Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Dejan Azeski je makedonski historičar, novinar i publicista, član Međunarodnog instituta IFIMES. U svom članku pod naslovom „Ukrajina 2023: Ko je izgubio bitku, a ko će dobiti veliki rat?“ analizira vojno-tehničke aspekte u prve dvije godine vojnog sukoba u Ukrajini. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.
Polako se približavamo početku treće godine rata u Ukrajini, kojeg ruska strana naziva Specijalnom vojnom operacijom. Do ovog trenutka na terenu smo imali priliku da vidimo duel svih najboljih oružja i taktika Rusije i NATO pakta, koji je, nažalost, izazvao stotine hiljada mrtvih na obje strane. Vidjeli smo brojne žrtve i beskompromisnu borbu obje vojske, ali ono što ne možemo da vidimo je trenutni ishod borbi, niti najavu ko može biti jasni pobjednik u ovom sukobu civilizacija, i da li će ga ikada biti? Kako stvari trenutno stoje, ruska vojska je trenutno u boljoj poziciji, jer ne samo da je uspjela da izdrži šestomjesečnu ofanzivu najboljeg NATO naoružanja gotovo bez gubitka milimetra osvojene teritorije, već sada ima i inicijativu za vlastitu ofanzivu. Ali to ne mora ništa da znači, jer su slika i ulozi u ovom ratu toliko veliki da jedna bitka nikako ne može da promjeni ishod tako ogromnog konceptualnog sukoba dvije strane naše planete.
Prošlo je više od trideset godina otkako su ratni izvještači snimili legendarnu fotografiju najboljeg tenka u historiji, M1 Abrams, koji dominira siluetom očigledno mnogo manjeg i slabijeg sovjetskog tenka T72 negdje na čuvenom autoputu smrti na granici između Kuvajta i Iraka, tokom čuvene operacije Pustinjska oluja 1991. Jedan je kvadratnog oblika i visoko podignutog vrha kao bodybuilder na steroidima, a drugi je sitan i zakrivljen sa potpuno izgorjelim i spuštenim gornjim dijelom vjerovatno kao simbol nemoći koju pokazuje vojska Saddama Husseina. Ova slika je zapravo bila briljantna, odražavajući ishod ukupnog rata kada su Iračani izgubili otprilike 500 tenkova T72 za svaki oštećeni M1 Abrams. To je odnos snaga kakav nije viđen u historiji, a vjerojatno je ova statistika pokrenula mit o nepobjedivosti zapadnog naoružanja, koje je utrlo put za skoro tri decenije neosporne dominacije Washingtona i njegovih saveznika na svjetskoj geopolitičkoj sceni. Ako se ovome dodaju i izuzetno loše performanse jugoslovenske lovačke avijacije tokom bombardiranja SR Jugoslavije 1999. (misli se konkretno na eskadrilu od 14 MiG29, a ne PVO) i još lošije performanse već zastarjelog sovjetskog naoružanja tokom druge Pustinjske oluje 2004.godine, jasno se vidi zašto su mnogi očekivali da će se NATO oružje ove jeseni jednostavno prokotrljati kroz Ukrajinu. Ali to se očigledno nije dogodilo na veliko iznenađenje svih nas osim vjerovatno nekoliko ruskih generala i stratega čiji optimizam i savjeti ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu svih ovih godina očigledno nisu bili bez osnova.
Prvo, oni su očigledno znali da Iračani, iako su imali nekoliko hiljada sovjetskih tenkova, nemaju ni približno tako adekvatne i odgovarajuće obučene tenkovske posade. Tako da je bila strateška greška da se tenkovi T72, čija je glavna prednost manevrabilnost, koriste samo kao samohodna artiljerijska oruđa, čime su postali laka meta za Abramse, koji su i tada bili opremljeni novim GPS uređajima. SR Jugoslavija je, pak, 1999.godine naslijedila možda najbolji pilotski kadar na svijetu, ali nažalost nije imala adekvatnu opremu da iskoristi njihovo iskustvo i vještine. Za lovce MiG21 (koji su činili najveći dio lovačke avijacije) već je ocijenjeno da su nedovoljno sposobni da se nose sa mnogo modernijim i brojnijim F16 i stoga uopšte nisu puštani u borbu, a za nekoliko MiG29, pored toga što nisu na vrijeme modernizirani, nisu imali funkcionalnost zbog zastarjelih sistema instaliranih na njima. Dodatno tu je i ograničen manevarski prostor, koji nudi tada već pređeni vazdušni prostor SR Jugoslavije u odnosu na gotovo neograničeno kretanje NATO aviona.
Rusija i ruska vojska očigledno nemaju irački ili jugoslovenski problem, već naprotiv, imaju dovoljno moderne i modernizirane opreme i adekvatan broj redovnog osoblja da sve to materijaliziraju. Dakle, rat u Ukrajini je pokazao da ne samo odnos snaga u tenkovskim bitkama (na primer između njemačkog tenka Leopard 2 i njegovog rivala T90) nije 500 prema jedan kao u Iraku, već da ruska strana čak uspijeva da ostvari prednost u ovoj statistici. Jednostavno, za samo nekoliko mjeseci razbijeni su svi mitovi o američkim oklopnim vozilima Bradley i o ponosu britanske vojne industrije tenku Challenger, a naravno najviše o njemačkim Leopardima. Istina je, da još nije dokazano da je M1 Abrams uništen na terenu, ali je čak i ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky priznao loše performanse ovog superoružja u ukrajinskoj močvari i neadekvatno premali broj kojeg su isporučile SAD Ukrajini. Čak i daleko najuspješnije oružje cijelog rata, američki višecjevni raketni bacač Himars (srednjeg dometa) ne mogu da naprave veliku razliku na terenu, iako je gotovo besprijekorno uspješan u gađanju ciljeva. Razlog? Kao i sa svim drugim zapadnim oružjem u ovom ratu, potpuna nekompatibilnost sa svim backendovima i iznad svega podrškom za remont, koja je potrebna tenku ili bilo kojem modernom oružju.
U stvari, ovaj problem sa oružjem je i opšti problem čitavog ukrajinskog društva i nacije. Kao što ukrajinski generali bezuspješno pokušavaju da nakaleme zapadno oružje sovjetskim remontnim radionicama, tako ukrajinski političari žele da slovenskom i pravoslavnom narodu daju njemačko prezime, što do sada nije bilo moguće, nego nije uspelo ni prije hiljadu godina kada su nacionalni koncepti bili mnogo fleksibilniji i liberalniji.
Ishod svega ovoga vidimo na terenu. Ukrajina i Rusija skoro podjednako gube tenkove, ali razlika je jednostavna: ruski inženjeri će lako izvaditi svaki oštećeni tenk, poslati ga u brojne remontne objekte, poput onog u Sankt Peterburgu, a isti tenk će se vratiti na front za nekoliko mjeseci, ne samo popravljen već i u moderniziranoj verziji. Isto važi i za brojne zarobljene ukrajinske tenkove sovjetske proizvodnje koji danas u velikom broju i neupadljivo se koriste u ruskoj vojsci. S druge strane, kada se ošteti skupi tenk poput Challengera ili Leoparda, proces njegovog remonta u Ukrajini je i dalje gotovo nemoguć, a slanje u Veliku Britaniju je krajnje nepraktično i skupo.
Drugi još veći problem je dostupnost dovoljno municije za svo ovo silno oružje koje je Ukrajina dobila. Neke procjene govore da ruska vojska koristi i do sedam puta više granata na frontu nego ukrajinska. Razlog je očigledan, ruske granate su možda manje precizne, ali jeftinije i dostupnije, za razliku od onih koje dolaze iz zemalja NATO-a i koje objektivno i fizički ne mogu da se isporuče u dovoljnom broju. A sada su sistemi Himars zaista kao svemirski brod u poređenju sa ruskim BM21 Grad (koji su nedavno vraćeni na teren iz skladišta). Ali ako Rusi odgovore na jednu raketu srednjeg dometa Himars sa hiljadu projektila kratkog dometa iz sistema Grad, onda će bez obzira na ukrajinsku tehničku nadmoć ruska vojska ponovo biti pobjednik. Osim toga, ona i sama ima više vrhunskih raketnih bacača sa još većim dometom od Himarsa. Dakle, Rusija uspješno nastavlja staru sovjetsku taktiku gdje ne pokušava da stvori oružje koje je najbolje na svijetu, već oružje koje je dovoljno dobro i lako dostupno za proizvodnju i upotrebu. To je filozofija legendarnog tenka T34 koji je, iako je svojom brojnošću, jednostavnošću i brzinom bio totalno inferioran u odnosu na njemačke tenkovske divizije, uspio da dobije rat poslije velikih žrtava i gubitaka.
Čitajući sve ovo, neminovno se postavlja pitanje, da li NATO na bilo koji način (misli se na konvencionalno naoružanje) može da pobjedi Rusiju? I odgovor je odmah DA. Apsolutno, NATO je ratna sila bez presedana u svjetskoj historiji koja trenutno objedinjuje milijardu ljudi i najmanje nekoliko stotina miliona potencijalnih regruta, što je deset-petnaest puta više od ukupnog nepotvrđenog maksimalnog broja ruskih regruta. Dodatno tehnički u mnogim segmentima počev od avijacije do mornarice (gdje su najjači) decenijama su ispred Rusije. Ali NATO definitivno ne može da pobjedi Rusiju na ovaj način, što je kopija strategije iz Afganistana, gdje se SSSR sigurno nije borio sa takvim fokusom niti je ulog bio toliko veliki.
Katastrofa koja je zadesila rusku vojnu tehniku u kijevskom pravcu može se u velikoj mjeri pripisati američkim ručnim raketnim bacačima Javelin (FGM-148 Javelin) i turskim teškim bespilotnim letjelicama Bayraktar (Bayraktar TB2). Ruski tenkovi T72 jednostavno nisu bili spremni za ono što ih čeka, tako da se hiljade njih nikada nisu vratili kući. Ali nekim čudom, a možda i sa zakašnjenjem, ruski generali su shvatili svoju grešku i već u narednih nekoliko mjeseci počeli su da je ispravljaju. Pa kada je riječ o odbrani već osvojene teritorije od dugo najavljivane ukrajinske ofanzive, mnogi su se smijali kada je ruska vojska počela da postavlja na front takozvane zmajeve zube. Riječ je o primitivnoj protivtenkovskoj prepreci u obliku male piramide koja datira još iz vremena Prvog svjetskog rata i koja u svom sastavu sadrži samo goli cement i ništa više. Humor je bio u pravcu da je smiješno u 21.vijeku, da se Rusi nadaju da moderne zapadne tenkove poput Leoparda 2, Challenger, Bradley pa čak i Abramsa mogu da zaustave samo sa zmajevim zubima. Ali kasnije se ispostavilo da rovovi, minska polja i zmajevi zubi nisu bili da ih sputaju, već da uspore tenkove i naravno razotkriju njihove najslabije dijelove. Njihovi najslabiji dijelovi sa kojima će uskoro moći da pogode i probiju bezbrojne dronove koje su u Rusiji bukvalno počela da proizvode djeca u svakom domaćinstvu. Rezultat je očigledan, Ukrajina je izgubila hiljade tenkova i oklopnih transportera za samo nekoliko mjeseci svoje kontraofenzive. Zapadni generali su bili užasnuti kada su vidjeli kako njihovi slavljeni tenkovi gore od udaraca ne samo teških dronova poput Okhotnika i Lanceta, već i mnogo manjih poput Geran i još strašnijih komercijalnih malih dronova.
Ruska namjenska industrija je očigledno brzo prepoznala potencijal ove vrste ratovanja i brzo mu se prilagodila. Tako su male komercijalne bespilotne letjelice koje se mogu kupiti u bilo kom supermarketu lako preinačili u uređaj za korekciju artiljerije. Nešto veći dronovi dobivaju nosač za nošenje starih sovjetskih mina i granata koje Rusija očigledno ima u neograničenim količinama. Veći i još uvijek laki za proizvodnju dronovi Geranj dobili su mogućnost da izvode samoubilačke misije u jednom pravcu, čime je savladan problem radio-elektronskih smetnji, a najveći kao što je Suhoj S70 Ohotnik čuvaju se samo za uništavanje vojnih ciljeva velike važnosti. Na ovaj način Ukrajina nije samo kopirana i pobijeđena u vlastitoj igri, već je ušla u trku sa ruskom namjenskom industrijom, koju očigledno nikada ne može da pobjedi.
Međunarodni institut IFIMES je već pisao da su, pored tenkova, jurišni helikopteri najslabije oružje na početku ovog rata. Ali zahvaljujući iskustvima i brojnim modifikacijama koje su izvršene, posebno u oblasti vođenih raketa srednjeg dometa, ruski jurišni helikopteri poput Ka52 Aligator vraćeni su u igru i zajedno sa Surovikinovom linijom tradicionalne odbrane, postali su dobitna kombinacija koja je bukvalno pretvorila Zaporožje u groblje zapadnih tenkova.
Zapadne generale vjerovatno najviše boli to što linija njihovog najvećeg poraza nosi ime generala Sergeya Surovikina, kojeg su njihovi mediji prozvali Armagedon iz Sirije, koji je u posljednjem trenutku tamo bukvalno preokrenuo rat. Da nije bilo njegove bliskosti sa Jevgenijem Prigožinom, a možda i djelomične umiješanosti u Wagnerovu pobunu, Rusi bi u ovom generalu svakako tražili svog novog maršala kao nastavak tradicije velikih maršala poput Potemkina, Suvorova, Kutuzova i Žukova.
Ako izuzmemo događaje iz prva dva mjeseca rata, posebno one oko Kijeva, ruska vojska na terenu je zaista pokazala mnogo više i dobila gotovo sve bitke, osim onih iz kojih se na vrijeme i taktički povlačila. Na opšte iznenađenje, situacija u bazenu Crnog mora, gdje je Crnomorska flota trebalo 100% da dominira, desilo se potpuno suprotno i tu Ukrajina zaista pobjeđuje. Ovo je vjerovatno prvi put u pomorskoj historiji da je pobjednik u bici na moru bila strana koja bukvalno ne posjeduje nijedan brod.
Podsjetimo se, prvog dana Specijalne vojne operacije ruska krstarica Moskva i veliki patrolni brod Vasilij Bikov, napali su Zmijsko ostrvo na granici sa Rumunijom i prvog dana proglasili potpunu prevlast na moru. U prvih nekoliko nedjelja, Ukrajinci su bili prinuđeni da sami potope jedinu fregatu u gradu Nikolajevu zbog opasnosti da padne u ruske ruke. Tako je Ukrajina ostala potpuno bez brodova i bila prinuđena da pređe na diverzantski rat, što je mnogima izgledalo nerealno, posebno na moru sa takvim dubinama i daljinama kao što je Crno more. Ali želja i tehnologija čine čuda, pa otkako je Elon Musk učinio Star Link internet potpuno dostupnim ukrajinskoj vojsci, oni su pribjegli formiranju bukvalne flote brzih pomorskih dronova (kao što nikada ranije nije korišteno) i preko noći su postali noćna mora za do tada neprikosnovenu rusku Crnomorsku flotu, koja je bila strah i strahopoštovanje za ovaj region još od vremena Katarine Velike. Podsjećanja radi, Turska je zatvorila moreuz za sve ostale ratne brodove u skladu sa Montereyevom konvencijom u februaru 2022.godine, ostavljajući ruskoj floti potpuni monopol. Ali ni to nije bilo dovoljno.
Ukrajinci su prvu veliku pobjedu ostvarili ostvarivanjem nemogućeg odnosno potapanje krstarice Moskva, broda koji je važio za plovilo sa najboljom protivvazdušnom odbranom, možda u cijelom svetu. Ovaj ogroman udarac ne samo na ponos već i na operativnost ruske vojske omogućio je hiljadama drugih bespilotnih letjelica da lete i plove ka Krimu i Sevastopolju svakog dana bez prekida u narednih godinu dana. Činjenica koja je primorala skoro cijelu rusku pomorsku flotu da bukvalno pobjegne iz svojih čuvenih luka i preseli se na Podkavkaz u grad Novorosijsk. Ovo je, iako nedovoljno medijski promovirano, ogroman poraz Moskve, koja je vjerovatno prvi put posle 300 godina ostavila Sevastopolj bez odbrane sa pravom flotom.
Treći veliki udarac Ukrajinci su nanijeli ponovnim udarima na brodogradilište u Kerču, i to ne zato što je tamo uništila novu i najsavremeniju raketnu korvetu, već zato što je poremetila proces izgradnje dva ruska nosača helikoptera. Riječ je o najvećim ratnim brodovima koje je Rusija počela da gradi od nezavisnosti, a koji bi, osim što bi bili zamjena za francuske Mistrale (koji su im bukvalno ukradeni 2014.godine), služili za dugo najavljivani pomorski desant na Odesu, gdje je odavno planirano trijumfalno da se okonča ovaj rat. Iako se zvanično ništa ne spominje, realno je očekivati da ruski inženjeri pauziraju ovaj veliki projekat, koji je trebalo da bude završen 2028.godine.
Kao što je ovaj rat nadmudrivanje za pješadiju i mornaricu, tako to isto predstavlja i za avijaciju. Dakle, masovnim raketnim napadima prvih nekoliko dana rata, Rusija je uspjela da bukvalno uništi ukrajinsko vazduhoplovstvo, koje je se svelo na samo nekoliko aviona i helikoptera. Broj je počeo da se popunjava tek kasnije uvozom, odnosno donacijama skoro svih sovjetskih aviona preostalih u istočnoj Evropi, koji su modernizirani do nekog osnovnog nivoa kako bi mogli da nose ofanzivno oružje poput britanskih projektila Storm Shadow. Ali bez obzira na sve ovo, ruska avijacija je ostala dominantna tokom čitavog sukoba.
Shvaćajući ili predviđajući ovo, zapadni generali su snabdjevali Ukrajinu protivvazdušnim sistemima srednjeg i dugog dometa poput američkog Patriota, koji su zadavali ozbiljne udarce ruskim nebesko-kosmičkim snagama, koje su u jednom trenutku bile u opasnosti da u potpunosti napuste vazdušnu podršku sa konvencionalnim bombama. Ali neko se opet sjetio ili prepisao sa zapada, da se relativno jednostavnom modifikacijom stare avio bombe iz Drugog svjetskog rata mogu bacati sa udaljenosti većih od 40 kilometara, što je ukrajinsku PVO opet učinilo gotovo beskorisnom. Svakim danom na položaje ukrajinskih rovova pada sve više bombi tipa Fab 500 i Fab 1500 sa konvencionalnom ili kasetnom municijom, uzrokujući veliki broj žrtava i ranjenih. Postoje čak i ideje koje su navodno potekle od Dmitry Rogozina (bivšeg šefa Roscosmosa), da se stare svemirske rakete naprave kao nosači većih verzija sovjetskih bombi kao što je Fab 6000, koje bi mogle da se koriste za prodor čak i u najdublje bunkere ili rušenje čitavih kasarni odjednom. Za sada nema potvrde, da je planirano da se ovo sprovede, ali tehnički je to sasvim moguće i vjerovatno će se, ako se sukob Rusije i NATO-a zaoštri, sigurno bar jednom vidjeti bombe nazvane „Otac svih bombi”, koje nose 10000 kg eksploziva u borbenoj upotrebi.
Da bi sve ovo izbjegla, Ukrajina već duže vrijeme lobira na Zapadu da pošalje bar nekoliko eskadrila aviona F16. Riječ je o poznatom lovcu-bombarderu manjih dimenzija i dobre manevarske sposobnosti, koji bi, osim što bi mogao da ugrozi ruski Suhoj 34, koji uglavnom baca ove teške bombe, imao i neke ofanzivne karakteristike kao zamjenu za MiG29, od kojih Ukrajina ima sve manje komada.
I zaista Zapad, iako je u početku protestirao, poslije izvjesnog vremena je započeo proces obuke ukrajinskih pilota i očekuje se da će tokom 2024.godine ukrajinska vojska početi da koristi prve eskadrile. Glavna dilema je koliko je ovih letjelica potrebno da se ovaj rat preokrene. A taj broj je, na nesreću Ukrajinaca, vjerovatno beskonačan. Prije svega, problem su performanse ovog aviona, koji je u operativnoj upotrebi više od četiri decenije i koji nije prvenstveno namijenjen za nadmoć u vazduhu, već za borbu izbliza. Prirodno i vjerovatno, Ukrajina će dobiti neke modernizovanije verzije koje će imati rakete većeg dometa, ali da bi mogle da dođu do ruskog Suhoja, a posebno do strateških bombardera Tupoljev, morat će da uđu na rusku teritoriju. To će morati da urade, jer se skoro cijeli front prostire duž ruske granice, što znači da Suhoji skoro uvijek pokreću napade ili sa same granične linije ili minimalno prelaze zamišljenu liniju uspostavljanu prije 2014.godine. Upravo na ovoj zamišljenoj liniji završava se domet sistema Patriot, a čim uđu na rusku teritoriju, oni će u potpunosti pasti u milost i nemilost sistema S400. Isti sistemi S400 koji su već uništili skoro cijelu ukrajinsku vazdušnu flotu od MiG29, letjelice koja je veoma slična F16 i po nečemu čak i bolja od njega. Osim toga, činjenica da Rusija ima ne samo bombardere već i najmanje stotine modernih i dobro naoružanih lovačkih i presretačkih aviona kao što su Suhoj 35, MiG 31, MiG 35, pa čak i najsavremeniji Suhoj 57, od kojih su svi daleko napredniji od F16, također se mora uzeti u obzir. Tako da bi teoretski ovi lovci bukvalno za jedan dan mogli da unište cjelokupno ukrajinsko vazduhoplovstvo kao što su to učinili početkom prošle godine.
Ali čak i ako se ništa od navedenog ne desi, niko se ne petlja sa ukrajinskim F16 i oni su prepušteni da bombardiraju gdje god hoće, diskutabilno je koliku štetu oni zaista mogu da naprave. Kao što smo spomenuli, to je prije svega borbeni avion malih dimenzija koji može da nosi ograničenu količinu naoružanja vazduh-zemlja. Ako se tome doda i činjenica da će ovi avioni morati da polete iz Zapadne Ukrajine, što znači da će veliki dio njihove maksimalne težine činiti gorivo, mogli bi da nose najviše jednu tešku avio-bombu i jednu ili dvije Storm rakete, koje Ukrajinci naravno već koriste i lansiraju iz MiG29, a Rusi su se već pohvalili da su oborili nekoliko komada ovog veoma skupog oružja. Odnosno, ako SAD i Evropa ne planiraju da daju Ukrajini odjednom hiljadu aviona F16 i dovoljno naoružanja za njih, veoma je teško da ova vrsta naoružanja može da utiče na tok rata. Ustvari ovo su priznali najviši generali i zvaničnici NATO-a, a jednom prilikom ga je i sam generali sekretar NATO-a Jens Stoltenberg to spomenuo.
Međutim, na Zapadu postoji oružje koje bi moglo uticati na ovaj rat. Za odbranu svoje teritorije SAD imaju nekoliko stotina komada najboljeg borbenog aviona u historiji F22 Raptor, kome već dvadeset godina zaista nema premca u svijetu. Kada bi se poslalo samo nekoliko eskadrila ovog superoružja, velika je vjerovatnoća da bi i sama ruska avijacija prestala da leti iznad Ukrajine, jer u ovom trenutku nemaju gotovo ništa što bi moglo da se suprotstavi ovim avionima. Ako se tome doda samo nekoliko od desetina teških bombardera B52 koje imaju SAD, a koji su među posljednjima na svijetu sposobnim za takozvani tepih bombardiranje (što je opasnije od nuklearnog napada), onda bi to stvorilo kombinaciju da ruska vojska zaista ne bi mogla da izdrži. Ali vjerovatno o svemu ovome nepotrebno raspravljamo, jer do sada Amerikanci nisu dali, pa čak ni prodali F22 ili B52 ne samo svojim saveznicima nego nikome u svijetu. Amerikanci ga čak ne koriste ni na nosačima aviona. Ovo superoružje SAD čuva isključivo za svoju vojsku i malo je vjerovatno da će ga dati Zelenskyom ili bilo kome drugom odnosno da će se predomisliti.
Međutim, ipak, izvozi se jedno još modernije oružje koje bi bilo idealno za Ukrajinu i moglo bi bar djelomično da napravi razliku u ovom ratu. Problem je što je ovaj superproizvod skup i što je trenutno dostupan u veoma ograničenim količinama.
To je svakako lovac-bombarder F35 sposoban da poleti i sleti vertikalno, da nosi veliku količinu naoružanja, a da je u istovremeno dovoljno brz i manevrabilan da se odbrani ili bar pobjegne od neprijateljskih lovaca. Na papiru prosto zvuči nevjerovatno, da postoji takva letjelica koja kombinuje sve u jednom, ali su Amerikanci na osnovu britanskog Harriera II i sovjetskog prototipa Jak41 uspjeli da naprave takvo avionsko čudo.
S obzirom na to da su skoro sve piste na istoku Ukrajine oštećene ili potpuno uništene, ovaj avion bi bio idealan, jer može da poleti sa bukvalno bilo kojeg školskog betonskog terena za košarku ili rukomet. Pojavio bi se na mjestima gdje to Rusi najmanje očekuju i postigao bi psihološki efekt u kojem „neprijatelj ne zna šta ga je zadesilo“.
Ali usprkos činjenici da ovaj avion košta više od 200 miliona dolara po komadu dodatno ima komplikovano i skupo održavanje, trenutno je dostupan samo dokazano najlojalnijim saveznicima Sjedinjenih Država. Njegovi operateri su za sada samo Velika Britanija (koja ga koristi na novim nosačima aviona), Japan i Južna Koreja, koje su zahvaljujući ovoj letjelici stare nosače helikoptera preko noći pretvorilo u nosače aviona, i naravno Izrael. Čak ni Turska nije uspela da nabavi F35 iako ih je platila, zbog kazne za nelojalnost, jer je nabavila ruski protivazdušni sistem S400.
Osim toga, ako se takvo najsavremenije oružje približi ruskoj granici, njihovi inženjeri bi učinili bukvalno sve da se dočepaju ove tehnologije i lov na ovu letjelicu bi bio otvoren svim raspoloživim sredstvima.
U svakom slučaju, uz sve rizike i svu skupu cijenu, ovo je vjerovatno jedino oružje koje bi moglo da napravi pravu razliku na terenu.
Ako analizirate dizajn većine sovjetskog i ruskog oružja, odmah možete primijetiti njihovu veliku sličnost sa američkim ili britanskim. Rusija ima tu praksu još od vremena Petra Velikog da kopira Zapad u svemu onome što je bolje od njihovog sa naglaskom da su mnoge od tih kopija napravljene da budu bolje od originala.
Ali oružje je manji problem u ovom ratu. Veći problem je što je Rusija počela da kopira praksu rada zapadnih zemalja, posebno u oblasti profesionalizacije i propagande. Tako je ruska armija, za čiju se veću slabost decenijama smatralo to što je sastavljena isključivo od regruta, a ne profesionalaca, za samo dvije godine u ovom ratu napravila totalni preokret. Dakle, odlukom njihovog Ministarstva odbrane na frontu nema nijednog vojnika (domaći, strani, plaćenik ili profesionalni), koji prethodno nije potpisao ugovor i koji ne prima platu, koja se za ruske, a posebno ukrajinske standarde čini ogromnom. Pored toga što je ovaj princip potpuno smirio strasti i uspio bar za sada da smiri nezadovoljstvo porodica poginulih, dodatno je povećao kvalitet života, a samim tim i zadovoljstvo i profesionalizam ruskih vojnika. Dakle, stvorena je prava mini ekonomija na frontu, a vojnici sa ovim dovoljnim prihodima sebi kupuju novije modele čizama, pancira, šljemova i svega što im zatreba, što ne samo da smanjuje logistički problem ovog rata, ali i sami troškovi ruske vojske koja obezbjeđuje samo najosnovniju opremu. Dodatno, ako izuzmete prva dva mjeseca rata, vidjeli smo mnogo odgovorniji tretman ruskog generalštaba sa svojim trupama, kojima je više puta bilo dozvoljeno da napuste čitave gradove (Izum, Herson, itd.) i da se povuku na sigurnije položaje, za razliku od ukrajinskih vojnika koji se ili šalju u stalnim jurišima ili su prinuđeni da brane bukvalno neobranjive odbrambene položaje poput onih u Bakhmutu, Mariupolu i sada u Avdiivki. Zbog svega toga je služenje u ruskoj vojsci mnogo privlačnije, te je stoga stalno popunjena dobrovoljcima iz Rusije i cijelog sveta, gotovo bez potrebe za mobilizacijom, a na drugoj strani ukrajinska vojska koja nije plaćena, bukvalno se na silu popunjava, a konačno su angažirane i privatne regrutne kompanije i data im neograničena ovlaštenja. Ovakve navode potvrdio je i londonski The Economist, medij prvog ranga u svijetu, što ih čini apsolutno vjerodostojnim. Vjerovatno nije ni čudo što je registriran toliki broj dezertiranja iz ukrajinske vojske, kao i direktan prelazak na rusku stranu, koji su već formirali nekoliko jedinica direktno sastavljenih samo od prebjeglih ukrajinskih vojnika.
Pored profesionalizacije vojske, drugi dio u kome je Rusija uspješno kopirala i nadmašila Zapad je u oblasti propagandnih aktivnosti. Poznato je, da je Zapad uvijek rasturao Rusiju na ovom području ili je sportski rečeno pobjeđivao sa rezultatom sto prema nula. To je bilo posebno evidentno na početku rata kada su svi ruski kanali u inostranstvu, poput Russia Today, Sputnik i sl. bili zabranjeni preko noći, što je privremeno dovelo do potpuno jednostranog izvještavanja o ratu. Ali u Moskvi su, kao da su bili pripremljeni za ovaj scenarijo, preko noći pokrenuli i stotine i hiljade mini izvora vijesti, koje se najvjerovatnije informiraju i koordiniraju iz jednog centra, a uz pomoć sigurnih društvenih medija poput Telegrama uspjeli su da postanu Eldorado za sve teoretičari zavjere, desničarske aktivnosti, pokrete protiv establišmenta i slično upravo na zapadu. Tako danas, ne samo u bivšoj Zajednici nezavisnih država (ZND), Istočnoj Evropi i Balkanu, već i u EU i SAD postoji nezaustavljiv tok proruski obojenih informacija, koje prosto truju javnost i stvaraju nezanemarivu grupu ljudi, koji podržavaju Putinovu borbu. Ovo bi zvučalo nevjerovatno prije samo dvije godine, ali su Rusi djelomično uspjeli u svom naumu. Njihov plan, koji je kopija zapadnih udžbenika za vođenje specijalnog rata, ali uz male izmjene, uspijeva i njima.
S obzirom na to da prvi put posle dužeg vremena imamo rat u kome bi velika nuklearna sila Rusija teoretski mogla da postane egzistencijalno ugrožena, postavlja se pitanje, da li bi upotreba nuklearnog oružja mogla da dođe u obzir prvi put posle 1945.godine.
Mnogi analitičari u prvi mah odbacuju ovu tezu, tvrdeći da bi Rusija odmah bila napadnuta svim oružjem koje NATO posjeduje. Prije svega, ovo apsolutno nije tačno. Ni u jednom zvaničnom ili nezvaničnom dokumentu Washington ili London nisu preuzeli obavezu da se osvete za moguću štetu koju bi Ukrajina pretrpjela kao njihov privremeni saveznik u mogućoj atomskoj eskalaciji rata. Da, ako se to dogodi, cijela svjetska geopolitika će eskalirati do maksimuma, ali apsolutno nećemo vidjeti bilo kakvu interkontinentalnu balističku raketu koja leti ka Moskvi ili Sankt Peterburgu. SAD jednostavno ne bi rizikovale uzvratnu reakciju samo zato što je Rusija odlučila da testira raketu dugog dometa na nenaseljenom Zmijskom ostrvu u Crnom moru, kao što je predviđao nedavni proruski scenarijo.
SAD ne bi napale Rusiju svom nuklearnom snagom, vjerovatno čak ni da su bombardirani, Warsava i/ili London, koji su očigledno prve mete na koje bi letjele ruske rakete. Ni u jednom dokumentu NATO-a nije izričito navedeno da jedna zemlja mora pomoći drugoj dovodeći sebe u potpunu egzistencijalnu opasnost. Da, statut i akti NATO-a predviđaju kolektivnu odbranu i adekvatan odgovor, ali nigdje nije tačno precizirano kakav taj odgovor u praksi mora da bude.
Da bi se ovo razjasnilo, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je nuklearno oružje, kao i sva druga oružja u svijetu, mnogo evoluiralo tokom godina i decenija i da danas gotovo da nema istu funkciju kao što je imalo npr. 1962.godine. U tim vremenima, prije svega, zbog ograničene preciznosti tehnologije, bilo je potrebno proizvesti najmasovnije bojeve glave koje bi izazvale oštećenja u najvećem mogućem radijusu, jer se preciznost raketa-nosača mjerila kilometrima. Na primjer, ako je Rusija htjela da gađa New York šezdesetih godina, njeni vojni stručnjaci nisu mogli da garantiraju, da li će projektil sa oznakama SS pogoditi Central Park, Bronks ili Long Island. U svakom slučaju, garantirali su da će veći dio grada biti uništen, jer je oružje nosilo eksploziv snage nekoliko desetina kilotona ili nekoliko desetina Hirošima.
Ali to je bilo prije šezdeset godina. Kako je napredovala preciznost projektila (koja se danas svodi na metre, pa čak i centimetre), napredovala je i mijenjala se i uloga samog nuklearnog oružja. Dakle, danas bi primarna svrha ruskih i američkih projektila bila da onesposobe što je moguće veći dio neprijateljske vojne i industrijske imovine, a ne da rasipaju oružje za uništavanje pozorišta na Broadwayu ili vila na Beverly Hillsu. Tako da je odbačena teorija da postoji dugme koje može iznenada da detonira i uništi cijelu planetu. Ne. Čak i ako bi se takav klasičan napad dogodio sa svim projektilima odjednom, procjene su da u prvom udaru ne bi stradalo više od trećine stanovništva Sjedinjenih Država i polovine stanovništva Rusije. Da bi, poslije radijacija, bezakonje i teoretska opasnost od termonuklearne zime izazvali bi dodatne žrtve, ali da će cijeli svijet biti uništen u sekundi, to definitivno otpada.
Stoga će, nažalost, nuklearno oružje uskoro početi da se koristi u manjim količinama za normalne vojne operacije kao što su probijanje dubokih bunkera ili neutralisanje veće infrastrukture i industrijskih objekata ili eventualno uništavanje čitavih kasarni ili poligona. Ako ne u Ukrajini, onda na Bliskom istoku, a najvjerovatnije između Indije i Pakistana. Tabu o nuklearnom oružju će biti razbijen za vrlo kratko vrijeme, a to će, nažalost, postati svakodnevica u mnogo krvavijim ratovima koji očigledno čekaju sve nas zajedno.
Pošto je ovo rat u kojem svakodnevno imamo dvije istine i gotovo da nema činjenica, pa čak ni činjeničnih stavova između dvije strane, neka teorijska pitanja zaista treba da se razjasne.
Kao prvo i veoma sporno, da li je ovo uopšte rat ili specijalna vojna operacija kako Putin lično insistira da se nazove? Mnogim svjetskim autorima, uključujući i mene lično, nelogično je specijalnu operaciju nazvati sukobom u koji je već uključeno blizu milion vojnika i impresivna količina vojne opreme. Dodatno, sukob koji bukvalno indirektno uključuje skoro cijeli svijet. Ali bez obzira na razmjere, ovom sukobu nedostaju neki prateći elementi da bi se okvalificirao kao pravi rat. Prije svega, skoro da nema napada na centre odlučivanja. Da, istina je da Rusija koristi hipersonične rakete da upadne u bunkere u kojima obično sjede NATO oficiri, ali to su uglavnom niži zvaničnici, koji su došli da pomognu Ukrajini. Dakle, nema direktnih raketnih napada na rezidencije Zelenskog, radne kancelarije ili bilo koju treću pretpostavljenu lokaciju. Nema raketnih napada na generalštab Valerija Zaluzhnyioga. Parlament ili Verkhovnu Radu u Kijevu i dalje stoji i tamo se održavaju redovne sjednice, a u pravom ratu ova zgrada bi bila uništena u prvoj minutu. Nema raketnih napada na treće zemlje koje snabdjevaju Ukrajinu velikim količinama naoružanja, kao što je Poljska, što se naravno objašnjava njihovim članstvom u NATO paktu, ali ipak, da je ovo pravi totalni rat, Warsawa sa takvim stepenom umiješanosti u ovaj sukob sigurno ne bi bila pošteđena. A sama količina vojnika i opreme na frontu je diskutabilna. Tačno je, da je Rusija do sada rotirala blizu milion vojnika, ali ne uzimamo u obzir da je to zemlja koja zajedno sa rezervnim sastavom zvanično ima oko 25 miliona vojnih obveznika. Ovdje ove brojke možda nisu tačne ili su preuveličane, ali 15 miliona se vjerovatno može mobilizirati svakog trenutka u Rusiji. A od njih je do sada mobilizirano samo 300.000, jer su svi ostali koji učestvuju u ovom ratu ili domaći dobrovoljci (sa ugovorom) ili strani plaćenici. I na kraju, naravno, postoji ograničena upotreba najsmrtonosnijeg oružja kojeg ruska vojska posjeduje. Već smo spomenuli da najveće konvencionalne bombe i rakete koje nose hiljade tona eksploziva i koje Rusija posjeduje od sovjetskih vremena još nisu viđene na frontu. Sve su to elementi koje treba uzeti u obzir kada se ovaj sukob definiše na ovaj ili onaj način.
Drugo, još veće pitanje koje se nameće je, naravno, „da li je ovo rat između NATO-a i Rusije?“ I ako je ruska strana u pravu za termin Specijalna vojna operacija, pogrešno je što još uvijek tvrdi da je u ratu sa NATO paktom, evo zašto. Činjenica je da je Ukrajina od NATO-a dobila veoma važne informacije, značajnu količinu opreme i, što je najvažnije, obuku oficirskog kadra kao i regularne vojske. Ali ako sve ovo uzmemo zajedno u obzir i nekako spojimo, nećemo dobiti ni jedan posto stvarnih mogućnosti NATO pakta. Međutim, tenkovi koje smo vidjeli u Ukrajini, i po broju i po godini proizvodnje, nisu ni posljednji model zapadne tehnologije niti odraz njihovih stvarnih vojnih sposobnosti. Ovo više liči na otpisivanje nepotrebne vojne opreme nego na direktno učešće u ratu. Da, možda odbrambeni raketni sistemi poput Patriota ili ofanzivni kao što su Himars i Storm Shadow spadaju u nešto napredniju tehnologiju, ali opet njihova količina nije dovoljna da se napravi promjena na frontu. I mnogi vjeruju, da je Ukrajina zapravo namjerno dozirana kako bi što duže mogla da drži rusku vojsku u pripravnosti, a da je nikada ne porazi, kao dio taktike NATO pakta. Slabost ove strategije je naravno iskustvo koje je u međuvremenu stekla ruska vojska, koja bi u eventualnom prvom direktnom sukobu sa zemljama NATO-a sigurno dobila prve ratne bitke. Ali kada bi se mašinerija najbrojnijih, najmoćnijih i najrazvijenijih zemalja svijeta u potpunosti uključila u rat, Rusija sa jedva 144 miliona stanovnika ne bi mogla da izdrži taj udarac, čak i kada bi upotrijebila svo nuklearno oružje. Zaključak, jeste da je riječ o sukobu u kome postoji velika umiješanost zemalja NATO-a, ali to nikako nije direktan sukob između NATO-a i Rusije.
I konačno dolazimo do ključnog pitanja ovog rata ili specijalne vojne operacije? Ko zapravo pobjeđuje? Ovaj dio analize počinjemo sa iskrenim poštovanjem prema stotinama hiljada žrtava sa obje strane ovog sukoba.
Prvi pobjednik je nesumnjivo Ukrajina. Bez obzira što je izgubila značajnu teritoriju, ljude i pretrpjela ogromnu materijalnu štetu, ova zemlja je nadljudskim naporima koje je dala definitivno osigurala svoju budućnost, bilo da ona bude teritorijalno cjelovita ili u izvjesnijoj skraćenoj formi. Bez obzira koliko daleko ide ruski napad, ma koliko daleko dosegli njihovi tenkovi, Ukrajina i ukrajinski narod će uvijek postojati. Tačno je da bez Zapada oni ne bi mogli toliko dugo da izdrže, ali je tačno i da su žrtve na frontu i dalje isključivo ukrajinske. Da, istina je da su neki od njih sa prinudnom mobilizacijom, ali sigurno ne svi. Tako je ukrajinski narod u ovom ratu pokazao državotvorni kapacitet od kojeg će buduće generacije imati šta naučiti.
Rusija je još veći pobjednik u bici koju de facto vodi sa cijelim svetom. Moskva i Putin su pokazali i dokazali da ni pod najtežim teretom ne savijaju leđa i ostvarili su veliki vojni, ekonomski, a donekle i propagandni trijumf. Posle događaja u Siriji, a posebno posle ovog u Ukrajini, povratili su reputaciju od Sovjetskog Saveza, da su sposobni ne samo da vode specijalne ratove sa SAD, već i da ih pobijede. Danas, i u Africi i u Latinskoj Americi, Rusiju poziva pojedinačno svaka država ili mala oružana formacija, koja se usudila da se suprotstavi hegemoniji Sjedinjenih Država. Dodatno, ekonomske veze sa Kinom i Indijom nikada nisu bile na tako visokom nivou, što znači da je Kremlj ne samo uspio da zaobiđe zapadnu blokadu, već i da od nje profitira. Sve to čini Kremlj činjenicom u svjetskoj geopolitici koja će imati još veću cijenu kada se pojačaju izvjesniji sukobi između Washingtona i Pekinga. Dakle, bez obzira na to što je današnja Rusija samo sjenka slave SSSR-a i Carske imperije, ona je ipak dovoljno tvrd orah, kojeg zapadnjaci po svemu sudeći ne mogu da slome ni poslije stotina godina neuspješnih pokušaja.
I naravno, najveći pobjednik u ovom ratu su SAD, koje su uspjele da jednim udarcem ubiju dvije muhe i zarate i zakrve dvije najveće slovenske i pravoslavne zemlje na svijetu. Samo šteta sa ovog aspekta je nenadoknadiva. Kao što Srbija nikada više u historiji neće imati utjecaja na Zagreb i Sarajevo, tako ni Rusija neće imati utjecaja na Ukrajinu. Ovo ne samo da je nanijelo štetu bilateralnim odnosima dviju država, već je i slomilo koncept panslavizma u njegovoj teorijskoj najgušćoj tački. Ono što će ostati od Ukrajine (a veliki dio će svakako ostati) ili će u potpunosti ići ka crkvenom ujedinjenju sa Vatikanom (Unijati) ili će, što je još strašnije, pokušati da uz pomoć Grčke ospore prevlast Moskovske patrijaršije u pravoslavnom slovenskom svetu. SAD su i ekonomski pobjednik, jer su uspjele da energetski ograniče Njemačku i, staviše, kao alternativu, gotovo nasilno im prodaju svoj komprimirani gas po cijeni mnogo većoj od one koju su plaćali za ruski gas. Dodatno, uspjeli su da gurnu Finsku i Švedsku u NATO na mala vrata, plus potpuno militariziraju Poljsku i Litvaniju kao sljedeći odbrambeni prsten. Osim toga, vjerovatno su našli priliku da u bliskoj budućnosti direktno se umiješaju u Moldaviju i Gruziju.
Jedina slabost ove njihove potencijalne blistave pobjede može biti činjenica da, u poker terminima, igraju sa svim čipovima u jednoj ruci. Kao što se trenutno 10 milionski Izrael sa strahom bori da pacificira stotine milione Arape, tako 300 milionske SAD žele da strahom drže pokornim ostalih sedam milijarde ljudi na svijetu. Reputacija Izraela na međunarodnom nivou je opala zbog ubijanja 21000 Palestinaca, ranjavanja više od 50.000 njih i uništavanja velikog dijela Pojasa Gaze. Doktrina o izraelskoj vojsci kao o ogromnoj sili propada, a ukoliko se to desi sa SAD onda to može dugoročno biti opasno za SAD.
Ukoliko Rusija zaista nastavi da bude tvrda kao i do sada, svaki poraz u svakom zaraćenom selu na periferiji bivšeg SSSR-a će se doživljavati kao direktan poraz SAD, što je samo po sebi katastrofa, jer oni samo sa strahom i mitom o nepobjedivosti vladaju svijetom svih ovih godina. Ako nestane prisutnog mita i straha, Washington će pasti u ruke barbara mnogo brže nego što je Rim pao u ruke Vizigota.
Ljubljana/Skopje 28.decembar 2023
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije “European Perspectives”.
