Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je pripremio analizu aktualnih događanja u Siriji poslije proglašenja primirja. Iz opsežne analize »Sirija: Između primirja i američko-ruskog plana B« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Sirija:
Dogovorom između američkog predsjednika Baracka Obame i Vladimira Putina u subotu, 27. februara 2016, nastupilo je prvo ozbiljno primirje u Siriji, koje ne važi za ISIL i frontu Al-Nusra, koji kontroliraju više od polovine Sirije. Sporazum isključuje i ostale terorističke skupine, koje čine 25 različnih organizacija. Istovremeno je sirijski predsjednik Bashar Al Assad raspisao redovne parlamentarne izbore za 13. april 2016.
Prema tom dogovoru zapadna međunarodna koalicija za borbu proti ISIL-a te sirijski i ruski avioni nesmetano nastavljaju sa operacijama protiv terorističkih organizacija. Zapadna koalicija će nastaviti uništavanje ciljeva i infrastrukture ISIL-a na istoku Sirije (Raqa, Deir Al-Zor, del Alepa, Palmira itd.), dok ruski i sirijski avioni mogu nesmetano nastaviti svoje operacije na zapadu države. Kurdske jedinice kontroliraju sjever Sirije (Kamishli, Kobane, Afrin) i pokušavaju zauzeti grad Azaz, da bi povezali cijeli kurdski sjever Sirije i istovremeno prekinuli prometnu vezu Turske sa područjem pod nadzorom sirijske opozicije, ISIL-a i Al-Nusre.
Prema podacima iz decembra 2015.godine u Siriji djeluje 149 organizacija, koje su vojno aktivne u sirijskom građanskom ratu. Aktivnosti za postizanje primirja u Siriji započetu su u skladu sa postignutim dogovorom na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a broj 2254 od 18. decembra 2015, kojeg su postigli predstavnici skupine Prijatelji Sirije, koja broji 11 država, među njima su Rusija i SAD te šest međunarodnih organizacija.
Najveća poteškoća i izazov za trajno primirje su nedefinirane linije razgraničenja između sukobljenih strana i njihova povezanost sa regionalnim silama kao što su Turska, Saudijska Arabija, Iran itd. Poslije okončanja dvosedmičnog probnog primirja zaraćene strane počet će pregovore za postizanje trajnog mira.
Regionalne sile, kao što je na primjer Saudijska Arabija, nisu zadovoljne sa situacijom na terenu. Saudijska Arabija, koja velikodušno podržava i financira opoziciju, neće dozvoliti, da Assad, koji je eksponent Irana i Rusije, u nijednoj varijanti ostane na vlasti. Turska otvorena pomaže nekim opozicijskim islamističkim organizacijama i istovremeno se suprotstavlja tome, da kurdska stranka PYD, koja faktički kontrolira sjever Sirije postane dio pregovaračkog procesa u Ženevi. Turska inače podržava rivalske kurdske organizacije, koje uopće nemaju težine na terenu kao što su Kurdska islamistička fronta i Kurdsko nacionalno vijeće, koji su dio umjerene saudijske opozicije. Te dvije stranke su predstavljene u ženevskom pregovaračkom procesu.
Iran, koji je na dva fronta u Jemenu i Siriji, podržava saudijske protivnike (pokret Huti u Jemenu i režim Bashara Al Assada) neće dozvoliti rješenja, koja bi sadržavala povlačenje Assada.
Činjenica je, da primirje nije posljedica dogovora između režima i njegovih protivnika nego je rezultat dogovora između SAD i Rusije. Dakle, primirje je nametnuto zaraćenim stranama. To je istovremeno test dobrih namjera između vlade i opozicije.
Rusija se zauzela, da će biti stroga do vlade u Damasku i Šiitskih milicija, koje se bore na strani režima. Dok su SAD prepustile opoziciji, da sama odlučuje o primirju. Diplomatski rečeno to znači, da opozicija ima zadnju mogućnost za postizanje mira i da SAD ima i druge opcije na stolu. Amerikanci govore o planu B u slučaju propadanja nametnutog primirja. To je slaba poruka opoziciji, jer im daje nadu u američku ili tursko-saudijsku vojnu intervenciju za postizanje onoga što nisu mogli postići u pet godina borbe.
Dok je oružje nekoliko utihnulo u javnosti se pojavilo nekoliko detalja o američkom i ruskom planu B.
Američki državni sekretar John Kerry i saudijska vlada govore o nekakvom drugom planu B, što je potvrdio i general James G. Stavridis, bivši komandant NATO-a u Evropi. U slučaju kršenja primirja SAD će kopnenim vojnim snagama intervenirati u Siriji uz pomoć saudijskih jedinica sa sjevera države i jordanskih sa juga i uz uspostavljanje sigurnosnih zona sa zabranom letenja nad tim područjem. Američki predsjednik Obama je već prošle sedmice u Washingtonu razgovarao sa jordanskim kraljem Abdullahom II. Amerikanci su razgovarali sa Jordancima o načinima za sprječavanje širenja utjecaja ISIL-a na jug i jugozapad Sirije iz uporišta u Palmiri.
Vjerojatno je plan B dobra osnova za zaustavljanje vala izbjeglica iz Sirije. Prema nekim podacima više od sedam miliona raseljenih osoba čeka na mogućnost da napusti državu.
Ruski plan B, kao što ga je predstavio zamjenik ministra vanjskih poslova Ruske federacije Sergei Ryabkov, govori o federalizaciji Sirije odnosno o tri federalne jedinice i to: Alawitska entiteta na zapadu sa Damaskom i Kurdima, Turkmenima, Kršćanima, Arapima i ostalima, Sunitska entiteta na istoku države, koja je sada pod kontrolom ISIL-a i Kurdsko-kršćanski manjinski entitet.
Ruski plan B je može biti zanimljiv za mirovne pogovore u Ženevi, kao polazište za uređenje buduće sirijske države.
Opozicija ima i svoj model federacije i izabrala bi model, koji bi bio kombinacija ruskog, švicarskog, njemačkog, emiratskog ili američkog federalnog modela.
Bez obzira na nedostatke i nedorečenosti sporazum o primirju on predstavlja slamku spasa za opoziciju, koja je bila na rubu potpunog poraza. Sa mogućim gubitkom polovine Alepa, kojeg još kontrolira i cestovnog koridora prema Turskoj (65 km), opozicija bi izgubila logističko zaleđe u Turskoj i izgubila bi cjelokupni teritorij u centralnom dijelu države. U takvom položaju uopće ne bi bila respektabilan partner za ženevski pregovarački stol. Režimu, koji je izgubio više od 80.000 vojnika u petogodišnjem ratu potreban je predah za konsolidaciju svojih redova. Sa vojnog aspekta gledano, obje strane su iscrpljene i potreban im je odmor za slijedeću rundu, koja će vjerojatno opet biti vojna, a ne politička.
Mir će biti postignut kada regionalne sile Iran, Saudijska Arabija i Turska izglade svoje sporove izvan granica Sirije i kada će suprotstavljene strane uvidjeti, da su poražene i da nisu mogle pobijediti.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da je rješenje potrebno tražiti u trokutu Rijad – Teheran – Ankara uz suradnju formacija i frakcija na terenu i uz podršku velesila. Zaustavljanje ruskog bombardiranja neophodno je, jer prouzrokuje novi val izbjeglica prema zapadnoj Evropi. Opravdano se postavlja pitanje, da li je ruska vojna intervencija u Siriji u funkciji ruskog iznuđivanja EU, da se pod pritiskom novog vala izbjeglica EU prisili, da ukine sankcije i eventualno iznudi priznanje nelegalne okupacije Krima.
Ljubljana, 6. mart 2016
