Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu.IFIMES je povodom potpisivanja mirovnog sporazuma između Armenije i Azerbajdžana posredstvom Rusije o okončanju oružanog sukoba u spornoj regiji Nagorno-Karabakh/Artsakh pripremio analizu aktualnih događanja. Iz analize „Sukob Azerbajdžana i Armenije 2020: PovratakRusije na Kavkaz - kraj rata između Armenije i Azerbajdžana“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove:
Azerbajdžan, Armenija i Rusija su u Moskvi 9.novembra 2020.godine potpisali mirovni sporazum o okončanju šestosedmičnog rata oko sporne regije Nagorno-Karabakh. Sporazum predstavlja pobjedu Azerbajdžana, koji je nakon 26 godina povratio svoje okupirane regije (Kalbajar, Lachin, Qubadli, Zangilan, Jabrayil, Fuzuli, Agdam) i koje su bile neposredno pod kontrolom Armenije sve od prekida vatre prema protokolu iz Biškeka 1994[2], kojim je okončan posljednji rat također uz posredovanje Ruske federacije.
Od izbijanja posljednjeg Armensko-Azerbejdžanskog rata 27.septembra 2020.godine, Armenija je pretrpjela velike vojne gubitke od strane azerbejdžanskih snaga uz izdašnu Tursku vojnu pomoć. Erevan je započeo rat sa agresivnom retorikom, koja je kasnije utišana.
Armenija ne samo, da je izgubila azerbejdžanske teritorije, koje je okupirala 1993.godine, već su azerbejdžanske snage duboko prodrle u autonomnu regiju Nagorno-Karabakh i 8.novembra 2020.godine preuzele kontrolu nad strateškim važnim gradom Shusha, koji je udaljen samo 6,4 km zračne linije od Stepanakertea, glavnog grada odmetnute regije. Čini se, da je Armenija bila iznenađena s obzirom na samouvjerenu retoriku protiv Azerbajdžana proteklih godina. Sukob se nije odvijao onako kako su armenske vođe bile osmislile.
Prema mirovnom sporazumu, ruski mirovnjaci bit će raspoređeni na period od pet godina, a Armenija će na svom teritoriju osigurati koridor, koji povezuje zapadni Azerbajdžan i azerbejdžansku autonomnu regiju Nakhchivan, koja se nalazi u potpunoj izolaciji i u blizini turske granice. Ruske mirovne snage također će biti raspoređene duž Lačinskog koridora dužine 6 km i širine 5 km, koji povezuje Nagorno-Karabakh s Armenijom.
Sporazum je formuliran, kao što je to uobičajeno u međunarodnim mirovnim sporazumima, diplomatskim jezikom, koji nije „uvredljiv“ za poraženu stranu. Međutim, pažljivo čitanje sporazuma i njegovog konteksta pokazuje, da je Azerbajdžan postigao mnogo više nego što je očekivao, dok je Armenija u ratu izgubila ono što je mogla izbjeći, da je pristala pregovarati prije izbijanja sukoba na osnovu četiri rezolucije Vijeća sigurnosti UN (822/1993, 853/1993, 874/1993, 884/1993). U nedavnoj historiji u sličnoj poziciji bili su Srbi u Hrvatskoj, koji su odbili predloženi plan Z-4[3], nakon odbijanja plana Z-4 od strane čelnika pobunjenih Srba uslijedio je egzodus Srba iz Hrvatske kroz vojnoredarstvene operacije „Bljesak“ i „Oluja“, gdje je u nekoliko dana protjerano više od 250.000 Srba.
Moskovskim mirovnim sporazumom je potvrđen armenski poraz, ali taj je poraz bio očekivan, ako uzmemo u obzir razvoj i potencijal armenskih vlasti nakon revolucije 2018.godine, poznate pod nazivom „Baršunasta revolucija“ (predvođena skupinom organizacija civilnog društva), što nije uzeto u obzir prilikom nove geopolitičke jednadžbe na Kavkazu. Revolucija je dovela na vlast opozicione političare, koje podržava Zapad, poput sadašnjega premijera Nikol Pashinyana, koji je obećao, da će ispuniti težnje armenskog naroda, da iskorijeni kriminal i korupciju i zemlju pretvori u vladavinu transparentnosti i zakona.
Kao u Gruziji i Ukrajini u nedavnoj prošlosti, novi vladari Armenije željeli su se odmaknuti od prethodne politike zadržavanja u ruskoj interesnoj zoni, koja traje skoro jedno stoljeće i odlučili su se približiti Zapadu i NATO savezu. Premijer Pashinyan je najavio, da želi usvojiti „višesmjernu“ vanjsku politiku, ali napravio je niz fatalnih grešaka, zbog kojih je Armenija danas poražena:
Pashinyan je prakticirao domaću politiku, koja se oslanjala na isključivanje protivnika kroz politiku „administrativnog čišćenja“. Imenovao je aktiviste civilnog društva za koje se zna da su negativno i neprijateljski raspoloženi prema Rusiji i instalirao ih je u osjetljive centre vlasti. Zatim je izveo masovne akcije demobilizacije za oficire, koji su bili obučavani u Moskvi, tako je armenska vojska izgubila iskusne kadrove, koji su uz to imali dobre odnose s Rusijom, a to je dovelo do smanjenje međusobne komunikacije na području obavještajnog rada između dvije zemlje.
U maju 2020.godine Pashinyan je iznenada smijenio rukovodstvo armenske službe sigurnosti, smijenivši šefa policije i načelnika oružanih snaga. Imenovao je 8.juna 2020.godine Argishti Karamyana (starost 29 godina, bez prethodnog sigurnosnog iskustva) za šefa Agencije za nacionalnu sigurnost, kao korak, da se snage sigurnosti stave pod civilnu kontrolu.
Ovo je pitanje imalo neposredni utjecaj na borbe u Nagorno-Karabakhu, jer su Armenci potpuno zakazali na obavještajnom području, pogotovu što su tokom ljeta zanemarili ozbiljnost logističkih i vojnih kretanja i namjere turskih i azerbejdžanskih snaga na granicama Nagorno-Karabakha, a podcijenili su važnost sporadičnih okršaja, koji su se odvijali na gotovo cijeloj dužini fronta. Armenci su tu pogrešku shvatili, tek kad je bilo prekasno, pa jeKaramyan smijenjen usred borbi 8. oktobra 2020.godine.
2. Promjene sigurnosne doktrine
Pashinyan se oslanjao na istraživače u analitičkim Think tank centrima poput IRI - International Republican institute, kako bi formulirali „novu strategiju armenske nacionalne sigurnosti“, koja proizlazi iz ideje, da su aparatu nacionalne sigurnosti potrebne reforme i da je to „neefikasno sovjetsko naslijeđe“, jer je zasnovano na „zastarjelom ruskom modelu“ i da je sistem zakazao u „identificiranju savremenih sigurnosnih prijetnji s kojima se suočava Armenija“.
3.Smanjivanje saradnje sa Rusijom
Iako je Armenija i dalje članica „Organizacije ugovora o kolektivnoj bezbjednosti – ODKB/CSTO[5]“, koja je osnovana 1992.godine sa sjedištem u Moskvi, premijer Pashinyan je smanjio nivo obavještajne saradnje i razmjene sigurnosnih/obavještajnih podataka sa državama članicama, uključujući i Rusiju. Odmah nakon stupanja na dužnost 2018.godine, smijenio je predsjednika ODKB/CSTO Armenca Yuri Khatchaturova i uhapsio ga pod optužbom i osudio, da je kao komandant Erevanskog garnizona za vrijeme opozicijskih demonstracija 1. i 2.marta 2018.godine „prijetio javnom redu“ bez obavještavanja država članica posebno Rusije i bez prethodne najave.
Možda je najveći politički i diplomatski udarac Rusiji bilo glasanje predstavnika Armenije protiv povratka Rusije u Parlamentarnu skupštinu Vijeća Europe (PACE) u junu 2019.godine.
Armenski političari su dočekivali ruske opozicionare kao heroje u Armeniji. Vlada je uvela ograničenja za ruske kompanije, koje posluju u Armeniji, od kojih je najvažnija bila „Južnokavkaska željeznica[6]“. i Armenska energetska kompanija povezana sa „Gazpromom“, gdje su u novembru 2018.godine upali u njihove urede pod izgovorom utaje poreza, zbog čega je Rusija prijetila, da će obustaviti rad željeznice i povući svoje kompanije iz Armenije.
Pashinyanova vlada je napravila niz strateških grešaka, koje obično čine aktivisti civilnog društva, jedini njihov cilj i vizija je bio da dođu na vlast, a to se dogodilo u Gruziji, Ukrajini, Bjelorusiji pa tako i u Armeniji.
Čini se, da je lekcija, koju bi danas trebali naučiti ruski saveznici, da Ruske obaveze prema saveznicima nisu bezuvjetne i moraju biti uzajamne i recipročne, što znači da saveznici moraju uzvratiti rusku podršku, u protivnom će je izgubiti, a Rusija će se držati samo onoga što je formalno obavezuje i što je primjereno njenim interesima uz poštivanje međunarodnog prava (kao u slučaju Sirije i Irana), ali ako neko od saveznika odluči, da ima više saveznika posebno sa Zapada onda mora očekivati oštar stav s ruske strane i biti spreman da snosi posljedice.
Usprkos gorčini ovog mirovnog sporazuma, kojeg su Armenci potpisali pod dvostrukim pritiskom tj. velikog poraza na frontu i razočarenja u „prijatelja“ (Rusija), od kojih su očekivali pomoć kada im je bilo najteže. Tako su došli do zaključka, da su Armeniji prodali iluziju nakon što su im obećali podršku, koja nikada nije došla. Armenski premijer Nikol Pashinyan nije želio, da objektiv kamere dokumentira ovaj „ponižavajući“ trenutak u historiji Armenije odnosno potpisivanje mirovnog sporazuma.
Armenska vlada mnogo je očekivala od Francuske, koja ima historijske veze s Armenijom, posebno zbog zajedničkog neprijateljstva prema Turskoj, te zbog snage armenskog lobija u Francuskoj u kojoj živi armenska zajednica od skoro 700.000 Armenaca. Francuska je ostala „iskreni posrednik“ u toku sukoba, kao što je rekao Jean-Yves Le Drian, ministar vanjskih poslova Francuske, ali to nije bilo dovoljno za Armeniju.
Zapravo, službeni Pariz nema želju, da vodi bitku u regiji, koja ne pripada niti Armeniji niti njegovoj geostrateškoj sferi (to neće dopustiti ni Turska, a ni Rusija).
Pobjeda Azerbajdžana i poraz Armenije je loša vijest za Iran, a razlog je u tome što četvrtinu stanovništva Islamske Republike Iran čine etnički Azeri, pa prema tome pobjeda Azerbajdžana može potaknuti tu manjinu u Iranu, da počne izražavati političke stavove za samoopredjeljenjem, ili možda čak sa zahtjevom, da se izdvoje od Irana i pridruže Azerbajdžanu. Iako je Iran zadržao neutralnost što se tiče rata dvije zemlje, poraz Armenije, koja je najbliži saveznik Teherana u toj regiji zasigurno će oslabiti iranski utjecaj u regiji, za razliku od rastućeg turskog utjecaja.
Istina je, da je sporazum sklopljen samo između tri zemlje, Rusije, Azerbajdžana i Armenije, ali njegov rezultat ima izravne posljedice u korist Turske, koja je stajala uz službeni Baku, a povezana je snažnim kulturnim, socijalnim, ekonomskim i historijskim vezama.
Iako je Turska slavila pobjedu Azerbajdžana, službena Ankara nije uspjela postići svoj cilj postizanja formule „2 + 2“ u pregovorima, koja bi Tursku uključila kao četvrtog partnera u pregovorima. Ovdje su Rusi zacrtali crvenu liniju turskim ambicijama.
Turska će ubuduće jačati svoj utjecaj u Azerbajdžanu (već je dobila dozvolu Azerbajdžana za uspostavu vojnu baze na njegovom teritoriju), istovremeno osiguravajući transport energenata iz Azerbajdžana i centralne Azije u Tursku, a zatim u Evropu. Pobjeda Azerbajdžana je u korist Turske za njenu daljnju ekspanziju u centralnu Aziju, na Bliski istok i regiju Mediterana.
Rusija je pokazala suzdržanost i nespremnost, da intervenira u sukobu između svoja dva susjeda tokom sukoba, usprkos službenom članstvu Armenije u Organizaciji ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB/CSTO), jer teritorija Republike Armenije nije bila ugrožena. Sukob se odvijao na teritoriji Azerbajdžana i ne unutar granica Armenije.
Rusija ima vrlo dobre odnose s Azerbajdžanom, koji poslije raspada Sovjetskog saveza u svojoj novijoj historiji nije iskazivao neka negativna iskustva i stavove iz perioda sovjetske vladavine. Nije zatvarao ruske škole, razvijao je odlične trgovinske, ekonomske i vojne odnose s Rusijom, i općenito, Azerbajdžan nije tražio savezništva sa Zapadom na račun Rusije, već radio suprotno tome, poštivao je ruske interese u regiji.
Sa sporazumom o prekidu vatre ruski predsjednik Vladimir Putin podvukao je crvene linije za sve na Kavkazu, uključujući i turskog „partnera“. Azerbajdžanu nije omogućena potpuna pobjeda, niti je dozvoljen potpuni poraz Armenije. Sada je na Kavkazu uspostavljena ravnoteža i povratak Rusije u tu regiju, koja je bila van njene kontrole poslije raspada SSSR.
Nastavak rata bi štetio interesima Rusije i otvorio bi mogućnost međunarodne intervencije na njegovom geostrateškom suterenu, a Rusija ne želi da se kriza internacionalizira i da zapadna intervencija u taj sukob u ime zaštite Armenaca postane neizbježna. Rusija je bila koncentrirana na problem približavanje Gruzije Zapadu, pa ju je „iznenadio“ Azerbejdžansko-Armenski rat. Sa vojno-političkog gledišta, Moskva ne može trpjeti NATO baze na svojim južnim granicama, kao što sada ima NATO baze na njenim sjevernim granicama u Poljskoj i u baltičkim državama. Do sada je Moskva uspjela spriječiti širenje sukoba sa Kavkaza i pretvaranje u širi rat, koji bi imao nesagledive i teške posljedice.
Poraz Armenije će produbiti njezinu zavisnost od Rusije, a prisustvo Moskve kao potpisnice sporazuma i njegovog garanta kroz prisustvo ruskih mirovnih snaga u Nagorno-Karabakhu potvrđuje ulogu Rusije i njezin utjecaj u regiji Kavkaza, što je rezultat, koji Moskva smatra zadovoljavajućim i predstavlja autogol Armenije u njenu korist.
Usprkos dešavanjima na terenu, prethodnim međunarodnim odlukama, rezolucijama i stavovima različitih strana u sukobu, sudbina regije Nagorno-Karabakh ostaje nejasna.
Spomenute rezolucije Vijeća sigurnosti UN vezane za sukob te rezolucija Generalne skupštine UN br. 10693 iz 2008.godine, potvrđuju teritorijalni integritet Azerbajdžana i pozivaju Armeniju, da se povuče iz „okupiranih azerbejdžanskih teritorija“, ali ne govore eksplicitno i kategorički o budućnosti regije Nagorno-Karabakh.
Mnoga važna pitanja ostaju bez odgovora. Prema sporazumu, „armenske“ vojne jedinice moraju napustiti regiju Nagorno-Karabakh, tu nije definirano, da li vojska Republike Armenije ili vojne formacije Armenaca u Nagorno-Karabakhu? Dvosmislena tumačenja ove tačke mogu aktivirati sukob u bilo kojem trenutku.
Azerbejdžanska strana uspjela je u tome, da Republika Armenija bude potpisnica sporazuma, kao strana u sukobu, a ne nepriznata i samoproglašena Republika Nagorno-Karabakh, koja nije ni spomenuta, što nesumnjivo slabi pregovaračku poziciju Armenaca u Nagorno-Karabakhu, čak i u budućoj političko-diplomatskoj borbi za autonomiju u okviru Republike Azerbajdžan.
Prema mišljenju analitičara Međunarodnog instituta IFIMES, iako se posljednje primirje odnosno mirovni sporazum zasada poštuje, okolnosti se čine malo vjerojatnim, da će sporazum potrajati i da će biti osnova za neke mirovne pregovore između zaraćenih strana.
Ostaje problem skoro milion izbjeglica i raseljenih lica na ratom zahvaćenim teritorijama. Iskustva drugih sukoba u prošlosti pokazuju, da su međunarodni akteri zloupotrijebili izbjeglo i raseljeno stanovništvo za političke svrhe. Armenija i armenska dijaspora vjerojatno će poduzeti napore, da povrate izgubljene teritorije, a u tome će možda dobiti podršku i financiranje od strane Francuske, UAE ili čak Irana, u pokušaju da uspore rastući utjecaj Turske u regiji što je cilj Francuske.
Reakcija armenske opozicije i saopštenje Ministarstva obrane Armenije poslije sporazuma u kojem su zapisali „Moramo učiti na pogreškama iz prošlosti, gledati u budućnost i izgraditi snažnu vojsku, koju narod Armenije zaslužuje“. To nagovještava traženje novog rješenja vojnim putem. Ruski predsjednik Vladimir Putin ih je upozorio, da bi bilo „samoubojstvo“, da se armenska vlada povuče iz primirja potpisanog uz posredovanje Rusije u ratu u Nagorno-Karabakhu, dok opozicione snage u Erevanu prosvjeduju protiv primirja i pozivaju na ostavku premijeraNikol Pashinyana, kao potpisnika sporazuma. Pouka iz nedavnog rata između Armenije i Azerbajdžana može biti „naravoučenije“ i za pojedine političare na Balkanu, koji prema Rusiji gaje nacionalno-pravoslavni romantičarski odnos, dok je ovaj rat pokazao, da se Rusija prvenstveno rukovodi, prije svega, svojim državnim interesima.
Jasno se pokazalo, da se intenzivna prozapadna vanjskopolitička orijentacija ne smije, da se izjednačuje sa intenzivnom antiruskom kampanjom. Vanjska politika je istančano balansiranje odnosa i saradnje. A na unutar političkom području to znači provođenje reformskih procesa, usmjerenih ka razvoju demokratije, vladavine prava i demokratičnih institucija, tj. praktički preuzimanje evropskog vrijednosnog sistema. Na taj se način najbolje odupire i ruskom utjecaju. Pored toga, ponovo se pokazalo, da računanje i pouzdanje u tzv. tradicionalne prijatelje nema praktičke težine, što je u ovom slučaju pokazao vrlo pasivan stav Francuske i uloga Rusije ispod očekivanja. Isto tako stiče se utisak, da i EU nije odigrala svoje uloge, pogotovo, jer se radi o njezinom susjedstvu, kao što je bio slučaj i na primjeru Bjelorusije i podrške njezinoj opoziciji, što je dodatno zakompliciralo odnose u toj državi.
Ljubljana/Baku/Washington/Moskva/Brisel, 30.novembar 2020
Fusnote:
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] Protokol iz Biškeka je privremeni sporazum o prekidu vatre, koji su potpisali predstavnici Armenije (predsjednik parlamenta Babken Ararktsian), nepriznate Republike Nagorno-Karabakh (predsjednica parlamenta Karen Baburyan), Azerbajdžan (prvi zamjenik predsjednika parlamenta Afiyaddin Jalilov) i ruski predstavnik u Minskoj grupi OSCE-a Vladimir Kazimirov 5. maja 1994. u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana. https://peacemaker.un.org/armeniaazerbaijan-bishkekprotocol94 .
[3] Plan Z-4 naziv je za Nacrt sporazuma o reintegraciji okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske (Krajina, Slavonija, Južna Baranja i Zapadni Sremu), kojeg su izradili ambasadori zemalja Kontakt grupe: SAD, Rusije, EZ i UN, koji je predstavljen krajem januara 1995.godine. Iz Plana Z-4 proizlazilo je, da bi „Srpska krajina“ bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno „država u državi“.
[4] Armenska „baršunasta“ revolucija 2018.godine je niz antivladinih demonstracije u Armeniji od aprila do maja 2018.godine, koje su organizirale razne političke i civilne skupine pod vodstvom člana armenskog parlamenta - Nikol Pashinyana (čelnik stranke Građanski ugovor - liberalno reformistička i populistička). Demonstracije i marševi pokrenuti su kao odgovor na treći uzastopni mandat predsjednika Serzha Sargsyana. Pashinyan je događanja proglasio „baršunastom revolucijom“.
[5] Organizacija za kolektivnu bezbjednost i saradnju (ODKB/CSTO) osnovana je 2002.godine, kao vojnih savez zemalja post-Sovjetskog prostora u kojem su Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Armenija, Kirgistan i Tadžikistan.
[6] South Caucasus Railway je željeznički operater u Armeniji u 100% vlasništvu Ruskih željeznica. https://www.railway.am/
