SUDAN: JUČE TERORIZAM, DANAS NAFTA

Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije (IFIMES) iz Ljubljane je posebno za novembarski broj slovenačke stručne revije za odbrambeno-vojna pitanja »Revija Obramba« (»Defence Monthly«) pripremio analizu događanja u Sudanu, iz koje izdvajamo najzanimljivije dijelove.

Sudan je devedesetih godina prošlog stoljeća bio u fokusu zanimanja svjetske javnosti, jer je u toj siromašnoj, iako izuzetno bogatoj i privredno neiskorištenoj državi, poslije oduzimanja Saudijskog državljanstva utočište pronašao Osama bin Laden. U Sudanu se ideja Al-Kaide razvila i prerasla u zaključnu fazu – realizacija i izgradnja infrastrukturne mreže. Saudijski milijoner je dobro iskoristio dobrodošlicu tadašnje islamsko-šerijatske vlade pod vodstvom Alturabija. Naime, novac je uložio u izgradnju vjerskih škola i tvornica, među kojima se posebno izdvaja tvornica lijekova u Kartumu. Time je dobio beskrajnu naklonjenost vlade, pogotovu sudanskog naroda.
Osama bin Laden, pod pritiscima SAD, protjeran je iz Sudana. Bombardovani su različiti ciljevi u Sudanu. Među njima tvornica lijekova i centri za obuku terorista u Kartumu (1998). Sankcije Vijeća sigurnosti UN-a stupile su na snagu 1997. godine i tada počinje otvorena podrška Sudanskoj narodno-oslobodilačkoj armiji (SPLA), koja se protiv vlade bori već od 1983. godine.
Današnji Sudan u fokusu je interesovanja zbog potpisanog mirovnog sporazuma iz Machakosa (Kenija, 20.07.2002) između SPLA i Sudanske vlade. Možda je to jedan od plodova antiterorističke borbe poslije 11. septembra. Naime, Sudanska vlada konačno je pokazala razumijevanje Juga za autonomijom i promijenjene odnose sa centralnom vladom u Kartumu. Taj mirovni sporazum istovremeno znači korak ka zaustavljanju krvavog nasilja između muslimana i kršćana i sadrži samo neka kompleksna pitanja, kao što su npr.država i vjera. Ostala neriješena pitanja vjerovatno su teško rješiva kao što su prihodi od nafte i linija razgraničenja između Sjevera i Juga. Jug ne priznaje administrativne granice, koju su odredili Britanci te nastoji dobiti još neka područja na zapadu i istoku države. Osnova sporazuma predviđa šestogodišnji prelazni period poslije kojeg će se Jug države referendumski odlučiti o svojoj samostalnosti. Centralna vlada u međuvremenu obavezala se, da će u tom dijelu države više ulagati nego do sada i na takav način motivirati južnjake, da poslije završetka šestogodišnjeg perioda glasaju za jedinstvenu državu.
Svi su konačno za mir, i SPLA, koja je na sastanku kršćanskih crkvi u kenijskom Kosomu (organizirao ga je Svjetsko vijeće crkvi – WCC) pod pritiscima WCC, prihvatila nastavak razgovora u Machakosu (novembra 2002.). General John Garang, izjavio je, da će Jug glasati za jedinstvo, ukoliko se suštinski promjeni situacija u tom dijelu države.
I kada govorimo o rješavanju sudanskog pitanja, neophodno je navesti, da još uvijek nije kraj međusobnom optuživanju između Izraela i Sudana. Sudan, naime, optužuje Izrael, da oružjem snabdjeva i obučava pripadnike SPLA. Izrael optužuje Sudan, da obučava palestinske inžinjere pripadnike Hamasa.

AMERIČKI INTERES ZA SUDAN

Zbog zaliha nafte u Sudanu, pogotovo na jugu, došlo je do ofanzivnog prodiranja kineskih i evropskih kompanija u tu državu. Prodori kompanija iz tih država u fokusu su interesovanja SAD. Predsjednik Bush imenovao je posebnog izaslanika za Sudan, bivšeg utjecajnog republikanskog senatora iz Misurija Johna Danfortha. Ukratko, SAD pokazale su izrazit interes za prisutnost u regiji i stabiliziranje odnosa te obnovu bilateralnih odnosa sa Sudanom, koji je sve do nedavno podržavao terorizam, sada je postao član svjetske antiterorističke koalicije.
Sudan posjeduje bogate neiskorištene zalihe nafte. Nedvosmisleno nafta nikada i nigdje nije ekonomska i komercijalna kategorija nego uvijek i svugdje u kontekstu politike i njenih geopolitičkih ciljeva i interesa. Koncesiju na Sudansku naftu imala je od 1974.godine američka naftna kompanija Chevron i to na 40 nalazišta. Dnevna proizvodnja iznosila je 120.000 barela. Godine 1984. Chevron je zamrznuo svoje djelovanje zbog političkih (pritisak vlade SAD) i sigurnosnih razloga (napadi SPLA).
Nova vlada islamskog spasa 1991.godine djelovala je u dva smjera: prvo eksploatacija naftnih polja Abu Jabira, gdje je nekada svoje koncesije imao Chevron; drugo u uspostavljanju kontakata sa kompanijama, koje nisu pod utjecajem SAD. Navedeni korak izveli su uz pomoć posebne sudanske kompanije Concorp. Prvi takav ugovor bio je sa kandaskim State Petrolium. Kasnije su osnovali konzorcij za eksploataciju nafte u kojoj su osnivački dijelovi slijedeći: 40% Kina (Nacionalna naftna korporacija), 30% Malezija (Petronas), 25% Kanada (Talisman) i Sudanska vlada 5%. Naftni konzorcij izgradio je pristanište u Baashaeru iz kojeg se dnevno izvozi 160.000 barela nafte, ostalo se upotrebljava za domaće potrebe. Dolazak azijskih tigrova npr.Kine i Malezije te istovremena najava evropskih kompanija (ruskih, austrijskih i švedskih) izazvala je Amerikance. Kompanije iz navedenih država, naime, uporedo sa naftnom industrijom grade ceste, mostove, provode elektrifikaciju, planiraju i grade komunikacije, vodovode i dr. Najzanimljiviji je kineski prodor, faktički ofanziva. Kina vjerovatno nije tamo samo zbog nafte nego zbog stalne prisutnosti na tom području sa kojeg može kontrolirati Crveno more kao arteriju kroz koju vode svi morski naftni putevi u Evropu. Kina dakle ima političke i vojne interesa u tom području.
Nacionalna kineska naftna kompanija namjerava do 2005. godine trostruko povećati proizvodnju što iznosi 15 miliona tona. Kina, naime, nema velikih vlastitih naftnih resursa i izlazak iz slijepe ulice traži u inostranstvu.
SAD moraju preko svog posebnog izaslanika, senatora Danfortha, djelovati brzo i efikasno te jednakopravno tretirati bivšu pobunjeničku SPLA i Sudansku vladu. Možda će američke sankcije prema dvanaest sudanskih kompanija (od 22.10.2002) i pomoć Jugu u visini 100 miliona dolara godišnje u narednih pet godina ići u pravom smjeru pred novembarske mirovne pregovore između Sudanske vlade i SPLA u Keniji.
IFIMES smatra, da američka administracija ne bi smjela pripisivati većeg značaja afričkom lobiju u Kongresu. Posebni izaslanik, senator Danforth, svakako mora nastaviti svoju mirovnu misiju ne samo u političkom nego i u privrednom smislu. Na takav način amerikanci bi uravnotežiti kineski prodor. Veći kineski utjecaj mogao bi imati negativan utjecaj na Sudance, posljedično i na mir u regiji. Američki autoritet, sasvim sigurno, pozitivno će utjecati na naredne mirovne pregovore, koji bi morali prevazići utjecaje religioznih zajednica (muftijstva i katoličke crkve Sudana).