Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane analizira najnovije događaje u vezi Sirije u svjetlu uspostavljanja “Novog svjetskog poretka”. Iz opširne analize izdvajamo najznačajnije i najzanimljivije dijelove:
Brzi pad režima Sadama Huseina u Bagdadu promijenio je već poznate jednačine na Bliskom istoku i uošte u međunarodnoj politici. Devetog aprila ove godine bio je historijski dan za Bliski istok i regiju, koju su obilježili ratovi, nasilje, terorizam, tiranija itd. odnosno sve ono što ne pripada savremenom čovjeku. Istovremeno, na taj dan u Berlinu, Parizu, Damasku, Kairu, demonstranti su palili američke zastave dok su »oslobođeni Iračani« ljubili američke zastave.
Desetog aprila ove godine bivši protivnici rata Francuska, Njemačka i Rusija (ruski dnevnik »Izvestia« o njima je pisao kao o poraženima) sastali su se u Sankt Petersbourgu i počeli mijenjati svoj politički kurs te se istovremeno zaboravili na riječi izrečene na poslednjim sjednicama Savjeta bezbjednosti prije nekoliko sedmica. Svi redom čestitali su iračkom narodu, poželjeli su mu mir i izrazili spremnost za otpisivanje iračkog duga - taj novac iračkim režim upotrijebio je za izgradnju palata za sebe i mučionica za irački narod. Dan oslobođenja Bagdada sasvim sigurno biće graničnik među stoljećima jer je Bagdad iz srednjovječne tame ušao u novo stoljeće.
Rušenje režima Sadama Huseina predstavlja i rušenje Organizacije ujedinjenih nacija i njenog Savjeta bezbjednosti, koji je bio taoc između privrednih interesa Rusije, Francuske i Kine i nekih diktatorskih država – nestalnih članica, koje su se bojale da i njih ne zadesi slična sudbina, izjavio je Richard Pearle iz Savjeta za odbrambene politike pri američkom Pentagonu.
Prve reakcije dolaze iz Rusije sa susreta trojice predsjednika: Putina, Chiraca i Schroedera na tribini »Mir i međunarodno pravo«. Ruski predsjednik izjavio je: »da se svijet mijenja i da se sistem međunarodnog prava mora mijenjati kako bi se prilagodio današnjem vremenu.« Reakcije arapskih režima na promjene u Bagdadu bile su vrlo oprezne jer promjene u Bagdadu za njih znače promjene u cijeloj regiji. Neke države vrlo ozbiljno uzimaju te promjene među kojima je i Saudijska Arabija, koja je već najavila rekonstrukciju vlade te oformila stručne komisije za proučavanje i izvođenje hitnih promjena u društvu, privredi i obrazovnom sistemu. Put do tih promjena u Saudijskoj Arabiji biće težak i spor sa neizvjesnim rezultatom, jer je dinastija Al-Saud kao sistem tijesno povezana sa događanjima u saudijskom društvu – rigidan obrazovni sistem, ograničena prava žena (npr. zabrana upravljanja putničkim automobilom, žene nemaju pravo na ličnu kartu), nereformirane i više nego konzervativne vjerske vođe.
Promjene će zahvatiti i Iran. Dvije stotine iranskih vjerskih vođa (među njima je i ultrakonzervativni bivši predsjednik Rafsanjani) i uglednih intelektualaca je u otvorenom pismu zahtjevalo od predsjednika Khatamija, da ubrza započete reforme. Konzevativci su svjesni, da ukoliko predsjednik Khatami ne reformira države sasvim sigurno će to učiniti Amerikanci ali će tada cijena biti previsoka sa mogućnošću da dođe i do samog pada islamskog režima. Strahovi Irana su suvišni jer Iran nije dio Bliskoistočne regije u kojoj će se odvijajati reforme. Iran pripada području Afganistana, Pakistana i centralne Azije i u tom kontekstu biće i tretiran. Dokazi za to, da Iran nije dio Bliskog istoka je u tome, da Iran nikada nije ugrožavao bezbjednost u Perzijskom zalivu izuzev manjih incidenata u vrijeme iračko-iranskog rata.
Sirija kao država u kojoj je na vlasti lijevo krilo Baath stranke u vrlo delikatnom i osjetljivom je položaju. U Damasku je na vlasti mladi, prozapadni londonski oftalmolog Bashar Al-Asad, koji je naslijedio zastarjelu političku strukturu i pojedince koji su okruživali i služili njegovom ocu pokojnom predsjedniku Hafezu Al-Asadu – to su između ostalih: sadašnji potpredsjednik države Abdulhalim Khadam, ministar vanjskih poslova Faruk Al-Sharaa, ministar odbrane Mustafa Telas itd. i cjelokupni stranački aparat – oni su ostaci »Hladnog rata«, kada je Sirija bila eksponent Sovjetskog saveza na Bliskom istoku. Svaki pokušaj predsjednika Al-Asada osuđen je na nesupjeh ukoliko ne dođe do korjenitih i radikalnih reformi.
U Damasku se nalaze sjedišta najradikalnijih organizacija: Hamas, Jihad, Hezbollah, Narodni Front za oslobođenje Palestine. Poslije pada Sadama Huseina u Damasku je utočište našlo na desetine vodećih ljudi bivšeg iračkog režima i desetine naučnika iz nuklearnog, hemijskog i biološkog programa. Među njima je i Izet Al-Douri, drugi čovjek bivšeg iračkog režima. Prisutnost ostataka iračkog režima u Siriji predstavlja potencijalnu opasnost za novu vlast u Iraku. Tome treba još dodati premještanje iračkog hemijskog oružja u Siriju početkom mjeseca marta 2003. godine - tako je dodatno povećana već postojeća napetost.
Sirijski režim (zlo)upotrebljava svoju vojnu prisutnost u Libanu, prisutnost navedenih organizacija u Damasku, da bi sirijski narod usmjerio ka vanjskopolitičkom neprijatelju kako bi zaboravio na unutrašnje probleme u državi, koja ima 17 miliona stanovnika – od toga 10% stanovništva su Kurdi i Armeni (njih 500.000 je bez statusa sirijskog državljanina). Politički sistem sličan je bivšem iračkom režimu, jednostranački sistem (Baath), stalno vanredno stanje i namjera vojske, da na svaki način dođe do oružja za masovno uništavanje.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES, sirijsko vodstvo posebno predsjednik Al-Asad mora poduzeti hitne zahvate u državnu infrastrukturu. Sirija mora definirati svoja stajališta prema budućoj vladi u Bagdadu i sarađivati sa Irakom na temelju dobrosusjedskih odnosa i poštivanja teritorjalne cjelovitosti i jedinstva iračke države. Zbog toga je potrebno uskratiti gostoprimstvo članovima nekadašnjeg iraškog režima i uspostaviti saradnju sa novom vladom u Bagdadu i Koalicijskim snagama. To je značajan iskorak i jasan znak, da Sirija želi mir sa Irakom te da ne želi imati na svojoj istočnoj granici susjeda u građanskom ratu. Drugi uslov je, da zaustavi djelovanje radikalnih islamskih organizacija iz Damaska – to je prvi korak na mirovnom putu sa Izraelom. Treći uslov je, da smanji miješanje i upletavanje u unutrašnja pitanja Libana, tako da Sirija postane kohezioni faktor između različitih etničkih i religijskih grupa u Libanu te da se potpuno povuku sirijske jedinice iz Libana.
Sirija je sastavni dio američkog plana »Partnerstvo za Bliski istok« u kojeg spadaju: Irak, Sirija, Liban, Jordan, Izrael i palestinske autonomna područja. U tim državama prisutni su elementi demokratije dok je u nekim državama demokratija već na putu kao u Iraku i među Palestincima. Sadašnja Sirija ne uklapa se u gore navedena nastojanja i planove. Sirija na unutrašnjem planu mora ukinuti jednostranački sistem i okončati vanredno stanje u državi te legalizirati opozicione stranke. Sirija mora poštovati ljudska prava u što spada revidiranje Zakona o državljanstvu kako bi državljanstvo podijelila svojim pola miliona građana, prije svega kurdske i armenske narodnosti. Revidiran zakon o državljanstvu treba omogućiti pravo 400.000 Palestinaca na slobodno dobijanje statusa sirijskog državljanina.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES, ukoliko Sirija pozitivno odgovor na navedene zahtjeve biće nagrađena od SAD i nove iračke vlade učešćem u obnovi Iraka kao podizvođač dok bi u surotnom slučaju bila kažnjena. SAD su takve nagrade već obećale Turskoj, Egiptu i Jordanu. Te države su posredno sudjelovale u Koaliciji i u prednosti su zbog toga jer cijena njihove radne snage ne prelazi 300 EU te zbog blizine - graniče sa Irakom. Velika Britanija, Poljska, Bugarska i Rumunija biće tretirane kao dio Koalicije i time će dobiti status izvođača poslova u Iraku.
