Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, posebno za slovenačku reviju za vojna, odbrambena i sigurnosna pitanja »Obramba« analizira događanja u Turskoj poslije novembarskih terorističkih napada u Istanbulu te situaciju u Iraku poslije hapšenja Sadama Huseina:
Novembarski teroristički napadi u Istanbulu nisu bili klasični napadi upereni na rušenje političkih i ekonomskih odnosa u državi. Istanbulski napadi bili su, moglo bi se reći, višenamjenski i istovremeno su postigli više ciljeva. Bolje rečeno: teroristi u Istanbulu poslali su više krvavih poruka na više adresa, tu prije svega mislimo na SAD, Veliku Britaniju, Izrael, NATO, EU te Tursku kao poprište grozovitog čina.
Upotreba četiri kamiona natovarena bombama te samoubilački napadi dokazuju, da u Istanbulu nije bio na djelu običan domaći terorizam, kojeg Turska poznaje već nekoliko decenija nego međunarodni terorizam. U svim fazama, od planiranja do realizacije, udružio je unutrašnje i vanjske elemente.Poslije napada istovremeno su se oglasile i djelo priznale dvije organizacije: Al Kaida kao pokrovitelj i manja domaća turska organizacija zvana Front islamskih jahača za veliki istok (The Great East Islamic Raiders Front (IBDA/C)).
Zvanična Ankara objašnjava napad kao posljedicu dešavanja izvan granica Turske, vjerovatno pri tome misleći na okupaciju Iraka, izraelsko-palestinski spor, privrednu krizu u regiji. Turske terorističke organizacije, naime, nikada u historiji nisu upotrebljavale takve taktike i takve metode.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES Turska je pred ispitom na kojem će vlada morati hrabro, precizno i dosljedno odgovoriti na ključna pitanja životnog značaja za stabilnost i opstanak sekularne Ataturkove turske republike kakva je danas.
Terorizam je izabrao nove ciljeve i upotrijebio nove metode. Turska nije bila slučajno izabrana za mjesto napada. Teroristi su je izabrali za cilj iz političkih, geopolitičkih i sigurnosnih razloga. Turski vjerski fanatizam, koji je bio rođen i razvio se unutar turskog sekularnog uređenja u okolnostima nasilja karakterističnog za obračun države sa tim vjerskim organizacijama sasvim sigurno računa kao neprijatelja broj jedan proislamsku vladu AKP jer vlada nastoji povezati islamski svijet i Zapad te islamizam i sekularizam što naravno nije u interesu ektremista, koji žele stalnu konfrontaciju i Zapad vide u svjetlu dijalektičkog materijalizma, tj. do njegovog samouništenja.
Front islamskih jahača za veliki istok je prije 10 godina, u nemirnoj jugoistočnoj Turskoj usred krvavih obračuna vojske i terorističke PKK (Radnička stranka Kurdistana), osnovao Saleh Mirza Bayoglu (sada se nalazi u turskom zatvoru) i ima približno 600 boraca. Neki analitičari porede njihovu ulogu sa ulogom turskog Hezbollaha, turska vojska je Front podržavala još za vrijeme 15 godina trajajućih borbi protiv Kurda (PKK).
Opet neki analitičari pripisuju islamističke napade u vezi sa turskom obavještajnom službom (MIT), koja je podređena vojsci, ipak nije zadovoljna sa nekim potezima AKP. Toj teoriji u korist kažu i izjave premijera Erdogana poslije napada, koji je kritizirao tursku obavještajnu službu, da je imala podatke o napadima ali nije ih posredovala vladi prije napada na sinagoge. Na sam dan napada na zahtjev premijera Erdogana odvijalo se više sigurnosnih i obavještajnih sastanaka.
Na drugoj strani arapski analitičari imaju potpuno drugačije obrazloženje tih napada i sve zajedno povezuju sa izraelskim Mosadom, koji bi nastojao postići destabilizaciju turske vlade jer se previše približila Siriji i Arapima.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES terorizam nije nova pojava u političkom folkloru Turske. U prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog stoljeća ulice Istanbula i Ankare bile su poprište krvavih međusobnih obračuna ekstremne ljevice i i desnice. Turska škola terorizma i nasilja bila je poznata i preko njenih granica.Činjenica je, da su turski ljevičari bili redovni posjetioci i instruktori na vježbaonicama palestinskih ekstremnih ljevičarskih organizacija npr. Narodni front za oslobođenje Palestine (PFL) Georga Habasha. Armenske terorističke organizacije djelovale su u to vrijeme i ubijale turske diplomate po svijetu.
Upravo kurdsku marksističku PKK možemo označiti kao produkt ljevičarskog terorizma, njen osnivač Abdulah Oçalan bio je član tih organizacija u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. PKK je izabrala drugi put u suprotnosti sa iračkim i iranskim Kurdima, koji su izabrali drugačije puteve, krvavi bezobzirni terorizam za ostvarivanje nacionalnih ciljeva 12 miliona Kurda u Turskoj.
Više analitičara povezuje nasilje u Turskoj sa turskim sekularizmom, kojega je nametnuo osnivač moderne Turske Kemal Ataturk. To se vidi i u ulozi i mjerama turske vojske u političkom i kulturnom životu države, što je ostavilo svoje tragove u turskom društvu. Turski školski sistem, koji je naravno moderan i sekularan, ipak proizilazi iz Ataturkovog naslijeđa, koji na drugoj strani još uvijek priznaje nasilje, osvetu i preuveličavanje turske historije i doprinio je takvim društvenim usmjerenjima.
Ideologija takvog nasilja nije vezana samo za odnose unutar Turske nego i na vanjsku politiku države. Sjetimo se turskih sporova u historiji sa Evropom, Grčkom, Kiprom, Rusijom, Armenijom, Bugarskom, Irakom, Iranom i Sirijom.
I privredni problemi države su generatori ekstremnih ideja, koje kasnije svoj put pronalaze do beznadežnih i bezizlaznih, koji rješenja iz teškoća vide u vjerskim predajama i nebesima.
ULOGA AL KAIDE
Teroristička mreža Al Kaida je odmah poslije napada u Istanbulu preuzela odgovornost i tako potvrdila mišljenje sigurnosnih stručnjaka, da više nije izvođač, nego je postala savjetnik za terorizam. Tu ulogu je izabrala poslije sloma talibanskog režima u Afganistanu i velikim udarcima, koji su doletjeli njenu infrastrukturu i finansiranje. Tako su njeni izvođači postale manje terorističke grupe u pojedinim državama, koje djeluju autonomno i imaju slobodu prilikom odabira vremena i ciljeva.
Al Kaida, nekada »univerzitet za terorizam« postala je univerzalna međunarodna krovna organizacija najmanje 30 većih organizacija. Međusobno komuniciraju, prema svoj vjerovatnoći, najviše preko interneta i tim putem dobijaju savjete, upustva te izmjenjuju iskustva za pripremu napada. Najveće teškoće za sigurnosne organe predstavlja činjenica, da te grupe nisu locirane na određenom geografskom području.
ISTANBULSKI NAPADI I EVROPA
Evropa je poslije istanbulskih terorističkih napada digla uzbunu zbog mogućnosti uticaja turske situacije na evropsku sigurnost; na kraju Turska je članica NATO-a i tim su faktički bile napadnute sve države NATO-a. Najveću uzbunu napadi su prouzrokovali u Njemačkoj, koja je povećala stanje pripremljenosti Njemački strah proizilazi iz snažne turske ekonomsko-političke migracijske grupacije, koja prelazi dva miliona radnika ili državljanina turskog porijekla među kojima imaju ekstremne turske organizacije svoje članove i simpatizere.
Alarmantan izvještaj kriminalističkog ureda u Wiesbadenu govori u korist razlozima za zabrinutost. Ured potvrđuje pretpostavke, da ima Front jahača velikog istoka svoje članove i simpatizere među Turcima u Njemačkoj i da su (poslije napada) pod strogim nadzorom.
Izvještaj njemačkog ureda proizilazi iz informacija na osnovu kojih je vidljivo, da te organizacije djeluju u Evropi već od 1995. godine i da Njemačka ima svoja uporišta. Organizacija je izvela prvi napad 1996. godine kada su turski demonstranti zapalili turski kulturni centar u Hanoveru u znak neslaganja sa proevropskom politikom tadašnje vlade u Ankari. Poslije je slijedio napad na turski konzulat u Dieseldorfu 2001. godine.
Član organizacije Yilmaz Zafir je za njemačku televiziju potvrdio, da organizacija ima 8 samostalnih Odjeljenja u Njemačkoj te da će u slučaju njemačkog vojnog učešća u Iraku napasti ciljeve te države i dodao, da je Istanbul bio samo mala proba za nadolazeće veće akcije. Zafir je u intervju potvrdio, da organizacija iz Turske redovno šalje 500 svojih biltena u Njemačku.
Prema mišljenju analitičara ta grupa ima više stotina simpatizera i oko 40 članova u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švajcarskoj i Švedskoj. U takvoj sigurnosnoj atmosferi njemački političari započeli su raspravu na jednoj strani u korist i na drugoj strani protiv bržeg pridruživanja Turske Evropskoj uniji. Vladajuća koalicija SPD-Zeleni je za brže približavanje Turske dok desna konzervativna opozicija CDU-CSU upozorava, da bi približavanje Turske značilo otvaranje na široko evropskih vrata terorizmu.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES, Turska se u takvim okolnostima nalazi na raspuću i mora brzo početi rješavati svoje unutrašnje probleme te hrabro provoditi političke i ekonomske reforme prema mjerilima EU. Turska će morati izvesti reviziju svoje sigurnosne politike i modernizirati svoje sigurnosne službe prema evropskim standardima, tako da obavještajna služba ne bude više podređena generalštabu vojske nego predsjedniku države i predsjedniku vlade.
Turska će morati u svojoj protivterorističkoj strateziji napraviti razliku između vlastitog terorizma i terorizma usmjerenog protiv SAD, Velike Britanije i Izraela. Te države nemaju nacionalnih, ekonomskih, političkih, kulturnih i društvenih problema, tako da je mogućnost unutrašnjeg terorizma skoro isključena.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES namjere Sirije u odnosima prema Turskoj nisu ozbiljne. Izručenje 22 navodna terorista odgovornih za napad u Istanbulu krajem novembraa 2003 znači samo politički korak Damaska za vanjsku upotrebu i nije u skladu sa duhom sigurnosnog sporazuma među dvjema državama, koji je bio potpisan u Adanji 1998. godine.
Kontraverzno je promptno sirijsko izručenje navodnih terorista dok istovremeno na svojoj teritoriji nude uporišta različitim terorističkim grupama (Hamas, Islamski Džihad, Usud, Ansar Alislam, Brigade Faruka, Armija Muhameda) pa i članovima srušenog iračkog režima.
Saradnja Turske sa Sirijom i Iranom, koje podržavaju terorizam, ne smije biti usmjerena samo na rješavanje kurdskog pitanja u Iraku. Potražiti moraju model za regionalnu saradnju u borbi protiv terorizma, koji upravo djeluje iz Sirije i Irana. Svako drugo rješenje može potpaliti i aktuelizirati kurdsko pitanje u Turskoj (12 miliona Kurda), Iranu (8 miliona Kurda) i Siriji (1,5 miliona), pitanje Armenaca, pitanje Kipra te pitanje Kurda, Arapa, Azera u Iranu.
Turska će morati u budućnosti razjasniti svoja stajališta o regionalnoj saradnji te pridruživanju EU. U tom svjetlu Turskoj nikako ne ide u korist zahtjevati status posmatrača u arapskoj lizi kao što je to zahtjevao Iran iako dražave uopšte nisu arapske.
TERORIZAM I POSLIJE SADAMA HUSEINA?
Hapšenje Sadama Huseina 13. decembra 2003 svakako znači veliki udarac nekim uporničkim pokretima, koji bi bili pod njegovom neposrednom komandom. Ipak to ne važi za brojne islamističke organizacije, koje jednako mrze Sadama Huseina kao i Amerikance.
Prema mišljenju prof. Hassana Alanija sa bagdadskog fakulteta političkih nauka, hapšenje Sadama Huseina pozitivno će uticati na dalje djelovanje uporničkih grupa, koje bi bez Sadama imale još veće simpatije među stanovništvom.
Irački pokret otpora možemo podijeliti u tri grupe:
Prvu grupu predstavljaju pristalice Sadama, njeni članovi su bivši pripadnici obavještajnih službi, republikanske garde, fedajini i visoki članovi stranke Baath.
Drugu grupu čine pripadnici iz redova arapskih nacionalista, Nasirista i članovi lijevog krila stranke Baath (sirijska grana), koji su bili u neprestanom sporu sa Sadamom.
Treću grupu predstavljaju islamisti, koji su najopasniji, u njoj su pripadnici raspuštene vojske i svi, koji se suprostavljaju okupaciji države. Tu mislimo prije svega na manjinske sunite u centranom dijelu Iraka u tzv. sunitskom trouglu.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES u Iraku danas djeluje stalno ili povremeno 22 islamističke organizacije, koje su se poslije napada najmanje po jednom oglasile u javnosti (internet stranice, arapske satelitske TV...). Te grupe su: Ansar Alislam-organizacije Sinovi islama, Džihad, Al Kaida, Armija Muhameda, Pokret islamskog otpora Irak, Mudžahidi Haditha, Brigade Huttin, Borci Džihada (ti su preuzeli odgovornost za napad na sjedište UN-a u Bagdadu), grupa Mudžahidov otpora, Brigade Faruk, Usud (lijevi), organizacija Tamuz, grupa Abdullqh ben Ayaz (iz sunitskog reda) i Džafar Altayar (iz šittskih vrsta, vjerovatno Hezbollah).
Karakteristično za komunikacije tih organizacija je u tome, da uvijek na početku kada se obraćaju javnosti osuđuju režim Sadama Huseina, koji prema njihovom mišljenju snosi krivicu za pad Bagdada. Nikako ne navode pripadnosti ili kakve povezanosti sa mrežom Al Kaida. Izuzetak je jedino organizacija Ansar Alislam, koja je javno priznala, da je u vezi sa vodećim članovima Al Kaide kao što su Abu Musaab Alzarqawy, Saifu Aladel itd.
Prema ocjeni Amerikanaca ta organizacija je najopasnija. Poslije njenog progona iz sjevernog Iraka, na početku okupacije Iraka, nalazi se sada u okolini Bagdada. Neki analitičari su mišljenja, da je organizacija probala neke primitivne oblike hemijskog oružja na životinjama. O tome navodno postoje video snimci.
Prema načinu izvođenja napada možemo ocijeniti, da su te organizacije u tijesnoj povezanosti sa mrežom Al Kaida, posebno u vremenskom odabiru akcija (rani jutranji sati poslije molitve), načini – npr. automobili bombe, aktivirani iz daljine, samoubilački napadi itd.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES poslije hapšenja Sadama Huseina postoji tendencija eskalacije terorističkih napada u Iraku. Većina tih grupa preživjela je i apsorbirala čak tri velike koalicijske ofanzive u septembru i novembru 2003 - sada se nalaze u fazi konsolidaciji svojih redova.
Najveća opasnost dolazi upravo iz njihove smrtne tišine poslednjih nedjelja. Sudeći prema velikoj frekvenciji internetnog dopisivanja pripremaju se za veće napade. Evropski sigurnosni analitičari sličnog su mišljenja kao što je već zapisano u poslednjem izvještaju komisije za sigurnost EU na osnovu primljenih informacija od CIA-e.
PRISUTNOST HEZBOLLAHA
Druga veća opasnost za SAD u Iraku je snažna prisutnost libanskog šiitskog Hezbollaha, koji je aktivan na jugu Libana i koji je maja 2000 prisilio Izrael ka povlačenju sa okupiranog južnog Libana. Hezbollah uživa snažnu podršku Sirije i Irana. Osnovao je jaku organizaciju međi iračkim šiitima kao i u sunitskom dijelu države. Prema mišljenju izraelskih analitičara početkom okupacije Iraka Hezbollah je poslao 90 svojih pripadnika preko Sirije u Irak, da bi organizirao i regrutirao nove članove za svoje novoosnovano odjeljenje u Iraku.
Amerikanci su sličnog mišljenja, naime, da Hezbollah ima u Iraku jak uticaj, ipak do sada nije sudjelovao u napadima na Amerikance unatoč ratnom stanju između te grupe i SAD, koje su namijenile 25 miliona US$ nagrade za hapšenje Imada Maghnya, koji je odgovoran za niz napada na Amerikaance još u 80-tim godinama u Libanu. Poslednji napad Hezbollaha na SAD dogodio se 1996 kada su napali saudijsku vojnu bazu Alkhubr i tada ubili 19 Amerikanaca.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES prisutnost Hezbollaha u Iraku dio je iranske strategije u političkoj igri u regiji na relaciji Teheran-Bejrut-Gaza (tijesne veze sa Hamasom) – Damask-Bagdad.
