Ambasador dr. Jožef Kunič
predsjednik Slovenskog društva za međunarodne odnose (SDMO)
i član Međunarodnog instituta IFIMES
Države, koje su ove godine postale punopravne članice EU, među njima su i neke koje su već članice NATO-a, ostvarile su svoja dva najvažnija vanjskopolitička cilja. Time se nisu prestala postavljati nova pitanja, jer nastaju potrebe po novim ciljevima. Vrijeme se za te države nije zaustavilo.
Po ulasku u EU, pored rješavanja svakodnevnih dnevno političkih pitanja, države nove članice suočiti će se sa slijedećim strateškim pitanjima:
U koje grupacije uključivati se poslije?
Kako sudjelovati sa EU kao takvom?
Kakvu ulogu treba da ima pojedina država nova članica u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici EU?
Kakve su promjene u djelovanju država novih članica EU u vanjskoj politici?
Kakve su promjene u djelovanju država novih članica kao članica EU u vanjskoj politici prema državama nečlanicama?
Strateško pitanje, na kojeg moraju odgovoriti države nove članice je u koju grupaciju poslije ulaska u punopravno članstvo EU i NATO treba se uključiti? Sasvim sigurno je osnovni element nacionalnog interesa opstanak države barem u svojim granicama. Danas se čini samo po sebi razumijevajuće, da je taj cilj u Evropi već dostignut, ali bili su periodi, koji će vjerovatno ponovo doći i kada to nije baš bilo tako. U prošlom stoljeću teritorija, na kojoj je sada Slovenija, bila je napadana sa svih njenih granica: fašistička Italija sa zapada, sa sjeverne strane Hitlerova Njemačka, mađarski kolaboracionisti sa sjeverozapada i ne tako davno sa jugoistoka JNA.
Velike države kao važan element svoga nacionalnog interesa imaju održati i po mogućnosti proširiti područje svog uticaja. Manje države tog cilja ne uvrštavaju među elemente svoga nacionalnog interesa, ali je za njih veoma važno, u kojem su interesnom području odnosno u kojeg će biti uvrštene. Na to nemaju potpunog uticaja, ipak mogu doprinijeti tome da se uvrste u željenu interesnu grupaciju.
Većina država članica EU zaključila je proces uvrštavanja odnosno ulaska u najvažnije integracije. Ipak, poslije tih najvažnijih uvrštavanja ostaju još uvrštavanja u manje značajne integracije ali za vanjsku politiku država naravno značajna uvrštavanja, koja pokazuju smjer odnosno preferenciju neke države. Iako su Austrija i Grčka već neko vrijeme članice EU, sada su odlučile pristupiti Međunarodnoj organizaciji Frankofonije. Kandidaturu za ulazak u tu integraciju uložila je i Mađarska. Razvrstavanje u integracije je proces, koji se nastavlja i pomoću kojih se stiču vanjskopolitički partneri. Svaka država, koja je ušla u EU i NATO, sa tim je postigla svoje suštinske vanjskopolitičke ciljeve, barem što se tiče razvrstavanja u integracije, ali ni slučajno nije zaključila svoje ciljeve. Da li je približavanje srednjeevropskom Regionalnom partnerstvu bliže integracijama koje su bliže Balkanu (Pakt stabilnosti) ili onim, koja su bliža ponekad nazvanim »stara Evropa«, kao npr. Frankofonija. Naravno za svako važno pitanje stvaraće se ad hoc koalicije, ipak će neke institucionalizirane integracije već unaprijed dati okvir za više ili manje tvrde koalicije i istovremeno naznaniti, gdje je uvrštanje države najvjerovatnije. Naglasiti treba, da je fraza »svaki put ćemo birati koalicije« djelomično realna i izgovor, jer vanjska politika prema već institucionaliziranim integracijama još uvijek nema stajališta. Ulazak u EU i NATO ne znači kraj historije. Poslije toga, kada su glavni dijelovi odjeće sašiveni, ostaje rad na finim dijelovima, koje je precizan, dugotrajan i to tek odjeći daje konačan izgled fine ili ličaste, lijepe ili odbijajuće ili neprepoznatljivo »sive«.
Dobro je, da su kontinentalne nove članice u EU i članice NATO-a. Ipak moraju kako u okviru NATO-a tako i EU profilirati svoje vanjske politike. Sa filigranskom preciznošću moraju izabrati druge grupacije gdje su odnosno gdje će biti veoma aktivne članice - ili će biti članice ili to neće biti. Cjelokupni život ipak nije ad hoc.
Drugi strateški cilj, za kojeg se nove države članice moraju opredijeliti je način saradnje sa EU kao takvom. Ostavimo na strani organizacioni vidik saradnje što nije nevažno pitanje, nije pa strateško usmjerenje neke države.Važno pitanje je, kakvu EU si država želi te kako da djeluje, da njenoj želji bude u najvećoj mjeri udovoljeno. Radi se o dvije alternative te naravno cijeloj paleti među mogućnosti. Najprepoznatljivija predstavnica tzv. »stare Evrope« Francuska, očito želi svijet, koji bi bio multipolaran, pri čemu bi EU postala jedan od budućih svjetskih polova. »Multipolaran svijet je šifra za politički sukob za uticaj«, je za »Le Monde« (13. jula 2004) izjavio Zbigniew Brzezinski. Cilj te ideje je polako dostići što veću odbrambenu nezavisnot od SAD te postati značajan politički igrač na svjetskoj političkoj sceni.
Drugi pogled vidi budućnost Evrope, prije svega, u kooperativnoj saradnji sa SAD, pri čemu se sama EU ne bi usmjerila ka stvaranju još jednog svjetskog pola nego bi zajedno sa SAD činila snažan ekonomsko-vojni pol, koji bi bio, ako ne već jedini, sasvim sigurno dominantan. Vidjeti je, da je tom usmjerenju privržena Velika Britanija.
Nove članice su prilikom ulaska u EU više nego jasno pokazale, da tog strateškog pitanja nisu još uvijek razriješile. Iračka kriza bila je jedna od manifestacija nejasnih usmjerenja država novih članica. Ne radi se samo o deklaracijama nego o tome: da li učestvovati u vojnim konfliktima u Iraku ili učestvovati samo u mirovnim misijama u smislu edukacije ili je važnije učestvovanje u okviru NATO-a ili u okviru snaga EU ili u nekim pitanjima, prije svega onim, koji su povezani sa ustrojem sa tjesnijom ili labavijom povezanošću EU - podržavati francusko-njemačka ili britanska stajališta? Sakrivati glave u pijesak u nedogled nije moguće. Sve države nove članice svjesne su izuzetnog značaja SAD, a ušle su u EU u kojoj su do nedavno Francuska i SR Njemačka predstavljale tzv. »motor«. Naglasiti treba, da se ne radi samo o pitanju ustroja EU nego za niz potpuno praktičnih pitanja, kao što su npr. genetski proizvedena hrana, odnos do korištenja energije, odnos do Kyotskog sporazuma o životnoj sredini, odnos do Međunarodnog krivičnog suda u Rimu, do zajedničkog ili odvojenog sistema za satelitsko pozicioniranje (GPS - Galileo), do pogleda na rješavanje svjetskih kriznih žarišta itd.
Treće strateško pitanje, na kojeg bi morala svaka država nova članica potražiti vlastiti odgovor je, kakvu ulogu bi trebala imati u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici (ZVSP) EU. Sve države nove članice (sa izuzetkom Poljske) su u poređenju sa nekim starim članicama male i ekonomski slabe te tome imaju primjeren međunarodni uticaj. Ipak, vjerovatno ne bi bilo dobro ako bi u ime malih i ekonomsko slabih imali potpuni uticaj na ZVSP samo nekoliko velikih država. Između redova možemo svašta pročitati, da bi to možda nekoj od velikih evropskih država odgovaralo, ipak takvu EU nijedna od manjih država najvjerovatnije nikada nije željela. Toga su velike države očito svjesne, zbog toga nikoga ne sprječavaju u doprinosu zajedničkoj vanjskoj politici EU. Koja su to područja na kojima se uistinu može dati doprinos, određuju (biraju) države same, s njima se onda moraju intenzivno i vrlo produbljeno baviti.
Poznato je, da Velika Britanija ima dominantnu ulogu na području svojih bivših kolonija, Francuska ima ma području frankofonskih država i Španija na području hispanjolskih država. Koja su područja vanjske politike odnosno područja gdje bi neku ulogu mogla imati Litvanija, Latvija i Estonija, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka i Slovenija te Kipar i Malta? Svaka od novih država članica će nastojati, da aktivno sudjeluje u ZVSP te tako doprinese svojoj prepoznatljivosti u svijetu. Pošto su to sorazmjerno male države neće moći aktivno i kredibilno nastupati upravo na svim područjima, potražit će morati svoj prostor. Možda će države na istoku EU intenzivnije djelovati u odnosima do svojih istočnih susjeda EU, možda će npr.baltičke države izabrati područja saradnje sa Rusijom, Slovenija sa zapadnim Balkanom?
U periodu pred padom Berlinskog zida strateška vanjskopolitička usmjerenja bila su uglavnom u rukama izvan tih država. Za članice Varšavskog sporazuma je nad strateškim vanjskopolitičkim odlukama bdjela Moskva. U slučaju Slovačke i Slovenije centri odlučivanja bili su izvan država. Tada su političari tih država o vanjskopolitičkim pitanjima naravno puno govorili i bili na verbalnom nivou veoma aktivni, a u suštini su samo slijedili vanjskopolitičkim usmjerenjima, koja su im bila data.
Za sve te države je novost, da moraju sitne svakodnevne pa i najvažnije vanjskopolitičke odluke, ostati u okviru neke u cjelokupnom aparatu dobro zasidrane strategije. Moraju biti dakle unutar nekog strateškog okvira. Danas u svim tim državama takav strateški okvir ne postoji, odluke se donose bez dugoročnog i tvrdog okvira. Dan danas jedna država šalje svoje vojnike u Irak, kupuje neevropske vojne avione i poslije kada se položaj nekako pregrije najavljuje opoziv svojih vojnika iz Iraka. Kada detaljno pogledamo seriju odluka neke od novih država članica vidimo da nekog jasnog strateškog okvira jednostavno nema. Ako detaljnije pogledamo seriju odluka neke od starijih država članica sa starijom demokratijom, u njoj zaslijedimo vrstu unutrašnjopolitičkih prepirki, promjenu vlade ili značajnih političara, ipak su vanjskopolitičke odluke u nekom strateški zacrtanom i pažljivim očima dobro vidljivom okviru ne gledajući da li se radi o Italiji, Velikoj Britaniji ili Francuskoj i Njemačkoj.
Drugi razlog za nedostatak vanjskopolitičkih dugoročnijih strategija je mlada demokratija. Cilj svake stranke je pobjediti na izborima i održati se na vlasti, prije svega, sa sorazmjerno kratkoročnim odlukama. Većina novonastalih lidera još nije iskusila činjenice, da će za neko vrijeme biti značajno, kakva su bila i dugoročna strateška usmjerenja. Birači počinju primjećivati, da se stranke upotrebljavaju samo one mjere, koje daju učinke odmah te tako postaju nezadovoljni manje više sa većinom stranaka. Primjećuju da »je strankama samo za vlast i premalo za državu« odnosno da ne slijede dugoročnim strateškim ciljevima.
Države nove članice neće smjeti govoriti samo o tome, da bi se osredotočile na neku vanjskopolitičku prazninu nego će u tom smislu morati snažno i dugoročno djelovati. Tada će im to kod velikih članica donijeti povjerenje u njihove prijedloge i tek tada će imati stvarni utjecaj na području kojeg su izabrale za djelovanje u okviru ZVSP.
Četvrto strateško pitanje je, kako voditi vanjsku politiku prema državama članicama EU. Ponegdje se moglo čuti mišljenje, da vanjske politike između zajednice država članica EU jednostavno neće biti, jer će se većina problema rješavati na nivou Brisela. Mislim, da to nije ni izbliza tako. Ako nekoga samo povremeno susretnemo sa njim nemamo nekih posebnih problema onda nema potrebe za nekim mehanizmom, koji bi te probleme rješavao. Ako smo sa njim stalno u istom stanu onda će tih problema biti više i onda ih treba ili unaprijed sprječavati ili rješavati. Slično je sa državama, koje su postale članice porodice EU. Bilateralnu saradnju sa državama članicama moraju nove članice intenzivirat, a ne smanjivati.
Naravno, da je važno pitanje, ko ima odlučujući uticaj na osnovna usmjerenja u evropskim državama sa mladom demokratijom? Jer je vanjska politika produžetak unutrašnje - to pitanje je naravno važno za vanjsku politiku novih članica u EU. Tako recimo u svim državama, koje su iz komunističkog režima prešle u demokratiju pokretačka snaga prelaska u nov sistem bilo je civilno društvo. Nisu to bili samo intelektualci, iako su dali veliki doprinos, tu su i ostale grupacije stanovništva. Posebno su negdje, kao npr. u Gdanjsku radništvo je imalo odlučujuči uticaj i doprinos. Poslije uspostavljanja demokratskih sistema mnogo je se aktera uključilo u tada razne na novo nastale stranke i prešlo iz civilne sfere u politiku (Vaclav Havel u Češkoj). Neki vodeći predstavnici civilnog društva se u taj proces nisu uključili i po pravilu su ostali usamljeni. Ipak, su novo osnovane stranke stremile prije svega ka kratkoročnim izbornim rezultatima pri čemu su se lideri po pravilu željeli održati na vlasti čak i na račun ugleda svojih stranaka. Mnoge stranke izgubile su ugled i povjerenje širokih masa, novih stranaka, kojima bi ljudi vjerovali nastalo je vrlo malo. To je stvorilo uslove za nastavak novih civilnih pokreta, koji izrazito podsjećaju na civilne pokrete prije propadanja komunizma. Zvanične stranke imaju legalnu vlast, u svojim rukama imaju donošenje i implementaciju zakona i drugih propisa podržanu sa represivnim aparatom i sudskom vlašću, nemaju povjerenja, ideja i ugleda. Nove civilno društvene grupacije na drugoj strani imaju ideje, ugled i uživaju tome srazmjerno značajnu podršku kod ljudi, nemaju formalne odgovarajuće podrške represivnog i sudskog aparata vlasti. Imaju i to je suštinski, veliki uticaj na formalnu politiku. Došlo je do zanimljive situacije kada politika koristi civilno društvo, sa njim se manje više otvoreno povezuje, civilno društvo pa nije kritika, nije savjest politike nego samo njegov dio; naravno dio onog usmjerenja sa kojim se povezuje. U kojem smjeru će se kretati vanjske politike novih država članica u EU odnosno NATO-u možda će više zavisiti od novih civilnih organizacija nego od stranaka, koje imaju formalno i od birača dodijeljenju vlast. Te pojave u državama sa starom demokratijom skoro ne primjećujemo. Ako želimo da utvrdimo kamo će se usmjeriti politika onih država novih članica u EU, u kojima je demokratija nastala tek prije petnaest godina, tada razgovori samo sa zvaničnom vlašću ni izbliza ne zadovoljavaju. Suštinski uvid je (i) u drugim slojevima društva.
Peto strateško pitanje na kojeg države nove članice moraju odgovoriti, kakve su promjene u vanjskoj politici prema državama nečlanicama. Da li će se način djelovanja vanjske politike prema nečlanicama ulaskom u EU promijeniti? Možda hoće ali ne suštinski. EU se širi kako zbog ekonomskih tako i političkih interesa. Nije u interesu starih članica EU, da bi novim članicama rješavale njihove probleme sa državama nečlanicama. Naravno, može se desiti, da neki problem nove članice sa nekom nečlanicom postane evropski problem, ali takvih je malo. U novim članicama se prije ulaska u EU više puta moglo čuti, da će poslije ulaska problemi sa nekom od susjeda postati problemom cijele EU i da zbog toga može biti lakše riješen. U većini slučajeva realnost toga ne potvrđuje. EU će sasvim sigurno pomoći rješavati svim svojim članicama probleme sa nečlanicama, glavninu problema ipak moraju države riješiti same (Slovenija - Hrvatska). »Pomozi sebi sam i EU će ti pomoći«, morao bi biti princip.
Države, koje su ove godine ušle u EU i postale članice NATO-a su svoje dominantne vanjskopolitičke ciljeve postigle. Ipak, kao što smo rekli, to ne znači kraj historije. Za dobrobit svog naroda i za stabilnost svoje države moraju potražiti odgovore na gore postavljena strateška pitanja i postaviti odgovarajuće strateške ciljeve. Ako nemamo cilja, onda svaki put može biti pravi, ipak: samo ako države budu imale ciljeve birači mogu znati, da li su ti bili ostvareni ili ne.
