Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira odnose između Republike Srbije i Bosne i Hercegovine povodom nedavne posjete dva člana Predsjedništva BiH Srbiji. Iz analize „Srbija-BiH: Nametanje lažne neutralnosti Srbije“ objavljujemo najzanimljivije dijelove.
Srbija-BiH:
Nametanje lažne neutralnosti Srbije
Za razumijevanje međusobnih odnosa između Republike Srbije i Bosne i Hercegovine potrebno je precizno definirati međunarodni položaj Srbije i BiH.
Srbija je od 2001.godine do danas putem investicija-ulaganja od EU dobila 17 milijardi eura. Donacije putem pristupnih fondova su iznosile 2,4 milijarde eura. U 2013.godini Srbija će preko pristupnih fondova EU dobiti još 171,6 miliona eura.
Uvoz Srbije je pokriven preko 60% izvozom u države EU. Većina kreditnih zaduženja Srbije su na Zapadu, odnosno od država članica EU. S jedne strane Srbija želi ući u EU, ali je istovremeno ruski Gaspromnjef kupio NIS (Naftnu industriju Srbije) i tako preuzeo naftnu industriju u Srbiji. S druge strane Srbija želi da bude vojno neutralna. Prije nekoliko dana postala je promatrač u ODKB, organizaciji koju predvodi Rusija, a u njoj su još i Bjelorusija, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan, Armenija i Kazahstan. Misija Saveza jeste da štiti teritorijalni integritet članica i razvija međusobnu suradnju. Istovremeno Srbija je u partnerskom odnosu sa NATO-om.
Politika koju vodi Srbija predstavlja bure baruta ne samo u regiji, nego i za svjetski mir. Pokušaj da se istovremeno vodi vanjska politika na četiri stuba (EU-SAD-Rusija-Kina) nije uspijevao ni SFRJ sa Titom na čelu, koji se na kraju opredijelio za Nesvrstane. Sve bivše članice istočnog bloka ili socijalističke države su istovremeno ulazile u članstvo EU i NATO. To je sistem spojenih posuda. Danas Srbija želi u EU, jer nema izbora, ali neće u NATOš Ukupni budžet Srbije predstavlja 1/5 budžeta njemačkog „Mercedesa“, odnosno dovoljno je samo, da se njemačke banke „povuku“ i Srbija će doživjeti ne samo financijski, nego i politički fijasko. Podrška Rusije ne postoji i to je najbolje osjetio i razumio premijer Srbije Ivica Dačić kojem je predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin nedvosmisleno rekao, da je Kosovo problem Srbije, ne nikako Rusije. Prodaja srbijanskih resursa Rusiji je samo biznis pojedinaca sa dvije strane, ali ne nikako i politička strategija, pogotovu ne Rusije. Premijer Dačić je jedan od rijetkih srpskih političara koji je svjestan težine situacije u kojoj se Srbija nalazi i želi zatvoriti prošlost i okrenuti se prema budućnosti.
Srbija je okružena državama članicama NATO-a i EU, odnosno državama koje nedvosmisleno žele članstvo u EU i NATO zaštitu. Ne treba zaboraviti, da je ovakvu današnju politiku zagovarao i Slobodan Milošević i potrebno je podsjetiti, da je Milošević 1999.godine za vrijeme NATO bombardiranja jednostrano pristupio savezu Rusije i Bjelorusije, ne bi li uvukao Rusiju u sukob koji se odvijao na Balkanu 0d 1990. godine. Sličnu politiku je vodio i tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić.
Srbija nije u situaciji da bilo kome šta diktira, pa čak ni bosanskim Srbima, jer se nalazi u nezavidnoj situaciji političkoj i financijskoj, a s druge strane vodi katastrofalnu vanjsku politiku izazivajući NATO i EU. Produkt takve licemjerne politike su i EU i NATO odluke za Kosovo. Po svemu sudeći na redu je i Vojvodina, ukoliko se Srbija i dalje bude direktno miješala u unutarnja pitanja u Bosni i Hercegovini, posebno u segment podgrijavanja neraspoloženja prema NATO-u.
Da Srbija vodi dvoličnu i pogubnu politiku najjasnije se vidi u direktnom odnosu prema NATO-u i direktnoj suradnji. Kratko rečeno Srbija ispunjava sve ono što NATO traži i prije izvjesnog vremena je podnije žalbu NATO-u, jer je Albanija zaustavila određene projekte (Proces planiranja i revizije (PARP) NATO-a prema Srbiji, što je izazvalo paniku u srbijanskim diplomatsko-vojnim krugovima. To znači da vlasti u Srbiji na političkom planu obmanjuje svoju javnost negativnim pričama o NATO-u, a preko svoje misije i Ministarstva vanjskih poslova odrađuju i surađuju sve vrijeme u interesu NATO-a. Na čelu misije pri NATO-u Briselu nalazi se general-major Milan Mojsilović, a svi drugi šefovi misija su brigadiri, što upućuje na koji način i kako Srbija tretira NATO. Također je Srbija zakupila prostor u novoj zgradi NATO-a, što nije uradila niti jedna partnerska država.
Analitičari upozoravaju, da Srbija prema Bosni i Hercegovini mora hitno prekinuti jeftine političke igre, odnosno igre sa bosanskim Srbima, jer tako ugrožava samu sebe, a bosanski Srbi su bili ili će biti kolateralna šteta u ovim razigravanjima.
Bosna i Hercegovina
BiH je postala talac Milorada Dodika na unutarnjem planu, a na vanjskom planu, pored podijeljene međunarodne politike, počinje postajati talac i turske politike, posebno kada je Srbija u pitanju. Posredovanja Turske još ne daju nikakvih rezultata. Turska politika, kao i politika EU misli da se ustupcima prema Srbiji može nešto napraviti po pitanju BiH. Nažalost, to se pokazalo kao pogrešno kroz povijest. Posebno u eri Slobodana Miloševića. BiH je interes NATO-a, a proces punopravnog članstva koči zvanični Beograd preko Milorada Dodika. Pitanje vojne odnosno državne imovine nije tako komplicirano pitanje i moglo je se riješiti za par mjeseci, ali zvanični Beograd je zakočio rješavanje tog pitanja sve dok ne riješi svoje probleme sa NATO-om i EU. Stalne izjave o prošlosti, negiranje odgovornosti za rat su dnevno političke manipulacije, a suština nedavne posjete dva člana Predsjedništva BiH Srbiji, Nebojše Radmanovića i Bakira Izetbegovića, trebala je biti jasna poruka, da se od Srbije zatraži da ne zaustavlja BiH prema NATO-u i da se jasno kaže da Srbija mora javno podržati ulazak BiH u NATO i pozvati Milorada Dodika da deblokira rješavanje pitanja vojne imovine. To je sada najvažnije pitanje za BiH. Sva druga pitanja su dnevnopolitička i bave se Daytonskim mirovnim sporazumom te ulogom i značajem Srbije. Srbija ima vrlo ograničenu snagu, ona pokušava političkim manipulacijama da skrene pažnju na sebe i to moraju prepoznati političari u BiH, posebno bošnjački. Svoju „neutralnost“ i licemjere Srbija nastoji nametnuti bosanskim Srbima, ali i cijeloj BiH. Srbija je najveća kočnica BiH za ulazak u NATO i o tome se mora javno govoriti i reći zvaničnom Beogradu. Da li postoji snaga koja to može uraditi u BiH, to je već drugo pitanje. Bosna i Hercegovina mora imati najbolje kadrove koji mogu raditi na implementaciji uslova za ulazak u NATO.
Međunarodni institut IFIMES s velikom pažnjom prati i analizira kadrovski odabir pojedinaca koji trebaju ubrzati ulazak BiH u NATO i konstatira, da se ovih mjeseci sprema i već odvija čistka najboljih kadrova koji su radili na navedenoj implementaciji počevši od Ministarstva odbrane, Ministarstva vanjskih poslova, do vojnih predstavništva u inostranstvu, o čemu smo već upozorili međunarodne faktore. Interesantno je, da se zahtjevi NATO-a ignoriraju, što može imati dalekosežne posljedice za BiH.
Srbija je već odavno krenula u političku avanturu na međunarodnom planu, a u tu avanturu sa sobom pokušava uvući i Bosnu i Hercegovinu odnosno bh. Srbe. To je prepoznala međunarodna zajednica, ali to trebaju prepoznati i bh. p0litičari, posebno bošnjački. Sve druge priče su dnevnopolitičke i samo odvlače pažnju od stvarnih problema, a odnosi između BiH i Srbije su odnosi na bazi da li NATO i EU ili neš Svoju lažnu neutralnost Srbija pokušava nametnuti kao model i Bosni i Hercegovini što je potencijalni uzrok budućih sukoba i nestabilnosti u regiji. Da li su Bošnjački političari u stanju to prepoznati?
Ljubljana, 24. april/travanj 2013
