Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane redovno analizira aktualna događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu bugarsko-makedonskih odnosa u historijskom kontekstu i najnovijim napetostima između dvije države. Iz opširne analize „Makedonsko-bugarski odnosi 2024: Zašto su Makedonci u pravu u vezi sa Bugarskom?“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Cilj je poboljšanje makedonsko-bugarskih odnosa uvažavajući postojanje dvije samostalne, nezavisne i jednakopravne države. Potrebno je postići historijski dogovor na osnovu snage argumenata, a ne argumenata sile i privilegirane pozicije pojedine države. To je posebno važno, jer se radi o dvije susjedske zemlje, koje su saveznice u NATO-u, a očekuje se da uskoro sa makedonskim članstvom budu i partnerice u EU.
Zbog donošenja zaključaka potrebno je se suočiti sa stvarnim historijskim činjenicama makedonsko-bugarskih odnosa, a te su slijedeće:
Za Srbe će Bugari zauvijek ostati „zabijači noževa u leđa“, jer su mučki udarili na srpsku državu s leđa u ključnim trenucima Prvog svjetskog rata i tako prouzrokovali čuvenu albansku ili Krfsku golgotu srpskog naroda, kojeg je austrougarska vojska bukvalno pregazila i morali su da pobjegnu čak na Jonsko ostrvo Krf. Kao rezultat toga, u Prvom svjetskom ratu svaka četvrta osoba u Srbiji izgubila je život, a sa 26 procenata izgubljenog stanovništva Srbija je uvjerljivo najveća žrtva u Prvom svjetskom ratu. I pored toga bugarska politika time je u najmanju ruku indirektno vješto uspjela u svojoj namjeri, da konflikt između Srba i Albanaca dovede do mržnje maksimalnog intenziteta, čije se posljedice osjećaju i danas. Ova činjenica ostaje često prešućena i zaboravljena.
Zbog svega ovoga i zbog stvarne opasnosti od prevelikog bugarskog utjecaja u Vardarskoj Makedoniji, 1919.godine započeta je snažna i masovna antibugarska kampanja. Tako je prva Jugoslavija aktivno radila na vještačkoj podjeli između dva najsličnija naroda na Balkanu - makedonskog i bugarskog. Srpska administracija u Vardarskoj Makedoniji bukvalno nije uradila ništa između 1919. i 1941. godine, osim lova na bugarske špijune i sprovođenja masovne antibugarske propagande na svakom mogućem koraku.
Ova praksa nastavljena je i nakon 1948.godine, kada je uslijed događaja sa Informbiroom i nova komunistička Jugoslavija prihvatila staru srpsku taktiku anatemisanja Bugarske na svaki mogući način. Ovaj široki antibugarski front uključuje inteligenciju, službe, vojsku, obrazovanje, pa čak i kulturne aktiviste, tako da se poslije perioda od 45 godina može postići tako uspješan efekt, da će Sofija iz nekadašnjeg centra sveukupne makedonske slobodne misli postati najomraženija tačka za makedonsku državu, vladu, pa čak i veliki dio makedonskog naroda.
Ali je potrebno imati u vidu, da je posle razlaza Jugoslavije sa Informbiroom bugarski režim ostao izuzetno prosovjetski (odnosno proruski) i kao takav bio strateški te doktrinarno uperen protiv Jugoslavije. Todor Živkov je to svojim političkim djelovanjem doveo do maksimuma.
2. Bugarska vojska je istovremeno okupirala, upravljala, a za neke čak i oslobađala
Bugari su Makedoniju napustili kao krvnici odgovorni za masakre u Vataši, Poreču, Prilepu i mnogim drugim mjestima, ili sa ukupno desetinama hiljada majka zavijenih u crno i porodica čiji su sinovi ubijeni, zatvoreni i zlostavljani. Ali to je bilo 1944.godine, a samo tri godine ranije 1941.godine ista bugarska vojska u Vardarskoj Makedoniji dočekana je sa cvijećem.
Dakle, bugarska vojska 1941. godine nije ušla u slobodnu i nezavisnu Makedoniju, već u Vardarsku banovinu Kraljevine Jugoslavije, koja je po mnogima bila okupirana od strane Srbije. Stoga nije iznenađujuće što neki historičari ovo tumače kao jednostavnu faktičku zamjenu za nove administratore teritorije. Nije ni čudo što su mnogi Makedonci koji su bili potisnuti pod srpskom vlašću Bugare doživljavali kao oslobodioce.
Odavde, prema tome, ne čudi da se makedonski narod, sa velikim zakašnjenjem iza svih ostalih jugoslovenskih naroda, podiže na ustanak protiv fašističkog okupatora. To se teoretski dogodilo 11.oktobra 1941.godine (šest mjeseci poslije svih ostalih), a zapravo tek po dolasku Svetozara Vukmanovića Tempa 1943.godine.
3. Makedonski literaturni jezik je svjesno ili podsvjesno otuđen od bugarskog
Kao što su srpski i crnogorski književni jezici slični danas - tako su i na početku 20.vijeka makedonski i bugarski jezik bili slični sa obje strane granice. Naravno da je razlika postojala, ali je bila manja u poređenju sa ovom ogromnom koja postoji danas.
Krivci za to su prije svega Bugari koji, vjerovatno iz bijesa zbog svih neuspjeha i žrtava koje su doživjeli u Makedoniji, čine dvije ili tri nove kodifikacije jezika na kojem favoriziraju istočno bugarski dijalekt i bukvalno mijenjaju maternji jezik svih zapadnih Bugara, koji je izvorno veoma sličan makedonskom. Time je zvanični bugarski jezik doveden u veliku lingvističku blizinu sa ruskim, pogotovo u artikulaciji i melodiji.
Slična praksa se primjenjuje u Oslobođenoj makedonskoj državi gdje se, slučajno ili ne, za prvu kodifikaciju novog književnog jezika uzima iskustvo srpske Vukove ćirilice, koja je u tom trenutku veoma udaljena od izvornog makedonskog dijalekta. Tako se izbacuju slova, koja su objektivno potrebna za pravilno pisanje na govornom jeziku samo zato što su bila u bugarskoj abecedi, a ne u srpskoj.
Iako nikada nije potvrđeno - sa ovom promjenom mnogi povezuju tada najvećeg jezičkog autoriteta u Makedoniji Venka Markovskog i sa nesvršenim studentom Blažom Koneskim. Ne ulazeći u teorije zavjere, činjenica je da 79 godina kasnije mnogi Makedonci gotovo da ne razumiju današnji bugarski jezik, a slična je situacija i sa druge strane granice.
4. U Bugarskoj živi više Makedonaca nego u Republici Sjevernoj Makedoniji
Iako se Australija smatra drugom makedonskom domovinom u kojoj živi najveća makedonska dijaspora, činjenice pokazuju, da nijedna zemlja na svijetu po ovom pitanju ne može da se poredi sa Bugarskom.
Opšte je poznato da je nakon brutalne kampanje Bahtijar-paše i krvavog završetka Ilindenskog ustanka više od 300.000 ljudi bilo prisiljeno, da se iseli iz Makedonije. Također je potvrđeno da je većina njih završila u Bugarskoj.
Imamo slično (možda i ne tako masovno) ponavljanje historije 1913.godine kada su oni koji su se borili na strani Bugara protiv Srba i Grka pobjegli iz Makedonije u Bugarsku, a tako je bilo i sa mnoštvom Makedonaca. Bilo je masovnih pogroma nakon Prvog svjetskog rata 1918.godine i manjih migracija nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Ukupan broj potomaka ovih „čistokrvnih“ Makedonaca u Bugarskoj danas je više od dva miliona, a po nekima čak i tri miliona ljudi. A najzanimljivije je to što bugarska država to prepoznaje i čak se ponosi tom činjenicom. Njihovo službeno ime su Bugari makedonskog porijekla. I zaista ih je 90% sa stavovima Vancha Mihajlova ili moderno rečeno Krasimira Karakachanova, da Makedonija nije nacionalno ime već jedan od mnogih geografskih regiona (Trakija, Južna Dobrudža, Jedrene ...) u kojima žive etnički Bugari.
Ovoj grupi se može dodati i nekoliko stotina hiljada Makedonaca u Bugarskoj, koji iskreno vjeruju da su posebna nacija. Oboje zajedno čine grupu Makedonaca mnogo veću od onih 1,3 ili 1,5 miliona etničkih Makedonaca koji žive na teritoriji današnje Sjeverne Makedonije. Međutim, Bugarska još uvijek ne želi implementirati već 14 presuda Evropskog suda za ljudska prava, koja potvrđuju postojanje Makedonaca u Bugarskoj.
5. Bugarske jedinice su učestvovale u oslobađanju Makedonije 1944.godine
Konačno, najteža činjenica koja se mora prihvatiti, ma koliko to čudno, za neke uvredljivo i neprihvatljivo zvučalo. Na kraju Drugog svjetskog rata, kada partizanski odredi Makedonije nisu imali dovoljno snaga, da oslobode zemlju i da se nose sa brojnijim njemačkim snagama, koje su se povlačile iz Grčke kroz dolinu Vardara (čitava armijska grupa Vermachtove Jugoistočne zone E), u pomoć su pozvane novoformirane jedinice Otadžbinskog fronta iz Sofije. Zanimljivo je, da neke od tih jedinica uopšte nisu uspjele, da se povuku u Bugarsku, kako bi se presvučene vratile u Makedoniju, već su samo uklonile fašističke simbole sa svojih uniformi i tako se pridružile borbi sa preostalim njemačkim snagama. Jednostavno poslije promjene vlasti u Sofiji naglo se promijenilo i na frontu gdje su Nijemci i Bugari od saveznika postali zaraćene i neprijateljske strane.
Postoje čak izvještaji, da je bugarska jedinica marširala ulicom maršala Tita (danas ulica Makedonija) kao oslobodioci Skopja. Konkretno, postoji verzija gdje su ih drugi makedonski partizani prisilno spriječili da izađu na paradu. Ali činjenica je, da su na ovaj ili onaj način oni bili pozvani i prisutni na paradi.
Te činjenice su prisutne čak i u makedonskim historijskim knjigama i enciklopedijama napisanim tokom socijalizma, ali do sada nisu bile izložene javnosti iz „razumljivih“ razloga.
Opšte je poznato, da se i Zapadna Evropa oslobodila u operaciji Overlord poslije iskrcavanja u Normandiji 6.juna 1944.godine američke armije, ali SAD nikad nisu ovo uzimale kao argument za prisvajanje Zapadne Evrope. Čak naprotiv, Marshalovim planom omogućile su ekonomski, pa kasnije i politički razvoj Zapadne Evrope i stvaranje preteče današnje EU.
Analitičari smatraju, da ipak pored svih navedenih činjenica danas živimo u sasvim drukčijim vremenima i okolnostima. To je vrijeme međusobne saradnje, solidarnosti i međusobne zavisnosti jednih od drugih živeći univerzalne i evropske vrijednosti. Ta politika je na Balkanu teško prepoznatljiva pa čak i prezirana od nekih nacionalističkih, radikalnih i retrogradnih snaga. To najbolje potvrđuju ekstremne reakcije pojedinih visokih bugarskih vladinih i opozicionih političara i zvaničnika. Oni predvode politiku 19.vijeka, koja nema nikakve dodirne tačke sa sadašnjicom i okrenutošću ka budućnosti. Ali zbog jakih emocija vrlo populistička i kvazi politika prihvatljiva je u jednom dijelu javnosti, a to najbolje potvrđuju i reakcije velikog dijela makedonskog političkog spektra. Ko ima takve poglede on se ne prepoznaje u sadašnjosti, nije sposoban uključiti se u moderne evropske trendove i tokove, pa vjerojatno i zbog nekih svojih koristi i privilegija to i ne želi uraditi.
Paradoksno je, da su takve političke snage vrlo bliske sa bugarskim protagonistima, koji insistiranjem na blokadi dovede proces proširenja EU, koji je uvijek bio odgovor na velike krize unutar EU, pod veliki upitnik. A to je historijska greška, obmana i jednosmjeran pravac. Historija uvijek ide svojim putem i na kraju uvijek odbacuje takve devijacije, a historijskim tokovima se ne mogu suprotstaviti takve snage, jer će makedonska država na kraju postati punopravna članica EU – integracije modernih, demokratskih, slobodnih i prosperitetnih naroda. Ulaskom makedonske države u NATO, prvi put od 1948.godine, Makedonci i Bugari su u istom vojnom savezu.
Makedonsko-bugarski odnosi moraju se razvijati na bazi reciprociteta. Unošenje u makedonski ustav Bugara, i Makedonaca u bugarski ustav bio bi korak u pravom smjeru. EU čini grešku i otvorenu diskriminaciju prema Makedoniji svrstavanjem na stranu Bugarske. Bugarska treba prestati sa ponižavajućim odnosom prema Makedoniji. Historija ne treba robovati retrospektivnim nacionalizmom.
Ljubljana/Brisel/Skopje/Sofija, 21. oktobar 2024
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“.
