IRAN FAKTOR (NE)STABILNOSTI NA BLISKOM ISTOKU

Dok u Iranu praznuju jubilej 30 godina od pobjede islamske revolucije, politički analitičari pažljivo istražuju iransku ulogu na Bliskom istoku. Godina 2009. može za Iran biti historijska kao što je bila 1979.godina kada je Imam Homeini svrgnuo prozapadnog vladara Šaha Mohammada Rezu Pahlavi.

Novi američki predsjednik Barack Obama je za razliku od svog prethodnika Georga Busha, izabrao politiku umjerenijeg pristupa i ponudio je ruku mira i suradnje iranskom vodstvu. I to samo nekoliko dana poslije preuzimanja dužnosti novog predsjednika SAD.

Prvi test ozbiljnosti i dobronamjernosti Irana će možda biti 31.mart/ožujak 2009.godine na konferenciji UN-a o budućnosti Afganistana. Sudjelovanje Irana na toj konferenciji još uvijek nije potvrđeno, iako je američki državni sekretar Hillary Clinton pozvala Iran konstruktivnoj suradnji na toj konferenciji. Iranski potpredsjednik Esfandiar Rahim Mashaie tvrdi, da još uvijek nisu primili nikakvog poziva. Dodao je, da je sigurnost Afganistana strateški interes Irana i da po njegovom mišljenju međunarodne snage ISAF još nisu postigle postavljenog cilja, to je sigurnost te države.
Protuslovne izjave i retorički dvoboji, koje je moguće pratiti u posljednje vrijeme između američkog predsjednika Baracka Obame i iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada dodatno su zbunili političare na Zapadu. Obama, naime, jednom rukom nudi mir Iranu, a drugom rukom potpisuje odluku o produženju sankcija za još jednu godinu.

Za bolje razumijevanje američko-iranskih odnosa poslije pobjede islamske revolucije 1979.godine je potrebno spomenuti kronološke događaje u odnosima između država:

• 4. novembra 1979 su islamski studenti zadržali američke diplomate na američkom veleposlanstvu u Teheranu. To se dogodilo samo sedam mjeseci poslije proglašenja islamske države. Studenti su zahtijevali od SAD povratak strmoglavljenog Šaha, koji je bio na liječenju u SAD;
  
• 7. aprila 1980 SAD su prekinule diplomatske odnose s Iranom na inicijativu predsjednika Jimmy Cartera;
  
• 20. januara 1981, na dan zakletve novog američkog predsjednika Ronalda Reagana Iran je oslobodio posljednje američke taoce;
  
• 4. novembra 1986 došlo je do otkrivanja afere »Iran Gate« i razotkrivanja posjete Reaganovega izaslanika, koji je ponudio Iranu naoružavanje u zamjenu za oslobađanje američkih zarobljenika u Libanonu;
  
• 3. jula 1988 američka fregata Vincennes »greškom« je pogodila iranski civilni avion u kojem je ubijeno 290 ljudi. SAD su 1996.godine djelomično priznale »grešku« i Iranu isplatile odštetu u vrijednosti 61 milion $;
  
• 26. februara 1993 Washington je optužio Teheran za napad na WTC (šest mrtvih i hiljade ranjenih);
  
• 30. aprila 1995 Washington je uveo financijske i trgovinske sankcije prema Iranu;
  
• 19. juna 1996 američki Kongres donio je zakon na osnovu kojeg se sankcioniraju sva poduzeća, koja investiraju u naftnu industriju u Iranu;
  
• 15. septembra 2000 na marginama generalne skupštine UN-a, održava se prvi sastanak između predstavnika država na visokom nivou između ministara vanjskih poslova Madeleine Albright i Kamala Kharazija;
  
• 7. oktobra 2001 Iran je osudio američki napad na Afganistan;
  
• 29. januara 2002 američki predsjednik George Bush proglasio je Iran, Irak i sjevernu Koreju kao »osovinu zla«;
• 17. januara 2005 Bush je izjavio, da ne isključuje mogućnost vojnog napada naIran, ako bude nastavio sa svojim nuklearnim programom;
  
• 16. augusta 2005 iranski predsjednik Ahmadinejad isključio je svaku mogućnost uspostavljanja diplomatskih odnosa s Washingtonom;
  
• 13. marta 2006 George Bush optužio je Iran, da podržava i naoružava ekstremiste u Iraku;
  
• 6. septembra 2006 Ahmadinejad predlaže Bushu susret na marginama generalne skupštine UN-a. Bush susret odbije;
  
• 10. marta 2007 održan je sastanak između američkog veleposlanika u Bagdadu Ryana Crockera i iranskog veleposlanika u Bagdadu Hassana Kazemija Qomija. Tema razgovora bila je stabilnost Iraka;
  
• 24. marta 2007 je donesena rezolucija UN-a broj 1747 o dodatnim sankcijama protiv Irana;
  
• 7. novembra 2008 novoizabrani američki predsjednik Obama nagovještava poboljšanje odnosa s Iranom;
  
• 26. januara 2009 Obama ponovio svoju namjeru za dijalog s Iranom;
  
• 10. februara 2009 Ahmadinejad je izrazio spremnost Irana na ravnopravan dijalog;
  
• 20. marta 2009 predsjednik Obama prvi put se javno obratio Iranu i izrazio spremnost na dijalog na osnovu međusobnog poštovanja.

IRAN NEPOSREDNO NADZIRE PET DRŽAVA

Nema nikakve sumnje, da ima pragmatična iranska diplomacija, koja je mješavina drevne tri tisuće godina stare perzijske diplomacije i šiitske vjerske škole, danas važnu ulogu u stabilnosti najmanje pet država (Iraka, Libanona, Palestine, Sirije i Afganistana).

U Iraku imaju šiitske vladajuće stranke (Dawa, Islamsko vijeće) tijesne veze s islamskom republikom i prilično su podređene vjerskim vođama u Teheranu.

U Palestini je sunitski islamski pokret Hamas ispostava Irana na području palestinske samouprave, unatoč ideološkom konfliktu s iranskom vjerskom školom.

U Siriji je manjinska alawitska vlast Bashar al-Assada pod velikim utjecajem Irana.

U Libanonu je Hezbollah produkt Irana i ispostava iranske politike u toj državi. Hezbollah i njegovi saveznici praktično nadziru libanonski parlament (imaju 14 poslanika), Hezbollah konstruktivno sudjeluje u libanonskoj vladi. Naoružano krilo Hezbollaha je već dva puta (godine 2000. i 2006.) porazilo Izrael.

Što se tiče Afganistana iranska uloga je u toj državi još zapletenija. 8-10 % Afganistanaca su šiiti i duhovno pripadaju Iranu. Šiiti u Afganistanu imaju veoma snažan utjecaj u afganistanskoj politici i gospodarstvu. Šiitski političari zauzimaju važne funkcije u državi: potpredsjednik države, guverneri važnih provincija (Herat, Bamiyan, Samangan, Daykundi,...). Šiiti čine 25% afganistanskog parlamenta i prvi put u historiji te sunitske države je šiitska sekta priznata kao ravnopravna sunitskom mezhebu (vjersko pravnoj školi).

Šiiti su isto tako snažno prisutni u gospodarstvu Afganistana. Sva tri mobilna operatera su u vlasništvu Šiita. Dobar dio uvoza Afganistana je iz Irana i šiitski trgovci nadziru tržište. Utjecaj Irana na univerzitetima u Afganistanu je veoma vidljiv, posebno na Kabulskom univerzitetu, koji je spašen od bankrota 2001.godine zahvaljujući Iranu, koji je osigurao financijska sredstva za šest mjeseci.
Na području medija Šiiti su također utjecajni, jer nadziru više od polovine medija, četiri televizijska kanala od ukupno devet su u vlasništvu Šiita.

Iran može odigrati pozitivnu ulogu i u Afganistanu, kao što je u posljednje dvije godine odigrao u Iraku i Libanonu. Neposredni razgovori između američkog veleposlanika u Bagdadu Ryana Crockera i njegovog iranskog kolege Hassana Kazemija Qomija 2007.godine, bili su početak stabilizacije Iraka i kraj iranske podrške posebnim skupinama (Sadrova milicija).

IRANSKI PREDSJEDNIČKI IZBORI JUNI 2009

Iranski predsjednički izbori, koji će se održati u junu 2009 biće sasvim sigurno odlučujućeg značaja za početak iransko-američkog dijaloga. Unatoč velikom utjecaju vrhovnog vjerskog poglavara Ajatollaha Ali Khameneija, budući predsjednik imat će široke ovlasti i veliki utjecaj na vanjsku politiku države. U slučaju pobjede kandidata konzervativaca, sadašnjeg predsjednika Ahmadinejada, sudjelovanje na relaciji Teheran – Washington biće otežano zbog akumuliranog neprijateljstva iz proteklih godina.

U slučaju pobjede reformista, recimo Mehdija Karroubija (bivšeg predsjednika parlamenta) ili Gholama Hosseina Karbashija (bivšeg gradonačelnika Teherana), početi će, da pušu novi vjetrovi među državama.

Nekoliko slučajnosti možemo pronaći u posljednjih 30 godina u obje države. U vrijeme vladavine pragmatičnog George Busha starijeg je bio pragmatični Hashemi Rafsanjani predsjednik Irana. U vrijeme demokratskog predsjednika Clintona je bio u Teheranu reformistički Mohammad Khatami. U vrijeme konzervativnog George Busha mlađeg su imali u Iranu ekstremnog Ahmadinejada. Sada je pitanje, da li će u Teheranu doći na vlast novi reformistički predsjednik, kao što je u Washingtonu došao demokratski Barack Obama?