Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES[1]) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Ambasador dr. Jožef Kunič, član Međunarodnog instituta IFIMES, počasni predsjednik Slovenskog društva za međunarodne odnose (SDMO) i bivši slovenski ambasador u Iranu i Francuskoj, u članku sa naslovom »Slovenija 2020: Vanjska politika poslije pandemije Covid-19« analizira,kakva treba da bude slovenska vanjska politika poslije pandemije prouzrokovane virusom Covid-19. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.
- Dr. Jožef Kunič
● član Međunarodnog instituta IFIMES
● počasni predsjednik Slovenskog društva za međunarodne odnose (SDMO)
● bivši slovenski ambasador u Iranu i Francuskoj
Globalna politička ravnoteža za vrijeme pandemije Covid-19 izrazito je naznačila smjer važnih promjena. U ovom vremenu se očigledno pokazalo, da na solidarnost nekih na izgled vrlo prijateljskih država jednostavno nije moguće računati. Postalo je očigledno važna saradnja u regiji, jer međusobna zavisnost je više nego očigledna. Bez obzira da li se radi o pitanjima migranata, transporta od jednog do drugog susjeda, ili da se radi o pograničnoj saradnji. Mudro djelovanje vanjske politike biće implementacija svih preuzetih obaveza. Sve što je izvan dogovorenih i na demokratskim organima potvrđenih obaveza, mora biti isključivo u interesu samo Slovenije. Kada je izbila pandemija korona virusa pokazalo se, da na solidarnost među državama EU nije moguće računati. Pouzdati se možemo prije svega na naše prijatelje u regiji. Evropska »pomoć« za olakšavanje posljedica pandemije državama članicama znači samo nove dugove. Tjesnije povezivanje je moguće sa Mađarskom, prije svega u ekonomskom smislu te sa Hrvatskom, sa kojom bi bilo dobro raščistiti neka važna pitanja. Smisleno bi bilo, da bi na neki način Hrvatska sa Slovenijom bila regionalni saveznik, da bi u okviru EU mogli računati jedni na druge. Objektivan interes obje države, kako Slovenije tako i Hrvatske je uređivanje otvorenih pitanja. Vrijeme je da se riješe.
Sasvim sigurno tokom pandemije Covid-19 napori za ograničavanje učinaka i posljedica pandemije nisu vrijeme kada bi se slovenska politika intenzivno bavila vanjskopolitičkim pitanjima. Za vrijeme pandemije pokazali su se smjerovi prema kojima bi politika među narodima mogla krenuti.
Na globalnom nivou pokazalo se koje su države tako unutarnje snažne, da su probleme sa epidemijom uspješno riješile i ne samo, da su u svojoj državi probleme riješile, poslije smirivanja unutarnje situacije znatno su pomogle drugima, prije svega onima, koje kao članice NATO-a politički i obrambeno konvergiraju ka SAD. Tu pomoć je ponudila, prije svega, Kina. SAD je pandemija pogodila srazmjerno slabo pripremljene, sa relativno slabim javnim zdravstvenim sistemom i na pomoć te dosada najuspješnije velesile nije bilo moguće računati. Globalna politička ravnoteža naznačila je smjer značajnih promjena.
Pokazalo se kolika je solidarnosti među članicama Evropske unije i pokazalo se u kolikoj mjeri se možemo osloniti na Evropsku uniju, kao i na »Brisel« i na države članice. Svi ti smjerovi razvoja međunarodnih odnosa pokazali su se već pred korona krizom. Već u vrijeme finansijske krize 2008.godine pokazale su se pukotine u Evropskoj uniji, razumijevanje problema Grčke nije bilo na nivou, kojeg smo od tijesno povezanih članica očekivali. Tako su posljedice tadašnje finansijske krize neke države osjetile više od drugih. Ipak evropskoj administraciji zajedno sa drugim članicama je uspjelo izaći iz tadašnje krize, sa nekim popriličnom pogođenim članicama, a ipak je EU izašla snažnija i solidnija. Bile su naznačene velike pukotine. »Obje velike političke snage, na kojima je zasnovana poslijeratna Evropa, socijaldemokratska i konzervativna, su zalutali u duboku krizu i nijedna nije znala oblikovati alternative, prazan prostor su zauzeli nacionalisti. Evropska unija je postala haotična, svugdje su inicijativu preuzele populističke politike, gledamo duboke frakture u evropskim društvima, resentiment poniženih i uvrijeđenih.« (Vidmar, 2018) »Usprkos Macronovom retoričnom proevropskom entuzijazmu može se vidjeti, da je njemačko-francuski dvojac ponovno uhvaćen u modus operandi posljednje decenije ili još dužeg razdoblja. Bez Francuske i Njemačke se u Uniji ne može ništa pomaknuti (a kamoli protiv njih), a Berlin i Pariz sve teže postižu kompromise sa kojim bi pokrenuli motor Unije.« (Žerjavič, 2018)
Očigledno je među širokim masama ne otkrivene pukotine unutar EU otkrilo Ujedinjeno kraljevstvo, koje je donijelo dosta radikalnu odluku i odlučilo se za izlazak iz EU. Ta odluka je privremeno ojačala zajedničke interese država članica i na izgled ojačala EU. Ali tokom korona krize pukotine među članicama EU ponovno su se pokazale i neće ih biti moguće lako prevazići.
U ovom vremenu se očigledno pokazalo, da na solidarnost na izgled prijateljskih država jednostavno nije moguće računati. Postalo je očigledno, da je važna saradnja država u regiji, jer je njihova međusobna zavisnost više nego očigledna. Bez obzira da li se radi o pitanjima migranata, pitanja transporta od jednog prema drugom susjedu ili da se radi o pograničnoj saradnji.
Sve navedeno, kako na globalnom tako i na evropskom nivou pokazuje, da je potrebno temeljito razmisliti o budućoj vanjskoj politici Slovenije te je odgovarajuće prilagoditi novoformiranim trendovima.
Hladni rat je završen padom Berlinskog zida. Naravno, radilo se o procesu, kojem je navedeni pad dao karakterističan pečat. Za hladni rat bilo je karakteristično, da su oba tadašnja bloka praktično hermetički zatvarala svoje granice, kako u ideološkom tako i ekonomskom smislu, većina država istočnog bloka je ograničavala protok ljudi iz jednog u drugi blok. Poslije je došao period nadmoći jedne velesile. Ruska Federacija je bila poslije raspada Sovjetskog saveza moćno oslabljena, Kina još nije bila dostigla nivoa razvoja, koji bi je uvrštavao u važnu svjetsku velesilu. A danas je situacija mnogo drugačija. Rusija je unutarnje konsolidirana, Kina je ekonomski postala druga najmoćnija ekonomija na svijetu, njen utjecaj je sve prisutniji u mnogim dijelovima svijeta. SAD sa svojim saveznicima su to detektirale, posebno otkako je predsjednik Donald Trump, započeli su jačati sankcije i ograničenja ekonomskih odnosa kako sa Rusijom tako i sa Kinom. Istovremeno su SAD djelovale u smjeru slabljenja utjecaja UN odnosno njenih sastavnih dijelova. Iz medija smo mogli saznati, da »Američki predsjednik Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji očitao ozbiljne greške u odzivanju na pandemiju Covida-19, pored toga još njenu usredotočenost na Kinu« (B.K. 2020). Slabljenje utjecaja UN, prije svega njenog najvažnijeg organa, je važan indikator, koji pokazuje na promjene u međunarodnim odnosima na globalnom nivou.
Ipak više nego očigledno, da nešto sličnog kao što je bila hermetička granica između blokova, nije više moguće uspostaviti i toga nije smisleno očekivati.
Želja vodećih svjetskih velesila je bila, da u najvećoj mjeri utječu na svoje saveznike, da te u što manjoj mjeri sudjeluju sa drugom ili drugim velesilama. Neke države, među njima nema Slovenije su razumjele, da ekonomskog eksluziviteta ubuduće neće imati niko i usprkos dosta jasnim željama i snažnim pritiskom nisu slijedile velesile, iako su spadale u njenu političku, obrambenu i ekonomsku sferu. Njemačka se nije odrekla projekta plinovoda iz Rusije, Turska je bez rezervi, iako je članica NATO-a, kupila ruski protuzračni obrambeni sistem, Grčka je benevolentno prihvatila veliku kinesku investiciju u svojoj važnoj luci, Italija je dozvolila neke kineske investicije, Mađarska dozvoljava kinesku investiciju u važan željeznički koridor.
Slovenska vanjska politika tih trendova nije otkrila, bila je pod neformalnim utjecajem mnenjskih voditelja, koji su svoje djelovanje često ograničavali na tzv. zapadnu sferu. Jačanje značaja druge dvije ne-američke velesile je osjetio ministar vanjskih poslova Karl Erjavec, koji je svoj fokus usmjerio prema ekonomskoj diplomaciji i time ojačao odnose sa Rusijom. To uistinu nije bilo izvedeno na najbolji mogući elegantan način, a neizrazito proamerička politika doživjela je snažnu kritiku kako od nekih mnenjskih voditelja kao i od nekih utjecajnih diplomata. Naša politika je srazmjerno mirno prihvatila projekt „Južni tok“, preko kojeg bi ruski plin došao u Sloveniju. Kada je u vrijeme vlade Alenke Bratušek bilo poznato, da će se prodati aerodrom Jožeta Pučnika kao i Adria Airways, tada je Kina poslala u Sloveniju delegaciju jedne od najvećih svjetskih avio kompanija China Southern Airways, koje su željele razgovarati o kupovini obje, aerodroma i avio-prevoznika. Vodeći na aerodromu tada nisu imali ovlaštenja i informacija, kako da se stvari odvijaju ubuduće, a niko od vlade i ministra nadležnog resora nisu htjeli primiti delegaciju. Kina je tada započela realizirati politiku 16+1, koja je kasnije pristupom Grčke postala 17+1. Sloveniju su Kinezi u taj projekt uključili, a Slovenija se praktično u taj projekt nije uključila. Slovenska vanjska politika je mentalno bila, i još uvijek je, u nekom smislu u blokovskom uređenju, gdje saradnju sa državama izvan »bloka« izbjegavamo, iako bi to možda bilo korisno. Biznismeni i neki na međunarodnoj sceni utjecajni pojedinci su brzo razotkrili, da neke pomoći od SAD, koja je bila idol i još uvijek je kod nekih slovenskih mnenjskih voditelja, nije za očekivati. Obratili su se svojim prijateljima i bili su uspješni. Period pandemije korona virusa treba za slovensku vanjsku politiku što se tiče globalnih odnosa da bude važna škola.
Iz toga proizlazi zaključak, da nema smisla ispunjavati obaveze, koje je Slovenija sama sebi zadala prilikom ulaska u evroatlantske organizacije, bio bi potpuno pogrešan. Članovi smo tih organizacija i ostati moramo vjerodostojni članovi. Je li se Slovenija mnogo puta ponašala kao da bi se ulizivala ili podređivala tim asocijacijama. Nikada ne smijemo zaboraviti na hrabre poteze slovenskih lidera, koji su zajedno sa slovenskim narodom doveli do samostalne Slovenije. Jedan od hrabrih poteza, kojeg mnogi nosioci osamostaljivanja ne navode, bilo je odbijanje savjeta američkog državnog sekretara Jamesa Bakera, koji je tada čak došao u Jugoslaviju i sve preklinjao, da Jugoslavija ostane zajedno. Lideri osamostaljivanja dali su odlučnu prednost stremljenju svoga naroda pred odlučnim željama tada sasvim sigurno najjače velesile. Tog hrabrog čina ne smijemo zaboraviti. Mudro djelovanje vanjske politike je striktna realizacija svih prihvaćenih obaveza, a nikako nije potrebno poslušati nekog nižeg činovnika, koji hoće našu državu uvjeriti da ispunjavamo više od onoga što od nas zahtijevaju prihvaćene obaveze. Sve, što je izvan dogovorenih i na demokratskim organima prihvaćenih obaveza, mora biti isključivo u interesu Slovenije.
Važno iskustvo iz perioda pandemije korona virusa je i događanje u okviru EU. Slovenija je nedugo pred korona krizom željela, i u to vjerovala, da će EU odnosno njene odgovarajuće institucije biti uključene u rješavanje problema međudržavne granice Slovenije sa Hrvatskom. Iako bi rješavanje tog pitanja bilo važno kao presedan za slične probleme između država jugoistočne Evrope, kamo bi se trebala širiti EU, odgovarajuće institucije EU faktički nisu ništa učinile. Već je to važan indikator, u kolikoj mjeri možemo računati na solidarnost i pomoć institucija EU. Ograničavanja prelazaka preko državne granice, usprkos važećem Schengenskom sporazumu ne bi trebalo biti, izuzev privremenih izuzetaka, pokazuje nivo međusobnog povjerenja između država članica Schengena. Kada je izbila pandemija Covid-19 pokazalo se, da na solidarnost među državama članicama EU nije moguće računati. Prema riječima slovenskog premijera Janeza Janše od Evropske unije »od početka epidemije nismo dobili niti jedne maske, niti jednog komada zaštitne opreme, niti jednog ventilatora... Pouzdati se možemo u sebe i prijatelje u regiji«. (Eržen,2020) Na snažan pritisak pojedinih država, gdje su posljedice pandemije bile vrlo teške i prijetile su vrlo teškim ekonomskim posljedicama došlo je do pregovora o pomoći. Pregovori su bili teški, iscrpljujući i pod teškim prijetnjama Italije, da bi stanje bez pomoći moglo biti sudbonosno za EU, tada je došlo do kompromisa, ipak nije bilo popuštanja u pogledu tzv. »korona obveznica«, jer bi to možda opteretilo bogatije i pomoglo manje bogatim. »Glavne prepreke na putu do dogovora bile su nesuglasice između Nizozemske i Italije u pogledu uvjetovanja pomoći iz evropskog kriznog mehanizma ESM te razilaženja između juga i sjevera u pogledu zajedničkog zaduživanja (A.K.K.)« O solidarnosti se nije moglo dosta čuti. »Evropska »pomoć« državama članicama, dakle, znači samo nove dugove. Iako je sadašnja kriza drugačija od prijašnjih ni u čemu nije povezana sa pogrešnim ekonomskim politikama, iako bi zbog toga očekivali više solidarnosti nego prije, Evropa već tako moćno zaduženim državama navlači novu omču oko vrata« (Vidmajer, 2020)
Članstvo Slovenije u EU je Sloveniji donijelo mnogo dobroga. Apsolutno u okviru naših mogućnosti trebamo nastojati, da EU ubuduće ostane snažna integracija u okviru koje će biti moguć napredak svake članice. Apsolutno pogrešno je od EU očekivati, da djeluje na područjima za koje nema nadležnosti. EU nema jedinstvene vanjske politike, nego zajedničku. Takvu, za koju se međusobno dogovore države članice. Ako takvog dogovora nema, onda svaka članica ima pravo djelovati u svom interesu. Obaveze i odgovornost članica su jasno definirane, solidarne isto tako mogu biti. Treba pozdraviti svaku solidarnost od strane EU i truditi se za solidarnost među članicama, nikako se na to pouzdati. Ne donošenje »korona obveznica« je to jasno pokazalo. Slovenija mora u okviru EU djelovati kao aktivna i kredibilna članica. Ipak, ne može se osloniti samo na EU. Potrebni su prijatelji odnosno veze sa državama, sa kojima imamo neke zajedničke interese. U vrijeme korona krize pokazalo se, kako su važni odnosi sa susjednim državama. Koordinacija djelovanje sa susjednim državama bila je na granici velike važnosti za razrješavanje konkretnih problema i nevolja.
Sa susjednim državama trebali bi imati najbolje odnose, ali neke izjave sa obilježavanja italijanskog praznika u vezi sa sjećanjem na »fojbe« kod Bazovice pokazuju da je teško računati na jače savezništvo. Ni Austrija nije pokazala većeg povjerenja u Sloveniju kada se radilo o migrantskom valu te privremenom suspendiranju Šengenskog sporazuma. Tjesnije povezivanje je moguće sa Mađarskom, prije svega u ekonomskom smislu, te sa Hrvatskom, sa kojom bi bilo dobro raščistiti neka važna pitanja.
Za vrijeme Vlade Janeza Drnovšeka Slovenija nije željela pristupiti asocijaciji država »Višegrad«, u kojoj je i Madžarska. Tada smo se nekako smatrali za zapadno usmjerene, one, koji bi ušli u »prvi vlak« odnosno u »užu EU grupu«. Oholo smo poslanu ponudu o ulasku odbili. Danas neki, koji su tada sudjelovali u ekipi, koja je odbijala ulazak u Višegrad, promoviraju saradnju sa Mađarskom. Takva stajališta ne djeluju posebice kredibilno. Ipak, moramo znati, da se odnosi između država grade dugoročno. Političari će se mijenjati, a odnosi ostaju. Zajedno bi možda na mnogima područjima u okviru EU i u okviru evroatlantskih integracija postigli. Bez obzira na unutarnju politiku Mađarske, što je njeno suvereno pravo, inicijative za tjesniju saradnju apsolutno su dobrodošle. Ona je naš susjed i tako će ostati. Ipak, mora temelj saradnje biti interes Slovenije, i naravno Mađarske, ne pa interes manjih grupica, koje predstavljaju samo mali dio oba naroda.
U periodu poslije osamostaljivanja slovenska vanjska politika nije bila usmjerena za tjesniju saradnju sa prostorom bivše Jugoslavije. To je bilo potpuno razumljivo, a od tada su se odnosi između država bivše Jugoslavije i njihovi odnosi sa EU i šire znatno promijenili. Potpuno nelogični su odnosi sa susjednom Hrvatskom. U historiji nismo nikada bili u ratu protiv njih, zajedno smo u EU, zajedno u NATO, vrlo veliki broj državljana Slovenije ima tamo poznanike i prijatelje, veliki broj Hrvata također u Sloveniji. Ako tako pomislimo, bi bilo smisleno, da bi bili na neki način regionalni saveznici, da bi u okviru EU mogli računati jedni na druge. Hrvatska ne priznaje međunarodno određene granice, nije priznala memoranduma, potpisanog na Otočcu u pogledu Ljubljanske banke, kao međunarodno važeći sporazum, što formalno naravno nije, a mišljeno je bilo na slovenskoj strani da bude takav. Slovenija nije izgradila nijedne autoceste sa Istrom, koja je za Hrvatsku izuzetno važna zbog turizma, nije izgradila Osimske ceste Trst-Rijeka, u 2019.godini je Slovenija prema nekim podacima realizirala šest posjeta na visokom nivou u Srbiji, a nijedne u Hrvatskoj. Primila je, i to dva puta u 2019.godini, člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, koji zagovara politička stajališta suprotna željama Hrvatske, nije imala razgovora sa Draganom Čovićem, predsjednikom HDZ BiH, koji ima stajališta, blizu hrvatskim.
Objektivan interes obje države, kako Slovenije tako i Hrvatske, je rješavanje otvorenih pitanja. Više puta u prošlosti su se ta otvorena pitanja rješavala, više puta smo mogli vidjeti, kao da se rješavaju sa ciljem da se ne riješe, usprkos uvjerenju, da su riješena barem najvažnija pitanja, pokazalo se da nisu riješena. Vrijeme je, da se riješe. Vanjska politika i diplomacija moraju učiniti sve, da dođe do rješenja otvorenih pitanja. To bi morao biti ključni cilj slovenske vanjske politike u periodu poslije pandemije Covid-19. Ekonomski problemi, koji će poslije okončanja pandemije sasvim sigurno nastati biće mnogo lakše riješeni ako budemo sa susjedima u nekim važnim pitanjima nastupali zajedno i time bi pridobili i jedni i drugi. Ne smije se ponoviti skupo rješavanje bez cilja, treba doći do rješenja.
Sa područjem Zapadnog Balkana imamo snažne međuljudske odnose, prije svega na područje turizma vrlo intenzivno. Imamo važne ekonomske veze i među stanovništvom imamo usprkos svemu srazmjerno visok ugled. Tom području imamo šta reći. Saradnja Slovenije sa državama Zapadnog Balkana doprinosi poboljšanju sigurnosne situacije na tom području. Smanjuje se mogućnost konflikata, koji se na Balkanu mogu pojaviti. Svako jačanje napetosti na Balkanu ne slabi sigurnosnu situacija samo na tom području nego u cijeloj EU. Što se tiče sigurnosti vjerojatno se sve manje možemo pouzdati u NATO. »Svima nama je zajednička spoznaja, da su političko vezivo, shvaćanje prijetnji te spremnost za plaćanje cijene transatlantskog savezništva tako popustili odnosno promijenili se, da je savezništvo politički mrtvo i da je vrijeme za razmišljanje o njegovoj reinkarnaciji.« (Cigler, 2019)
Povezivanje Slovenije sa regijom jugoistočne Evrope nikako ne ograničava Slovenije, da se povezuje sa drugim sebi prema nekim vidicima srodnim državama. »Zbližavanje sa Beneluksom je zanimljiva ideja. Radi se o grupaciji malih i srednje velikih država, koje povezuju zajednički interesi i vrijednosti. … To su niše i savezništva, za koja bi bilo dobro, ako bi ih slovenska diplomacija gradila, nadograđivala i njegovala.« (Vidmajer 2, 2019) Svako takvo i slično povezivanje treba uspostavljati i njegovati. Ipak znamo, da su države, koje se danas povezuju, kao npr. Baltičke države, Švedska i Norveška, Beneluks, Višegradska grupa imale u prošlosti ozbiljne međusobne konflikte i nekada su bili ljuti protivnici. A blizina, u mnogim elementima zajednička historija, međusobno poznavanje, i još mnogo toga bi mogli nabrajati, na duži rok su prevagnuli nad historijskim nesuglasicama i spoznajama, da je korist od povezivanja i po potrebi zajedničkog nastupa mnogo korisniji od naglašavanja zamjerki za potrebe unutarnje politike. (Kunič, 2019)
A.K.K.: MCC RTV Slo: EU dosegel dogovor o fiskalnem svežnju v odziv na pandemijo, Ljubljana, 9.4.2020
B.K.:Trump proti WHO, Delo, Ljubljana,10.4.2020
Cigler, Mirko:70 let Nata: Proslava ali sedmina, Dnevnik, Ljubljana, 30.3.2019
Eržen, Barbara: Na obzorju začetek sproščanja ukrepov, Delo, Ljubljana, 8.4.2020
Kunič, Jožef: Slovenija in Zahodni Balkan, Ifimes@ifimes.org, Ljubljana, 2019
Vidmajer, Saša: Dolgovi in samo dolgovi, Delo, Ljubljana, 18.4.2020
Vidmajer, Saša 2 (2019): Politiki in dvorjani, Delo, Ljubljana, 6.4.2019,
Vidmar, Saša (2018): Kam gre Evropa, Delo, Ljubljana, 29.12.2018
Žerjavič, Peter (2018): Obrisi politične paraliza v EU, Delo, Ljubljana 28.12.2018
Ljubljana, 7.maj/svibanj 2020
Fusnote:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine.
