Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira potpisane odvojene sporazume Srbije i Kosova sa SAD o „ekonomskoj normalizaciji“ i njegove posljedice. Iz analize „Sporazum SAD-Srbija-Kosovo 2020:Nova era političkih i ekonomskih odnosa Srbije i SAD“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
U Washingtonu su 4.septembra 2020 Srbija i Kosovo potpisali odvojene sporazume sa SAD o „ekonomskoj normalizaciji“. Sporazumi se ne dotiču već postojećeg dijaloga, koji se odvija između zvaničnog Beograda i Prištine uz posredovanje EU.
Washingtonski sporazum predstavlja novu političku realnost ne samo za Kosovo i Srbiju nego za cijeli region Zapadnog Balkana pa čak i za samu EU. Sporazum jeproizvod dugog i napornog rada uz snažan angažman američkog specijalnog izaslanika za dijalog između zvaničnog Beograda i Prištine ambasadora Richarda Grenella.
Sporazum između ostaloga predviđa uspostavljanje direktne avionske i željezničke linije na relaciji Beograd – Priština i izgradnju autoputa Niš – Priština te niz drugih ekonomskih i energetskih projekata. Potpisnici su se obavezali, da obustave na godinu dana kampanju za priznavanje, odnosno povlačenje priznanja Kosova.
U okviru potpisanih sporazuma predviđeno je međusobno priznanje Izraela i Kosova te premještanje ambasade Srbije iz Tel Aviva u Jerusalim u roku jedne godine. Administracija predsjednika Donalda Trumpa je pripremila i tzv. Abrahamovski sporazum, koji je doveo do međusobnog priznanja i uspostavljanja diplomatskih odnosa Izraela sa dvije arapske države, Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) i Bahreinom. Naglašeno je, da je potrebno potaknuti napore na promicanju međuvjerskog i međukulturnog dijaloga za unapređenje kulture mira između tri abrahamovske religije i čitavim čovječanstvom. Potpisnici su istakli, da vjeruju, da je najbolji način za rješavanje izazova saradnja i dijalog te da razvijanje prijateljskih odnosa među državama unapređuje interese trajnog mira na Bliskom istoku i širom svijeta.
Judaizam, kršćanstvo/hrišćanstvo i islam vuku zajedničke korijene od praoca Abrahama/Ibrahima i upravo je intencija Trumpove administracije bila, da kroz postizanje paketa sporazuma, ne samo da relaksiraju odnose između tri velike monoteističke religije (judaizam, kršćanstvo i islam), nego da za višedecenijska, čak i stoljetna otvorena pitanja i sporove pronađe trajna rješenja. Pri tome ne treba zaboraviti činjenicu, da su Bliski istok i Balkan sve do kraja 1.svjetskog rata bili isti odjel u američkom State Departmentu što ukazuje, da su odnosi i entiteti u ta dva regiona u mnogome slični i međusobno povezani. Čak se u dijelu međunarodnih krugova prave komparacije između izraelsko-palestinskog i srpsko-albanskog spora.
Washingtonski sporazum je još jednom potvrdio opredijeljenost i snažnu namjeru američke administracije, da realizira projekt „Mini Schengen“, koji bi poslije 30 godina sporova, napetosti, konflikata i zastoja mogao dovesti do prosperiteta svih država regiona.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (SNS), premijeri Sjeverne Makedonije i Albanije, Zoran Zaev (SDSM) i Edi Rama (PS) su u Novom Sadu 9.oktobra 2019.godine potpisali Deklaraciju o namjerama o uspostavljanju „mini Schengena“ između te tri zemlje. Zajednička deklaracija predviđa eliminiranje graničnih kontrola i ostalih barijera za lakše kretanje u regionu do 2021.godine, koji će omogućiti i građanima da putuju samo uz ličnu kartu, kao i da se zaposle bilo gdje ukoliko imaju potvrdu o svojim kvalifikacijama. Deklaracija predviđa i priznavanje diploma, kao i bolju saradnju u borbi protiv organiziranog kriminala, korupcije i pomoć u slučajevima prirodnih nepogoda što se posebno pokazalo važnim za vrijeme trajanja pandemije Covid-19.
Potpisana deklaracija trebala bi, da pomogne da region Zapadnog Balkana počne da funkcionara na četiri ključne slobode na kojima temelji Evropska unija - sloboda kretanja ljudi, kapitala, roba i usluga. Inicijativa je otvorena i za preostale zemlje Zapadnog Balkana: Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo. Naglašeno je, da navedena inicijativa ne predstavlja kompenzaciju ili alternativu za članstvo u EU država regiona.
Analitičari su ocijenili, da hrabra i vizionarska ideja „mini Schengena“ predstavlja najvažniji projekt od raspada SFRJ do danas. Taj projekt probudio je optimizam i ulio nadu, da se na ovim prostorima može osigurati bolja i prosperitetnija budućnost. Realizacija „Mini Schengena“ doprinijela bi homogenizaciji evropskog prostora i osigurala realizaciju u praksi evropskih sloboda kretanja ljudi, roba, kapitala i usluga. To bi obesmislilo balkanske nacionalizme, a pritom i osnažilo EU, koja je nemoćna pred pritiscima Rusije, Kine i Turske i koja se ne suprotstavlja odlučno populistima, koji kolaboriraju sa snagama čiji je jedini cilj razaranje evropskog jedinstva i u konačnici EU. Jedan dio faktora u regionu, Evropi i svijetu se protive ovoj inicijativi, jer njihovim interesima odgovara, da Balkan ostane trajno nestabilno područje gdje nikada neće doći do susjedskog pomirenja i saradnje, istinske evropeizacije, dugoročnog ekonomskog prosperiteta, stabilnosti, mira, perspektive za mlade i obrazovane ljude sa krajnjim ciljem ulaskom svih država Zapadnog Balkana u EU.
Washingtonskim sporazumom Kosovo se obavezalo, da će se priključiti projektu „mini Schengen“ što predstavlja važan moment za njegovu dalju implementaciju. Padom 31-godišnjeg režima Mila Đukanovića (DPS) očekuje se, da i Crna Gora pristupi „mini Schengenu“. Đukanovićevo suprotstavljanje uspostavljanju „mini Schengena“ pokazuje, da teritorijama i državama koje su slabe iz različitih razloga ili su kriminalne/korumpirane, ne odgovara nikakav ekonomski prosperitet, jer sa ekonomskim povezivanjem počinje i vladavina prava. Posrnula ekonomija na Kosovu i korupcija te Đukanovićeva zločinačko-kriminalna-mafijaška država Crna Gora su isti ili sličan primjer. Milo Đukanović ima dvostruku hipoteku, kriminalnu i ratno zločinačku, te svaka akcija, koja za cilj ima povezivanje je na udaru njegovog režima. Očekuje se, da se „mini Schengenu“ pridruži i Bosna i Hercegovine, jer bi se u suprotnom pojedini politički čelnici iz Bosne i Hercegovine mogli naći pod sankcijama SAD kao što se već nalazi član Predsjedništva BiH Milorad Dodik (SNSD). Očekuje se, da Srbija i Kosovo odmah izvrše suspenziju svih međusobnih potjernica za ratne zločine, a Srbija da suspendira potjernice koje je raspisala koristeći univerzalnu nadležnost za zločine počinjenje u Bosni i Hercegovini.
Washingtonskom sporazumu i projektu „mini Schengen“ snažnu podršku daje i novootvorena regionalna Kancelarija američke Međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC), koja je otvorena u Beogradu, nakon sastanka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Srbije Ane Brnabić (SNS) sa specijalnim izaslanikom predsjednika SAD za dijalog Srbije i Kosova Richardom Grenellom i izvršnim direktorom DFC Adamom Boehlerom.
Potpisani sporazumi o „ekonomskoj normalizaciji“ u Washingtonu ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje dijalog, koji se odvija između zvaničnog Beograda i Prištine posredstvom EU. Iako je Briselski sporazum potpisan 19.aprila 2013.godine nije došlo do njegove realizacije uglavnom zbog opstrukcija kosovskih vlasti, da implementiraju briselski sporazum, posebno onaj dio koji se odnosi na nestale osobe (arhiva OVK/UÇK) te formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO).
Pitanje imovine predstavlja jedno od ključnih sporenja između zvaničnog Beograda i Prištine. Sporazum iz Washingtona predviđa rješavanje korištenja i upravljanja jezerom Gazivode/Liqeni i Ujmanit i zbog toga će biti izrađena studija izvodljivosti.
Spor postoji i kada je u pitanju i ostala imovina na Kosovu, a najčešće se spominje Rudarsko-metalurški i hemijski kombinat „Trepča“ i imovina u energetskom sektoru, čija se vrijednost procjenjuje na preko tri milijarde EUR.
Eksperti smatraju, da se za sporno pitanja imovine odnosno vlasničkih udjela može primijeniti model Nuklearne elektrane Krško, koja je izrađena zajedničkim sredstvima tadašnje SR Slovenije i SR Hrvatske. Raspadom SFRJ nastale su nove realnosti odnosno nove države, Republika Slovenija i Republika Hrvatska, a Nuklearna elektrana Krško ostala je na teritoriji Republike Slovenije. Pitanje vlasništva i upravljanja riješeno je na način, da svaka strana (država) ima 50% vlasnički udio i shodno tome zajedničko upravljanje elektranom. Model Nuklearne elektrane Krško može se primijeniti i na Kosovu, jer elektroenergetski objekti ostaju na teritoriji Kosova, a utvrdili bi se vlasnički dijelovi između Kosova i Srbije te način kako bi se zajednički upravljalo energetskim objektima. Taj model, koristeći analogiju, mogao bi se upotrijebiti i za imovinu/vlasničke udjele u drugim sektorima na Kosovu.
EU je za vrijeme pandemije Covid-19 bila spora i nespretna, tako da su tu prazninu za vrijeme korona diplomatije pokušale popuniti druge države.
EU je pokazala sve svoje anomalije odnosno nemoć tokom posredovanja u dijalogu između zvaničnog Beograda i Prištine. Iako je Briselski sporazum potpisan 2013.godine nije došlo do njegove implementacije po ključnim pitanjima. EU je bila nemoćna i kada su kosovska vlada i njen čelnik Ramush Haradinaj (AAK) uveli dodatne takse na uvoz robe i usluga iz Bosne i Hercegovine i Srbije te time grubo prekršili sporazum o slobodnoj trgovini CEFTA.
Umjesto da EU precizira svoju politiku proširenja na Zapadni Balkan sa vremenskim odrednicama i dalje se služi opštim floskulama o evropskoj perspektivi i da Zapadni Balkan pripada Evropi, koje državama Zapadnog Balkana i njihovim građanima ništa ne znače niti smanjuju njihovu već postojeću neizvjesnost.
Analitičari smatraju, da EU može ispraviti svoju grešku odnosno „mlitavu“ ulogu te ubrzano u svoje punopravno članstvo primiti preostale države Zapadnog Balkana (Srbija, Kosovo, Albanija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija i Crna Gora), jer će u suprotnom otvoriti prostor snažnom utjecaju Rusije, Kine i Turske što može dovesti do promjene geopolitičke orijentacije pojedinih država. Analitičari podsjećaju, da je u nedavnoj prošlosti EU primila u svoje punopravno članstvo Bugarsku i Rumuniju, iako i sada u pojedinim sektorima države Zapadnog Balkana bolje funkcioniraju od Bugarske i Rumunije, a EU je 2004.godine primila čak samo polovinu države Kipar u svoje punopravno članstvo, tako da EU nema izgovora kada je u pitanju ubrzan prijem zemalja Zapadnog Balkana u članstvo EU.
Zbog toga je važno, da kroz projekt „mini Schengena“ države Zapadnog Balkana trajno zadrže političku i ekonomsku stabilnost kako bi se pozitivan trend njihove međusobne saradnje ne bi zaustavio uz snažnu podršku i prisutnost SAD u regionu.
O važnosti potpisanog sporazuma u Washingtonu i početku nove ere političkih i ekonomskih odnosa između Srbije i SAD ilustrativno govore riječi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na otvaranju kancelarije Međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC) u Beogradu: „Za nas je ovo važan dan. Mi smo svoje ekonomske odnose sa SAD riješili još 1881.godine, a od tada nismo imali ovako važnih sporazuma“ i dodao „da će Srbija ispuniti obaveze iz sporazuma koji je potpisan u Washingtonu 4. septembra 2020. Tamo gdje Amerikanci hoće da investiraju, tamo gdje je američka razvojna agencija, tamo se radi. Ponosni smo što se otvara kancelarija, koja će imati svu podršku Republike Srbije“.
Specijalni izaslanik predsjednika Trumpa za dijalog između Beograda i Prištine ambasador Richard Grenell je rekao, da je cilj, da se obećanja pretvore u istinska radna mjesta i pozvao građane Srbije da nas „drže za riječ“, dodavši da će ispuniti data obećanja. “Treba nam jedna godina da pokažemo ljudima na Kosovu i u Srbiji boljitak u ekonomiji”, istakao je Grenell.
Analitičari smatraju, da je Srbija ključna država regiona za održavanje stabilnosti i mira i zbog toga otvaranje regionalne kancelarije Međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC) predstavlja novi početak za Srbiju i Zapadni Balkan, koji treba da pokažesnagu regiona, koji više neće biti „zaključan u prošlosti“, već da će biti „fokusiran ka budućnosti“.
Ljubljana/Washington/Beograd/Priština, 23.septembar 2020
Fusnota:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
