- član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES piše o fenomenu obožavanja obožavatelja. Njegov članak „Obožavanje obožavatelja“ objavljujemo u cijelosti.
Kako ćete na exYu prostoru najlakše prepoznati one koji su opsjednuti nacionalizmom i klerofašizmom? Po tome što su im pojmovi „komunizam“ i „komunistički“ jedina njihova asocijacija na bivšu nam državu. Jugoslavija je bila država koja je bila izgradila visok stepen društvenog socijalizma i socijalne pravde, a ovi današnji ističu upravo ono čega u SFRJ nije bilo – komunizma. Zbog čega onda nacionalisti i klerofašisti pomenute pojmove stalno koriste? Zbog toga što su kod njih nacije i vjere izdignute na nivo opsesivne politike, opsesivne religije i opsesivne ideologije. Zato oni i jesu nacionalisti i klerofašisti. Protiv takvih se treba boriti i od takvih treba bježati.
I Adolf Hitler i Josip Broz su istorijske ličnosti, iako je onaj drugi bio antipod onom prvom. Prvi je simbol najcrnjeg nacifašizma, dok je onaj drugi bio simbol antifašizma kao temeljne evropske vrijednosti. Koliko god da se revizionisti istorije upinju da izvrnu istorijsku istinu, ipak, još uvijek, ne uspijevaju da sve džombosaju – Ante Pavelić, Draža Mihajlović, Milan Nedić i Pavle Đurišić su bili sa one druge strane. Bili su kolaboracionisti crne ideologije. Zbog čega sve ovo, po ko zna koji put ponavljam?
Srbi, Hrvati i Bošnjaci su pravi maler. Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su toliko daleko stranputicom odveli svoje narode da će trebati dosta vremena da se ti narodi vrate na pravi put – onaj antifašistički. Oni su svoje politike „obogatili“ čak i onim što klerofašizmu nije toliko imanentno – kroz pljačku tuđe imovine, a zarad lične koristi njih i njihovih familija, njihovim ratovima su dali i kriminogenu fizionomiju. Ta dimenzija je ostala i do današnjeg dana. Prava je šteta što njih trojica još malo ne poživješe, jer bi im haški Tribunal odredio pravo mjesto u savremenoj istoriji. Bili su ratni zločinci!
Nema mnogo mana javno iznešenim političkim stavovima aktuelnog predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića. Ali, tu ima jedan problem – Vučiću se ne može vjerovati. A kako bi i moglo kada se dolaskom na vlast od strane koalicije Vučić – Dačić otvorio proces njene društvene i političke hitlerizacije. Sijaset je parametara za takvu tvrdnju ali pomenimo samo tri. Zar se iko išta u Srbiji o bilo čemu pita osim Vučića? Ne, ne pita se. Malo ko vjeruje da je Vučić toliko opsjednut uspjehom Srbije, ali većinsko ubjeđenje je da je Vučić opsjednut samim sobom. I na kraju, zaslugom politike, većinska Srbija danas obožava obožavatelje Draže Mihajlovića, Milana Nedića i Slobodana Miloševića. To je najsigurniji indikator kojim putem zapravo Vučić vodi Srbiju. Uzalud se on verbalno trudi da ubijedi susjede da Srbija nije nikakav bauk – prava istina je da većina njenih susjeda od Srba i Srbije ima strah. Istorija nas uči da teško opstaju one države i oni narodi od kojih njihovi susjedi imaju strah. Iz Srbije se decenijama protjeruje antifašizam, a koji je inače temeljna evropska vrijednost. Politika Srbije decenijama anatemiše ime Josipa Broza Tita - da li zbog toga što je bio komunista ili što je bio antifašista ili zbog toga što je bio Hrvat. Ili možda zbog svega toga!
I onome ko se manje razumije u politiku je jasno da Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske, nema talenta za politiku. Većini je jasno da je ona, baš kao i Vučić, više opsjednuta sobom i svojom karijerom nego što je brižna za demokratski razvoj Hrvatske. Ali je veoma vidljivo da Kolinda Grabar Kitarović (baš kao i njen HDZ) strastveno obožava obožavatelje Nezavisne države Hrvatske (NDH), Ante Pavelića i Franje Tuđmana. Istine radi, Franjo Tuđman se, na početku, trudio da pokaže da je antifašista, ali je prećutno dozvolio da endehaizacija i ustašizacija obuzmu dušu hrvatskog populusa. Kolindini stavovi o antifašizmu, kao temeljnoj evropskoj vrijednosti, su šeprtljavi, isključivo iz razloga što ona samo glumi antifašistu. Od malo koje države u Evropi njeni susjedi imaju toliki strah, kao što je slučaj sa Hrvatskom i Hrvatima. To postaje ozbiljna opasnost po hrvatsku državu i hrvatski narod. Većina Hrvata neskriveno iskazuje mržnju prema Josipu Brozu Titu pa se svim silama trude da utru sve što na njega asocira. Ali, valjalo bi da budu dosljedni pa da ponište sve odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Tada bi većina turista, koji danas dolaze u Hrvatsku, ljetovala u istom mjestu, ali formalno u nekoj drugoj državi.
Sve opterećujuće, a naprijed rečeno, Bosni i Hercegovini je ostavljeno kao miraz. Možda bi se BiH nekako otarasila tog miraza da nije onog što je ostavio Alija Izetbegović. Ostavio im je još i islamizam, posebnog oblika. Teško je utvrditi da li je taj islamizam neki oblik političke religije ili je oblik religijske politike. Ostavio im je i opaku kriminogenu fizionomiju rata koja podmuklo metastazira širom BiH. Zbog svega toga ne mali broj ljudi danas ima strah od BiH. Ali svako dobronamjeran ima veliku brigu za BiH.
Poslije Slovenije Crna Gora je najbolje uspjela da sačuva antifašizam kao temeljnu evropsku vrijednost. Ali, nedovoljno efikasno se ona brani od recidiva klerofašizma, koji dolaze iz Srbije, Hrvatske i BiH. Ozbiljniji problem od toga je u činjenici da se Crna Gora uopšte nije branila (niti se danas brani) od one kriminogene fizionomije rata, a od čega danas metastazira čitavo crnogorsko društvo. Zbog toga od Crne Gore imaju strah svi njeni susjedi. Pa i šire. U Crnoj Gori se obožavaju obožavatelji korupcije i organizovanog kriminala. Moralno i duhovno stanje građana ozbiljno je ugroženo.
Kosovo je pritisnuto od svega prethodno rečenog, te od sijaset primitivizama različite generike. Od Albanaca, a posebno onih kosovskih, veliki strah imaju svi njihovi susjedi. Nada za Kosovo je u činjenici da su građani Kosova svih nacionalnosti utrenirani da trpe, ali samo do jedne granice. Poslije te granice njihove reakcije su veoma burne. Kosovo je na granici pucanja zbog sopstvenog kriminala i korupcije. Izgledno je da će narodni bunt uskoro biti veoma radikalan. U tome vidim izglednu perspektivu demokratičnijeg razvoja Kosova.
Uočljivo stabilniji i demokratičniji razvoj Slovenije ne treba posmatrati kroz prizmu njene bolje razvijenosti u odnosu na ostale republike u ranijem vremenu. Osnovni razlog njenog bržeg razvoja treba posmatrati iz ugla što je Slovenija istinski sačuvala antifašizam kao temeljnu evropsku vrijednost, a koji ima jugoslovensku generilku i što ga je odbranila od svih pokušaja njegovog ugrožavanja. U Sloveniji se uvažavaju branioci antifašizma.
Nakon smjene korumpirane vlasti, Makedonija je krenula putem koji liči na onaj slovenački. Otvorila se nada za njenu bolju budućnost.
Napamet naučene blagoglagoljive fraze političara sa ovih prostora imaju za cilj njihovo dodvoravanje briselskoj birokratiji, a radi sopstvenog političkog preživljavanja. Time, još uvijek, produžavaju svoje sitnosopstveničko malograđansko balkanoidno življenje, ali i to neće predugo trajati. Zrelo je!
Ljubljana/Podgorica, 15.septembar 2017
