- član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES piše o današnjoj društveno-političkoj zbilji. Njegov članak „Oni[1]“ objavljujemo u cijelosti.
Velikani Ivo Andrić i Meša Selimović možda bi ovako opisali našu društveno-političku zbilju.
Nakotila se carstvujuća „gospoda“ koja grčevito brani svoja stečena „prava“, dok se obična raja bori da očuva kakva-takva prava dostojna Čovjeka. Umjesto savjesti, tu carstvujuću „gospodu“ jedino muči njihova uvijek povrijeđena sujeta koja diktira njihove postupke. To prokletstvo im ne dozvoljava da se zaustave, zasite i zadovolje. Njihova umišljena gordost obogaćenih kriminalaca (a kasabalija u duši) pokazuje da su zadovoljni sami sobom, ali u isto vrijeme veoma zabrinuti za svoju budućnost. Zbog toga neprekidno vode izbornu kampanju i kada izbora nema, a političke protivnike doživljavaju kao mrske neprijatelje sopstvene zemlje. Njihova gordost je njihova unutrašnja mučna obaveza kako da očuvaju nedostižnu predstavu o sebi samima. Na druge ljude gledaju kao na povjerenike nepoznatih sila, a sumnjivih namjera. Balkanski političari su većinom ljudi veoma sumnjiva obraza, ali zato oni imaju više obrazina, što može da prevari čak i one najopreznije, i one najsumnjičavije.
Doživljaj da su napušteni od svojih, a gonjeni od protivnika, sudbina je svih političkih šićardžija. Svoj život žive između važnosti laskanja i snage zastrašivanja. Redovno udružuju laži i nasilje. Partijske Udbe nekada su pratile šta ko radi, a ove njihove Udbe sada istražuju šta ko misli. Kratka pamet, tvrdo srce i visoko mišljenje o sebi znaci su prepoznavanja prostaka od zanata. Sve više se čeliče tuđim nesrećama. Bogati i silni, mrze sve što je okrenuto nejaku čovjeku.
Vlast koja se plaši naroda nije narodna. Tada život teče u smjenama nadanja i strahovanja, a političari sve to rade njihovim usiljenim mirom i njihovom vještačkom vedrinom. Njima je više stalo do njihovih shvatanja o životu, nego li do života samoga. Oni život troše riječima, a ne biološkim procesom. Znaju da ih svi „žele“, a ti isti ih ne vole – uvijek su u pitanju vlast i novac. Ni Bog sami ne zna kada ti ljudi lažu, a kada govore istinu. Njihova sračunata gluma pretvara ih u otrovne mumije.
Sa zanosom osluškuju i posmatraju sebe i ono što smatraju svojim. Za sve ono što nemaju, ne znaju, ne mogu, oni znaju da nađu zlu riječ ili pogrdno ime. Na taj način oni učestvuju u svim, pa i u onim najvišim stvarima u kojima, inače, nikada i niti po čemu ne bi mogli imati udjela. Umislili su da imaju uspjeha zanemarujući aksiom da umišljeni uspjeh čovjeku vrat lomi. Nesporazumi su prirodni, a neuspjesi su neminovni. Zanemaruju da u svim prevratima jedni stvar vode, dok je sasvim drugi izvode.
Komisiono izdanje jedne te iste klonirane politike balkanske političare čini unuformno smiješnim ljudskim figurama. U zatvorenim krugovima jedan drugog kleveću i ogovaraju poput zavađenih sokačara. Plahoviti su kao bujica, a strpljivi su kao zemlja kada je njihov interes u pitanju. Pobjednici rano liježu, dobro spavaju i rano ustaju, dok je kod poraženih sve obrnuto. Ovi balkanski stalno glume pobjednika, ali kasno liježu i slabo spavaju, osim ukoliko ne koriste različita pomagala. To je siguran znak da su već sada poraženi ili i sami vide da će se to uskoro desiti. Monarh-uzurpator uvijek manje vrijedi negoli da je poginuo u najmanjoj svojoj pobjedi.
Tokom decenija, narod se poistovijetio sa svojim tlačiteljima, pa će se malo šta promijeniti kada ti tlačitelji budu otišli, na ovaj ili na onaj način. Baš kao što je slučaj sa narodima koji su bili pod tuđom okupacijom – ostali su lenjost, netrpeljivost, duh nasilja i kult grube sile. Tada je teško biti dostojan slobode. Bolest je uvijek sirotinjska sudbina, ali je ona i bogataška kazna. Način bolovanja je različit, ali je shvatanje bolesti uvijek isto. Isticanje tobožnje lične gordosti, a upućenost na milostinju ili očekivanje darovanja znak su slabosti duha. Naglašena ožalošćenost zbog nekog pokojnika koji i nije bliski srodnik znak je sklonosti prema foliranju i skretanju pažnje na sebe. To je masovna pojava!
Sitni i bezimeni ljudi se penju na leševe onih koji su oboreni u međusobnoj borbi velikih. Oduvijek je poznato da se dva naraštaja, koji se dodiruju i smjenjuju, najteže i podnose. U stvari, oni se najmanje poznaju. Oni koji nisu u stanju oduprijeti se krupnim a rđavim stvarima, kao što su u stanju oni izuzetni i snažni pojedinci, postaju žrtve tih događaja. Oni koji se lako pomire sa tim događajima postaju dio gomile prosječnog svijeta.
U ovakvom svijetu ljudska dobrota postaje golo siroče, pa se dobar čovjek može pohvaliti:“Ko se sa mnom druži, izgubiće položaj, ali će zato sačuvati slobodu“, a jedan pjesnik je kazao: “U djeci se obnavlja i čisti rijeka čovječanstva“. Valja se nadati!
Ljubljana/Podgorica, 22.juni 2018
[1] Objavljeno u dnevnoj novini »Vijesti« u Podgorici dana 22.6.2018
