Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira promjenu u američkoj politici u traženju novih saveznika u umjerenom islamu. Iz opširne analize izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Političke događaje sa početka 90-tih godina prošlog stoljeća karakterizirale su brze promjene društvenog i političkog života po cijelom svijetu. U te promjene možemo ubrojati brzi ekonomski rast u Aziji u kojem su se rađale nove industrijski snažne države. Afrički kontinent počeo je upotrebljavati jezik dijaloga umjesto jezika oružja, koji je prouzrokovao nove političke i privredne reforme. U Latinskoj Americi demokracija i poštivanje političke različitosti zamijenili su dotadašnje građanske ratove, odrede smrti, totalitarizme i korupciju.
Vjetar promjena zahvatio je sve izuzev arapsko-islamskog svijeta. Ljudi su bili očajni i nisu ni pomislili, da će doći novi dan.
Prvi mandat američkog predsjednika Georga Busha karakterizirao je početak prvih promjena na Bliskom istoku. Irak je bio oslobođen i nakon 50 godina prvi put dobio demokratski izabranu vlast. Libija je predala zalihe svog oružja za masovno uništavanje te platila oštete za žrtve terorističkih napada u Berlinu i nad Lockerbiyem. Sirija napušta Liban i libanski narod slobodno odlučuje o svojoj sudbini. Nova palestinska vlast suprostavlja se militarizaciji odnosno Intifadi (ustanku).
Militantne frakcije su automobile-bombe zamijenile političkim dijalogom.Izrael će napustiti Gazu. Završen je višedecenijski rat u južnom Sudanu potpisivanjem mirovnog sporazuma između pobunjeničkog juga i vlade u Kartumu. Izbori u Afganistanu. Historijski izbori u najkonzervativnijoj kraljevini na svijetu (Saudijska Arabija). Žene su dobile pravo učešća na izborima u Kuvajtu. Turski liberalni i umjereni islam dokazuje mogućnost suživota između Istoka i Zapada. Egipat je promijenio član 76. ustava i dozvolio višestranačke kandidature za položaj predsjednika države. Ukratko, prvi mandat američkog predsjednika Georga Busha je početak korjenitih promjena na bliskom istoku prouzrokovan američkim vojnim i političkim pritiscima.
Glavna karakteristika te politike je, da su SAD prekinule prijateljstvo i savezništvo sa Vehabizmom kao najortodoksnijom i ektremnom granom (pokretom) u islamu. Vehabizam, kao zvanična doktrina Saudijske Arabije je britanski produkt sa kraja 19. stoljeća za obračun sa turskim carstvom. Vehabizam je kasnije postao saveznik Zapada u borbi protiv komunizma i sovjetskog prodora prema Perzijskom zalivu. Sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća poslije sovjetskog povlačenja Talibani preuzimaju vlast u Afganistanu i osnivaju vehabitsku državu prema saudijskom uzoru.
Mišljenja u američkoj politici bila su podijeljena u pogledu (ne)saradnje sa Talibanima. Pragmatični neokonzervativci bili su svjesni opasnosti od takve saradnje za regiju i cijeli svijet, dok je naftni lobi želio saradnju sa Talibanima, jer je Afganistan značajan na budućoj trasi kaspijskog naftovoda. Poslije 11. septembra 2001. godine prekinute su sve sumnje u vezi s tim. SAD su oslobodile Afganistan od talibana i Al-Kaide. Vehabitska država bila je uništena.
Nakon porasta antiislamskog raspoloženja na Zapadu, SAD i Evropa počeli su tražiti novog sagovornika ako ne i saveznika u islamskom svijetu. Novi saveznik trebao bi biti umjereni islam, koji je oznaka za manje radikalne islamske organizacije po islamskom svijetu. Američka javna diplomatija usmjerila je svu svoju snagu na umjerene islamske organizacije po svijetu – te organizacije su tradicionalno i ideloški suprostavljane radikalnim organizacijama kao što su recimo: Al-Kaida, Džihad, Takfir in Hidžra itd.
Analiza uticajnog magazina »US News« krajem aprila 2005. godine pod naslovom »Mozak – Srce - Dolari« potvrđuje, da su SAD namijenile 1,3 milijarde dolara za podršku takvim oblicima javne diplomatije. Cilj Amerikanaca u toj diplomatiji sasvim sigurno je najstarija i kontraverzna muslimanska organizacija »Muslimanska braća«, koja je osnovana u Egiptu početkom prošlog stoljeća i kasnije se raširila po cijelom islamskom svijetu. Muslimanska braća imaju inicijativu u većini islamskih država, posebno u državama u kojima su bili žrtva političkih čistki (Egipat, Sirija, Libija, Tunis itd). Organizacija je posredno ili neposredno prisutna i u Evropi među doseljenicima sa Bliskog istoka. Oni posredno ili neposredno nadziru većinu islamskih kulturnih i školskih centara u Evropi. Njihova krovna organizacija je Federacija islamskih organizacija u Evropi (FIOE) i nalazi se u Velikoj Britaniji. Možda SAD žele ponoviti iskustva Velike Britanije sa takvim organizacijama?
Dijalog između američke administracije i umjerenog islama počeo je početkom 2002. godine. Tadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost Condolizze Rice bila je upoznata sa tim. Amerikanci su identificirali 17 umjerenih organizacija u arapskom svijetu, koje imaju relativnu političku težinu i uspostavili su dijalog sa njima.
Takva politika je nastavak započetog američkog dijaloga sa nekim organizacijama sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća. Oni su imali dobre kontakte sa nekim organizacijama kao što su islamski pokreti u Alžiru i Tunisu. Francuzi su bili veoma zadržani u pogledu takvih kontakata. Pobjeda islamista na alžirskim izborima gurnula je državu u građanski rat i tu je bio kraj dijaloga.
Ideolog dijaloga bio je bivši službenik CIA i saradnik uticajnog »Rand Corporation« Graham Foller, koji je svoje stajalište objavio u seriji tekstova 1991. godine pod naslovom »Iz friždera u pećicu«. Dijalog su kasnije nastavili i sa nekim radikalnim organizacijama kao što su palestinski Hamas i šiitski Hezbollah - nije potrebno posebno navoditi intenzivnih razgovora sa Šiitima pod vođstvom ajotollaha Al-Sistania u Iraku poslije pada režima Sadama Huseina.
U Washintonu postoje dva tabora, koja imaju različita mišljenja u vezi sa dijalogom sa umjerenim organizacijama. Prvi tabor je pod vođstvom Follera, koji povezuje ugledne profesore i diplomate i koji su mišljenja da su neki dijelovi programa tih organizacija upotrebljivi i popravljivi u neprestanom dijalogu.
Drugi tabor je pragmatičniji i mišljenja je, da su se radikalne organizacije upravo rodile i rasle u naručju tih umjerenih organizacija. Primjer Egipta dovoljno je ilustrativan, kada je Sadat ponudio saradnju tim organizacijama, ekstremni dijelovi tih pokreta kasnije su ubili Sadata.
Dijalog sa umjerenim islamskim organizacijama nije jednostrana aktivnost SAD pokazuje i činjenica, da je EU pristupila dijalogu. Ministri vanjskih poslova EU na sastanku u Luksemburgu sredinom aprila 2005. godine na prijedlog Danske i Velike Britanije odlučili su uspostaviti dijalog sa tim organizacijama. Prve konkretne kontakte uspostavio je ambasador EU u Kairu Klaus Ebermann. Razlozi, koji su prisilili EU u takav diplomatski korak proizilaze iz nekih činjenica:
Umjerene organizacije su ukorijenjene u društvo u tolikoj mjeri, da demokratizacija bliskog istoka bez njih nije izvodljiva.
Turska sa vladom stranke AKP je primjer umjerenog islama i to je neka vrsta priprema za prijem jedne muslimanske države u Evropsku uniju.
EU sa pažnjom prati dijalog SAD – umjerene organizacije, jedan od takvih dijaloga bila je i aprilska konferencija (islamsko-američki dijalog – april 2005) u Dohi – Katar. EU ne li želi propustiti priliku i zaostajati za SAD.
EU je svjesna, da je politički islam sastavni dio vlade u pojedinim zemljama kao što su: Stranka pravednosti u Maroku, Muslimanska braća u Jordanu, SCIRI i Al-Dawa u Iraku.
Zapad je uvjeren u saradnju sa političkim islamom, najveći potsticaj tomdijaloga bilježimo poslije izdavanja studije američkog instituta »Rand Corporation« pod naslovom »Civilni demokratski islam«. Studija dijeli islamske organizacije u tri grupe: Prvi su ljevičari i liberali, koji nisu ukorijenjeni u društvo. Drugi su umjereni islamisti. Treće su radikalne organizacije. Studija detaljno razčlanjuje koristi od dijaloga sa umjerenim organizacijama, koje se ne suprostavljaju dijalogu sa ostalim vjerama i ne mrze Zapad.
U studiji »Rand Corporation« nije najavio, da će jednog dana te organizacije preuzeti vlast. Te organizacije su u poslednjih 50 godina bile ugnjetavane i proganjane upravo na zahtjev Zapada.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES potrebno je učiniti slijedeće korake:
Saudijska Arabija mora ozbiljno i brzo izvoditi reforme vjerskog sistema, odvojiti vjeru od države te ukinuti vjerske sudove i policiju. Vjerska grana vlasti, koja je zaštitnik vehabitskog učenja godišnje potroši više milijardi dolara na političko misionarstvo među milionima siromašnih muslimana po svijetu.
Saudijska dinastija mora se odvojiti od druge grane vlasti (vjerske), u suprotnom će vlast biti suodgovorna za smrt nedužnih civila na ulicama New Yorka, Kuvajta, Bagdada, Tel Aviva, Madrida, Mombase, Casablanke, Balija itd.
Saudijska Arabija mora dati jasne odgovore na ta pitanja, svijet više ne vjeruje u nekakve protokolarne konferencije slične onoj u Rijadu februara 2005.godine. Svijet poslije te konferencije nije ništa u manjoj opasnosti. Saudijska Arabija mora preuzeti moralnu odgovornost za sve žrtve terorizma u SAD, Maroku, Alžiru, Španiji, Keniji, Iraku itd. Povremeni incidenti između saudijskih snaga sigurnosti i pristalica Al-Kaide nije dio svjetske borbe protiv terorizma nego borba između dinastije i radikalnih organizacija.
SAD moraju aktuelizirati peticiju Lorena Muravicha i 24 uticajna političara i diplomata od 10. jula 2002. godine u kojoj pozivaju američki Kongres, da zahtjeva oštetu od Saudijaca i kao krajnju metodu podjelu države na dva dijela, zapadni i istočni bogat sa naftom, koji je naseljen sa pretežno ugnjetavanim Šiitima.
Ne postoji suštinska razlika između radikalnog i umjerenog islama, svaka vjera tako i islam poziva na mir i toleranciju. Svaka (zlo)upotreba vjere u političke svrhe je opasna i kontraproduktivna.
Međunarodni institut IFIMES ne podržava nikakav neposredan dijalog sa tim organizacijama, svaki dijalog je legalizacija političkog islama, koji može imati dalekosežno opasne posljedice na sudbinu demokratije i reformi u tim državama. Dijalog može biti posredan preko studentskih, sindikalnih, ženskih i drugih organizacija civilnog društva.
EU mora prije početka svakog dijaloga sa bliskoistočnim islamskim organizacijama uspostaviti dijalog u »svojoj kući« u Evropi u kojoj živi više od 10 miliona autohtonih muslimana (Bošnjaci, Albanci, bugarski Turci itd).
EU se mora ozbiljno zauzeti za imenovanje i izbor sve-evropskog muftije, koji bi istovremeno bio predsjednik udruženja islamskih muftijstava u Evropi – nekakvo savjetodavno i povezujuće tijelo kaoo britanski FIOE.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES primjeren kandidat može doći iz redova autohtonih evropskih muslimana kao što su Bošnjaci i upravo je Vrhovni duhovni vođa bosanskih Muslimana (Bošnjaka), kao najveći moralni i duhovni autoritet ne samo na Balkanu i Evropi nego u svim islamskim državama od Maroka, Egipta, Zaliva, Irana, Afganistana, Indonezije, Malezije pa sve do muslimana na Tajvanu primjerena ličnost.
