Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, pripremio je analizu aktualne političke situacije na Zapadnom Balkanu povodom obnavljanja dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine posredstvom EU. Iz opširne analize „Zapadni Balkan 2020:Pokušaj ponavljanja historije“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Poslije 18 mjeseci od prekida dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine obnovljen je dijalog 16.jula 2020 godine. Pored obnavljanja dijaloga, kojeg predvode predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (SNS) i premijer Kosova Avdullah Hoti (LDK), počeli su ponovno djelovati ekspertni timovi učesnika u dijalogu, koji su već imali nekoliko susreta. U dijalogu više ne sudjeluje predsjednik Kosova Hashim Thaçi (PDK) protiv kojeg je podignuta optužnica pred Specijalnim sudom za počinjene ratne zločine na Kosovu (KSC-SPO - Specijalizovana vijeća i Specijalizovano tužilaštvo Kosova).
Odnosi između zvaničnog Beograda i Prištine su vrlo kompleksni i nije ih moguće gledati kroz prizmu „crno-bijelo“. Obnavljanje dijaloga ima više nego simboličan značaj. Premijer Hoti je „novo lice“ za pregovaračkim stolom i predstavlja Kosovo u trenutku kada se predsjednik Kosova Hashim Thaçi suočava sa podignutom optužnicom za počinjene ratne zločine, a kriza vlasti na Kosovu započeta tokom pandemije Covid-19 i dalje se nastavlja.Primjetna je nejednaka moć učesnika obnovljenog dijaloga između Kosova i Srbije, jer na Kosovu premijer Hoti nema političku težinu i podršku za nastavak dijaloga. Njegova vlada prilikom formiranja dobila je podršku od mogućih 120 glasova svega 61 glas, upravo onoliko koliko je potrebno za izglasavanje. U kosovskom parlamentu su snažna opozicija, Pokret Samoopredjeljenje (LVV) i Demokratska partija Kosova (PDK), koji smatraju da aktuelna vlada nema legitimitet da vodi dijalog.
Dijalog ponovo neće biti nimalo jednostavan, jer će u fokusu ponovno biti bolno pitanje nestalih osoba, ali i neispunjavanje onoga što je dogovoreno i potpisano u Briselu aprila 2013. godine, a to je Zajednica srpskih opština (ZSO).
Da se dijalog zvaničnog Beograda i Prištine ne može se promatrati kroz odnos „crno-bijelo“ potvrđuju i riječi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (SNS), koji je više puta izjavljivao: „Možemo da razgovaramo o svemu samo ako je riječ o kompromisu. A o tome da Albanci dobiju sve, a Srbija da ne dobije ništa – moj potpis nećete dobiti nikada. Ni moju podršku za to nećete imati. U ovom trenutku sam predsjednik Srbije, možda pronađete nekog drugog ko će željeti da bez ikakvog kompromisa, slijedeći samo ultimatume, da to prihvati“.
Kompleksnost situacije na Zapadnom Balkanu ilustrativno pokazuje ponašanje i odnos EU prema regionu. Formalno je prisutna stalna„podrška“ i „zabrinutost“ čelnika EU prema Zapadnom Balkanu, dok faktički EU svojim potezima taj region udaljava od članstva u EU. Da paradoks bude još veći, dok čelnici EU često izražavaju podršku Zapadnom Balkanu i njegovom evroatlantskom putu izražavajući zabrinutost zbog utjecaja pojedinih država u regiji, prije svega Rusije, Kine i Turske, svojom politikom (ne)proširenja EU faktički gura Zapadni Balkana u „zagrljaj“ Rusije, a istovremeno te iste zemlje optužuje za tijesne veze i saradnju sa Moskvom, Pekingom ili Ankarom.
EU postavlja uvijek nove uvjete odnosno kriterije za članstvo za države Zapadnog Balkana. Eksperti upozoravaju, da već sada 15 država članica EU ne bi mogle u potpunosti ispuniti uvjete za članstvo, koji se traže od država Zapadnog Balkana. Pri tome se navodi kako su Bugarska i Rumunija primljene u članstvo, ali nedavno i Hrvatska, kojima su pogledali „kroz prste“ prilikom njihovog punopravnog učlanjena. Čak je 2004.godine u punopravno članstvo primljeno 9,5 država, jer je primljena samo polovina Kipra. Navode se i francuska pokrajina Korzika i italijanska pokrajina Sicilija u kojima regulativa EU ni izbliza ne funkcionira kako to zahtijevaju EU standardi, propisi i direktive.
(Ne)djelovanje EU je najilustrativnije na primjeru dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa u kojem je EU posrednik. Iako je tzv. Briselski sporazum o vođenju dijaloga potpisan još 19.aprila 2013.godine, dijalog je bio prekinut u kontinuitetu punih 18 mjeseci. Dijalog je doživio potpuni fijasko. Dijalog je vođen netransparentnoi dok na jednojstrani EU često p(r)oziva države Zapadnog Balkana na transparentnost, s druge strane je i sama često netransparentna. Brojni su primjeri netransparentnosti i neprihvatljive uloge EU.
Analitičari smatraju, da se mora zaustaviti „iživljavanje“ EU nad državama Zapadnog Balkana te se moraju znati rokovi kada će zemlje postati punopravne članice EU, jer bez toga nema smisla nastaviti proces približavanja članstvu u EU. Posljednjih desetak godina otkako je region Zapadnog Balkana prepušten na brigu EU nisu zabilježeni značajniji pozitivni pomaci. Druge države posebno Rusija, Kina i Turska ojačale su svoju prisutnost i utjecaj u regionu. Zbog takvog djelovanja EU, bio je neophodan povratak SAD na Balkan. EU postaje sve manje pouzdan partner i može li EU prevazići unutarnju krizu bez snažne podrške SAD?
Na inicijativu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (SNS) sa premijerima Sjeverne Makedonije i Albanije, Zoranom Zaevim (SDSM) i Edi Ramom (PS) održan je trilateralni sastanak u Novom Sadu 10.oktobra 2019.godine i potpisana je Deklaracija o namjerama za uspostavljanje „malog Schengena“ između te tri države. Tri lidera Zapadnog Balkana svjesni su činjenice, da je potrebno poduzeti snažne korake ka međusobnoj saradnji, koja će biti usmjerena na stvaranje boljih životnih uvjeta za građane i što je posebno važno zaustavljanje trenda masovnog iseljavanja stanovišta iz regije.
Deklaracija bi trebala da pomogne, da čitav region Zapadnog Balkana počne da funkcionara na četiri ključne slobode EU - sloboda kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi.
Zajednička deklaracija predviđa eliminiranje graničnih kontrola i ostalih barijera za lakše kretanje u regionu do 2021. godine, istovremeno bi omogućila građanima da putuju u regionu samo uz ličnu kartu, kao i da se zaposle bilo gdje ukoliko imaju potvrdu o svojim kvalifikacijama.
Deklaracija predviđa i priznavanje diploma u regionu, kao i bolju saradnju u borbi protiv organiziranog kriminala i pomoć u slučajevima prirodnih odnosno elementarnih nepogoda kao što je i aktualna pandemija Covid-19.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pozvao je sve članove tzv. Balkanske šestorke da prihvate dokument o „malom Schengenu“, uz sve razlike koje postoje po pitanju priznanja nezavisnosti Kosova.
Analitičari smatraju, da države Zapadnog Balkana moraju uspostaviti snažnu političku, ekonomsku, kulturnu i svaki drugi oblik saradnje i da zajednički nastupaju prema EU kao grupa država sa jasno definiranim zahtjevima. Kada se radi o proširenju EU potrebno je precizirati kada će doći do proširenja, jer se ne može do unedogled odlagati proširenje. Pri tome je važno naglasiti da regionalna saradnja ne znači, da su zemlje regiona odustale od svoga evropskog puta i članstva u EU o čemu posebnu zabrinutost izražava Crna Gora.
Pri tome kao pozitivno iskustvo može poslužiti saradnja u okviru tzv. Višegradske grupe država (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka), koje vrlo često zajednički nastupaju u okviru EU sa jasno izraženim zahtjevima i stavovima. Višegradska grupa (V4) je formirana zbog toga, da bi te zemlje lakše i brže ušle u EU i NATO, što su i ostvarile. Zbog toga je važno, da zemlje regiona zajednički nastupaju prema EU i/ili drugim vanjskopolitičkim inicijativama, jer pojedinačan pristup je nedovoljan i ne garantira uspjeh. Višegradska grupa država je najveći zagovornik proširenja EU na Zapadni Balkan.
Analitičari smatraju, da će potezi koje vuče EU i njeni čelnici dovesti i postaviti pod znak pitanja (Robert) Schumanovu viziju udružene Evrope. U tom slučaju bi se čak moglo i reći, da je u početku predsjednik Francuske Emmanuel Macron radio protiv ideje svog velikog sunarodnjaka, koji je lansirao projekat današnje EU, da bi kasnije korigirao svoju politiku i izrazio snažniju podršku procesu proširenja, ali još uvijek nedovoljnu.
Da je uspostavljen „mali Schengen“ bilo bi daleko lakše se suprotstaviti pandemiji Covid-19, jer rascjepkanost prostora, koji je nekada činio organski povezanu cjelinu, pokazala se pogubnom.
Za razliku od Slovenije, koja je bila vodeća u grupi od 10 država, koje su postale punopravne članice EU 1.maja 2004.godine, članstvom je tu poziciju izgubila, jer se političke i društvene elite poslije ulaska u EU nisu najbolje „snašle“ u vođenju države stalnim političkim konfrontacijama, koje su dovele do unutrašnjopolitičkih obračuna, koji su prouzrokovali političku nestabilnost.
Pojedine države kao što su Poljska iskoristile su mogućnosti, koje pruža članstvo u EU i postali su lider u grupi tada 10 novoprimljenih država. Čak je Poljska za kratko vrijeme sustigla Grčku i Portugal u visini BDP po glavi stanovnika. Poljsko iskustvo može biti model drugim državama kako da iskoriste članstvo u EU i predstavlja svojevrsni poljski „Marschalov“ plan za brz rast i razvoj od trenutka članstva u Evropskoj uniji. Primjer Poljske pokazuje važnost članstva u EU, a još više šta znači odgovorno političko liderstvo prema svojim građanima i rad na povećanju opšteg blagostanja.
Poljska je primila 164 milijarde EUR evropskih poticaja, što je otprilike dvostruko od trenutnog proračuna Poljske i predstavlja svojevrsni poljski „Marshallov“ plan.
Trenutno BDP Poljske iznosi preko 500 milijardi EUR i do 2030.godine bi poljski BDP trebao porasti za oko 190 milijarda eura. Cilj dostizanja prosjeka EU do 2033.godine neće biti moguće ostvariti bez sprovođenja odgovarajućih političkih reformi.
Kad je Poljska postala članica EU, bila je jedna od najsiromašnijih zemalja EU, BDP po glavi stanovnika iznosio je samo 14.800 EUR godišnje, stopa nezaposlenosti je bila 19%, prosječna mjesečna primanja 510 EUR. Ekonomija je počela rasti oko 4% godišnje, što je tri puta brže nego što je bio prosječni rast članica EU, koji je iznosio oko 1,2%. BDP Poljske je 2004.godine iznosio 44% prosjeka u EU, dok je 2018. iznosio 67%.BDP po glavi stanovnika u Poljskoj sada iznosi 26.000 EUR, dok je prosjek u EU preko 35.000 EUR.Produktivnost rada je od 2000. do 2016. narasla za 51%.
Analitičari smatraju, da je ekonomski rast Poljske najvećim dijelom posljedica članstva u EU i ekonomskog rasta drugih država članica EU. Na tržištu rada biće potrebno više radne snage (čija će cijena rasti), produktivnost bi trebala biti povećana, a investicije bi morale znatno porasti. Samo tako bi poljska ekonomija do 2030. moglo porasti na oko 900 milijarda EUR i time bi se poljski „Marschallov“ plan pravilnim korištenjem sredstava EU pokazao uspješnim modelom i za druge države.
Dok pojedine države kao Poljska uspješno koriste članstvo u EU i rade na ubrzanom razvoju, na Zapadnom Balkanu pokušava se ponavljati historija. O tome svjedoči primjer aktualnih dešavanja u Srbiji.
Ovih dana na video samitu čelnika zemalja Zapadnog Balkana, koji je održan u organizaciji Atlantskog vijeća iz Washingtona zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara i specijalni izaslanik za Zapadni Balkan Matthew Palmer je rekao: „Zemlje na Zapadnom Balkanu shvaćaju da njihova ekonomska budućnost leži u regionalnoj saradnji i integraciji u evropsku porodicu naroda i uspješnoj ekonomiji“. Palmer je rekao, da je dobar primjer nedavne saradnje na Zapadnom Balkanu projekat „zelenih koridora“, koji je nastao i kao odgovor na pandemiju Covid-19, a koji omogućava smanjenje procedura prilikom transporta roba u regionu.
Problemi sa regionalnom saradnjom i dalje su prisutni na Zapadnom Balkanu. Uspostavljane „malog Schengena“ odbio je predsjednik Kosova Hashim Thaçi (PDK) objašnjenjem, da Kosovo ima jasno zacrtan put, a to je članstvo u EU i NATO. Čak su kosovski zvaničnici uključujući i donedavnog premijera Kosova Albina Kurtija (LVV) izjavljivali, da se radi o pokušaju uspostavljanja četvrte Jugoslavije i tzv. „Velike Srbije“. Slične razloge za odbijanje imao je i crnogorski predsjednik Milo Đukanović (DPS) i jedan dio čelnika u Bosni i Hercegovini.
Najiskusniji albanski političar i aktuelni predsjednik Albanije Ilir Meta (LSI) nedavno je na temu velikodržavnih projekata izjavio da, „Velika Srbija nije uspjela, a velika Albanija nije moguća“.
Plasiranje informacija o tzv. velikodržavnim projektima, da li oni bili velikosrpski, velikoalbanski ili velikohrvatski odvraća region od nužne saradnje na svim područjima.To uporno radi predsednik Crne Gore Milo Đukanovićplašenjem crnogorskog naroda potencijalnim velikosrpskim hegemonizmom, kao negatorom crnogorske nacije i države, dok ignorira činjenicu da je upravo Đukanović bio najbliži saradnik Slobodana Miloševića (SPS) i izvršilac velikosrpskog projekta u 90-tim godinama prošlog stoljeća.
Upravo aktualna dešavanja u Srbiji pokazuju, da se pokušava ponavljati historija. Naime, vidljivi su pokušaji, da se sruši aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i njegova vlast. U osnovi radi se o sličnom scenariju, koji se dešavao prije 20 godina kada je srušen srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i njegova vlast.
Iz scenarija se može prepoznati sličnost sa događajima od prije 20 godina. Na ulicama se pokušavaju organizirati masovni protesti, opozicija pokušava sa dijelom stranog faktora usmjeravati proteste. Tu ponovno imamo Mila Đukanovića i Crnu Goru i njihovu ulogu. Ponovno su u igri zvanični Zagreb i Priština. Tu je kao i tada nezaobilazni Milorad Dodik (SNSD) i zvanična Banja Luka. Da bi se oslabio Vučić aktiviran je i dosadašnji koalicioni partner Ivica Dačić (SPS) i njegova Socijalistička partija Srbije (SPS). Teško je zamisliti političku korist od podrške, koju Vučiću izražavaju osobe sa „crne liste“ američke administracije kao što je trenutno Dodik, ili Ivica Dačić, koji je dugo vremena bio na američkoj „crnoj listi“. Njihova podrška, prema ocjenama analitičara, kada su Srbiji potrebni najbolji odnosi sa Zapadom, više šteti nego što koristi interesima Srbije u ovom periodu.
Analitičari smatraju, da se uskoro očekuje najveći napad na Srbiju i njenog predsjednika Aleksandra Vučića sa namjerom nelegalnog svrgavanja aktualne vlasti, stvaranjem nove krize, pokušajem destabilizacije Srbije i regiona.
Srbija se iz regiona optužuje da potkopava suverenost Crne Gore i BiH, da želi mijenjati Republiku Srpsku za Kosovo ili Kosovo za Republiku Srpsku, da destabilizira Hrvatsku i da je oslonac ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu i Evropi.
Analitičari upozoravaju, da samo najjači mogu sklapati sporazume i očigledno je, da su kosovski pregovori osuđeni na propast, jer je kosovska politika podijeljena. Leonid Brezhnev i Ronald Reagan, u to vrijeme najokorjeliji protivnici, su pronalazili rješenja, samo zbog toga što su bili snažni političari sa jakom podrškom. Sličan primjer u regionu je Zoran Zaev (SDSM), koji je snažan političar i pronalazi mogućnost dijaloga i sporazuma sa Vučićem, ali i sa drugima sa Balkana iako se radi uglavnom o protivnicima makedonske samobitnosti. Da li je samo Vučić problem Balkana ili se na Balkanu nalaze i druge politike. Da li je samo teza o „Velikoj Srbiji“ jedini problem na Balkanu?
Analitičari upozoravaju, da se sve važnije odluke na Zapadnom Balkanu donose uz podršku/saglasnost velikih sila i ako su Vučić i Srbija izvor problema na Balkanu onda se taj problem treba sagledavati i kroz djelovanje tzv. međunarodne zajednice koja je u dešavanja na Balkanu uvučena „do guše“ posljednjih 150 godina i koja je partner Vučiću i Srbiji.
Trenutno na Balkanu ne postoji političar, koji ne može biti „sklonjen“ ukoliko to želi tzv. međunarodna zajednica. Bilo bi za očekivati, da bi situaciju u BiH trebala riješiti tzy. međunarodna zajednica, tako što bi smijenila Milorada Dodika, ukinula paralelne veze, protiv kojih se očitovala i sama EU i ne bi bilo destabilizacije BiH, bar neko vrijeme. Ili realizirati sve one zaključke EU, SAD, međunarodnih i EU eksperata na čelu sa Pierrom Mirelom[2], koji su jasno naveli posljednju godinu, da je u Crnoj Gori mafijaški sistem na čelu sa Milom Đukanovićem i predložili kako to riješiti. Ili da EU zaustavi najnoviju finansijsku pomoć Republici Hrvatskoj zbog kršenja u zloupotrebi prava, koja više nego ikada podriva suverenost BiH. Ili ubrzano primiti Srbiju i BiH u EU.
Ne radi se samo o privremenim mjerama, nego o strateškom djelovanju EU na Zapadnom Balkanu, koja očigledno izostaje, a stalno se priča o ruskom, kineskom i turskom djelovanju i opasnosti za Zapadni Balkan i EU.
Analitičari prepoznaju dio sličnosti scenarija sa događajima u Srbiji od prije 20 godina s tim, da skreću pažnju, da srbijanska opozicija nema ni približno jake političke snage i podrške među građanima i iz inostranstva, koju je imala opozicija prije 20 godina u Srbiji niti je nezadovoljstvo građana aktualnom vlašću na nivou od prije 20 godina. Pri tome se mora imati u vidu da Srbija ima najjači sigurnosno-obavještajni i obrambeni sistem u regionu za suprotstavljanje napadima tog oblika. Neizbježno se u ovom trenutku postavlja pitanje: ko želi ponavljanje historije u Srbiji?
Specijalizovana vijeća i Specijalizovano tužilaštvo Kosova (KSC-SPO), do sada nisu zaživjeli u punom kapacitetu. Građani Kosova žive u strahu kao svojevrsni „taoci“ političko-kriminalnih struktura i (para)vojnih i (para)obavještajnih struktura, koje simboliziraju Kadri Veseli (PDK) i Hashim Thaçi,
Međutim, situacija se umnogome promijenila podizanjem optužnica protiv Thaçija i Veselija što daje nadu, da će konačno doći do procesuiranja najodgovornijih za počinjene ratne zločine na Kosovu. Tome treba dodati poziv Specijalnog tužilaštva Ali Ahmetiju, koji je za vrijeme rata na Kosovu bio dio istog tima u kojem su bili Thaçi, Veseli ali i mnogi drugi. S obzirom da se radi o vrhunskim međunarodnim tužiocima i sudijama, očekuje se da budu istraženi i pojedini sadašnji saradnici Ahmetija u Sjevernoj Makedoniji, gdje je Ahmeti već 19 godina predsjednik političke stranke Demokratska unija za integraciju (DUI-BDI).
Analitičari smatraju, da je djelovanje KSC-SPO zakašnjelo, ali pokazuje, da će ipak pravda biti dostižna. To se odnosi i na aktualnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, koji se povezuje sa ratnim zločinima na prostoru Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te se u međunarodnim krugovima navodi da će Milo Đukanović biti svjedok odbrane Thaçija, a obim i sadržaj zločina Đukanovića daleko nadmašuju Thaçijeve zločine.
Posebno će biti zanimljiva izborna kampanja za parlamentarne izbore u Crnoj Gori (30.avgust 2020) u kojoj se očekuje, između ostaloga, da Milo Đukanović svojim biračima Bošnjacima ali i ostaloj javnosti otkrije gdje se nalazi najmanje jedna skrivena masovna grobnica ubijenih Bošnjaka. Upravo su Bošnjaci kao žrtve u najtežoj situaciji i pod najvećim pritiskom Đukanovićevog režima, da glasaju za svoga zločinca. Postoji na stotine hiljada stranica i dokumenata, koji povezuju Mila Đukanovića sa počinjenim ratnim zločinima. Prvi korak mora biti napravljen u Crnoj Gori upravo pri otkrivanju masovne bošnjačke grobnice Đukanovićevog režima. Đukanović se nikada nije usprotivio ili bilo na koji drugi način suprotstavio počinjenim zločinima i genocidu u Srebrenici, što je vidljivo iz transkripata zapisnika Visokog savjeta odbrane (VSO). Freedom House je dodatno označio Đukanovićev zločinačko-kriminalni režim kao hibridni režim u svom najnovijem izvještaju[3].Freedom House je predložio SAD, da blokiraju izdavanje viza, zamrznu finansijska sredstva i preduzmu druge mjere prema fizičkim i pravnim osobama uključenim u kriminal i korupciju ili kršenje ljudskih prava. Freedom House sugerira EU, da hitno istraže zloupotrebu sredstava iz evropskih fondova, što Međunarodni institut IFIMES snažno podržava.
Analitičari upozoravaju, da su na Kosovu nestale odnosno uzaludno potrošene dvije milijarde EUR novca poreskih obveznika iz EU, jer su rezultati takvog djelovanja EU na Kosovu beznačajni. EU ne treba kažnjavati građane Kosova, kojima treba ukinuti vizni režim, a uvesti ga pojedinim političkim zvaničnicima. Kosovu je prijeko potrebna dekriminalizacija politike. Zbog toga je od izuzetne važnosti izvršiti dekriminalizaciju kosovskih Albanaca, sudskim procesuiranjem nosioca kriminala, korupcije i počinioca ratnih zločina. Stanje na stranačkoj sceni je još uvijek pod kontrolom PDK i SHiK – (para)tajne službe. Bez pravilnog suočavanja sa prošlošću kosovski Albanci ali i drugi stanovnici regiona ne mogu osigurati bolju budućnost.
Ljubljana/Washington/Den Haag/Tirana/Beograd/Priština/Podgorica, 1. avgust 2020
Fusnote:
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] „Pogledajte Crnu Goru, otvorena su 32 poglavlja, samo tri zatvorena, to se nikad nije dogodilo“ rekao je u aprilu 2020.godine Pierre Mirel, bivši generalni direktor Generalnog direktorata Evropske komisije za susjedsku politiku i pregovore o proširenju (DG NEAR) aludirajući na trenutnu bespredmetnost podržavanja Crne Gore od strane EU. Pierre Mirel je u septembru 2019.godine predložio reviziju pregovaračkog okvira za zemlje Zapadnog Balkana što je u najvećoj mjeri prihvaćeno od ključnih država EU na čelu sa Francuskom (Izvor: https://www.vijesti.me/vijesti/politika/435666/godine-koje-su-pojela-obecanja 18.5.2020).
[3] Izvor: https://freedomhouse.org/report/nations-transit/2020/dropping-democratic-facade
