Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Dr. Phar Kim Beng je profesor ASEAN studija, IIUM iz Kuala Lumpura, u svom članku „Prava šansa Evrope je OSCE“ istražuje mogućnost da OSCE-a odigra važnu ulogu u institucionalizaciji kooperativne sigurnosti.
Budućnost evropske sigurnosti zavisi od detektiranja, da li je kooperativna sigurnost jedini održivi pristup u sprečavanju sukoba. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) pruža gotov okvir za deeskalaciju, ali je ostao nedovoljno iskorišten u korist sigurnosne arhitekture Sjevernoatlantskog saveza (NATO) zasnovane na prijetnjama. Rezultat su bile stalne sigurnosne dileme, posebno u istočnoj Evropi, gdje je širenje NATO-a izazvalo kontra reakcije Rusije.
Nasuprot tome, diplomatski model Asocijacije zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), pod jakim utjecajem Helsinškog procesa (1972-1975), uspio je spriječiti sigurnosnu dilemu u jugoistočnoj Aziji – uprkos postojanju velikih teritorijalnih sporova u Južnom kineskom moru.
Umjesto da slijedi evropski obrazac sekuritizacije svakog sukoba, ASEAN je institucionalizirao kulturu povjerenja i međusobnog prilagođavanja među elitama, što je dovelo do izbjegavanja regionalne utrke u naoružanju.
„Evropa prije KESS-a (prije Helsinkija) je zaista bila opasno mjesto za život. Oštra geopolitička i ideološka linija razjeda prolazila je kroz samo srce Evrope, poloveći ga. Južna Evropa je bila praktično zapečaćena ozloglašenim diktaturama; u Grčkoj (pukovnička hunta), Španiji (Franko) i Portugalu (Salazar), pri čemu je Turska svjedočila kako je nekoliko njenih vlada srušeno od strane sekularnog i svemoćnog vojnog establišmenta, sa invertiranom Albanijom i (neevropski orijentiranom) Nesvrstanom, Titovom Jugoslavijom. Dva moćna instrumenta vojnog prisustva SAD (NATO) i Sovjeta (Varšavski pakt) u Evropi držala su ogromne stajaće armije, ogromne zalihe konvencionalnog, kao i RHB naoružanja i sistema za isporuku, praktično jedno pored drugog. U velikoj mjeri, evropske granice nisu bile međusobno priznate. U suštini, zapad je odbio čak i da prizna mnoge istočnoevropske, sovjetske dominantne/instalirane vlade” – podsjeća nas profesor Anis H. Bajrektarević.
Usprkos izgledima i animozitetima daleko većim od današnjih, OSCE je zamišljen kao kamen temeljac evropske sigurnosti, ali se njegova uloga smanjila kako je NATO zauzeo centralno mjesto. Njegovo porijeklo u Helsinškom završnom aktu (1975.) (te Beogradskom nastavku 1978) pružilo je okvir za zajedničku sigurnost, zahtijevajući od država da se uključe u mjere izgradnje povjerenja (CBM) kako bi spriječile vojnu eskalaciju.
Jedan od najkritičnijih CBM-a koji je razvio OSCE je Bečki dokument, koji nalaže vojnu transparentnost – države moraju jedna drugu obavještavati o vojnim vježbama, kretanju trupa i odbrambenim položajima. Naučnici tvrde da takva transparentnost podstiče „normativno zapletanje“, pri čemu protivnici ostaju institucionalno vezani za dijalog, a ne za konfrontaciju.
Međutim, od 1990-ih, proširenje NATO-a potkopalo je OSCE-ov model saradnje. Umjesto da podstiče sigurnost kroz angažman, Evropa se sve više oslanja na odvraćanje kroz vojno jačanje. To je doprinijelo „spiralama prijetnji“, gdje države uočavaju nesigurnost, povećavaju vojnu potrošnju i prisiljavaju protivnike da učine isto, što na kraju destabilizira sigurnost umjesto da je pojača.
Realnost je da su evropski sigurnosni problemi sekuritizirani, pri čemu kreatori politike refleksno traže vojna rješenja, a ne diplomatska. Zbog toga budžeti za odbranu nastavljaju rasti širom kontinenta, usprkos dostupnosti nevojnih rješenja kroz mehanizme OSCE-a.
Za razliku od Evrope, ASEAN je naučio iz Helsinškog procesa i efikasno primijenio njegove principe. Put ASEAN-a, diplomatski okvir zasnovan na izgradnji konsenzusa, bio je ključan u sprječavanju vrste sigurnosnih dilema koje su mučile Evropu.
Ključna komponenta sigurnosne strategije ASEAN-a je ZOPFAN (Zona mira, slobode i neutralnosti), koja je uspostavljena 1971. kako bi spriječila vanjske sile da militariziraju jugoistočnu Aziju. Ovo je pojačano diplomacijom prvog i drugog kolosjeka, uključujući forume kao što su Regionalni forum ASEAN-a (ARF), Samit Istočne Azije (EAS) i Sastanak ministara odbrane ASEAN-a Plus (ADMM-Plus).
Umjesto da se upusti u utrku u naoružanju s Kinom, ASEAN se odlučio za diplomatski angažman. Na primjer, usprkos sve većem nametanju Kine u Južnom kineskom moru, ASEAN se odupro pritiscima da se militarizuje kao odgovor. Umjesto toga, napori kao što su Deklaracija o ponašanju strana u Južnom kineskom moru (2002) i tekući pregovori za Kodeks ponašanja (COC) spriječili su eskalaciju sukoba. Naučnici ovo opisuju kao „normativni tampon“, gdje diplomatske mjere djeluju kao kočnica vojnoj eskalaciji. (Zamislite gore spomenutu dinamiku u evropskom teatru: između EU i Rusije preko Crnog mora i Ukrajine.)
Ovaj pristup je dao opipljive rezultate: izdaci za odbranu jugoistočne Azije 2024. zapravo su se smanjili, iako su napetosti u Južnom kineskom moru i dalje trajale. Nasuprot tome, evropski budžeti za odbranu su naglo porasli (uz sve niži životni standard) - direktna posljedica razmišljanja o sigurnosti zasnovanom na prijetnjama.
Jedna od najupečatljivijih razlika između ASEAN-a i evropskog sigurnosnog poretka je uloga povjerenja između elita. ASEAN djeluje kroz neformalne mreže elitnog komfora, gdje lični odnosi između lidera često nadjačavaju institucionalnu rigidnost.
Naučnici ističu kako je sigurnosna kultura ASEAN-a izgrađena na neformalnim mehanizmima, a ne na legalističkim strukturama. Za razliku od EU, koja se oslanja na ugovorne obaveze, diplomatska fleksibilnost ASEAN-a omogućava državama da rješavaju sporove iza zatvorenih vrata, a ne putem javnih eskalacija.
Slično, drugi opisuju kako države ASEAN-a daju prioritet deeskalaciji kroz neformalno političko razumijevanje, a ne vojno odvraćanje. Ovo sprečava onu vrstu sigurnosnog razmišljanja nulte sume koja dominira debatama o evropskoj sigurnosti.
Glavni faktor iza uspjeha ASEAN-a je odsustvo direktnog američkog sigurnosnog pritiska. Iako je OSCE prvobitno bio osmišljen tako da uključi transatlantsko učešće, NATO ga je u velikoj mjeri maknuo po strani, gdje su SAD zahtijevale od evropskih država da povećaju troškove odbrane umjesto da ulažu u kooperativne sigurnosne mehanizme.
Nasuprot tome, ASEAN je zadržao nivo strateške autonomije, što mu je omogućilo da traži sigurnost putem diplomacije, a ne putem vojnih aranžmana predvođenih SAD-om. To je omogućilo ASEAN-u da slobodno provodi CBM, bez vanjskog pritiska da se militarizuje. U međuvremenu, u Evropi, američki zahtjevi za podjelom tereta ojačali su vojni pristup sigurnosti; odgurujući evropske države od OSCE-ovog modela saradnje.
Usprkos trenutnim trendovima, Evropa i dalje ima priliku da ponovo integrira principe OSCE-a u svoju sigurnosnu arhitekturu. Da biste to učinili, potrebno je preduzeti tri kritična koraka:
1. Podići ulogu OSCE-a u prevenciji kriza
OSCE bi trebalo da bude stavljen u centar evropskih sigurnosnih diskusija, osiguravajući da CBM i politički dijalog imaju prednost nad vojnim odvraćanjem.
2. Pomaknite sigurnosnu paradigmu EU od razmišljanja zasnovanog na prijetnjama
Umjesto širenja prema istočnoj granici NATO-a, EU bi trebala stvoriti neutralne sigurnosne zone u kojima mehanizmi OSCE-a olakšavaju deeskalaciju sukoba.
3. Ponovo izgradite povjerenje kroz elitni politički angažman
Evropi nedostaju neformalne mreže povjerenja koje je razvio ASEAN. Uspostavljanje redovnih neformalnih samita po uzoru na diplomatski proces ASEAN-a moglo bi pomoći u ponovnoj izgradnji povjerenja elite.
Ili, kako je uvaženi Tan Sri Hasmy Agam izjavio (sa svojim koautorom, prof. Anisom H. Bajrektarevićem) u ključnom radu početkom 2020. godine (Svijet na autopilotu): „... multilateralizam – kao najefikasnije planetarno sredstvo koje nam je na raspolaganju – nije naš politički izbor. To je jedini način da ljudska rasa (socijalno-ekonomski i politički) opstane... Krajnje je vrijeme da se isključi autopilot. Hrabrost, vođstvo, vizija sada!“
OSCE je i dalje najbolja prilika u Evropi da institucionalizira kooperativnu sigurnost, ali je i dalje nedovoljno iskorišten u korist vojnih saveza. U međuvremenu, ASEAN-ova adaptacija Helsinškog procesa uspješno je spriječila vrstu sigurnosnih dilema koje i dalje destabiliziraju Evropu.
Podsjećajući na riječi legendarnog generalnog sekretara OSCE-a, Lamberta Zanniera (sada u Institutu IFIMES, direktor za Euro-mediteransku diplomaciju i interkulturna pitanja - EDIA), Organizacija ima kapacitet i historijsku dužnost da revidira, preispita i restrukturira evropsku sigurnosnu arhitekturu za budućnost.
Zaista, ako je Evropa ozbiljna po pitanju dugoročnog mira, ona mora dati prioritet kooperativnoj bezbjednosti kroz OSCE – prije nego što ciklus militarizacije kroz antagonističke blokove postane nepovratan. Evropski voz za povratak u budućnost zove se OSCE.
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Buzan, B. (1998). Security: A new framework for analysis. Boulder: Lynne Rienner Publishers.
Capie, D. (2010). The Asia-Pacific security lexicon. Singapore: Institute of Southeast Asian Studies.
Diez, T. (2007). Europe and the others: Identity politics in the new century. Cambridge: Cambridge University Press.
Bajrektarevic, A. (2014). Critical Similarities and Differences in Security Structures of Asia and Europe, AEI, Kuala Lumpur, Occasional Paper 13.
Goh, E. (2007). Developing the Mekong: Regionalism and regional security in China-Southeast Asian relations. London: Routledge.
Harland, J. (2018). ASEAN and the limits of regional order: Conflict and cooperation in Southeast Asia. London: Palgrave Macmillan.
Kivimäki, T. (2014). East Asian peace: Conflict prevention and informal peacebuilding. London: Palgrave Macmillan.
Agam, H. & Bajrektarevic, A. (2020). World on Autopilot, IFIMES Institute, 4 XX 200405.
Ljubljana/ Kuala Lumpur, 13.mart 2025
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
