Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane analizira turski politički sistem i nastojanja premijera Recepa Tayipa Erdogana za reformiranje turskog ustava. Iz opširne analize izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove:
Turski premijer Recep Tayip Erdogan izjavio je prošle sedmice, da namjerava reformirati parlamentarni sistem u Turskoj, koji bi trebao postati sličan američkom čija je karakteristika, da predsjednik države ima velike ovlasti. Reforma turskog predsjedničkog sistema kojom bi predsjednik dobio široke ovlasti predstavlja veliki udarac vojnoj hijerarhiji, koja ima veliku samostalnost i ovlasti koje sada prevazilaze ovlasti predsjednika države i premijera.
Turska vojska na osnovu (pri) dobivenih ovlasti ima veliki utjecaj na turski politički život i do sada je tri puta (1961, 1970 i 1980) posezala u politiku i srušila legitimno izabrane vlade. Poslednji put to se desilo 1997. godine, doduše posredno preko Ustavnog suda, kada je vojska prisilila tadašnjeg premijera Necmettina Erbekana ka ostavci.
Sadašnji pokušaj reformiranja ustava nije prvi pokušaj u turskoj historiji. Tako su Turgut Ozal, a posebno Suleyman Demirel, koji je sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća, nastojao sprovesti reformu turskog predsjedničkog sistema. Demirela je zbog toga vojska optužila, da time želi umanjiti ulogu parlamenta. Vojska je na tu incijativu reagirala i zahtjevala referendum. Možda je najveći branilac reformi ustava Mesud Yilmaz, jer je kao podpredsjednik vlade bio zadužen za pregovore sa Evropskom unijom. Yilmaz je bio svjestan, da bez reformi i definiranja uloge vojske nije moguće pristupiti EU, jer vojska mora biti pod potpunim civilnim nadzorom.
TURSKO USTAVNO UREĐENJE
Glavna karakteristika turskog ustavnog uređenja je u tome da je država u stalnoj spremnosti za obračun sa protivnicima sekularizma te usiljenog turskog nacionalizma – upravo ta tačka predstavlja glavni stub turske države i identiteta. Turski nacionalizam želi izbrisati (ne)slavno tursko Otomansko naslijeđe i negirati postojanje drugih naroda odnosno drugih etničkih zajednica. Na osnovu toga već su protjerali i / ili pobili milion pravoslavnih Armena. Poslije je oduzeto pravo Kurdima, da se mogu izjasniti kao Kurdi – turska vlast za njih upotrebljava naziv: planinski Turci. Ista odluka odnosila se i na pola miliona Arapa u provinciji Iskendarun u pokrajini Hatai. Tako je Turska nasilno postala jednonacionalna država sa krizom identiteta, koju je tražila između Otomanskog naslijeđa (islama) i Ataturkovim sekularizmom, kojeg je branila vojska. Upravo je Otomansko naslijeđe do sada više puta isplivalo na vrh u obliku islamističkih stranaka.
ISTORIJA TURSKOG USTAVA
Prvi pokušaji donošenja Otomanskog ustava javljaju se u vrijeme sulatana Selima III (1789 – 1807). Otomanska imperija tada je bila pod utjecajem francuske revolucije što je značilo i spremnost na novo uređenje Evrope. U Otomanskoj imperiji sultan je imao apsolutnu vlast. Prvi ustav nazvali su »Osnovni zakon«, donesen 23. decembra 1876. »Osnovni zakon« imao je 12 poglavlja i 119 članova, koji su uglavnom bili preneseni iz ruskog i belgijskog ustava. »Osnovni zakon« donesen je u vrijeme sultana Abdulhamida II 1876. godine, sultan je abdiciran 12. jula 1908. Poslije donošenja »Osnovnog zakona« sultan Abdulhamid II zaustavio je njegovu primjenu sve do 1906. godine. Poslije pada Otomanske imperije i osnivanja Republike Turske na njenom zgarištu donesen je prvi ustav novembra 1922. godine. Taj ustav sličan je švajcarskom ustavu. Mustafa Kemal Ataturk 29. oktobra 1923 izabran je za predsjednika Republike Turske i zvanično je opozvao dotadašnje Otomansko carstvo. Ataturk je 3. marta 1924. godine izdao odluku o razdvajanju vjere od države. To je bilo historijsko razdvajanje između stare i nove proevropske Turske. Prvo posezanje u turski ustav dogodio se 27. maja 1961. kada je vojska krvavo srušila vlast Demokratske stranke, koja je poslije više od dvije decenije vlasti Ataturkove Narodne republikanske stranke došla na vlast. Demokratsku stranku vojska je optužila pokušaja islamizacije države i uništenja Ataturkovog naslijeđa. Predsjednik države Jelal Bayar, premijer Adnan Menders i predsjednik parlamenta Refik Kultan osuđeni su na smrt. Kasnije je turska vojska još dva puta posredovala, poslednji put 1980. godine, kada je general Kenan Evrin srušio legitimnu vladu te kasnije postao predsjednik Republike Turske. Sadašnji turski ustav je iz 1982. godine dakle iz perioda Kenana Evrina. Taj ustav u određenoj mjeri dozvoljava ljudske slobode ali unatoč tome je reformatorski ustavni sudija Sami Saljuk poslije donošenja ustava izjavio, da: «taj ustav predstavlja obiman policijski izvještaj o mučenju građana.« Turski ustav iz 1982. godine ponavlja uvodni tekst, da je Kemal Ataturk bezsmrtni junak, njegov drugi član govori o tome da je Turska svjetovna država. Upravo je na osnovu člana 2. 1997. godine opozvan tadašnji premijer Erbekan. Ustav sadrži i odredbe o jedinstvenosti turske republike i zabranu manjinama, da mogu upotrebljavati svoj jezik i kulturu. Zvanično u Turskoj osim turskog drugih jezika ne priznaju, postoje jedino turski dijalekti. U devedesetim godina prošlog stoljeća tadašnji predsjednik Turgut Ozal nastojao je riješiti tu problematiku. I konačno je u avgustu 2002 Turska, poslije pritisaka EU, dozvolila nezvaničnu upotrebu drugih dijalekata između kojih i kurdskog u svakidašnjem životu Turske. Turska nije imala snage za priznavanje navedenih naroda i njihovih jezika tako da je činila nepravdu ne samo prema građanima nego i prema nauci, kao što su filologija, historija...
USTAVNE INSTITUCIJE
Nacionalna skupština Republike Turske sastavljena je od 550 poslanika izabranih po proporcionalnom izbornom sistemu za mandatni period od pet godina.
Predsjednika Republike Turske biraju iz redova članova Nacionalne skupštine s 2/3 većinom. Predsjednik imenuje premijera i zvanično je Vrhovni komandant oružanih snaga (preko funkcije predsjednika Savjeta za nacionalnu sigurnost).
Premijera, iz redova pobjedničke stranke (ili Koalicije), imenuje predsjednik države za mandatni period od pet godina.
Ustavni sud sastavljen je od 11 redovnih i četiri rezervna člana, koje bira predsjednik države iz redova civilnih i vojnih sudija. Ustavni sud ima veoma značajnu ulogu – sudije su uglavnom pod utjecajem vojske zbog prisutnosti pet vojnih sudija u njegovom sastavu. Ustavni sud je 1997. godine srušio premijera Erdogana na prijedlog ustavnih sudija iz redova vojske.
Savjet za nacionalnu sigurnost najmoćniji je organ turske države i ima neograničenu vlast nad svim dešavanjima u državi: unutrašnja i vanjska politika, odbrana, privreda, kultura itd. Radi se faktički za državu u državi ili uporednu vlast sa ostalim granama vlasti. Sastavljaju ga načelnik Generalštaba te četiri komandanta vojske (vazduhoplovstvo, pješadija, mornarica i žandarmerija), premijer, ministri odbrane, unutrašnjih i vanjskih poslova. Predsjednik države je predsjednik Savjeta za nacionalnu sigurnost. Savjet za nacionalnu sigurnost faktički je instrument vojske za uplitanje u sva pitanja i dešavanja u državi. Taj utjecaj poznat je svim građanima Turske bez obzira na različita tumačenja i definicije tog totalitarnog tijela, koje uporište ima u turskom ustavu. Upravo preko tog Savjeta vojska najsnažnije izražava svoj utjecaj na politički i privredni razvoj Turske i Savjet predstavlja glavni kamen spoticanja i prepreku ulasku Turske u EU što je EU i napisala u izvještaju 2000. godine. Neriješeno pitanje Kipra proizilazi iz navede uloge vojske uprkos nastojanjima UN-a, EU i premijera Erdogana da razriješi kiparsko pitanje na osnovu plana UN-a iz februara 2003. godine.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES pokušaji premijera Erdogana vrijedni su pohvale. Potrebno je još više dodatno ohrabriti premijera u njegovim nastojanjima za reformom ustava. Promjene ustava ne smiju se osredotočiti samo na ulogu predsjednika republike, jer je značajnija reforma ustavnog suda, kako bi se smanjio broj sudija koji dolaze iz vojnih redova odnosno onemogućio izbor sudija koji dolaze iz vojske. Veće ovlasti predsjednika republike istovremeno bi značile i smanjivanje nadležnosti vojske u Turskoj, koja je na prvi pogled demokratska država sa stalnim unutrašnjim vanrednim stanjem. Promjena turskog ustava odlučujući je korak ka reformi turske demokracije, koju je Zapad u prošlosti tolerirao. Turska je u periodu »Hladnog rata« imala historijsku ulogu u odbrani Zapada jer je graničila sa južnim dijelovima teritorije bivšeg SSSR-a. Sada su sjeverni turski susjedi dio su demokratskog svijeta i aktivne članice »Antiteroristične koalicije« i »Koalicije za oslobođenje Iraka« i dale su svoja uporišta bez razmišljanja na raspolaganje saveznicima, dok je Turska imala ulogu posmatrača.
Reforme su interes Turske iz dva razloga:
Reformama može prepoznatljivije i lakše pristupiti procesu demokratizacije Bliskog istoka kao jedina islamska država, članica NATO i s neposredno, demokratskim putem, izabranim parlamentom. Turski sistem u sadašnjem obliku ne može biti uzor ostalim islamskim držvama (kao što su: Irak, Iran, Sirija, Saudijska Arabija, itd) na putu reformi i približavanja parlamentarnoj demokraciji.
U interesu Turske je, da se što prije pridruži EU, unatoč tome, da je: »Turska kao drvo koje raste u Aziji i ima samo jednu granu u Evropi« - (izjavio je Vallery Giscard d’Estaign, predsjednik Konvencije za budućnost EU).
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES priključenje Turske historijska je šansa za rješavanje privrednih problema 60 miliona Turaka. Turska mora biti svjesna, da vrijeme ne radi u njenu korist i da će se neki procesi odvijati bez obzira da li će Turska u njima sudjelovati ili ne.
Turska može postati most koji povezuje Evropu i Bliski istok kako u političkom tako i u ekonomskom smislu. Sada je na redu pragmatični premijer Erdogan, koji ima podršku parlamenta te SAD i EU posebno predsjednika Evropske komisije Romana Prodija, koji u svom mandatu želi jedinstven Kipar pridružiti EU i pripremiti Tursku za ulazak u EU 2007. godine (zajedno sa Hrvatskom i ostalim državama kandidatkama za članstvo).
