● prof. dr. Anis H. Bajrektarević
U svome obraćanju u Parizu 7. prosinca 2015. – samo dan nakon velike pobjede francuske ekstremne desnice –, glavni tajnik UN-a ponovno je upozorio svjetske vođe: “Više od jedne milijarde ljudi u čitavome svijetu živi bez električne energije. Gotovo tri milijarde ljudi ovisi o zagušljivim, opasnim tradicionalnim gorivima za kuhanje i grijanje. Isto tako, pristup modernoj, pouzdanoj, povoljnoj čistoj energiji od presudne je važnosti za iskorjenjivanje krajnjeg siromaštva i smanjenje nejednakosti… Sat otkucava prema klimatskoj katastrofi.” Uglađeno ignorirajući unutarnju francusku politiku, kao i čvrste dokaze o klimatskim promjenama, svi međunarodni nihilisti, profesionalni optimisti i drugi čuvari statusa quo nazvali bi to ‘ekološkim alarmizmom’… ili političkim alarmizmom – isto je… Kakvo je stvarno stanje našega planeta?
****
Galileo je čuveno rekao: “Vaseljena je golema knjiga ispisana jezikom matematike“. Ono što nam danas postaje jasno je činjenica da uzbuđujuće otkriće kozmičkog Esperanto jezika čak i nije najfascinantniji dio. Tu veliku knjigu vaseljene mi i čitamo i pišemo u isto vrijeme…
Devedesetih godina prošloga stoljeća odvijala se zanimljiva rasprava između dvojice istaknutih znanstvenika: Carla Sagana, astrofizičara i Ernsta Mayra, evolucijskog biologa. Radilo se o pitanju svih pitanja – ima li tamo vani inteligentnog života? Sagan – bliži matematici te brojanju zvijezda i svjetova koji im pripadaju – tvrdio je da od bezbroj planeta koji su poput našega, život na mnogima od njih zasigurno buja. Nemalo njih, tvrdio je, zasigurno su razvili napredne oblike živih bića. Mayr je – s druge strane – tvrdio upravo suprotno. Njegov pesimizam poticao je od njegove profesije, nikako od njegove osobenosti koja biješe živahna i optimistična poput Saganove: Ono što je biologija za prirodne znanosti, to je povijest za humanističke – prostorno-vremenska linearna priča o prošlosti uz projiciranje spram, ili ponekad uz neizbježne posljedice, po našu budućnost. Kao što nas profesor Naom Chomski na divan način podsjeća na ovu epizodu, Ernst Mayr je uzeo naš matični planet kao ilustraciju svojih tvrdnji.
Svi planetarni organizmi baštine isti evolucijski mandat: da produže sopstveni život. Stoga i ne treba da čudi da istovjetan kôd obitava u svim životnim vrstama – višeslojna samoaktua-lizirajuća kemo-električna tapiserija, poznata kao geni.[1] Prema tome, takozvani biološki uspjeh vrsta može se mjeriti njihovim brojem, rasprostranjenošću i izdržljivošću (tzv. brojčana, vremenska i prostorna zastupljenost). Tako, vodeći se ovim trima parametrima, prof. Mayr ističe da su najprilagodljiviji sustavi oni koji provode brze (ne-kognitivne) mutacije koje uzrokuje bilo koji pritisak ili promjena iz okoliša (npr. različite bakterije, bića zarobljena u fiksirani ekološki prostor, poput buba ili nekih morskih organizama – odvojeni od ostatka ogromnim vodenim pokrivačem), te čak preživljavajući i velike krize, uključujući i kataklizmičke događaje.
No, idemo li naviše po skali onoga što smatramo inteligentnim životom, sustavi postaju manje prilagodljivi i oskudniji brojem, rasprostranjenošću i izdržljivošću. Dolaskom do vrha (kako smo klasificirali vrh inteligencijske piramide), od nižih sisavaca do viših primata, majmuna i homo sapiensa, vrste pokazuju tendenciju disoluciji – prema sva tri biološka parametra. Po Mayrovom proračunu, prosječni životni vijek visoko-inteligentnih vrsta iznosi samo oko sto tisuća godina. Od milijardi vrsta koje su naseljavale (i koje još uvijek naseljavaju) naš planet, mi smo – zajedno s drugim visokim primatima – kasno došli i temporalna smo “slučajnost” (o čemu nas gotovo sve Svete Knjige i napominju). On to pripisuje našoj inteligenciji, označavajući je kao ‘smrtonosnu mutaciju’ – nikako blagoslov već prokletstvo.
Njegov zaključak je intrigantan: što je viša inteligencija, to je veća vjerojatnost samo-uništenja, počevši od momenta kada se pređe vrh krivulje početnog razvoja. Ako je zbilja tako, to onda znači da ljudska vrsta nije kadra uporabiti svoj neuroplasticitet, te da mahanička solidarnost nekognitivnih vrsta daje kudikamo bolje rezultate u očuvanju (čak i promidžbi) okolišnog ekvilibrijuma (prirodne ravnoteže).
Uistinu, naše financijske i političko-ekonomske politike i prakse stvaraju globalni pritisak na nas i na sve druge vrste. Zasigurno, u svojoj biti a i strukturalno, riječ je o krizi naše spoznanosti. Zar želimo dati Mayru za pravo našim globalnim džihadom protiv spoznajnog uma?
Ako subatomski svijet izroni u atomski, kvantni znanstvenik (ili metafizičar) pozvat će fizičara. Ako pak atomi stvore složenije molekule, fizičar će se obratiti kemičaru. Ako, pak, tako usložnjene organske molekule evolviraju suviše kompleksno za kemičare, ovi će pozvati biologe. Ako takav biološki sustav dalje okrupnjava, stvar se predaje socio-politolozima, ili psihologistima. Te, konačno, ako ovakva biota postane odviše kompleksna, potrebna je geopolitika da poveže (sve) anorganske i organske sustave u jednu koherentnu vrijeme-prostor naraciju.[2] Da li mi zbilja djelamo na ovaj način?
Od Kopenhagena, Durbana, Ria+20 do Pariza COP 21 i nadalje, naš zaključak ostaje isti: potrebna su nam načela i usklađeno djelovanje, budući je to jedini način pristupa teškim problemima ovoga planeta. Još uvijek nismo postigli konsenzus oko Bretton Woods institucija, Tobinove poreske inicijative, oko Svjetske trgovinske organizacije i pregovora iz tzv. Doha kruga, o ograničavanju nuklearnog oružja, o migrantima, Bliskom istoku i ‘mantri’ smjenjivanja režima, o IPCC-u (Međunarodni panel o klimatskim promjenama), o pregovorima nakon onih u Kyotu, te na koncu, o alarmantnom stanju našeg okoliša. Dakle, na globalnoj razini u bitnome se ne slažemo o realnostima sa kojima se naš planet suočava, kao ni o načinima našega odnošenja prema istom. [K tomu, u bitnome se ne slažemo o ulozi tehnologije. Kada govorimo o tehnologiji ne radi se o umijeću znanosti nego o stanju uma! Nije to linearna progresija u svladavanju disciplina prirodnih znanosti, nego kognitivna slagalica u postizanju kritičkog uvida.]
Niti moraliziram niti idealiziram, a pak niti očajavam. Svijet utemeljen na dogovorenim načelima i zajedničkim voljnim djelovanjem nije bolje mjesto. To je samo jedini način da ljudska vrsta preživi.
Nedvojbeno, naša je kriza stvarna. No, niti je ona iznenadna, niti je od skora. Jednostavno, naveliko slavljena globalizacija lišena brige za našim habitusom, jedino nas može okovati u lance planetarnog globalistana (ecological globalistan).
Mi sebe postavljamo u središte materijalnog svijeta – koji percipiramo kao svemir mrtve (i linearne) materije. Zato, ono što eufemistički nazivamo (antropogenim) klimatskim promjenama, zapravo je brutalni rat protiv (žive) prirode. To je prikriveni oružani sukob, jer umjesto vatrenog oružja dominantno koristimo takozvane tehnologije koje stvaraju zaradu. (Zbog toga su u ovom slučaju vojne jedinice zamijenjene ‘uništivačima’ drugačijeg naziva: ‘nadnacionalne korporacije’.) Ova promjena režima putem oružane intervencije usmjerena je protiv većine onoga što je lijepo i neponovljivo na Zemlji – planetu koji nam je dao dovoljno vremena i prostora da preživimo kao vrsta, te evoluiramo kao misleći život. Tako, poznata matrica održivosti triju ‘maksimuma’ (dobra, vrste i vremena) postaje ‘minimum’ vrsta, ‘minimum’ vremena s ‘maksimumom’ ne dobrotvorstva, nego štete.
Namjerno ili ne, to je sinkronizirani napad: neprestano ali predano onečišćujemo javnu sferu preusmjeravanjem pažnje na banalnosti koje stvaraju takozvane socijalne mreže, ‘reality show-ovi’, ‘zvijezde’ i slični – stalno trivijaliziranje sadržaja naših života. U isto vrijeme golemo onečišćujemo biosferu (vodu, zemlju, zrak i bliži svemir) nerazgradivim i/ili toksičnim, čvrstim ili aerosolnim, radioaktivnim česticama i bukom – nepovratno nanoseći štetu našem staništu.
Onečišćujemo i vrijeme, pretvarajući ga u međugeneracijsko ratno polje: Naši opasni obrasci ponašanja mogli bi zapečatiti sudbinu nebrojenih generacija i vrsta koje imaju doći.[3]Ne čudi onda što naša nagrizajuća nasrtljivost ima (vremensko-prostorne) paralele: zakiseljavanje oceana (pojava kiselosti oceana) i brutalizacija međuljudskih odnosa, kao i njihovo zaglušivanje bukom, samo su lice i naličje. Ono što je socijalna sfera za društvo to je biosfera za sami život na Zemlji: (vremensko-prostorni – sadržajno-formalni) okvir u kojem živimo.
Izgleda da svoj prostor/habitat (linearno posjedovanje) plaćamo našim vremenom (budućnošću). Stoga, ova kriza ne može biti ekološka, kao što nikad nije bila ni financijska ili sigurnosna (rat teroru) – ova kriza nedvojbeno je moralnog karaktera. To je kriza spoznajnog deficita, koju mi proživljavamo u muci poricanja!
Priroda se ne mijenja. Promjena (kao kozmička konstanta) sama je priroda. Ipak, čak je i Heraklit znao da ta sila nije eruptivna i destruktivna (eksplozivna, izgarajuća i polarizirajuća), nego uvijek postupna i konstruktivna (holistička, inkluzivna i implozivna). Jasan dokaz za to je da mi ‚vladari tehnologije‘, predominantno koristimo tzv. Eksplozivne sustave (bazirane na motorima sa unutarnjim sagorijevanjem, i/ili pregrijanom mlaznom/potisnom silom) da zadovoljimo naše kinetičke i termičke potrebe. Priroda isključivo koristi tzv. Implozivne (samoodržive, holističke) sustave kada stvara, a eksplozivne samo u rijetkim prilika, kada destruira. Dakle, nama ni toliko malo o prirodi i kozmosu nije poznato.[4]
Propadamo, povlačimo se i nestajemo na svim područjima i unutar svakog organskog (morskog i kopnenog) ili anorganskog (tlo, ledenjaci, voda, polarne kape, itd.) sustava. Za ozbiljne, goruće (ugljikovodične) probleme planeta, ljudska vrsta treba hitan i trajan konsenzus koji podrazumijeva hrabrost, vrlinu, viziju i kreativnost. Sve ovo neće nastati iz straha od prisilne (stezanje kaiša, rigidna štednja, oštre mjere racionalizacije), daljnje militarizacije naših društava koju uzrokuje ubrzano sučeljavanje s onim što zovemo ‘ratom protiv terora’, nego iz univerzalnog pristanka svih da se uskladi zajednički planetarni cilj. Sve to može učiniti spoznajni um.
Započnimo globalni rat protiv terora – ali ovaj put – protiv terora globalnog ekološkog holokausta koji je uzrokovala kriza spoznajnog deficita.
Ljubljana, 7.oktobra/listopada 2016
Tekst koji se izvorno pojavio u International Affairs Forum – Washington d.c. 08. decembra 2015, do sada je objavljen u tridesetak zemalja na četiri kontinenta svijeta. Sa engleskog originala Ecological Globalistan – Political Terroristan preveo: Hrvoje Vranješ (dopunio i revidirao, autor).
[1] Ipak, ova knjiga Kuhar Života – geni, ne djeluju po striktnom kemijskom determinizmu. Samoaktualizacija je bit procesa.Čak i kada bi smo primijenili striktni darvinistički pristup, evolucija vrsta nije (samo) bila selekcija kroz nadmetanje, nego prije tanano kalibrirana međuigra oboga – nadmetanja i suradnje. Poprilično kao i naš svemir: (novo-)rođenje i njegovo održanje.
[2] Izvorna misao, ali ovdje i za ovu uporabu bitno proširena, preuzeta od Carl Sagan.
[3] U veoma intrigantnim ali osvjetljavajućim nalazima, Stephen Jay Gould otkriva da je među drugim vrstama sisara rata ‘ubojstva’ puno viša no što je to u ljudskim zajednicama. Ako su otkrića ovog povjesničara znanosti i evolucionog biologa precizna, to bi značilo da su ljudi genetski u boljoj poziciji, ali da su civilizacijski pogriješili. Nikada prije niti jedna druga vrsta nije predstavljala globalnu opasnost cijelokupnom životu planeta, no što je to čovijek sam!!
[4] (Antropo-)biologija je samo izvanjski omotač našega sveobuhvatnog znastvenog poimanja. U tom jezgru nalazi se fizika. A kičma fizike je matematika – taj univerzalni jezik svemira.
