SIRIJA:
IZMEĐU UGNJETAVANJA I SLOBODE
Sirija, koja ima površinu 185,180 km² i 17.585.540 stanovnika (podaci iz 2002.godine), je kao šesta bliskoistočna država doživjela početak ustanka protiv drugog najvećeg tiranina na Bliskom istoku (poslije iračkog Sadama Huseina) Bashara Al-Assada. Ustanak je počeo slučajno 18. marta/ožujka 2011.godine u gradu Daraa na jugu države, u neposrednoj blizini jordanske granice, kada je tajna policija uhapsila nekoliko desetina djece, životne dobi od 13 do 14 godina, koja su pjevala ustaničke pjesme egipatskih demonstranata. Roditelji uhapšene djece došli pred policijsku stanicu sa zahtjevom da oslobode njihovu djecu. Poslije su se demonstracije proširile na cijeli grad. Sigurnosni organi su počeli pucati na demonstrante kada su zapalili sjedište vladajuće stranke i srušili spomenik Hafeza Al-Assada, dva omražena simbola totalitarnog režima. Isto tako su u Iraku prije osam godina, kada su na isti dan Amerikanci ušli u Bagdad i nekoliko nedjelja kasnije, srušili su spomenik Sadama Huseina centru grada.
Demonstracije su se iz Daraa proširile i na glavni grad Damask. Za razliku od ostalih arapskih ustanaka, aktivisti Facebooka i Twittera nisu uspjeli okupiti dovoljan broj demonstranata na ulicama sirijskih gradova. Demonstracije se nastavljaju u ograničenom broju i sigurnosne snage interveniraju i krvavo se obračunavaju sa demonstrantima. Ključno pitanje je: zašto mladi aktivisti i opozicija nisu mogli okupiti većeg broja građana na tim protestima?
Prema našem mišljenju postoje tri faktora, koja daju djelomičan odgovor. To su ugnjetavanje i strah, utilitarnost i koristoljubivost te međunarodne okolnosti.
UGNJETAVANJE I STRAH
Ugnjetavanje i strah sa upotrebom represije je način vladanja autoritarnih tiranijskih režima u arapskom svijetu, sirijski je jedan od najautoritativnijih režima na svijetu. To je režim, koji je mješavina režima, koje poznajemo u sjevernoj Koreji i u Iranu. Vladajuća stranka Baath je slično kao u sjevernoj Koreji ukorijenjena u svakom segmentu društva. Šijitska alawitska manjina, iz koje dolazi dinastija Al-Assad, već 40 godina zauzima najvažnije položaje u stranci i državi u kojoj vanredno stanje traje čak od 1963.godine.
Sigurnosne službe su „kičma" režima, dok stranačka milicija, policija i vojska imaju izvršnu ulogu. Prema nekim podacima postotak zaposlenih u sirijskim sigurnosnim službama prema broju stanovnika najveći je na svijetu, na jednog pripadnika sigurnosnih službi dolazi 158 stanovnika. U taj broj nisu uračunati razni stranački saradnici, koji moraju s obzirom na svoje zaposlenje (zdravstvo, univerziteti, industrija, itd.) redovno pratiti i špijunirati svoje kolege i susjede na ukaz nadređenih. Sva događanja zapisuju u tjedne izvještaje, koje moraju redovno dostavljati nadređenima.
Režim se u osamdesetim godinama tenkovima i raketama obračunao sa protivnicima. Poznat je napad na grad Hama 1982.godine, koji je bio centar sunitskog Muslimanskog bratstva u kojem je ubijeno 38000 stanovnika (Robert Fisk - The Independent) i napad na pustinjski zatvor Tadmur (Palmyra) 1980.godine, u kojem je ubijeno 2000 zatvorenika, jednak broj ljudi bio je ubijen u napadu u najvećem sirijskom gradu Aleppo. U knjizi Human Rights Watcha (HRW) pod naslovom »Raskrinkali Siriju« taj period u Siriji nazivaju periodom velikog ugnjetavanja, ali u današnjem svijetu moderne komunikacije nije više moguće prikriti jedan takav masakr.
Režim se zadovoljavao politikom batine i mrkve. Policija je uhapsila simbole i vođe političkih pokreta i nevladinih organizacija, zatvorila je internet forume, zabranila putovanja aktivistima u inostranstvo, upotrijebila je i druge metode pritiska i zastrašivanja.
UTILITARNI I KORISTOLJUBNI FAKTOR
Utilitarni i koristoljubni faktor je druga najveća prepreka pored ugnjetavanja i straha.
Postoje tri grupe koristoljubivih pojedinaca. Prva grupa su moćni i utjecajni ljudi u stranci i vojsci, koji su svoju sudbinu vezali sa sudbinom dinastije Al-Assad. Druga grupa je privredna mafija, koja je povezana sa rođacima predsjednika i sa prvom grupom. Nadziru veća državna i privatna preduzeća na području telekomunikacija, trgovine i energetike. U treću grupu spadaju pripadnici nekih drugih manjina kao što je kršćanska zajednica, koju neprestano plaše dolaskom islamskih ekstremista na vlast u slučaju pada sadašnjeg režima.
MEĐUNARODNE OKOLNOSTI
Međunarodne okolnosti su treći najveći faktor, koji održava režim u životu. Postavlja se pitanje kako režim može postati tako značajan regionalni faktor, da američki i zapadni diplomati tako često posjećuju Damask i tamo traže savjete? Amerikanci i Zapad dobro znaju, da režim podržava i nudi utočište ekstremnim organizacijama kao što su Hamas i Hezbolah, da je saveznik Irana, koji neprestano prkosi međunarodnoj zajednici, da je optužen za destabilizaciju Libana, od 2003.godine je otvorio svoje „hermetičke" granice sa Irakom i olakšao tranzit terorista i ekstremista u Irak, da izvode smrtonosne samoubilačke akcije na koalicijske snage i iračke civile, dok je njegova granica sa Izraelom na okupiranoj Golanskoj visoravni jedna od najmirnijih granica na svijetu. Zanimljivo je, da je upravo Sirija jedina država u izraelskom susjedstvu, koja je s njim u ratnom stanju sve od 1948.godine. Sirija razvija nuklearni program, kojeg je Izrael bombardirao i uništio 2007.godine, mogli bi navesti još niz kontradiktornosti, koje su u suprotnosti sa međunarodnim pravom.
Odgovor na pitanje o značajnoj ulozi Sirije u regiji je, da je režim izigrao i obmanuo međunarodnu zajednicu. U vrijeme rata protiv terorizma 2001.godine režim je odigrao dvojnu ulogu i pribavio obavještajne podatke o terorističkim grupama i pojedincima na Bliskom istoku. SAD su bile vrlo zahvalne sirijskim vlastima sve do dolaska Amerikanaca u Irak 2003.godine, kada se pojavio strah, da je Damask poslije Bagdada slijedeća destinacija američke politike uvođenja demokracije silom na Bliskom istoku. Režim je imao glavnu ulogu u izvozu terorista u Irak.
Politika Sirije do Libana, koji je dugo godina bio pod sirijskim dominacijom bila je katastrofalna. Sirija je bila aktivni akter u libanskom građanskom ratu 1975-1990. Drsko uplitanje u libanska unutarnja pitanja bilo je u slučaju ustrajavanja predsjednika Bashara Al-Assada u produženju mandata predsjedniku republike Liban Emilu Lahudu 2004.godine usprkos protivljenju svih libanskih stranaka.
Vrhunac miješanja u unutarnja pitanja bila je sirijska uloga u atentatu na libanskog premijera Rafika Haririja 14. februara 2005.godine, zbog kojeg je sirijska obavještajna služba optužena pred međunarodnim istražiteljima. Uslijedila je rezolucija UN-a broj 1559, koja je naložila Siriji, da povuče svoje jedinice, koje su u Libanu još od 1975.godine. Sirija je tek tada doživjela izolaciju od SAD-a, koja je povukla svog ambasadora. Slično su učinile i druge zapadne države i države arapskog svijeta.
Sirijska izolacija nije trajala dugo. Početkom 2007.godine u regiji su se pojavile nove činjenice, koje su bile u korist Siriji: neuspjeh izraelskog napada na libanski Hezbolah 2006.godine, Irak pred građanskim ratom između šijita i sunita 2007.godine i neposredan neuspjeh američkih nastojanja za uvođenjem demokracije u Iraku te neuspjeh izraelske vojne akcije protiv Hamasu u Gazi 2009.godine.
Sirijski režim postao je regionalni pobjednik početkom 2010.godine. Turska je odigrala značajnu ulogu za povratak Sirije na međunarodnu scenu i prihvatila je posredničku ulogu Turske za nastavak posrednih sirijsko-izraelskih mirovnih pregovora. SAD su ponovno imenovale svog novog ambasadora u Damsku.
Sada kada se odvija krvavi obračun režima sa vlastitim narodom ne postoji nikakav interes zapada, da bi pomogao sirijskom narodu. Tu je sigurnost Izraela ključnog značaja za tolerantnost zapada prema sirijskom režimu - poslije pada egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka je, naime, otvoreno pitanje izraelsko-egipatske granice i mirovni sporazum Egipta sa Izraelom. U Jordanu se odvijaju demonstracije islamista, koji ugrožavaju stabilnu kraljevinu, koja ima mirovni sporazum sa Izraelom od 1994.godine. Hamas neprestano gađa Izrael. Edina mirna granica Izraela je upravo sa Sirijom zbog toga Zapad neće da se miješa u „unutarnja" sirijska pitanja. Vrijeme je osjetljivo, možda i zbog neuspjeha operacije Zapada u Libiji (Odisejeva zora) što je još dodatni razlog da se zapadne snage drže po strani kada je u pitanju Sirija.
OPOZICIJSKE STRANKE U SIRIJI
Politički zemljovid Sirije je sastavljen iz više političkih stranaka. Dio opozicije djeluje u okviru režimskog nacionalnog progresivnog fronta (NPF), dok ostale opozicijske stranke trpe brojna režimska ograničenja i represiju. Neke djeluju iz inostranstva.
Među najznačajnije opozicijske političke stranke u Siriji spadaju:
1. Komunistička partija, koja je osnovana 1924.godine. Njen vođa je 80-godišnji Riyadh Al-Turk, koji je više vremena proveo u zatvoru nego na slobodi. Neki ga zbog toga zovu sirijski Nelson Mandela.
2. Pokret Muslimanskih bratstava je osnovan 1942.godine i proizlazi iz Muslimanskog bratstva Egipta, koje je bilo osnovano 1928.godine. Do 1962.godine su sudjelovali u više vlada. Nekadašnji predsjednik Hafez Al-Assad je zabranio njihovo djelovanje 1980.godine. Poslije izraelske akciji u Gazi 2009.godine pokret je opozvao svoje suprotstavljanje režimu i od tada je u pasivnoj opoziciji
3. Fronta nacionalnog spasa osnovana je u Briselu 2006.godine u prisutnosti bivšeg potpredsjednika Abdula Halima Khaddama, koji je 2005.godine podnio ostavku i emigrirao u Pariz. Na briselskom sastanku fronta bili su prisutne i vođe pokreta Muslimanskih bratstava i još neke ljevičarske i liberalne skupine.
4. Pokret pravednosti i izgradnje osnovan je 2006.godine u Londonu. Analitičari su mišljenja, da je pokret jedino prihvatljiv za sve sirijske etničke i religijske skupine. Pokret zahtjeva miran prijenos oblasti, pripremu demokratskih izbora te vraćanje svih izgnanih i amnestiju za političke zatvorenike.
5. ISLAH - reformistička stranka osnovana je u SAD po 11. septembru 2001.godine. Njen vođa je kontroverzni Farid Ghadry, koji ima dvojno sirijsko-američko državljanstvo. Stranka ima tijesne kontakte sa američkim neokonzervativcima i jevrejskim lobijem. Zahtjeva strmoglavljene režima uz pomoć SAD po iračkom modelu.
6. Arapski socijalistički pokret osnovan je 1954.godine. Danas je podijeljen na dva dijela. Dio je pod vodstvom Abdel Ghani Ayyasha, koji sudjeluje sa vladom.
7. Arapska socijalistička unija
8. Revolucionarna radnička stranka
9. Komunistička radnička stranka
10. Stranka modernizacije i demokracije je liberalna stranka sirijskih Kurda, koja je osnovana 1996.godine,
11. Kurdska demokratska stranka osnovana je 1970.godine.
Režimska progresivna nacionalna fronta (FNP) bila je osnovana 7. marta 1972.godine od strane vladajuće stranke Baath i još šest satelitskih stranaka. Njihova uloga je potvrditi politiku režima. U osnivačkom aktu FNP-ja je jasno zapisano, da stranka Baath vodi državu i društvo.
Stranke, koje sastavljaju FNP su:
1. Arapska socijalistička Baath stranka osnovana 7. aprila 1947;
2. Otpadnička frakcija komunističke partije Sirije;
3. Arapska socijalistička unija (Naseristi) osnovana 1964;
4. Arapski socijalistički pokret osnovan 1961;
5. Arapska socijalistička stranka;
6. Demokratska socijalistička stranka unionista;
7. Arapski demokratski savez.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da međunarodna zajednica mora reagirati u primjeru Sirije tako, da izvrši pritisak na režim, da se započne reformirati iznutra. UN u tome može odigrati značajnu ulogu posebno u uspostavljanju dijaloga između režima i opozicije.
Međunarodna zajednica mora izbjegavati greške u budućnosti. Vjerojatno je se nečega naučila u slučaju Iraka, Tunisa i Libije, gdje je došlo do naglog pada režima i poteškoća prilikom popunjavanja političkog vakuuma. Svim državama Bliskog istoka, koje su u promjenama potreban je odgovarajuće prijelazni period za pripremu i prijenos vlasti na demokratski izabrane predstavnike. Sirijcima i ostalim narodima bliskog istoka nedostaje iskustava u ukidanju jednostranačkih režima, kriznog upravljanja te eliminaciji recidiva mračne prošlosti.
Ljubljana, 11. april/travanj 2011
