pred ulazak u Damask pozvao borce HTS: „Ponizno uđite u Damask i sačuvajte državne institucije, koje pripadaju velikom sirijskom narodu i da zajedno dovršimo pobjedu najveće revolucije u modernoj Siriji i da 'imaju moral pobjednika i pridržavaju se istinskog učenja islamske religije, kao i da poštuju ljudske vrijednosti'”.
Nesumnjivo je, da su se pripadnici HTS ponašali kao redovna, dobro uvježbana vojska sa jasnom komandnom hijerarhijom, a ne kao horde ili bande. Vrlo pažljivo vodili su računa da spriječe civilne žrtve, kolektivne ili pojedinačne osvete ili raseljavanja tokom procesa oslobođenja. Promatrači prilikom promjene vlasti nisu zabilježili neke ozbiljnije incidente ili osvete za razliku od Iraka, Libije, Egipta.
Medijski istupi lidera nove sirijske administracije Ahmeda Al-Sharaa detaljno opisuju kampanju odnosa s javnošću, koja je pokrenuta prije nekog vremena. On se pojavljuje u svakom medijskom intervjuu u civilnom odjelu, ima jasne odgovore i unaprijed odgovara na pitanja novinara. Uvjerava svijet i Zapad u vezi sa zaštitom vjerskih i nacionalnih manjina, te slanjem poruke mira susjednim zemljama, posebno Izraelu. Njegovi spremni odgovori na svako kontroverzno pitanje ostavljaju dojam da iza njega stoji snažan savjetodavni i medijski tim i da je svjestan svih pitanja, koja će mu biti postavljena. Čini se kao da čita iz pažljivo napisanog teksta, koji je pripremljen od strane američke kompanija za odnose s javnošću. On je potpuno promijenio svoj govor i počeo se predstavljati kao pragmatičan političar i državnik i ne kao vođa neke oružane grupe. U svim intervjuima za medije koje je vodio, Al-Sharaa djeluje opušteno, ne prekida sugovornika i izbjegava nervozno odgovaranje na neka neugodna pitanja.
Ahmed Al-Sharaa, vođa tranzicijske administracije u Siriji, vodi racionalan i uravnotežen politički diskurs, zbog čega ga promatrači na Zapadu smatraju modernim političarom, koji pripada novoj generaciji perspektivnih političkih lidera u arapskom svijetu. Iako ga je pogrešno sada prosuđivati i ocjenjivati na osnovu njegovog političkog diskursa, prije nego što se vide konkretniji rezultati.
Tranzicijska administracija počela je oblikovati karakteristike političkog procesa. Prema nedavnim izjavama, te administracije, izbori se možda neće održati prije 2028.godine, jer zahtijevaju ozbiljne pripreme kroz izradu novog ustava i ispunjenje uslova za održavanja izbora. Taj proces ide paralelno sa restrukturiranjem političkog života, počevši od raspuštanja vojnih grupa i njihovo integriranje u novu regularnu sirijsku vojsku unutar ministarstva odbrane te transformaciju nekih vojnih grupa u političke subjekte, koji će učestvovati u kreiranju političke budućnosti nove Sirije.
Čini se da je preduslov za početak uspješnog političkog procesa u Siriji teško ostvariti u ovom vremenskom okviru, osim ako postoji dovoljno političke volje među drugim strankama, posebno proameričkim kurdskim Sirijskim demokratskim snagama (SDF), koje kontroliraju gotovo četvrtinu zemlje i njeno najvažnije bogatstvo u nafti, gasu i poljoprivredi, te proturska Sirijska nacionalna koalicija (SNC) sa sjedištem u Istanbulu. Turska kontrolira 8.835 km2 ili 5% teritorije na sjeveru Sirije kao „sigurnosnu zonu“. Izrael je proširio okupacijsku zonu na golanskoj visoravni i sada kontrolira oko 1.100 km2 sirijske teritorije.
Vizija nove sirijske administracije budućeg političkog procesa pokazuje da ona želi izbjeći iračko iskustvo prilikom obnove države nakon američke invazije 2003.godine te izbjeći greške, koje su se dogodile kada su isključili arapske sunite iz političkog procesa, što je uzrokovalo građanski rat, sve do osnivanja ISIS-a 2014-2017.godine.
Što se tiče pisanja novog ustava administracija želi izbjeći greške prilikom pisanja iračkog ustava 2005.godine. Dva nova principa političkog sistema spojila su se po prvi put u iračkom ustavu, a to su „kvote“ i „federalizam“. Staviše, irački politički sistem od američke invazije u velikoj mjeri vode političke stranke koje imaju svoje paravojne milicije, što je učinilo lojalnost oružanoj miliciji, mnogo jačom od lojalnosti državi. Jasno je da politički diskurs nove administracije odbacuje oba principa: kvote i federalizam. Negativna iskustva Daytonskog mirovnog sporazuma (1995) u Bosni i Hercegovini ne smiju se ponoviti u Siriji, jer bi se stvorila nefunkcionalna država. Stvaranje entiteta unutar Sirije i uvođenje principa kvota bilo bi razorno za Siriju, jer to su negativna iskustva Bosne i Hercegovine, koja treba izbjeći.
Drugi važan uslov je popis stanovništva, jer bez toga se ne mogu sastaviti birački spiskovi. Nije moguće u sadašnjim uslovima organizirati izbore gdje je gotovo polovina stanovništva u izbjeglištvu ili unutrašnje raseljena (oko 13 miliona ljudi, prema procjeni UN-a). Vraćanje izbjeglih i raseljenih zahtijeva uspostavljanje infrastrukture (smještaj, zdravstvo, školstvo) za normalan život kako bi politički proces imao legitimitet i kredibilitet.
Ako pretpostavimo, da će nacionalni dijalog početi u martu 2025.godine, prva potreba da se osigura uspjeh ovog dijaloga neophodno je da obuhvati ljudske, društvene i ekonomske potrebe stanovništva. Drugim riječima, nacionalni dijalog mora da ide u dva paralelna pravca: politički i razvojni. Politički uključuje ustav, zakonodavne institucije, izbore i standarde za reguliranje političkog učešća pojedinaca i političkih grupa. Razvojni uključuje potrebe integracije raseljenih lica, popravku i izgradnju osnovnih infrastrukturnih objekata. Isto tako važno je integriranje pripadnika administracije, vojske i policije bivšeg režima u novi politički sistem.
Ovaj politički diskurs je umjeren i racionalan, ali ne garantira njegovo ostvarenje na terenu. On se zasniva na odbijanju etničkihi vjerskih kvota, jer one razaraju državu i remete rad institucija. Također, nova vlast odbacuje federalizam, koji preferiraju Alaviti i Druzi, a i decentralizaciju, koju preferiraju Kurdi i Kršćani. Administracija želi građansku državu, koja živi u unutrašnjem miru i miru sa susjedima i svijetom i koja ne predstavlja prijetnju drugima (Izrael, Turska, Jordan). Ova vizija ne daje nikakav odgovor, šta ako postoje vanjske prijetnje državi od strane drugih? Ova vizija je još uvijek nepotpuna, s obzirom na reakciju države u slučaju unutrašnjeg otpora prilikom razoružavanja ili raspuštanja oružanih grupa. Svaki oružani otpor je ulazak u novi građanski rat. Mnogi u regiji žele vidjeti destabiliziranu Siriju, svako iz svojih razloga.
Nema sumnje da je tranzicijska pravda[4] najprikladnija metoda za rješavanje nastalih problema, koji su rezultat unutrašnjih ratova, gdje su učinjena teška krivična djela. Ostvarivanje građanskog mira i unutrašnjeg pomirenja zahtijeva ispravljanje krivde, obeštećenje žrtvama, otkrivanje sudbine nestalih, utvrđivanje odgovornosti pojedinaca i nikakve kolektivne krivde jedne etničke grupe ili vjere za teške zločine, te pozvati odgovorne za zločine na odgovornost, putem pravosudnih institucija. Osveta i osvetoljubivosti ne može se zaustaviti, osim ako žrtve ne dobiju satisfakciju da njihova prava neće biti zanemarena i da počinitelji neće izbjeći kaznu.
Tranzicijska pravda razlikuje se od tradicionalne pravde po svojim ciljevima, pravilima, standardima, tijelima i mehanizmima i ne smije prerasti u nepravdu. Tranzicijska pravda se ne ograničava na osuđivanje zločinaca i primjenu zakona, ali to čini sa naglaskom na obnovu građanskog mira, postizanje nacionalnog pomirenja i brisanje posljedica nasilnog sukoba, koji ako posljedice ostanu, prijeti ponovnom rasplamsavanju sukoba i haosa. Možda je najvažnija karakteristika pravila i standarda, koji reguliraju tranzicijsku pravdu to što se zasnivaju na međunarodnim pravilima i zakonima, uzimajući u obzir da mnogi zločini počinjeni u okolnostima građanskog sukoba i možda nisu definirani u lokalnim zakonima, jer su zločini izvanredne prirode i zahtijevaju međunarodnu referencu sličnim okolnostima i događajima.
U sirijskom slučaju ono što su Sirijci najviše pretrpjeli u više od pet decenija Assadovog režima je nedostatak pravde. Predsjednik Sirije je sebi dodijelio potpuni ustavni imunitet od suđenja i kažnjavanja kroz član 117. Ustava Sirije, a pravni imunitet od suđenja i kažnjavanja dodijelio je pripadnicima službe bezbjednosti, vojsci i policiji, osim ako to ne odobri ministar odbrane ili direktor službe državne sigurnosti. To je ono što je ovim ljudima dalo ovlasti da poslije pobune 2011.godine započnu činiti ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Tokom vladavine Assada, predsjednik države je imao kontrolu nad pravosuđem kao šef Vrhovnog sudskog vijeća, pa tako je pravosuđe postalo oruđe za suzbijanje i zatiranje prava Sirijaca.
Među komponentama izgradnje moderne države su i vanjski odnosi sa državama kojima je to potrebno da bi izgradile miran i stabilan život u geografskim granicama države.
Što se tiče vanjskih odnosa, Al-Sharaa je rekao da Sirija ima strateške interese s Rusijom. On ne želi da Rusija izađe na način koji ne priliči njenom odnosu sa Sirijom, dodajući da je „Rusija druga najmoćnija zemlja na svijetu i da ima veliki značaj“. Moskva ima dvije vojne baze u Siriji i bila je bliski Assadov saveznik tokom dugog građanskog rata i dala mu je azil nakon njegovog svrgavanja.
U vezi odnosa prelazne administracije sa SAD-om, Al-Sharaa se nada da sljedeća američka administracija, na čelu s novoizabranim predsjednikom Donaldom Trumpom, neće slijediti politiku odlazeće administracije Josepha Bidena. Izrazio je nadu da će Trumpova administracija ukinuti sankcije zemlji.
Visoki američki diplomati, koji su posjetili Damask bili su oduševljeni razgovorima sa Al-Sharaa. Označili su ga ka praktičnog političara, pa tako je Washington odlučio ukinuti nagradu od deset miliona dolara, raspisanu svakome ko pruži informacije, koje bi dovele do njegovog hapšenja kao vođe terorističke grupe Hayat Tahrir al-Sham (HTS). Al-Sharaa je obećao Amerikancima stabilizaciju političke i ekonomske situacije u zemlji.
On je ponovio diplomatima kako ga ne bi smatrali budućim diktatorom: „Ne smatram sebe oslobodiocem Sirije. Svi koji su se žrtvovali oslobodili su zemlju“ i da je HTS posvetila veliku pažnju da se spriječe civilne žrtve ili raseljavanje tokom procesa oslobađanja. „Naporno smo se trudili da prijenos vlasti bude gladak“, rekao je Al-Sharaa.
Promatrači ocjenjuju, da Trumpov stav o novoj sirijskoj administraciji ostaje otvoren za sve mogućnosti, posebno zbog odnosa nove administracije do američkih saveznika u SDF-u i gdje se nalazi oko 2000 američkih vojnika.
Pad sirijskog režima bio je neizbježan i imperativan od početka narodne pobune u Siriji u proljeće 2011.godine. Tokom 13 godina održanja na vlasti po svaku cijenu, sirijski režim je upotrijebio svo svoje smrtonosno oružje da suzbije miroljubive demonstracije, uključujući i kemijsko oružje. Otvorio je sirijske granice za sektaške i terorističke organizacije kao Hezbollah i ostale Šijtske milicije iz Iraka i Afganistana, sve do traženja pomoći stranih sila kao što su Rusija, Iran, tako da je Sirija bila okupirana sa strane Irana, Rusije, SAD i Turske, pored izraelske okupacije Golanske visoravni koja traje od 1967.godine.
Dok Sirijci očekuju, da elementi sljedećeg političkog uređenja budu jasni i nediskriminativni, oni i dalje imaju nadu da će Sirija u budućnosti obuhvatiti sve svoje različitosti bez diskriminacije i neće praviti razliku između građana na osnovu etniciteta, rase, vjere ili vjerske sekte. Sirijci se nadaju da će ova transformacija biti početak izgradnje građanske države i inkluzivnog društva zasnovanog na pravdi i jednakosti, te da će se postići mirna koegzistencija svih komponenti sirijskog društva. Sirijski narod, koji je platio visoku cijenu u ljudskim životima od građanskog rata 2011-2024.godine, ugnjetavanje i raseljavanje, teži da budućnost bude svjetlija i da se Sirija vrati u ono što je bila prije nego što su Al-Assad i njegova porodica preuzeli vlast.
Sirija mora ostati država sa suverenitetom i dostojanstvom, koji obuhvata sve svoje građane bez izuzetka. S padom ovog zločinačkog režima, postoji prava prilika za izgradnju nove zajedničke domovine, koja odražava drevnu povijest Sirije i njenu kulturnu i civilizacijsku raznolikost, daleko od tiranije i sektaštva.
Svijet nije podržavao sirijski narod, kada je bio ugnjetavan od strane bivšeg režima, a sada im je potrebna podrška UN-a i međunarodnih institucija. Svijet je tokom proteklog građanskog rata iznevjerio Sirijce ali sada postoji historijska prilika, da se isprave fatalne greške i podrže njihove nade i snovi usmjereni u ostvarivanja svjetlije budućnosti. Sada je vrijeme da svijet konačno podrži sirijski narod.
Ljubljana/Washington/Bruxelles/Damask, 16.januar 2025
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] Arapsko proljeće je naziv za masovne proteste u arapskom svijetu od 2010. do 2014. godine. To je bio jedinstveni val protesta koji je započeo u Tunisu 18. decembra 2010. i proširio se na Sjevernu Afriku i Bliski istok, link: www.britannica.com/event/Arab-Spring
[3] Sporazum iz Astane, 4. maja 2017. između Ruske Federacije, Irana i Turske kao države garanta, da će nadzirati režim prekida vatre u Siriji radi uspostavljanja zona deeskalacije po odredbama rezolucije Vijeća sigurnosti UN 2254 (2015), link: https://www.dohainstitute.org/en/lists/ACRPS-PDFDocumentLibrary/Astana_Agreement_Guarantees_May_2017.pdf
[4] Tranzicijska pravda je dio prava koji izučava načine postupanja prema prošlim kršenjima ljudskih prava u društvima u tranziciji i predstavlja jedan od najvažnijih instrumenata procesa demokratizacije koji vode međunarodne organizacije, jer može funkcionirati kao efikasan katalizator post-konfliktnog pomirenja i stabilizacije, link: https://www.mreza-mira.net/wp-content/uploads/Sta-je-tranziciona-pravda.pdf
