Veleposlanik dr. Jožef Kunič
predsjednik Slovenskog društva za međunarodne odnose (SDMO)
i član Međunarodnog instituta IFIMES
Parlamentarni izbori u Hrvatskoj održani u nedjelju 23. studenog 2003 su iza nas. HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), kojeg je nekada vodio Franjo Tuđman i koji brani nacionalno dostojanstvo i suverenitet osigurao je 66 od ukupno 152 zastupnička mjesta u Saboru Republike Hrvatske. HSS (Hrvatska seljačka stranka), desnog političkog usmjerenja, osvojila je 10 zastupničkih mjesta, radikalno desničarska HSP (Hrvatska stranka prava) te ostale desne stranke 14 zastupničkih mjesta. Odlučna pobjeda desnice rezultat je mišljenja birača, da lijeva politička opcija, ako je tako možemo nazvati, nije ispunila očekivanja sa predhodnih izbora održanih prije četiri godine. Zanimljivo je da gospodarski rezultati, koji su sasvim sigurno bili dobri, nisu odigrali ključne uloge prilikom odlučivanja na izborima. Takođe je zanimljivo, da u izbornoj kampanji dosadašnja vladajuća koalicija gospodarskih rezultata nije naglašavala kao što se moglo očekivati. Sve je manje-više podređivano nacionalnom zanosu što je uglavnom sadržavao program desnih stranaka i kao što se moglo vidjeti u poslednjem trenutku tome se podredila i vladajuća koalicija. Unatoč početnim jasnim stavovima za poštivanje zahtjeva Međunarodnog suda za zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu, hrvatska vlada nije poslala nijednog optuženika u Haag. Pristisci desne opozicije bili su prejaki, prenijeli su se na veliki dio naroda, nacionalni osjećaji postali su sve snažniji. Predhodnica sadašnje vlade Tuđmanov HDZ je za vrijeme svoje vladavine poslao nekoliko osumljučenika u Haag jer mu nije bilo potrebno s pomoću odbijanja haaških zahtjeva dokazivati svoje pronacionalno usmjerenje. Dosadašnja vladajuća koalicija nije uspjela na gospodarskom području djelovati bez nacionalno osvješćenih osjećaja. Kada je bio raspisan javni poziv za sakupljanje ponuda za otkup hotelsko turističnog kompleksa »Sunčani Hvar«, na jednom od najljepših hrvatskih otoka, sa svih aspekata bila je najpovoljnija ponuda iz Slovenije. I zbog toga i samo zato jer je bila slovenska unutar koalicije je prevladala nacionalna retorika. Investiranje Slovencima u ovom slučaju nije bilo dozvoljeno. Lijeva vladajuća garnitura popustila je kod obrane tzv. nacionalnih interesa i pri granici s Slovenijom. Već potpisani međunarodni sporazum, koji je prema mom mišljenju povoljan za obje strane, a za Hrvatsku i povoljniji nego za Sloveniju u Hrvatskoj nije bio ratificiran.
Od početnih dobrih slovenskih nada poslije hrvatskih izbora 1999. godine, da će Hrvatska pokazati veliku spremnost i dobru volju za uređivanje neriješenih pitanja s Slovenijom i da će se suradnja na svim područjima poboljšati, ostalo je vrlo malo od toga. U Hrvatskoj nije ratificiran sporazum o naslijeđivanju SFRJ, koji u velikom mjeri rješava pitanje naslijeđa bivše zajedničke države i važan je za sve novonastale države na području bivše SFRJ. Nisu ratificirali sporazum o granici s Slovenijom iako je sporazum s obje strane parafiran. Hrvatski mediji ne zaboravljaju na problem štediša Ljubljanske banke za kojeg Slovenija smatra, da je problem sukcesije. Ne umiruje se ni problematika Nuklerane elektrane Krško. Kod stranih investicija Slovenija nije tretirana ravnopravno, razlog je pronađen u neriješenom problemu duga prema štedišama Ljubljanske banke. Hrvatsko proglašavanje ekološko-ribolovne zone neposredno pred nedavnim izborima, bez dogovora s Slovenijom i time prejudiciranje državne granice bio je poslednji »desni« korak »lijeve« vlade. Popuštanje je dalo krila desnici i razočaralo ljevicu.Poslednji izborni rezultati to potvrđuju.
Ipak, Hrvatska ima još nekoliko otvorenih pitanja sa susjedima. S susjednom Srbijom i Crnom Gorom ima problem oko određivanja granice na Dunavu. Riječni tok, po sredini prema kojem bi načelno trebala da se proteže granična crta između bivših republika a sada država, se mijenja i nije ostao za vječno u istim katastarskim granicama. Rijeka Dunav vremenom je napravila 13 džepova i ukoliko bi granicu povukli prema sredini glavnog toka takve na novo stvorene površine prešle bi u drugu državu, ukupno bi Hrvatska imala gubitak oko 11,5 hektara teritorija. Drugo granično pitanje je granica na Prevlaci, na Jadranskom moru. Radi se o području, koje strateško nadzire ulazak u ratnu luku Srbije i Crne Gore Boku Kotorsku i to je za susjeda strateškog značaja. Problem unatoč tome da se umirio ostaje otvoren. Veliki i potencijalno veoma prijek problem Hrvatska ima sa svim Srbima, koji su Hrvatsku napustili u vrijeme vojnih operacija na području Krajine. Sasvim sigurno svi ti, koji su sada u Srbiji i Crnoj Gori, predstavljaju za tu državu određeno ekonomsko opterećenje, prije ili kasnije pojavit će se zahtjevi za rješavanjem pitanja vlasništva, odšteta itd. Problem je daleko od rješenja, prije bi rekli, da će se vjerovatno tek početi zaoštravati.
Sa Bosnom i Hercegovinom Hrvatska ima kao ostatak iz Tuđmanovog perioda još mnoga neriješna pitanja od kojih su možda najvažniji sporazum o luci Ploče, tijek granice kod Kostajnice te prolazak kroz Neum. Najteže pitanje je granica na Uni kot Bosanske Kostajnice, koje je navodno formalno-pravno riješeno, ali stanovnici tog područja rješenjima se suprostavljaju. Navesti treba još dva problema: Odnos Zagreba prema Hercegovini i srpske izbjeglice, koji su otišli iz Hrvatske u BiH. Politika je u Hrvatskoj prihvatila stajalište Hercegovine kao stajalište BiH što naravno ne odgovora stvarnom stanju. Utjecaj Hrvatske na Hercegovinu je bez sumnje velik tako da pojedini analitičari govore čak o miješanju Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH. Pitanje je, u kolikoj mjeri je takav način odnosa prema susjedu prevaziđen? Problem izbjeglica potencijalno je težak, jer će se sasvim sigurno s strane BiH postavljati jednaka pitanja kao i sa strane Srbije i Crne Gore.
Nažalost, pred nama je zaključak, da Hrvatska srazmjerno polako rješava neriješene probleme, koji su ili ostaci zajedničkog života u SFRJ ili su nastali zbog rata u devedesetim godinama. Geostrateški položaj Hrvatske je izuzetan i upravo bi zbog toga za cijelu regiju bilo izuzetno značajno, da se otvorena pitanja s susjedima rješavaju suštinski i brže s mnogo više razumijevanja prema teškoćama odnosno ciljevima kod susjeda i sa znatnom mjerom suradnje pri rješavanju pitanja, koja se tiču njih i njihovih susjeda istovremeno. Hrvatska bi morala kao važna država u regiji djelovati kao stabilizator regije a ne kao jedan od centara neriješenih pitanja. Politika tako EU kao i NATO-a neka bude usmjerena ka podsticanju onih usmjerenja, koji će što prije dovesti do stabilne regije čime bi Hrvatska kao stabilizator regije mogla postati važan čimbenik.
Ipak ne smijemo zaboraviti, da neriješena pitanja sa Slovenijom imaju drugačiji značaj od neriješenih pitanja sa ostalim susjedima. Slovenija će od 1. svibnja 2004. godine postati punopravna članica EU i odmah za tim punopravna članica NATO-a. S tim postaju pitanja s Slovenijom na neki način i pitanja s EU odnosno NATO-om.
Cilj Hrvatske je sasvim sigurno što brži ulazak u Evropsku uniju. Tom cilju su privržene sve veće stranke i praktično možemo govoriti o nacionalnom koncenzusu glede tog pitanja. Sasvim sigurno će tom dominantnom cilju biti podređena mnogo usmjerenja i odluke. Hrvatska bi morala svoju proeuropskost pokazati na mnogim područjima, proeuropskost je dijametralno suprotna istrajavanju na danas u EU već davno zastarjelim pozicijama velikog suvereniteta, donošenju odluka, koje se tiču susjeda bez međusobmnog usklađivanja (primjer je ekološko-ribolovna zona), odlučnom davanju prednosti veoma sumnjivim pravima nad dijelom teritorija u kojeg spada i more (kao npr. morska granica s Slovenijom), pred dugoročno dobrim međususjedskim odnosima. Proeuropskost sasvim sigurno nije sukladna sa opozivanjem javnih poziva za investiranje, koji su važeći za sve izuzev onih, koji dolaze s strane određenih naroda (primjer »Sunčanog Hvara«). Proeuropski pristup do rješavanja izbjegličkog problema je posebno težak, jer samo formalno donošenje rješenja bez stvarnih učinaka nije način kojem možemo reći da je europski. Proeuropskost treba pokazati na primjeru optuženika Haaškog suda. Dosadašnja nojevska politika do tog pitanja morala bi doživjeti modifikacije. Proeuropskost je i respektabilan odnos do pitanja nekretnina, čiji su vlasnici iz drugih država s područja bivše SFRJ. Na kraju i izgradnja nekada porušene sinagoge spada u taj okvir. Hrvatska je svjesna, da je trenutno proširenje EU s novih 10 članica izuzetno veliki zalogaj. Na pragu novog ustava, s novim realnostima, kao npr. »«Nova« i »Stara Europa« ili »Europa sa više brzina«, što do sada nije postojalo, s novim ekonomskim tokovima, itd. prijelazno stanje u EU će još neko vrijeme potrajati. Unatoč formalnim obećanjima, da su vrata EU otvorena, novo proširenje prije konsolidacije 25 članica Europe praktično je nemoguće. Hrvatskoj se dakle može dogoditi, da će na redu za EU biti zajedno s drugim državama Zapadnog Balkana. Takvo čekanje sasvim sigurno nije u njenom interesu. I to je jedan od razloga snažnog približavanja SAD, što se ilustrativno može vidjeti iz stajališta predstavnika buduće vodeće garniture u Hrvatskoj prema sudjelovanju u Iraku. Sasvim sigurno Hrvatska računa na učinak američke podrške prilikom ulaska u EU.
Cilj Hrvatske je i što brže uključivanje u savez NATO. Mnoga otvorena pitanja u regiji i nepoštovanje zahtjeva haaškog suda sasvim sigurno ne doprinose ulasku u to obrambenu organizaciju.
Obrazac, kojeg dakle većina analitičara vidi vjerojatno je, da će se Hrvatska prema EU ponašati prihvatljivo, prihvatajući njene principe i da će na takav način učiniti sve, da bi njen put u EU bio što brži. Prema evropskim državama, značajnijim i starijim članicama, ponašat će se koliko se da lojalno, očekujući, da će joj u pristupanju EU prouzrokovati što manje problema. Novoj garnituri neće biti potrebno na svakom koraku dokazivati svoju pripadnost i branjenje nacionalnog dostojanstva i suvereniteta, zbog toga će mnogo lakše donositi odluke, koje EU očekuje. Lakše će se odlučivati o slanju optuženika u Haag, otvorit će trg nekretnina, prihvatiti će sve, barem formalno, s strane EU tražena rješenja glede izbjegličkog pitanja itd. Potrudit će se da u EU ne ulazi u paketu s ostalim državama Zapadnog Balkana, jer bi to za nju bio neuspjeh. Pri tome će se pokušati osloniti na one europske vlade gdje desnica ima većinu. Te vlade, ukoliko ih ne bi s kakvim ne proeuropskim odlukama razočarala, mogle biti od znatne pomoći.
Prema SAD će biti lojalna i jačat će suradnju, jer je pobjednička desnica čak nudila učešće hrvatskih vojnika u Iraku, što je naravno simbolički i na simobičkoj razini moćan potez. Prednost glede odnosa s SAD ima nova garnitura jer njeni vodeći članovi nemaju komunističke prošlosti. Mandatar buduće vlade Ivo Sanader je izjavio, da će prioritet nove vlade na vanjskopolitičkom području biti ulazak u EU, NATO i odnosi s susjedima.
Upravo odnosi s susjedima najzanimljivije su pitanje.Na jednoj strani su poznati europski zahtjevi, da se Hrvatska s regionalnim državama Zapadnog Balkana ponaša konstruktivno. Poželjno bi bilo, da rješava otvorena pitanja s susjedima konstruktivno, s odgovarajućom mjerom razumijevanja i s naglašenim ciljevima za rješavanjem pitanja (i ne naglašavanjem ciljeva za neposrednim koristima) i s tim postati stabilizator regije. Da li je to sposobna? Još uvijek samo po sebi je razumljivo, da će to biti tako. Nacionalistički i populistički pritisci s naglašavanjem nacionalnih simbola bili su puno puta važan čimbenik prilikom donošenja odnosno nedonošenja nekih odluka. EU bi morala do toga zauzeti jasno stajalište. Dobro bi bilo ukoliko bi EU zauzela jasno stajalište, da prednost imaju dobri susjedski odnosi pred sitnim ponekad samo simboličkim koristima. Dobro bi bilo ako bi SAD zauzele stajalište, da Hrvatska postane stabilizator regije, ali to je moguće samo sa uređenim odnosima s susjedima.
Postavlja se za Sloveniju suštinsko pitanje: Kakvu politiku prema Sloveniji s strane nove hrvatske vlade i parlamenta možemo očekivati? Kakvi će biti odnosi među državama i kako Slovenija da utječe na njih?
Drugo pitanje, kojeg analitičari postavljaju je, na koji način i u vezi s kim/čim će nova vlast opravdati odlučnija očekivanja hrvatskih birača, prije svega po pitanju očuvanja suvereniteta i nacionalnog dostojanstva?
Mnogi analitičari su mišljenja, da će ventil za zadovoljavanje nacionalističkog pristiska predstavljati upravo Slovenija. Mišljenja, da će na nekim elementima politike potrebno hrvatskim biračima pokazati, da će se njihova očekivanja, povezana sa nacionalnim dostojanstvom barem djelimično ispuniti. Pošto Hrvatska domoljubnih očekivanja neće moći ispuniti u odnosima prema EU, prema sudu u Haagu, prema preostalim državama Zapadnog Balkana, prema SAD, sa još većim naglaskom će ih ispunjavati u odnosima prema Sloveniji. Prema mišljenju tih analitičara odnosi s Slovenijom mogu se i radikalizirati. Neki čak najavljaju krajnje nepovoljno raspoloženje u Zagrebu prema Sloveniji. Prema njihovom mišljenju ne postoji mogućnost, da bi Hrvatska bez međunarodne arbitraže pristala na konačno važeći dogovor o državnoj granici, potencirat će se pitanje štediša Ljubljanske banke, dolazit će do ribarskih incidenata, dogovaranja o nizu pitanja prema njihovom mišljenju biće teško. Investiranje slovenskih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj neće biti jednostavno.
Ipak, po mom mišljenju, to nije jedino moguće rješenje. Slovenija će od svibnja 2004. godine postati punopravna članica EU i već sada je de facto u društvu tih država. Tada će postati i punopravna članica NATO-a, što joj daje još dodatnu težinu. Postoji, dakle, vrlo moguća alternativa, da će Hrvatska politika unatoč javnim anaketama i utvrđenom ne najvećem prijateljstvu hrvatskih građana prema Sloveniji, Sloveniju de facto smatrati za dio EU i da će do nje zauzeti takav odnos, kao što bi ga zauzela do drugih članica EU i prema Briselu.
Sasvim sigurno druga alternativa je bolja za Sloveniju i sasvim sigurno će se za nju zauzimati racionalniji i umjereniji dio hrvatske politike. I u Hrvatskoj mnogi dobro znaju, da će im Slovenija uvijek biti susjed i da balkanski princip dugoročno i u današnje vrijeme nije dobar za državu. Naime, princip po kojem je neposredna korist koju dobiješ na račun susjeda važnija od odnosa s njim.
Ipak samo po sebi razumljivo je, da će Hrvatska preferirati evropske odnose s svojom sjeverozapadnom susjedom. Starije države, s tradicionalnom diplomacijom i već »u malom mozgu priraslim« nacionalnim interesima na području vanjskopolitičkih odnosa u velikoj mjeri su imune na dnevnopolitičke događaje i na srazmjerno česte promjene vladajućih opcija. Za mlade evropske države to ne važi. Promjena političkih opcija kod njih ima veliki utjecaj i to ne samo za domaću nego i vanjsku politiku tako da poslije priopćavanja rezultata izbora nepromijenjenih vanjskopolitičkih odnosa nije realno očekivati.
Zbog toga, ukoliko želimo da prevlada druga alternativa, Slovenija mora prije svega nešto učiniti. Spomenut ćemo preporuku sa prvog razgovora pri predsjedniku Republike Slovenije dr. Janezu Drnovšeku novembra ove godine: »Buduća slovenska vanjska politika mora temeljiti na stvaralaštvu a ne samo i jedino na reagiranju«.
Samo dijalog između obje države je put koji nas vodi do željenog cilja. Dijalog u srdačnoj atmosferi, pri čemu sugovornici stvaraju međusobno povjerenje i istovremeno međusobno poštovanje. Političari su uvijek i biće uvijek ljudi sa svojim sitnim ali bitnim ljudskim osobinama. Dobro bi bilo, ukoliko bi obje države odmah poslije uspostvaljanja nove vlasti u Hrvatskoj počele intenzivne rzgovore. Pribjegavanje ka međunarodnoj arbitraži, koju nijedna strana načelno unaprijed ne odbija, po mom mišljenju nije dobro. Vrlo vjerojatno je da bi poslije toga, kada bi arbitraža donijela odluku, jedna strana, ako već ne bi obje, bila vrlo nezadovoljna.To ne bi bila dobra osnova za dugoročno dobre susjedske odnose i za jačanje dobre regionalne suradnje.
Dijalog mora biti intenzivan i postići bi bilo potrebno, da se odvija na svim razinama i sa svim hrvatskim političkim opcijama. Dijalog – to je razgovor dvije – ali neka ne isključuje ili zamjeni aktivne uloge u međunarodnim organizacijama i na multilateralnom području.
Obje strane moraju razumjeti probleme sugovornika, a Slovenija mora istrajavati na za nju suštinskim zahtjevima. Hrvatska je do sada naime, takav je barem stvoren utisak, bila nepopustljivija od Slovenije.
Slovenski argumenti za svako stajalište moraju biti predhodno ujedinjeni. Ne samo među političarima odnosno diplomatama nego u najvećoj mogućoj mjeri i među stručnjacima. Važna je konzistentna u slovensko korist usmjereno obrazloženje i upotreba opće važećih načela. Javno rečena različita stručna mišljenja onemogućavaju kredibilno zastupanje svojih pozicija.
Slovenija treba ojačati javnu diplomaciju, to je djelovanje diplomacije na širi krug ljudi u Hrvatskoj, prije svega s zainteresiranim skupinama. Treba intenzivirati aktivnosti u smjeri promjene javnog mišljenja, kako bi ono postalo naklonjenije.
Međunarodna zajednica, prije svega EU i SAD, bi morale od Hrvatske zahtjevati, da se aktivno zauzme, da se zahtjevi haaškog suda realiziraju te da se faktički pomogne izbjeglicama koji to žele. De facto – in ne samo de iure – da im se omogući povratak u svoje domove. To je moguće samo smanjivanjem populističke retorike na nacionalnoj i tzv.domoljubnoj osnovi. Time će se populistički pritisci na vanjskopolitičke aktivnosti vlade smanjiti što bi omogućilo trijezan, racionalan i tolerantan dijalog te traženju rješenja, koja bi zadovoljila obje strane, što je suštinsko za stabilne dobre dugoročne odnose u regiji.
Sada je vrijeme, da se kako međunarodna zajednica tako i slovenska politika za dijalog pripreme i da sa novom vladom i novim vođama u Hrvatskoj što prije na odgovarajući način počne dijalog. Prvi koraci su suštinski. »Po jutru se dan poznaje«.
