Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES analizira aktualna događanja u Srbiji. Iz analize „Srbija 2021: Novi unutrašnji i vanjski izazovi“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Republika Srbija se suočila sa pandemijom Covid-19, vanredno stanje uvedeno je 15.marta 2020., a ukinuto 6.maja 2020.godine. Od početka 2020.godine do proglašenja vanrednog stanja u Srbiju je ušlo oko 400.000 lica, a sedam dana prije uvođenja vanrednog stanja oko 40.000 lica. Većina od njih došli su iz rizičnih država pogođenih pandemijom Covid-19 kao što je bila Italija. To je zahtijevalo brze odluke vlasti u vezi pandemije Covid-19 kako ne bi došlo do kolapsa zdravstvenog sistema i kako bi se izbjegla zdravstvena katastrofa nivoa italijanskog Bergama.
Pandemija Covid-19 je u mnogo čemu promijenila svijet. Kako se pandemija ubrzavala Srbija se mijenjala i prilagođavala novonastalim okolnostima. Ključni akteri na međunarodnoj sceni iskoristili su meku snagu (soft power) za ostvarivanje svojih vanjskopolitičkih i geopolitičkih interesa i ciljeva. EU je za vrijeme pandemije bila spora i nespretna, tako da su tu prazninu pokušale iskoristiti i popuniti druge države. Srbija je krizu izazvanu pandemijom Covid-19 uspjela pretvoriti u uspjeh. Pored pomoći Srbije drugim državama na početku pandemije, posebno je pomogla Italiji, predvodila je misiju spašavanja ljudskih života u regionu. Pomogla je svim zemljama regiona, da bi kasnije i sama započela sa proizvodnjom vakcina.
Analitičari smatraju, da je Srbija pravilno postupila, jer je u savlađivanju pandemije potrebno pokazati širu solidarnost, pošto se nije moguće izolirano boriti protiv pandemije Covid-19. Srbija i njen predsjednik Aleksandar Vučić (SNS) tokom pandemije utvrdio je poziciju regionalnog lidera za čiju su se naklonjenost nadmetale ključne države, a istovremeno je pravovremenim i odlučnim mjerama uspio spriječiti zdravstvenu katastrofu enormnih razmjera. Uspjeh Srbije u regionu ne smije se razumjeti kao neuspjeh drugih.
Redovni parlamentarni, pokrajinski i lokalni izbori u Srbiji održani su 21.juna 2020.godine. Na izborima je uvjerljivu pobjedu odnijela Srpska napredna stranka (SNS) i njeni kandidati u lokalnim zajednicama.
Iako je izborni prag pred raspisivanje izbora smanjen sa 5% na 3%, jedan dio opozicionih stranaka bojkotirao je izbore iznoseći stav, da ne postaje uslovi za održavanje fer i poštenih izbora.
Pregovori između vlasti i opozicije nastavljeni su i poslije izbora posredstvom EU. Napravljen je izvjestan pomak, koji bi u nastavku mogao dovesti do konačnog dogovora između vlasti i opozicije. Naredni parlamentarni izbori predviđeni su da se održe u proljeće 2022.godine. Pri tome je važno da predstavnici političkih stranaka vode dijalog i bez prisutnosti međunarodnih predstavnika kako bi se ojačalo njihovo međusobno povjerenje i osigurao demokratski kapacitet za izborni proces.
Analitičari smatraju, da opozicija treba da izvrši pregrupiranje u vlastitim redovima odnosno da pronađe nove lidere i obogati svoj politički program kako bi se suprotstavila aktualnim vlastima. Dosadanji način djelovanja opozicije nije pokazao efikasne rezultate. Heterogena struktura opozicije zahtjeva i nastup na narednim izborima u „više kolona“, jer udružena heterogena opozicija ne bi postigla sinergijske efekte kod biračkog tijela. Opozicija najčešće ističe primjedbe u pogledu zastupljenosti u medijima. Međutim, postoje brojni primjeri u drugim državama da je opozicija ostvarila izbornu pobjedu iako nije imala značajne zastupljenosti u medijima. Učesnici izbornog procesa moraju biti podjednako zastupljeni u medijima za vrijeme izborne kampanje. Najveća greška opozicije je načinjena bojkotom prošlih parlamentarnih izbora, jer su se opozicione političke stranke same eliminirale iz političkog procesa i tako su svoje djelovanje u osnovi svele na nivo nevladinih organizacija (NVO). Bojkot opozicije je gubitnička opcija. Postojeća opoziciona garnitura se ne može suprotstaviti Vučiću. Možda kada bi se pojavila, po modelu Zdravka Krivokapića u Crnoj Gori, neka ličnost koja bi se percipirala među građanima kao nesporni autoritet. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić nije isključio mogućnost svoje ponovne kandidature na predsjedničkim izborima što u startu predstavlja pogrešan i štetan potez za opoziciju. Opozicija uglavnom sve svoje djelovanje i aktivnosti usmjerava prema Aleksandru Vučiću umjesto prema građanima/biračima.
Srpska napredna stranka, prema procjenama, ima oko 800.000 članova. Radi se o jednoj od najorganiziranijih političkih stranaka u Evropi. Kao i većina političkih stranaka na vlasti i SNS se posljednjih godina nalazi u učestalim političkim previranjima, koji su izazvani unutarstranačkim borbama, tradicionalnim „bolestima dugogodišnjeg vršenja vlasti“, turbulentnim okruženjem, ali i utjecajem stranog faktora, koji računa na već isprobani recept rušenja stranke iznutra.
U fokusu je ponovno predsjednik Srbije i SNS-a Aleksandar Vučić i stoga ne iznenađuju informacije o tajnom prisluškivanju predsjednika Vučića. Te informacije trebale bi uznemiriti javnost i alarmirati sigurnosno-obavještajni aparat, ali i skrenuti pažnju na mogući krajnji cilj tih aktivnosti. Pošto je u nedavnoj prošlosti izvršen atentat na prvog demokratski izabranog premijera te zemlje Zorana Đinđića postoji opravdana bojazan zbog upućenih prijetnji aktualnom predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Povećano djelovanje stranih sigurnosno-obavještajnih agencija u Srbiji je potvrda da se radi o planiranim i sinhroniziranim aktivnostima.
Analitičari smatraju, da je od izuzetne važnosti da su pokrenuti procesi diferencijacije unutar SNS-a, koji će dovesti do političkog „ozdravljenja“ stranke i suočavanja sa devijantnim pojavama i pojedincima. SNS mora uvesti monitoring nad svojim brojnim kadrovima u vlasti kako bi spriječila negativne pojave ili ih minimizirala. Rijetke su stranke koje imaju političke hrabrosti i spremnosti sprovesti „čišćenje“ u vlastitim redovima, jer većina političkih stranaka pribjegava metodama prikrivanja negativnih pojava i guranjem problema „pod tepih“. Slični procesi preporučuju se i opozicionim strankama, jer samo tako mogu konsolidirati stanje u svojim redovima i adekvatno se pripremiti za predstojeće izbore. Srbija se suočava sa novim unutrašnjim i vanjskim izazovima, koji traže inventivna i odgovarajuća rješenja.
Poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma o „ekonomskoj normalizaciji“ između Beograda i Prištine 4.septembra 2020.godine i uspostavljanja snažnijih veza između Srbije i SAD intenzivirane su aktivnosti na destabilizaciji Srbije. Okončanje dijaloga ne odgovara pojedinim političkim snagama, prije svega jednom dijelu unutrašnjeg faktora u Srbiji, koji u sprezi sa međunarodnim faktorom pokušava destabilizirati Srbiju.
Iako je Briselski sporazum između zvaničnog Beograda i Prištine potpisan 2013.godine, još uvijek nije u potpunosti realiziran uglavnom zbog opstrukcija kosovskih vlasti, da implementiraju briselski sporazum, posebno onaj dio koji se odnosi na nestale osobe (arhiva OVK/UÇK) te formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO).
Pitanje imovine predstavlja jedno od ključnih sporenja između zvaničnog Beograda i Prištine. Sporazum iz Washingtona predviđa rješavanje korištenja i upravljanja jezerom Gazivode/Liqeni i Ujmanit i zbog toga će biti izrađena studija izvodljivosti.
Spor postoji i kada je u pitanju i ostala imovina na Kosovu, a najčešće se spominje Rudarsko-metalurški i hemijski kombinat „Trepča“ i imovina u energetskom sektoru, čija se vrijednost procjenjuje na preko tri milijarde eura.
Zastoju u dijalogu između zvaničnog Beograda i Prištine doprinose stalne inicijative da se dijalog proširi sa novim učesnicima. Čak postoji inicijativa da se u dijalogu pokrene pitanje tzv. Preševske doline (opštine Preševo, Medveđa, Bujanovac), čiji bi predstavnici učestvovali u dijalogu. To podsjeća na situaciju na Konferenciji za bivšu Jugoslaviju u Ženevi gdje su politički predstavnici Sandžaka tražili da budu učesnici i to je bilo odbijeno.
Analitičari smatraju, da je potrebno nastaviti dijalog između zvaničnog Beograda i Prištine za pronalaženje kompromisnog rješenja bez uključivanja novih učesnika, a istovremeno raditi na realizaciji dosada potpisanih sporazuma, Briselskog i Washingtonskog.
Srbija se još uvijek nalazi pod snažnim pritiscima. Primjedbe najčešće dolaze od EU zbog procesa pridruživanja te zemlje članstvu u EU. Najčešće se naglašava neusklađenost vanjske politike Srbije, posebno poslije uvođenja sankcija EU prema Rusiji. Vanjska politika Srbije koja je pozicionirana u četverouglu EU - SAD – Kina - Rusija + Pokret Nesvrstanih nije prihvaćena od strane EU, koja traži od Srbije da slijedi odnosno podredi svoju vanjsku politiku i političke odluke, a još uvijek se ne zna kada će (i da li će uopšte) Srbija postati članica EU. Zapad još uvijek izražava sumnjičavost prema geopolitičkoj orijentaciji Srbije ali i još nekih drugih država regiona, za koje sumnja da mogu promijeniti geopolitičku orijentaciju. Zbog toga je važno u narednom periodu raditi na dodatnoj izgradnji i razvijanju povjerenja između Srbije i Zapada.
Na drugoj strani Njemačka vodi drugačiju i poprilično netransparentnu i solo vanjsku politiku u odnosu na EU prema Rusiji. Čak predsjednik Kršćansko-demokratske unije (CDU) i kandidat za budućeg saveznog kancelara Armin Laschet[2] smatra, da Njemačka treba da razvija odnose u više pravaca i pri tome podržava vanjsku politiku, koja razvija odnose u više pravaca i upozorava na opasnosti od ukidanja dijaloga sa Rusijom i Kinom. Laschet smatra, da je „Vanjska politika je uvijek bila sredstvo potrage za načinima saradnje sa zemljama koje imaju različite društvene modele. To se tiče Kine, Rusije i arapskih zemalja“.
Sporne privatizacije navedene su u rezolucijama Evropskog parlamenta (EP) o Srbiji, a posebno u rezoluciji[3] Evropskog parlamenta broj 2011/2886(RSP), koja je donesena na plenarnom zasjedanju EP u Strazburu 29.marta 2012.godine.
Dolaskom na vlast Vojislava Koštunice (DSS), Srbija se suočila sa ogromnim rastom kriminala i korupcije (24 sporne privatizacije, Izvještaj[4] Savjeta za borbu protiv korupcije i njene predsjednice Verice Barać) i neslobodnih medija.
EU je svoje zahtjeve za procesuiranjem odgovornih za počinjeni organizirani kriminal i korupciju u Srbiji pojačala posle otvaranja istrage u Austriji septembra 2011.godine zbog kupovine mobilnih operatera u regionu od strane austrijskog državnog Telekoma, od kojih se posebno ističe „Mobtel“ te zahtjeva iz rezolucije Evropskog parlamenta (EP) od 29.marta 2012.godine u kojoj se od Srbije traži, da izvrši reviziju spornih privatizacija. Posebno se naglašava kompanija „Mobtel“, koja je nasilno i bespravno oduzeta od BK Group Bogoljuba Karića i prodana kontroverznom austrijskom biznismenu Martinu Schlaffu, kasnije norveškom Telenoru za 1,513 milijardi EUR.
Tadašnji predsjednik Srbije i Demokratske stranke Boris Tadić (DS) nije adekvatno reagirao odnosno nije se obračunao sa svim ovim negativnim pojavama i 2012.godine je izgubio izbore, iako je većina medija bila pod kontrolom njegovih bliskih saradnika i direktno njemu naklonjena/podčinjena. Često se precjenjuje uloga uticaja medija na rezultat izbora. Mediji u Srbiji 2012.godine bili su pod kontrolom režima Borisa Tadića i tada je u neravnopravnoj utakmici pobijedio Tomislav Nikolić (SNS) i postao predsjednik Srbije. U demokratskim državama se na vlast dolazi izborima, a ne protestima ili bojkotom izbora.
Evropski parlament je zahtijevao od vlasti u Srbiji da sprovede temeljite istrage i reviziju spornih privatizacija u čak 24 preduzeća i sankcionira odgovorne. Istraga je sprovedena površno, a bilo je za očekivati da neko ozbiljan ko je istraživao 24 sporne privatizacije izađe sa jasnom analizom i da kaže šta je bila greška u procesu privatizacije. Simptomatično je, da nisu pronađeni elementi krivičnih djela u privatizacijama, a vjerovatno ih je bilo. Očigledno su određeni pojedinci pošteđeni i zaštićeni, jer se revizija spornih privatizacija očito radila selektivno. Osim nekoliko izrečenih rečenica u izvještaju, da je posao revizije gotov, taj posao je završen. Svi koji su učestvovali u reviziji privatizacija bili su dobro plaćeni, a građani Srbije nisu imali pravo da budu obavješteni kako je na primjeru 24 sporne privatizacije izgledao organizirani kriminal i korupcija za vrijeme režima Vojislava Koštunice i Borisa Tadića i šta je potrebno sve promijeniti da se to više ne ponovi.
U rezoluciji Evropskog parlamenta broj 2011/2886(RSP) od 29.marta 2012.godine. u paragrafu 18 Evropski parlament izražava zabrinutost zbog ponavljanja optužbi po članu 359 Krivičnog zakonika Srbije, koji se odnosi na zloupotrebu službenog položaja u privatnim kompanijama na osnovu kojeg su neopravdano zamrznuta sredstva brojnim kompanijama i pojedincima. EP naglašava, da su takve optužbe potkopale povjerenje u vladavinu prava u državi. Zbog toga je Evropski parlament u rezoluciji pozvao tadašnje vlasti u Srbiji, da ubrzano nastave reviziju krivičnog zakonika i tako obezbjede njegovu usklađenost sa evropskim standardima, da odmah prestanu sa podizanjem optužnica prema propisima o zloupotrebi službenog položaja u privatnim kompanijama i u kompanijama u većinskom privatnom vlasništvu i obustave postojeće krivične postupke. Također, Evropski parlament naglašava, da bi optuženi po članu 359 kod kojih postoji sumnja, da je trajanje njihovog pritvora ili zamrzavanja imovine nesrazmjeran očitanom krivičnom djelu, imaju pravo da se prema njima odmah obustave postupci i izvrši povrat privatne imovine i obezbjedi poštena naknada štete.
Najilustrativniji slučajevi su kompanije „Mobtel“, „BK Televizija“ i „Astra banka“, jer je nasilnim upadom specijalnih jedinica MUP-a Srbije sa fantovkama na glavi pod blagoslovom tadašnjeg premijera Vojislava Koštunica oduzeta sva oprema, skidani kablovi, likvidirana kompanija, likvidirana banka. Šteta koja je pričinjena Bogoljubu Kariću je ogromna i prema nekim nezavisnim procjenama iznosi 3,3 milijarde eura. Rezolucije EP se moraju poštovati i izvršavati. Također kompanija „C market“ je protuzakonito oduzeta od pojedinih centara moći u to vrijeme koje je predvodio premijer Srbije Vojislav Koštunica sa vlasnikom kompanije „Delta“ Miroslavom Miškovićem, rezultirala je progonom i potjernicom protiv Slobodana Radulovića, vlasnika najvećeg trgovačkog lanca u Jugoslaviji „C market“ i na kraju njegovom smrću, koja se povezuje kao posljedica navedenih dešavanja. Takvi slučajevi moraju dobiti sudski epilog odnosno potrebno je utvrditi odgovornost pojedinaca, koji su učestvovali u tim protuzakonitim radnjama. Tako nalaže i rezolucija Evropskog parlamenta, potrebno je da dođe do obeštećenja odnosno moralne i materijalne satisfakcije i da se ne čekaju odluke evropskih sudova. Da se odredi obeštećenje i da državni organi moraju riješiti navedeno pitanje kako bi se izbjegli sudski sporovi pred evropskim sudovima vodeći se činjenicom da je privatna svojina neprikosnovena. Time bi se dodatno ojačala pravna sigurnost, zaštita investicija i povjerenje investitora.
Restitucija imovine, koja je oduzeta vlasnicima poslije Drugog svjetskog rata je uglavnom završena, dok se ovo pitanje još uvijek ne rješava, a ljudska prava i privatna svojina su temelji na kojima počiva pravni red EU. Zbog nasilnog oduzimanja privatne imovine Bogoljubu Kariću, on je postao usporediv kao srpski slučaj Mikhaila Khodorkovskog, a Vojislav Koštunica i Boris Tadić još uvijek nisu odgovarali pred pravosudnim organima. U periodu vladavine dvojca Koštunica-Tadić protiv vlasnika kapitala podignuto je više od 6.300 krivičnih prijava za navodnu zloupotrebu položaja po članu 359 Krivičnog zakonika Srbije, zloupotreba službenog položaja u privatnim kompanijama. To je naslijeđe starog komunističkog zakona kojeg je Koštuničin režim očito zloupotrebljavao za „discipliniranje“ privatnih biznismena. Kasnije je nova vlast u Srbiji pod vodstvom Srpske napredne stranke (SNS) ukinula član 359 tog zakonika kao što su ga još prije ukinule sve države nastale na području bivše SFRJ, jer je član zloupotrebljavan za „reketiranje“ vlasnika kapitala tj. privatnih kompanija.
Ljubljana/Brisel/Washington/Beograd, 27.maj 2021
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] Izvor: Handelsblatt https://www.handelsblatt.com/politik/deutschland/interview-armin-laschet-wir-brauchen-einen-hoeheren-co2-preis/27153014.html
[3] Izvor: European Parliament https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/B-7-2012-0188_EN.html
[4] Izvor: Savet za borbu protiv korupcije http://www.antikorupcija-savet.gov.rs/izvestaji/cid1028-1309/izvestaj-o-mobtelu
