Ambasador Nedžad S. HADŽIMUSIĆ
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Ambasador Nedžad S. HADŽIMUSIĆ piše o aktualnim događanjima u i oko Sirije. Njegov članak „Šta je Sirija Wahingtonu i Moskvi - o čemu se zapravo radi“ objavljujemo u cijelosti.
ŠTA JE SIRIJA WASHINGTONU I MOSKVI - O ČEMU SE ZAPRAVO RADI
Ovih dana, u bh. medijima i ponekim u regionu, plasiraju se skaradni vapaji “eksperata” za Arapsko proljeće u korist očuvanja režima predsjednika Asada (Bashar al-Assad) i pored toga što ovaj treću godinu zaredom vodi krvavi obračun sa sopstvenim narodom - do posljednjeg Sirijca koji ga neće, pa i po cijenu da ne ostane kamen na kamenu od ove drevne i prelijepe zemlje.
Paraliza u Vijeću sigurnosti UN
Koristeći odsustvo odlučnog međunarodnog odgovora u skladu sa civilizacijskim dostignućem o “odgovornosti zaštite” vitalnih ljudskih prava stanovništva država-članica u duhu člana VII Povelje UN, predsjednik Sirije grčevito brani vlasništvo nad ovim familijarnim preduzećem u raspadu, koristeći pri tome sva raspoloživa sredstva iz prebogatog arsenala za ratovanje i ubijanje. Ohrabren poznatim ‘razlikama’ unutar Petorke stalnih članica Vijeća sigurnosti UN na jednoj, a suočen sa sve snažnijim unutrašnjim neprijateljem na drugoj strani, žilavi režim u Damasku je 21. augusta ove godine posegnuo za u svijetu davno zabranjenim hemijskim oružjem (upućeni tvrde da mu to nije prvi put !).
Za zvanični Vašington, toga dana je prekoračena “crvena linija” koju je predsjednik Barack Obama povukao nekoliko mjeseci ranije. Ovo je ujedno bio okidač kojim je pokrenuta globalna politička prozivka i svrstavanje zapadnih saveznika na one koji su uz SAD za vojnu intervenciju i kažnjavanje odgovornog režima u Damasku, naspram drugih koji nisu do kraja uvjereni da je vojna intervencija rješenje.
U konačnici, sudbina sirijskog despota vjerovatno neće uticati na tok istorije. Sirija, uprkos podršci njenih saveznika i patetičnim apelima zabrinutih ‘eksperata’ za Bliski istok, nakon okončanja Arapskog proljeća (jednog dana...) teško da će imati takav geopolitički značaj.
U konačnici, sudbina sirijskog despota vjerovatno neće uticati na tok istorije. Sirija, uprkos podršci njenih saveznika i patetičnim apelima zabrinutih ‘eksperata’ za Bliski istok, nakon okončanja Arapskog proljeća (jednog dana...) teško da će imati takav geopolitički značaj.
Geopolitički aspekt krize: čemu se zapravo radi
SAD i Rusija već godinama održavaju manje-vise zategnute odnose. Razlozi leže u nastojanju jedne i druge da sebi osiguraju što bolje mjesto pod geopolitičkim suncem, nakon pada Berlinskog zida i demontiranja bipolarnog sistema u kojem su dva suprotstavljena bloka zemalja nekad bili pod njihovom, tamo i ovamo gotovo apsolutnom kontrolom.
U ozbiljnoj analizi odnosa između dvije zemlje u svijetlu sirijske krize, vrijedi se malo vratiti u relativno blisku, post-hladnoratovsku prošlost. U istorijskoj retrospektivi, posebno su relevantne razlike izmedju SAD i Rusije u prilazu kosovskom pitanju (1999), zatim ruska intervencija u Gruziji (2008), te dva američka rata u Iraku, kao i naizmjenično ratovanje te dvije zemlje u Avganistanu. Rusija nikad nije prebolila kolaps SSSR-a i nadalje nostalgično nastoji da projicira imidž nezaobilaznog svjetskog igrača, dok su SAD, bez obaziranja i pardona, krenule u uređenje planete po obrascu jedine preostale supersile. To zorno pokazuje širenje NATO na nekad neprikosnoveni prostor sovjetske imperije po formuli postepenog ljuštenja glavice luka. Istovremeno, SAD su tamo (financijski i na druge klasične načine) podupirale proliferaciju nevladinih pokreta i grupa za zaštitu ljudskih prava kao ‘avangardu demokratije’.
Čaša žuči se prelila sa «narandžastom revolucijom» u Ukrajini koja je uključila crveni alarm u Moskvi. Naime, stabilna pro-zapadna vlada u Kijevu podrazumijevala bi Ukrajinu kao potencijalnu članicu NATO, koja bi po definiciji predstavljala konstantnu sigurnosnu prijetnju Kremlju i bila u poziciji da kontroliše strateške naftovode prema Evropi. Dalji tok političkih događanja u Ukrajini je poznat. Sa strateškim predumišljajem, Rusija je također iskoristila trenutak američke zaokupljenosti ratovima u Avganistanu i Iraku, te u potpunosti neometana disciplinirala američkog favorita Gruziju, čime je odaslala poruke Kijevu i drugim ex-sovjetskim državama o tome «koliko im vrijede američke garancije».
Neslaganje dva velika geostrateška partnera oko krize u Siriji, osvjetljeno je ‘hiljadama hladnoratovskih svijeća ‘ na nedavnom samitu G-20 u St. Petersburgu, gdje je domaćin, ruski predsjednik Putin bez diplomatskih rukavica napao ‘ničim utemeljenu’, ratno-huškačku kampanju Obamine administracije protiv režima u Siriji, tog Rusiji i vice-versa prevažnog, tradicionalnog saveznika na Srednjem istoku.
SAD i Rusija u potrazi za rješenjem
Iako zatečena negativnim ishodom glasanja u Westminsteru, Obamina administracija je i bez podrške tradicionalnog saveznika (Velike Britanije), dobila preliminarno zeleno svijetlo u Senatu SAD za ograničenu vojnu intervenciju u Siriji. Odmah je uslijedila energična diplomatska inicijativa Rusije prema Damasku sa ciljem da se, dobrovoljnom predajom hemijskog arsenala (“nedužne strane”) pod međunarodnu kontrolu, otklone programirani kazneni udari SAD na Siriju, te u okviru Vijeća sigurnosti donese odluka o mirnom, diplomatskom rješenju krize. Sirija je brže-bolje pristala i “kooperativno” uzvratila zvaničnim saopštenjem da ulazi u krug zemalja potpisnica Međunarodne konvencije o zabrani upotrebe hemijskog oružja, što joj po rutinskim procedurama kupuje novo vrijeme oko inventarisanja zaliha, prijave i dolaska inspekcije OPCW (Međunarodne organizacije za zabranu hemijskog oružja, sa sjedištem u Hagu). Naravno, svi znaju da je riječ je o nemogućoj misiji usred građanskog rata koji nadalje bjesni u toj zemlji.
Nije ostalo puno vremena za konačnu odluku o ograničenoj vojnoj intervenciji SAD u Siriji, koja po Ustavu pripada američkom predsjedniku. Sama najava vojne intervencije SAD i saveznika proizvela je multilateralno različite efekte. Za ionako uzavreli region sa preko dva miliona sirijskih izbjeglica, kao i za one koji su ostali kod kuće na nišanu pomahnitalog diktatora, ovo je prva dobra vijest iz svijeta-posmatrača njihove Golgote. Ako i kada se ostvari, biće to snažna, odvraćajuća opomena za preostale diktatore koji prijete upotrebom oružja za masovno uništavanje (već sada nekima ‘trnu ruke’ - u Damasku, Sjevernoj Koreji i drugdje).
Ozbiljni analitičari i geopolitički stratezi unaprijed upozoravaju da, ukoliko predsjednik Obama sada odustane od kažnjavanja režima u Damasku - koji je konvencionalnimoružjem u dvije i po godine dugom građanskom ratu već pobio preko sto hiljada Sirijaca - svijet će to primiti kao poruku zvaničnog Vašingtona putem Vijeća sigurnosti UN : “Ako ubijaš svoj narod nemoj to raditi hemijskim oružjem i sve će biti u redu (?!)”
U datoj, međunarodnoj konstelaciji u prilog i kontra američke intervencije, sirijski predsjednik može bar nakratko odahnuti u pustoj nadi da kriza u toj zemlji označava početak kraja hegemonije SAD na Bliskom istoku. Istovremeno, predsjednik Obama, unatoč snažnom unutrašnjem otporu još jednoj američkoj vojnoj intervenciji, otporu koji 'hrane' duboke traume iz prošlih i tekućih ratova, bauk međunarodnog terorizma, stare i nove sigurnosne prijetnje, ističe da opcija kredibilne i odlučne vojne akcije mora ostati 'na stolu' - inače i protivnici i saveznici SAD će cijelu ovu priču nazvati samo - "blefom" najjače planetarne sile.
Kakogod, varijanta pažljivo odmjerene 'hirurške intervencije' koju zagovara Obama ne garantuje ozbiljan zaokret u Siriji niti pozitivne reflekse na širi region - bez američkih i/ili saveznickih čizama na terenu, što s pravom ističu njegovi oponenti u Vašingtonu i drugdje. Naprotiv, ovo će prije otvoriti prazan prostor frakcijama raznih provenijencija - militantima iz Irana, Iraka, Libana... da se značajnije umiješaju u građanski rat u Siriji. Uz ostale, dežurne islamističke militante iz Zaliva, u operativnoj blizini su i Muslimanska braća sa viškom energije otkako su ponovo u nemilosti vlade u Kairu.
Dok cijela situacija dalje fermentira, množe se reagovanja uglednih članova Senata i Kongresa SAD, stranih državnika i renomiranih geoanalitičara koja u stopu prati izuzetan, globalni medijski crescendo. Iako za narod Sirije isuviše stidljivo i sporo, sve su glasniji oni koji cijene da američka mini-intervencija na duže staze može samo produbiti i proširiti sirijsku krizu u neželjenom smijeru i obimu.
U datoj situaciji, američkom predsjedniku se sugeriše da, džentlmenski uvažavajući diplomatske napore Rusije, ne zaboravi da povede pravovremenu, “reganovski” odlučnu međunarodnu humanitarnu intervenciju u duhu Povelje UN-a o “odgovornosti zaštite” stanovništva zemalja-članica. Ovo daje puni međunarodno-pravni legitimitet inicijativi za (humanitarnu) vojnu intervenciju, uz preciznu 'podjelu posla' između njenog pokretača SAD i njenih slijedbenika-članica UN, uključujući i Rusiju (!). Pri tome, prema Povelji UN, ove medjunarne snage imaju na raspolaganju sva neophodna sredstva u mjeri i intenzitetu koji garantuju stvaranje optimalnog ambijenta za zaštitu sirijskog naroda i uspostavljanje održivog reda i mira u Siriji.
Ljubljana/Sarajevo, 20.septembar/rujan 2013
