Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je pripremio analizu završnice kampanje pred održavanjem referenduma o prihvaćanju sporazuma o imenu između Makedonije i Grčke, 30. septembra 2018.godine Iz opsežne analize „Referendum u Makedoniji 2018: Kome smeta uspješan referendum u Makedoniji?“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Republika Makedonija i Republika Grčka potpisali su 17.juna/lipnja 2018.godine u Prespi Konačni sporazum o rješavanju makedonsko-grčkog spora oko imena i strateško partnerstvo. Prema postignutom sporazumu doći će do promjene odnosno korekcije imena Republika Makedonija u Republika Sjeverna Makedonija, skraćeno Sjeverna Makedonija.
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) objavio je detaljnu analizu i istraživanje javnog mnijenja povodom referenduma u Makedoniji sa naslovom „Referendum u Makedoniji 2018: Makedonija bira između (samo)izolacije i euroatlantske budućnosti?“ link: http://www.ifimes.org/ba/9570 (13.9.2017).
U Konačnom sporazuma zapisano je, da stranke potpisnice mogu održati referendum o ovom sporazuma. Republika Makedonija odlučila je raspisati savjetodavni referendum o postignutom sporazumu, koji će se održati 30.septembra/rujna 2018.godine. Referendumsko pitanje glasi: „Da li ste za članstvo u EU i NATO, uz prihvaćanje sporazuma o imenu između Republike Makedonije i Grčke“.
Ukupan broj registriranih birača za referendum je 1.806.336.
Referendumska kampanja odvija se u uzavreloj atmosferi i snažnoj međunarodnoj podršci. Najviše pažnje zagovornici podrške referendumu i protivnici referenduma namijenili su pitanju priznanja makedonskog naroda, identiteta, kulture i jezika. Često u kampanji dolazi do različitih tumačenja odnosno interpretacije Konačnog sporazuma iz Prespe.
Nesporna je činjenica, da potpisani sporazum potvrđuje državno-pravni kontinuitet Republike Makedonije, potvrđuje etničku pripadnost Makedonaca kao naroda, potvrđuje se i priznaje makedonski jezik, kultura i identitet. Time se zaokružuje makedonska državnost i potvrđuje identitet Makedonaca kao naroda sa svim svojim elementima. Potpisani sporazum sadrži sve potrebne elemente, koji garantiraju opstojnost moderne makedonske države i afirmira Makedonce kao narod.
Zbog toga je važno, da predstojeći referendum ne smije biti stranačko pitanje i predmet politikantstva, nego državno, svenarodno i nadstranačko pitanje, jer se uspješnim referendumom projicira budućnost države kroz članstvo u EU i NATO te garantira teritorijalna cjelovitost države, koja je često u nedavnoj prošlosti bila osporavana. Građanima Makedonije važno je objasniti i protumačiti cjelokupni sporazum i šta on faktički znači za Republiku Makedoniju i njenu budućnost. Ipak, najveća opoziciona stranka VMRO-DPMNE nije se jasno opredijelila do postojećeg referenduma nego je pozvala svoje članove da slobodno odluče da li će učestvovati na referendumu i da glasaju prema svojoj savjesti i uvjerenju. Iznenađuje činjenica, da najveća opoziciona stranka do ključnog nacionalnog pitanja nema jasan stav. Međutim, unutar VMRO-DPMNE veći dio rukovodstva, osnivači stranke i članstvo svjesni su historijske odgovornosti i pozvali su svoje članove da izađu na referendum i time su pokazali demokratski kapacitet, da učestvuju na referendumu kao obliku demokratskog izjašnjavanja, posebno kada se radi o budućnosti makedonske države i makedonskog naroda. Teško je objasniti činjenicu, da se rukovodstvo VMRO-DPMNE javno zalaže za članstvo u EU i NATO, a da u ključnim trenucima makedonske moderne historije ne želi jasno podržati euroatlantsko opredjeljenje na predstojećem referendumu. To otvara sumnju, da u formiranju takvog stava stoji strani faktor, prvenstveno, Srbija i Rusija.
Predsjednik Republike Makedonije Gjorge Ivanov je eksplicitno prekršio Ustav i zloupotrijebio svoju poziciju čak tri puta u roku dvije godine. U makedonskom Sobranju nije pokrenut njegov opoziv, jer ga štiti VMRO-DPMNE, bez koje nije moguće 2/3 većinom izglasati njegov opoziv. Prema ustavnoj proceduri poslije izglasavanja opoziva u Sobranju, Ustavni sud Makedonije istom 2/3 većinom morao bi donijeti konačnu odluku o njegovom razrješenju. Postupak opoziva nije pokrenut iz navedenih razloga, iako je došlo do jasnog kršenja Ustava i to na grub i očit način.
Točnije, prvi slučaj kršenja ustava Makedonije od strane predsjednika Ivanova dogodio se tokom obaveze dodjeljivanja mandata Zoranu Zaevu (SDSM) suglasno članu 84 stav 1 Ustava Republike Makedonije. Predsjednik države, naime, mora dati mandat (obavezan je) poslaniku koji ima parlamentarnu većinu (preispitivanje je jedinstveno, da li stvarno ima ili nema većinu u parlamentu). Drugo preispitivanje, simpatije ili nesimpatije prema kandidatu i njegovom političkom programu nije u nadležnosti predsjednika Republike. Suprotno od te ustavne obaveze predsjednik Ivanov je tražio od Zaeva da mu se „zakune“ da u programu neće realizirati tzv. Tiransku platformu i ispuni Ivanove druge slične neustavne zahtjeve. Čak i poslije toga mu nije dodijelio mandat sve dok nije uslijedio jak pritisak međunarodne zajednice i zaprijetila opšta blokada u zemlji.
Drugi i treći slučaj kršenja makedonskog ustava je oko istog pitanja. Točnije, predsjednik suglasno Ustavu, član 75 stav 2 ima suspenzivni veto, točnije pravo da ne potpiše Ukaz o proglašavanju zakona nakon donošenja u prvom glasanju. Predsjednikov veto odlaže donošenje zakona. Međutim, ako isti zakon bude izglasan apsolutnom većinom u drugom ponovljenom glasanju u Sobranju sa 51% glasova svih poslanika predsjednik države je dužan da potpiše taj zakon.
Predsjednik Ivanov je to svjesno odbio da uradi izazvavši „malu ustavnu krizu“ u dva navrata: kod donošenja Zakona o unapređenju upotrebe jezika drugih etničkih zajednica i kod Zakona za ratifikaciju Konačnog sporazuma između Makedonije i Grčke. Ustavni sistem Makedonije ne predviđa takvu moć predsjednika države, koja mu omogućava da blokira rad Sobranja, jer predsjednik države nema takvu ustavnu poziciju.
Postavlja se pitanje za koga radi predsjednik Makedonije Ivanov i šta ga čeka poslije završetka mandata? Pošto se u javnosti već pojavljuju informacije, da će poslije završetka mandata u aprilu 2019.godine predsjednik Ivanov napustiti Makedoniju i otići u egzil u jednu autokratsku državu, no, prije toga će se morati suočiti sa makedonskim pravosudnim organima zbog neustavnog djelovanja. Jasno je, da postoje interesi pojedinih država, prije svega Srbije i Rusije, da se onemogući uspjeh referenduma, postavlja se pitanje za koga i u čijem interesu radi predsjednik Ivanov? Srbija i Rusije ne žele da vide Makedoniju kao punopravnu članstvu NATO, kao i što žele da spriječe kanonsko priznanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve (MPC).
Psihoanalitičari smatraju, da bi s obzirom na to, da je predsjednik Ivanov univerzitetski profesor prava njegovo nerazumno ponašanje moglo biti objašnjeno kao najvjerojatnija poteškoća koju predsjednik ima sa svojim ličnim identitetom ili je predsjednik Ivanov ucijenjen. Ukoliko je ucijenjen potom nije slobodan čovjek i time se otvara pitanje, da li može obavljati dužnosti predsjednika države što za sobom povlači ostavku ili smjenu.
Makedonija se nalazi pred najvažnijom odlukom u svojoj modernoj historiji. Izložena je snažnom pritisku vanjskih faktora uz kolaboraciju dijela domaćih snaga, koje žele po svaku cijenu prepriječiti put Makedonije ka punopravnom članstvo u EU i NATO. Zbog toga referendumska kampanja obiluje brojnim lažnim informacijama i iskrivljenim interpretacija Konačnog sporazuma između Makedonije i Grčke.
Uspješnim referendumom u Makedoniji mijenja se geopolitička slika ne samo Makedonije nego i regiona.
U situaciji kada je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (SNS) pred referendumom u Makedoniji pokrenuo priču o prekrajanja granica, važnost referenduma je još veća, jer članstvo u NATO-u garantira teritorijalni integritet države[1]. Upravo Rusiji i Srbiji ne odgovara ulazak Makedonije u euroatlantske integracije uz pomoć susjednih država članica EU i NATO-a i priželjkuju propast referenduma, da bi onda krenuli u podjelu Makedonije uz podršku velikodržavnih, nacionalističkih i separatističkih krugova iz susjednih država. Postoje samo dvije opcije za Makedoniju: put Makedonije u društvo zapadnih civiliziranih država ili biti dio velikoruske zavjere sa konačnim ciljem podjele i uništenja Makedonije. Već se odvijaju hakerski napadi na Makedoniju, koji će se intenzivirati kako se približava dan referenduma. Hakerski napadi usmjereni su na državne institucije, Državnu izbornu komisiju, dok se na društvenim mrežama putem plasiranja lažnih informacija odnosno dezinformacija i propagande pokušava uticati na referendumsku volju građana Makedonije sa ciljem da se na takav način pokuša promijeniti volja građana i spriječiti uspjeh na referendumu. Na cijeloj teritoriji Makedonije, posebno među etničkim Makedoncima, raspoređena je mreža agenata, koji svojim djelovanjem i vrbovanjem pojedinaca pokušavaju odvratiti Makedonce/Makedonke od izlaska na referendum odnosno da glasaju protiv. Simptomatično je, da je Srbija za svog ambasadora u Makedoniji imenovala kontraverznog Radeta Bulatovića, koji je bivši direktor Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) Srbije. Prethodno je savjetnik za bezbjednost u Ambasadi Srbije u Skopju bio Goran Živaljević, bivši zamjenik direktora BIA, koji je učestvovao u nasilnim događanjima u Makedoniji, posebno u događanjima u makedonskom parlamentu kada je 27.aprila/travnja 2017.godine izvršen napad na Zorana Zaeva i njegove saradnike sa pokušajem ubistva. Režim u Beogradu održavao je tijesne veze sa režimom Gruevski-Mijalkov sve do danas.
Pored sprječavanja članstva u EU i NATO, ključan razlog protivljenja uspješnom referendumu nalazi se u fazi koja će tek uslijediti, a to je dugo očekivano kanonsko priznanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve (MPC), kojeg zajednički žele spriječiti Srbija i Rusija.
Analitičari smatraju, da će uspješno provedenim referendumom 30.septembra 2018.godine definitivno biti otvoren put ka punopravnom članstvu Makedonije u elitnom klubu država kao što su EU i NATO te će tako osigurati teritorijalni integritet i stvoriti uvjeti za opšti prosperitet te države. Posebno je za Makedonce važno kanonsko priznanje autokefalnosti MPC, koja ove godine obilježava 1000 godina od osnivanja Ohridske arhiepiskopije (MPC-OA).
Ljubljana, 25. septembar/rujan 2018
[1] Član 5 Sjevernoatlantskog ugovora: „Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih Naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja.“
