Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studdije (IFIMES) iz Ljubljane povodom najnovijih događanja u Iraku i početku vojnog i političkog dijela operacije Bagdad analizira navedena događanja. Iz opširne analize izdvajamo najzanimljivije dijelove:
Dolaskom predhodnice američkih marinaca i 3. pješadijske divizije do rubova Bagdada i zauzimanje međunarodnog aerodroma »Sadam« rat za oslobođenje Iraka ulazi u svoju završnu fazu, koja će biti odlučujuća za uspjeh cjelokupne operacije.
Saveznici u vojnom smislu, u samom Bagdadu, očekuju zlatnu brigadu Republikanske garde, koja broji 16.000 naobučenijih i najodanijih vojnika Sadamu Huseinu, 20.000 pripadnika paravojnih milicija Fedayin i 20.000 pripadnika vojske Jerusalema, koju čine pripadnici stranke Baas. Na rubovima Bagdada nalaze se tri divizije Republikanske garde: Bagdad, Nida i Hamurabi. Ostale tri divizije su: Adnan, koja se nalazi 60 km od iračke prijestolnice u smjeru Teekrita, divizija Medina nalazi se između Kerbele i Najafa, a divizija Nabukudnasser smještena je sjeverno od Bagdada – navedene divizije još uvijek nisu neposredno uključene u borbe sa savezničkim snagama jer se ne nalaze u Bagdadu te tako ne mogu biti ni opkoljene. Moguća taktika je, da upravo te divizije budu uključene u eventualno opkoljavanje savezničkih jedinica iz pozadine.
U svakom slučaju iračka strategija odbrane zasnovana je na tome, da se savezničke jedinice uvuku u borbu u samo gradsko središte. Ulične borbe noćna su mora svakog komandanta. U uličnim borbama civili postaju subjekti i potencijalni vojnici za napadača i tada tehnološka nadmoć (vazdušna nadmoć, brzina, mobilnost i vatrena moć) gube na svom značaju u gradskom ratovanju. Američke snage pokušati će izbjeći ulične borbe za Bagdad. Amerikanci u nedostatku zvanične i javne podrške međunarodne zajednice ne žele upotrijebiti rusku taktiku i rušiti Bagdad kao što su Rusi srušili čečenski Grozni. To bi bilo u suprotnosti sa ciljevima operacije (“Oslobođenje Iraka”). Strah savezničkih snaga od ulaska u Bagdad još je veći zbog (ne)uspjeha na putu prema Bagdadu u gradovima Umm Qaser, Basra, Nassirya, Shatra, Najaf.
U dokumentu Pentagona iz septembra 2002. nazvanom “Strategija operacija u gradovima” citiran je kineski strateg iz 6. stoljeća, koji je rekao, da je najslabija taktika opkoljavanje zazidanih gradova. U današnje vrijeme Republikanska garda predstavlja zid koji štiti Bagdad od savezničkih snaga.
Prema mišljenju Johna Feresa s kanadskog Univerziteta u Calgariju ne postoji pobjeda u uličnim borbama bez rušenja cjelokupne ulice. Njegovo mišljenje dopunjuje Dean Novovisky sa washingtonskog Brookings instituta, koji kaže, da je Sadam Husein okružen s jedinicama, koje će se boriti do kraja ne samo zbog Sadama Huseina nego i zbog svoje vlastite sudbine i postojećih privilegija. Američki institut Rand 2000. godine analizirao je utjecaj demografskog faktora na buduće ratove u svijetu. Polovina svjetskog stanovništva živi u gradovima. Teroristi i slabo naoružane države žele svoja glavna bojišta premjestiti u gradska središta jer tehnološka nadmoć u takvim okolnostima postaje beznačajna te sve postaje zavisno od vojnika, koji su u gradovima naoružani sa lakim oružjem, obučeni u uniforme ili civilnu odjeću. To saveznicima može prouzrokovati dodatne poteškoće kao što je recimo razlikovanje između civilnog stanovništva i vojnika što bi samo moglo koristiti Sadamu Huseinu u medijskom ratu, jer bi mogao optužiti saveznike da ubijaju nedužne civile iako su to vojnici u civilnoj odjeći.
U Bagdadu je se Sadam Husein spreman boriti do kraja i pri tome žrtvovati sebe i pet miliona stanovnika – to je Samsonov scenarij iz Starog zavjeta, koji je srušio hram nad sobom i sve prisutne u njemu. Taj scenarij vjerovatno je već prisutan u samoj glavi iračkog diktatora Sadama Huseina, da se bori do kraja. Razlika između njega i Samsona je u tome, da Sadam Husein nema božanske moći Samsona ali zbog toga ima hemijsko oružje, koje bi vjerovatno upotrijebio u primitivnom obliku kako bi konsolidirao međunarodno javno mnenje na svoju stranu i korist optuživši saveznike za upotrebu hemijskog oružja.
Američka strategija ulaska u Bagdad, od samog početka, planirana je kao poslednja mogućnost. Strategija temelji na doktrini “Scock & Awe (Šok i strah)”, koju je 1996. godine napisao Harlan Olman sa National Defense University iz Washingtona. Ta strategija utemeljena je na brzom nadzoru i uništenju morala neprijateljskih vojnika. Dvije sedmice od početka operacije saveznici još uvijek nisu uništili morala običnih iračkih vojnika, recimo u Basri a da ne govorimo o Republikanskoj gardi sa kojom još nisu započele prave borbe. Zadatak savezničkih snaga u Bagdadu veoma je težak i rizičan jer je Bagdad velegrad okružen vještačkim i prirodnim jezerima pored rijeke Tigris (površina Bagdada je 100 km x 80 km). Napredovanje u Bagdadu mjeri će se metrima a ne kilometrima – za svaki metar obje strane mogu izgubiti po jednog vojnika. Bagdad je većinski sunitski grad (tri miliona sunita i dva miliona šiita, koji će biti neutralni po uzoru na šiite na Jugu Iraka).
Dolazak američkih vojnika na međunarodni bagdadski aerodrom “Sadam”, koji je od centra grada udaljen 20 km, prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES, predstavlja početak političkog dijela operacije za oslobođenje Iraka. Bagdad će biti opkoljen i iračko vođstvo biće izolirano od ostalog dijela države i vojnih jedinica u drugim dijelovima Iraka.
Aerodrom će postati sjedište savezničke komande i privremeni glavni grad Iraka. Sa aerodroma će početi djelovati buduće civilne, diplomatske i humanitarne strukture. Očekuje se dolazak privremenog upravitelja Iraka, penzionisanog američkog generala Jay Garnera u pratnji nekih od lidera opozicije, koji se sada nalaze u Kuvajtu. Ostali dijelovi opozicije Irački nacionalni kongres (INC), Vrhovni šiitski savjet islamske revolucije u Iraku (SCIRI) i pokret Wifaq nalaze se u iračkom dijelu Kurdistana sa kurdskim vođama Barzanijem i Talabanijem i američkim ambasadorom kod slobodnih iračana Zalmai Khalilzadom. Očekuje se dolazak iračkih stručnjaka, koji se nalaze u SAD, koji su članovi brojnih komisija, koje su izradile projekte o budućnosti Iraka u saradnji sa Odjeljenjem “The Future of Iraq” pri američkoj administraciji.
Iz privemenog glavnog grada savezničke snage okupiće borce iz opozicijskih redova (Šiite, Sunite i Kurde), koji će voditi ograničene vojne akcije u Bagdadu za nadzor nad strateškim ciljevima (elektrane, bolnice, vodovodi, vladine zgrade...) uz podršku savezničkih snaga. Istovremeno, odvijaće se aktivnosti sa sadašnjim najužim iračkim vođstvom o uslovima za predaju Bagdada. Predaja grada iračkim opozicijskim snagama važna je iz više razloga. Prvo, zbog civila, koji su skeptični prema savezničkim snagama. Drugo, međunarodna zajednica pogotovu islamski svijet drugačije će reagovati ukoliko grad preuzmu Iračani iz redova opozicije kako zauzimanje Bagdada ne bi izgledalo kao kršćansko zauzimanje drevnog grada, koji je nekada predstavljao središte islamske civilizacije dinastije Abbasidov - glavni centar islamskog svijeta.
