Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES analizira aktuelnu situaciju u Srbiji povodom održavanja predsjedničkih, parlamentarnih i lokalnih izbora za grad Beograd i 12 lokalnih uprava 3.aprila 2022.godine. Iz analize „Izbori u Srbiji 2022: Pokušaj ponovnog svojevrsnog 'ubijanja Srbije'?“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
U Republici Srbiji će se 3.aprila 2022.godine održati redovni predsjednički, vanredni parlamentarni i redovni lokalni izbori za glavni grad Beograd i još 12 lokalnih uprava.
Na parlamentarnim izborima, prema proporcionalnom sistemu, za Narodnu Skupštinu Republike Srbije, bira se 250 narodnih poslanika. Pravo glasa ima oko 6,6 miliona registrovanih birača. Na Kosovu, kojeg Srbija prema važećem ustavu još uvijek smatra svojom Autonomnom pokrajinom parlamentarni izbori trebali bi biti održani uz pomoć međunarodne zajednice kao i do sada u sredinama u kojima živi srpska zajednica. Ne treba zaboraviti da su Srbi ušli u kosovske institucije uz uslov da im se na Kosovu omogući glasanje na svim izborima u Srbiji. Eventualno ne omogućavanje uslova za učešće kosovskih Srba na izborima u Srbiji može dovesti do povlačenja političkih predstavnika Srba iz kosovskih institucija ili dovesti do neučešća Srba na narednim kosovskim izborima.
Republika Srbija, prema važećem izbornom Zakonu, predstavlja jednu izbornu jedinicu. Poslanički mandati raspodjeljuju se proporcionalno prema broju osvojenih glasova. Političke stranke nacionalnih manjina u raspodjeli mandata, koje ukoliko ne pređu izborni cenzus od 3%, za njih važi „prirodni prag", koji se dobije kada se broj važećih glasova podijeli sa 250 poslanika za svako poslaničko mjesto, što u zavisnosti od izlaznosti na izbore, predstavlja između 12.000 i 16.000 glasova.
Veći dio opozicije u Srbiji nije učestvovao na prošlim parlamentarnim izborima i zbog toga nisu mogli učestvovati u parlamentarnom životu na način da mogu donositi odluke ili da vrše nadzor vlasti odnosno da su korektiv vlasti. Opozicioni način djelovanja više je podsjećao na rad nevladinih organizacija nego na djelovanje političkih stranaka. Ponašanje opozicionih stranaka stvorilo je duboko razočaranje među građanima, koji su očekivali od svoje političke opcije aktivno učešće u političkom životu i zastupanje njihovih interesa.
Heterogena politička opozicija u Srbiji nema sinergijskih efekata ukoliko bi došlo do eventualnog povezivanja i udruživanja, jer se radi o ideološki dijametralno različitim političkim strankama, na čijem čelu su uglavnom lideri koji već imaju svoju političku istoriju i mnogi od njih hipoteke dosadašnjeg političkog djelovanja.
Analitičari smatraju, da je srpska opozicija trebala učiti na greškama bugarske opozicije, koja je bila svjesna činjenice, da su ideološke razlike među njima prevelike i nastupili su na izborima u „više kolona“ i sa novim licima bez ranijih političkih hipoteka. Tako su tek u trećem pokušaju odnosno na trećim vanrednim izborima uspjeli srušiti režim Bojka Borisova (GERB).
Srbija je nedavno obilježila 218 godina od početka Prvog srpskog ustanka 1804.godine, koji je bio prelomnica za stvaranje moderne srpske države i donošenje tzv. Sretenjskog ustava (1835), koji je bio veoma liberalan i napredan za svoje vrijeme.
Međutim, XX. stoljeće bilo je tragično za Srbe i Srbiju. Teška stradanja u I. i II. svjetskom ratu i tragičan raspad bivše Jugoslavije ostavili su traumatične posljedice.
Prvi demokratski izabrani i tragično ubijeni premijer Srbije Zoran Đinđić je o tome između ostaloga rekao: „Uvek se postavlja pitanje boljeg sutra. Želeo bih da da ljudi počnu da veruju da sutra može da bude bolje nego danas. Moja filozofija srpske istorije da smo izgubili ceo 20.vek, i uveren sam da 21.vek može da da bude vek naših postignuća“[2].
Srbija je 2000.godine dolaskom na poziciju premijera Zorana Đinđića započela snažnu demokratizaciju i brojne reforme, koje su dovele do napretka na svim poljima. Postala je epicentar dešavanja u regionu i lider u reformama. Taj istorijski napredak je prekinut atentatom na premijera Đinđića 12.marta 2003.godine.
Srbija je ponovno postala epicentar dešavanja u regionu i motor evropskih integracija dolaskom Aleksandra Vučića na vlast i njegove Srpske napredne stranke (SNS). Bilježe se značajni ekonomski uspjesi i ubrzan put ka članstvu u EU. Predsjednik Srbije Vučić je zajedno sa makedonskim i albanskim premijerom pokrenuo najvažniju regionalnu inicijativu „Otvoreni Balkan“, koji unapređuje regionalnu saradnju i nudi mogućnost ekonomskog prosperiteta regiona. Srbija je uspjela na godišnjem nivou održati visok nivo stranih investicija, koji se kreće oko četiri milijarde eura godišnje, više nego sve ostale zemlje regiona zajedno. Pokazalo se da je XXI. stoljeće za Srbiju postalo stoljeće šansi i postignuća. Uvijek kada je Srbija kroz istoriju ubrzano krenula naprijed dešavalo se da se taj put pokušao usporiti ili čak zaustaviti. To se pokazalo u nedavnoj prošlosti kroz ubistvo premijera Zorana Đinđića, što je značilo i svojevrsno „ubijanje Srbije“.
Analitičari smatraju, da se Srbija uspješno repozicionirala i rebrendirala u regionalnim i međunarodnim odnosima ponajviše zahvaljujući predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, koji je uspio da Srbiju od objekta učini subjektom međunarodnih odnosa što je najvidljivije kroz dijalog između zvaničnog Beograda i Prištine gdje je Vučić uspio nametnuti paradigmu „ne mogu oni dobiti sve, a mi ništa“. Tako su SAD zauzele stav, koji traži potpunu implementaciju Briselskog i Washingtonskog sporazuma, sa naglaskom na formiranju Zajednice srpskih opština (ZSO). Nedavno pismo američkih kongresmena upućeno američkom predsjedniku Josephu Bidenu je veliko priznanje i podrška za Srbiju i potvrda ispravnosti dosadašnje politike Aleksandra Vučića. U pismu se spominju srpski uspjesi u oblasti ekonomije, ali i srpska inicijativa koju je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pokrenuo sa još nekoliko regionalnih lidera, koja se odnosi na stvaranje „Otvorenog Balkana“, odnosno zone slobodne trgovine, protoka ljudi, robe, kapitala i usluga, koja je ocijenjena kao nova paradigma srpske politike.
Nedavne prijetnje smrću upućene predsjedniku Vučiću treba shvatiti krajnje ozbiljno upravo zbog iskustava iz nedavne prošlosti u kojoj je stradao premijer Đinđić, a svojevrsno „ubijanje Srbije“ mora se jednom zauvijek prekinuti. Pri tome je važna uloga srpske opozicije, koja još uvijek ne daje jasan i kvalitetan doprinos razvoju demokratije kao što je to nedavno uradila opozicija u Bugarskoj.
U konstelaciji političkih odnosa uvjerljivo u najtežoj poziciji nalazi se aktuelni predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić. Iako se Srbija, region i svijet nalaze u periodu korona krize i sigurnosnih napetosti i prijetnji Srbija i njen predsjednik pokazali su se kao faktor mira i stabilnosti. Važno je završiti dijalog između zvaničnog Beograda i Prištine potpisivanjem sveobuhvatnog pravno obavezujućeg sporazuma kako bi Srbija osigurala prosperitet i predvidljivu budućnost. Pri tome je najvažniji zadatak ekonomska obnova, razvoj države i afirmacija Srbije u regionalnim i međunarodnim odnosima te zaustaviti trend iseljavanja stanovništva iz Srbije i povećanje nataliteta. Na sceni je konstantan pokušaj podrivanja predsjednika Vučića i njegove vlade zajedničkim djelovanjem čak i pojedinaca iz Srpske napredne stranke (SNS) u sprezi sa jednim dijelom stranog faktora.
Analitičari smatraju, da se nad Srbijom i njenim predsjednikom Vučićem zbog proglašene vojne neutralnosti vrši intenzivan međunarodni pritisak te da prizna nezavisnost Kosova i da uskladi vanjsku politiku Srbije sa EU, a posebno se insistira na uvođenju sankcija Rusiji. Koncept vanjske politike Srbije temelji na četverouglu EU - SAD – Kina - Rusija + Pokret Nesvrstanih. Neshvatljivo je da EU od Srbije traži da slijedi odnosno podredi svoju vanjsku politiku EU, a da pri tome nema nikakvih garancija kada će i da li će uopšte postati članica EU.
Vlast i opozicija uspjeli su nakon mukotrpnih pregovora dogovoriti uslove i stvoriti ambijent za provođenje fer i poštenih izbora. Opozicija je najviše insistirala na medijskoj zastupljenosti i kontroli izbornog procesa. Politička praksa je pokazala, da prisutnost u medijima nije ključna za pobjedu na izborima. Najvažnije je ponuditi kvalitetne politične programe i kredibilne i kompetentne kandidate, koji uživaju povjerenje građana. Opozicija je na proteklim izborima napravila grešku zbog bojkota izbora i/ili fokusiranjem političke borbe personalno na Aleksandra Vučića pri tome ne nudeći političke kvalitetne programe i kandidate sa kojima mogu uvjeriti građane da im povjere svoj glas.
Prema istraživanjima javnog mnijenja uvjerljivu prednost na parlamentarnim izborima ima lista Srpske napredne stranke „Aleksandar Vučić – Zajedno možemo sve“. Zbog smanjenja izbornog praga na 3% šanse, da osiguraju poslanike u Narodnoj Skupštini Republike Srbije imaju i manje političke stranke te stranke manjinskih zajednica. Na predsjedničkim izborima favorit je dosadašnji predsjednik Aleksandar Vučić, dok će se najneizvjesnija borba odvijati na lokalnim izborima u gradu Beogradu. Očekuje se, da izlaznost na izborima bude iznad 50%. Za budućnost parlamentarne demokratije u Srbiji važno je, da u narednom periodu postoji snažna i proaktivna opozicija kao korektiv vlasti što do sada nije bio slučaj, posebno zbog bojkota jednog dijela opozicije. Pri tome je važno da vlast i opozicija kada se radi o pitanjima od nacionalnog interesa zauzmu zajednički i jedinstven stav.
Ljubljana/Washington/Bruxelles/Beograd, 17.februar 2022
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] Izvor: Zoran Đinđić, link: https://www.zorandjindjic.org/sr/citati/
