● dr. Zlatko Hadžidedić
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES u članku „Dolazi li vrijeme za buđenje?“ piše o mogućim posljedicama povodom donosene odluke američke administracije o uvođenja sankcija predsjedniku bosanskohercegovačkog etniteta Republika Srpska (RS) Miloradu Dodiku. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.
Sankcije Miloradu Dodiku, sviđalo se to nekome ili ne, uvedene su na temelju uredbe koju je još 2003. godine potpisao predsjednik George W. Bush. Uredba odobrava sankcije protiv osoba koje aktivno opstruiraju provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma ili predstavljaju značajnu opasnost za njegovu provedbu. Očito, ne radi se ni o kakvoj arbitrarnoj odluci Ambasadorice Maureen Cormack ili odlazeće američke Administracije, nego o odluci koja proizlazi iz međunarodno-pravnih obaveza koje su Sjedinjene Države preuzele kao garant međunarodnog mirovnog sporazuma potpisanog u Daytonu. U tom smislu, obnovljeni aktivni angažman SAD na zaštiti Daytonskog mirovnog sporazuma stavlja obavezu pred sve države-članice Vijeća za implementaciju mira (PIC), a pored SAD i BiH njih ima još 40, da uspostave sličan režim sankcija. A takva se obaveza prije svega stavlja pred države-supotpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, Srbiju i Hrvatsku. Naravno, ne treba očekivati da će države poput Srbije požuriti da se priklone ovom američkom potezu, ali on ipak sve članice PIC-a dovodi u položaj da se prisjete obaveza da djeluju na očuvanju Daytonskog mirovnog sporazuma koje su preuzele samim članstvom u PIC-u.
Naravno, uvođenjem sankcija Miloradu Dodiku položaj Republike Srpske neće se bitno izmijeniti, budući da je on garantiran Daytonskim sporazumom. Međutim, ovakva blokada, pogotovo ukoliko bi je prihvatile i druge države-članice PIC-a, mogla bi dovesti do preispitivanja unutrašnjih odnosa u Republici Srpskoj, kao i do preispitivanja strateške orijentacije njene političke elite. Iako jedan od dominantnih narativa unutar velikosrpskog nacionalizma predstavlja mit o „sposobnosti prkošenja cijelom svijetu“, ipak je realno pretpostaviti da će se takav narativ vremenom sve više trošiti i da će volja da se „prkosi cijelom svijetu“ bivati sve manja. Naravno, ta volja će se još neko vrijeme održavati u životu uz pomoć mita o „neminovnoj pomoći Rusije“ velikosrpskim ambicijama. No, ukoliko se vremenom pokaže da je to bio samo mit, bez stvarne osnove u geopolitičkoj realnosti svijeta i regiona, politička elita u Republici Srpskoj će se neminovno upitati da li se takva, mitovima hranjena orijentacija uopće isplati. Naravno, prije nego što dođe do takvog preispitivanja, valja očekivati da će se ovi krugovi pojačano oslanjati na dosadašnju strategiju podizanja tenzija i prijetnji otcjepljenjem, što samo po sebi može prouzrokovati da situacija u izvjesnoj mjeri izmakne kontroli i da se region opet nađe na ivici oružanog sukoba. No, mala je vjerovatnoća da postoji mogućnost da se ode preko te ivice, imajući u vidu da upravo ovaj američki potez signalizira spremnost da se takav razvoj događaja spriječi. A nakon što pregrijavanje atmosfere ne izazove vatru sukoba, nužno slijedi hlađenje i preispitivanje. Prije svega, preispitivanje vlastitih procjena.
Jer, Milorad Dodik je u potpunosti pogrešno procijenio političke prilike u svijetu koje se oblikuju nakon predsjedničkih izbora u SAD i izbora Donalda Trumpa za novog američkog Predsjednika. Tačnije, njegovi vanjskopolitički savjetnici su ga u velikoj mjeri naveli na tanak led služeći se samozavaravajućim tezama da će se Trump u ime nekakvog eventualnog globalnog partnerstva sa Rusijom odreći američkih međunarodnih obaveza, kao što je obaveza zaštite jednog međunarodnog mirovnog sporazuma čiji sponzor i garant su upravo SAD. No, niti će se SAD odreći svojih međunarodnih obaveza i time dovesti u pitanje i svoj kredibilitet i principe na kojima počiva sam međunarodni poredak, niti će Rusija to tražiti od SAD kako bi održala Dodika na vlasti. Naravno, Dodik je uživao i dalje će uživati podršku određenih krugova unutar međunarodne zajednice, čiji strateški cilj predstavlja zaokruživanje velikodržavnih projekata na Balkanu. Ali, Rusija sasvim sigurno tu ne spada, niti ona ima ambicije da uspostavi svoj uticaj na Balkanu. Strateški cilj Rusije je da zaustavi dalje širenje NATO-a, i u toj velikoj utakmici spremna se poslužiti i malim igračima kao što je Dodik, koji mogu biti korisni za pravljenje tenzija i destabilizaciju prostora koji je inače u najvećoj mjeri pod kontrolom i uticajem NATO-a. Ali, u momentu eventualnog strateškog sporazuma sa SAD o globalnoj raspodjeli sfera uticaja, Rusija se sasvim sigurno neće gurati na područje Balkana na kojem u stvarnosti nikada nije bila prisutna, na kojem je prisutna samo u snovima predstavnika jedne krajnje infantilne, pan-pravoslavne verzije velikosrpskog nacionalizma, kojoj se u svojim iluzijama o vlastitom globalnom značaju priklonio i sam Dodik. U takvim okolnostima, nema sumnje da će Dodik još neko vrijeme djelovati na podizanju tenzija, kao i da će ga u tom pravcu usmjeravati već pomenuti krugovi koji nastoje zaokružiti velikodržavne projekte na Balkanu. No, nema sumnje ni da će ga svi oni žrtvovati u trenutku kada se na globalnom nivou bude uspostavljala nova ravnoteža snaga. Sitni destabilizirajući faktori, poput Dodika, u takvom novom okruženju više neće imati mjesta.
Ljubljana, 19.januar/siječanj 2017
