IFIMES – Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije iz Ljubljane sačinio je analizu događanja u Turskoj zbog boljeg razumijevanju događanja u Iraku i regiji. Iz analize izdvajamo najzanimljivije dijelove:
Istočnjačka poslovica kaže: čuda se mogu desiti samo prorocima i političarima. U slučaju turske stranke blagostanja i pravde (AKP) i njenog predsjednika Recepa Tayipa Erdogana dogodilo se dvostruko čudo.
Erdogan je, naime, u očima turskog naroda postao prorok i utjecajan političar, koji ima apsolutnu većinu u turskom parlamentu iako sam ne obavlja političke funkcije u vladi ili parlamentu.
Pobjeda stranke AKP šokirala je sve činioce, koji pažljivo posmatraju funkcioniranje svih turskih vlada. Posebno treba naglasiti tursku vojsku koja u turskoj politici od osnivanja države 1920. godine na ruševinama stare Otomanske imperije ima odlučujuću ulogu.
Vojska sebe smatra čuvarom sekularnog i proevropskog naslijeđa.Turska vojska je do sada u političkim i privrednim krizama posredovala i rušila legitimno izabranu vladu (1960, 1971, 1980 i 1997 godine). Danas se Turska nalazi u dvostrukoj političkoj i privrednoj krizi, zbog toga vojska prema svim pravilima turskog političkog naslijeđa ima razloga za ponovno posredovanje i privremeno preuzimanje vlasti.
Erdogan se poslije pobjede svoje AKP stranke odrekao premijerskog položaja u korist Abdulaha Gula jer mu je ustavom zabranjeno obavljanje državničkih dužnosti pošto je kažnjavan četveromjesečnom zatvorskom kaznom zbog poznate poezije netrpeljivosti (Džamije su naše kasarane, minareti su naši bajoneti, vjernici su naši mudžahidi...).
Analitičari su bili mišljenja, da će AKP kao i ostale prethodne turske vladajuće stranke održati konvencionalni politički pristup pri rješavanju gorućih problema realizirajući proislamsku politiku sličnu ostalim islamističkim strankama po svijetu.
Američki pritisci na Tursku, da prihvati njene zahtjeve za namješćanjem 62000 američkih vojnika na njenoj teritoriji te njen pristanak da učestvuje u koordiniranoj saradnji sa kurdskim snagama na sjeveru Iraka (u otvaranju sjevernog fronta pod američkom komandom) u zamjenu za 30 milijardi $ pomoći i kredita, poslije neuspješnog glasanja u turskom parlamentu pali si u vodu.
Politički manevri AKP dokazuju, da ta deklarirana prozapadna stranka sa islamističnim korijenima ima potpuno novi pristup ne samo do rješevanja iračke krize nego i do svih ostalih pitanja kao što su EU, pitanje Kipra, približavanje islamskim državama. Istovremeno takvo usmjerenje nema negativnog utjecaja na tijesno savezništvo sa SAD i vojne strateške sporazume sa Izraelom.
Glasanje u turskom parlamentu može se smatrati dvostrukom pobjedom vođe stranke Erdogana. Svim činiocima vojnog i političkog života Turske stavio je na znanje ko ima glavnu riječ u državi.
Prvu svoju pobjedu Erdogan je postigao na ponovljenim parlamentarnim izborima u pokrajini Siirt (9.3.2003), čime je otvorio put ka preuzimanju premijerskog položaja. Vjerovatno će Erdogan, kada postane premijer, američke zahtjeve po drugi put poslati u parlament i kao harizmatični vođa narediti svojim poslanicima u parlamentu gdje ima većinu, da glasaju za prihvaćanje tog paketa. To bi bila njegova druga pobjeda.
Prema američko-turskom sporazumu Turska će dobiti važnu ulogu u poslijeratnom uređenju regije, zbog toga je to značajan dobitak za Tursku koja će pokazati Zapadu da nije bolesnik sa Bosfora kako su nekada zvali Otomanski imeprij početkom XX. stoljeća. Takva poređenja mogla su se čuti i poslije neuspješnog glasanja u parlamentu o razmještanju američkih vojnika početkom mjeseca marta 2003 godine.
Erdogan je svjestan, da će buduća uloga Turske u tom uređenju značiti vraćanje značaja Turske kojeg je imala u periodu hladnog rata i SSSR-a. Amerikanci takođe najozbiljnije razmišljaju o osnivanju svojih baza u turskom susjedstvu (Konstata-Rumunija, Bugarska, Tbilisi-Gruzija, Irak...).
Erdoganu je uspjelo, da u toj unutrašnjopolitičkoj krizi vojska stane na stranu vlade što prethodnom premijeru Necmettinu Erbekanu nije uspjelo jer nije izgladio (ne)sporazume sa vojskom i bio je 1997 godine smijenjen sa premijerskog položaja.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES, turski recept je, možda, koristan za još neke države, koje se dvoume pri opredjeljivanju prema različitim svjetskim krizama. Među te države spada i Slovenija, koja se nalazi na unutrašnje političkom raspuću ali ne između vojske i vlade (i parlamenta) nego između vlade i građana.
Vlada mora potražiti najbolja rješenja, koja bi uvažavala volju građana kao i američke zahtjeve kako bi istovremeno dobila što više političkih i ekonomskih poena. Naravno, to nije dovoljno, jer sve to ne smije biti u suprotnosti sa njenim položajem buduće članice EU, koja ima nejedinstvenu vanjsku politiku ne samo do rješavanja iračke krize nego i do ostalih, kao što je sjevernokorejska, palestinsko-izraelska i sl.).
