Ambasador dr. Jožef Kunič
Predsjednik Slovenskog društva za međunarodne odnose (SDMO)
i član Međunarodnog instituta IFIMES
Balkan, posebno dio, kojeg u poslednje vrijeme nazivamo zapadni Balkan, koji je poslednjih šest stoljeća, otkako je vojska velikog sultana Murata I 1389. godine pobijedila srpsku vojsku na Kosovom polju, područje međusobnih sporova, obračunavanja i ratova, koji su imali širi globalni učinak. Prvi svjetski rat započeo je na tom području, značajne bitke tamo su se odvijale tokom II svjetskog rata i u poslednjoj deceniji prošlog stoljeća upravo tamo bili su poslednji krvavi ratni sukobi na tlu Evrope.
Nažalost ratovi, koje su vodile tadašnje velesile ili regionalne sile uvijek ponovno potpaljuju stare zamjerke, otvorene rane ne zarastaju tako brzo te tako podstiču neprijateljstva jedne skupine ljudi prema drugoj. Pretežno se to odnosilo na međuetničke ili međureligiozne napetosti. Napetosti, koje su rezultat krajne krutih obračunavanja u svakom ratnom periodu ne smijemo nikako potcjenjivati.
Međusobnih ubijanja u mnogim slučajevima okrutnih grozodjelstava na području zapadnog Balkana nije bilo unutar etničkih ili religioznih skupina. Unutar tih skupina međusobno povjerenje nikada se u cijelosti nije porušilo. Etnička ili religijska veza postala je mnogo snažnija, stabilnija i pouzdanija od bilo kakve druge veze npr.pripadnosti regiji, državi ili političkom opredjeljenju.
Smatralo se, da će se uvođenjem demokracije vrijednosni sistem promijeniti, da će se, da tako kažemo »evropeizirati«. Promjene vrijednosti, smirivanje međusobnih strasti i zaboravljanje grozodjelstava je spor proces, proces koji ni slučajno ne može biti »ometen« sa nekim novim ratom, sa nekom novom ekstremističkom političkom avanturom. Tada bi ponovno bili na početku, možda čak i lošijem, nego što smo bili na kraju jedne od prethodnih avantura. Poslije II svjetskog rata rane su bile duboke. U devedesetim godinama prošlog stoljeća otvorile su se i još dodatno urezale.
Uvjeti za međunarodni kriminal veoma su povoljni. Raširena je trgovina sa bijelim robljem, sa drogama, ukradenim automobilima, nelegalna trgovina sa visokotarifnim robama (alkohol, cigarete). Uvjeti za druge nelegalne djelatnosti su dobre. Niko ne bi trebao biti iznenađen ako bi međunarodne terorističke organizacije našle utočište u tom dijelu svijeta.
Očito je, da je prilikom raspada Jugoslavije međunarodna zajednica bila iznenađena jer nije imala izrađene strategije. SAD su podržavale jedinstvenu Jugoslaviju, a neke države iz EU, prije svega Njemačka, podržavale su priznavanje novih samostalnih država Slovenije i Hrvatske, što je u trenutku priznanja već bila gotova činjenica. Francuska se solidizirala sa Njemačkom iako očito ne previše zadovoljna. Poslije te početne neusklađenosti i perioda iskanja strategije međunarodne zajednice u okviru EU, SAD i Ruske federacije, koji su se kasnije snažno aktivirali u smjeru smirivanja situacije, prestanka ratova i uspostavljanja mira. Ali stabilan i trajan mir ni izdaleka nisu postignuti. Zapadni Balkan u svakom trenutku može postati poprište novih sukoba. Veliku grešku bi napravili, ako bi mislili, da do ponovnih oružanih sukoba može doći samo na Kosovu. U svakom trenutku se to može desiti u Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Nije potreban poseban napor da bi došlo do konflikta. Najvjerovatnije bi bio već dovoljan prestanak prisutnosti mirovnih snaga. Ponovni konflikti oslabili bi cijelu Evropu.
Posljedica takvog stanja gdje nema rata niti stabilnog i trajnog mira je dobivanje na značaju nacionalističko usmjerenih stranaka odnosno skupina. Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma na izborima pobijedile su u tadašnjoj SR Jugoslaviji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nacionalno orijentirane stranke. Poznati hrvatski analitičar utvrđuje: »Zapadni Balkan je 2000. godine zahvatio val demokratizacije, pali su režimi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Danas je to područje obuhvatio reverzibilan val«.
U BiH su ponovno na vlasti nacionalne stranke, reformski rezultati demokratske koalicije su skoro nevidljivi. U Hrvatskoj je ubjedljivu većinu dobio predizborni savez Tuđmanovih nacionalista i postfašističke Hrvatske stranke prava (HSP) ali zbog međunarodnog pritiska vođa Tuđmanista Sanader koalicije nije sastavio sa postfašistima nego je uspostavio manjinsku vladu u kojoj ne sudjeluje niti jedna demokratska stranka u parlamentu. U Srbiji su radikali najvažnija politička frakcija. Za poslanike u parlamentu Srbije bila su izabrana dva haška optuženika, Milošević i Šešelj. Već sama ta činjenica dovoljno govori. Poznati kosovski ideolog je naglasio: »Nacionalni ciljevi ostali su neriješeni, narod želi rješenja«. Na Kosovu Albanci isključivo biraju Albance, Srbi isključivo Srbe. Kompromisa pri tome nema. Slično je i u BiH. Jednako je u Makedoniji. Nacionalizam na cijelom području zapadnog Balkana tinja. Požara nema ali dim se vije iznad mnogih gradova.
Svijet svakako treba snažnu Evropsku uniju. U Evropskoj uniji su se u poslednjoj godini pokazale pukotine, koje su prije toga bile skoro neprepoznatljive. Iračka kriza pokazala je raskol između većih potpornika uloge Ujedinjenih naroda i onih, koji su za to bili u manjoj mjeri. Posebnu ulogu odigrala je tzv. »nova Evropa«. Nove pukotine i novi problemi pokazali su se prilikom donošenja novog ustava.Došlo je, citiram jednog od stručnjaka, do »krize povjerenja, krize vođenja i krize u pogledu budućnosti evropskog duha«. Govori se o Evropi sa dvije brzine i šta god to značilo svakako snažno odstupa od prvobitne ideje Evrope saradnje, povjerenja, međusobnog popuštanja, usklađivanja i pomoći bez ikakvih raskola. Pored toga je EU pred širenjem sa deset novih članica, dvije države poslije njih već kucaju na vrata EU i mnoge druge. Program prema kojem bi 2010. godine EU postala prva ekonomska sila svijeta ostali su samo pusti snovi.
Niko ne želi, da nestabilni Balkan prouzrokuje slabljenje EU. EU već sama ima sa sobom dovoljno teškoća. Nema razloga za bojazan, da bi EU postala prejaka. Da bi sačuvali EU tako snažnom kao što je potrebna svijetu potreban nam je trajan mir i stabilan Balkan. Čekanje na neku novu Evropu bez granica je predugo. Takva Evropa je zapadnom Balkanu nažalost veoma udaljena. Na dugi rok možemo računati, da će rane ne samo zacijeliti nego konačno biti i zaboravljene a sigurnost nam je potrebna što prije, treba nam sada! Sigurnosti najvjerovatnije nema bez demokracije, demokracije nema ukoliko je etnička pripadnost važnija od programa kandidata, stranaka, političkih grupacija. Teško je predstavljati djelovanje demokracije bez etnički nezavisnog civilnog društva. Prava demokracija, nažalost, na velikom području zapadnog Balkana zasada nije moguća. Uvjeti za demokraciju nisu dati.
Politika malih koraka moguća je samo u uvjetima mira i trezvenog prosuđivanja. Zbog toga svakako treba održavati mir iako je usiljen, umjetan. Bez mirovnih snaga neravnoteža bi bila još veća, došlo bi do ozbiljnih problema. Značajan element strategije politike na zapadnom Balkanu je apsolutno ustrajavanje na već postignutom miru. Svako izbijanje nasilja i međusobnog obračunavanja mora u startu biti zatrto. Radi se dakle o politici međunarodne zajednice na zapadnom Balkanu, koja ima dvije suštinske komponente: Sigurnosnu-vojnu i političku.
Sigurnosna i vojna komponenta neka bude takva, da sprečava svaki konflikt, sprečava nelegalne aktivnosti i djeluje protiv svake vrste terorizma. Realizirao bi je NATO i snage EU. Prije svega je značajno, da ljudi dobiju osjećaj sigurnosti, da postanu svjesni stabilnosti sistema te da uspostave povjerenje u državu i njene institucije.
Politička komponenta, pri njenoj realizaciji morale bi pored međunarodne zajednice i EU posebnu ulogu odigrati na tom području susjedne zemlje, bila bi sastavljena iz tri osnovna elementa:
Međunarodna zajednica bi morala uvjeriti ljude, da su vrata u evroatlanske strukture otvorena. Potrebno bi bilo smanjiti osjećaj, da su države sa tog područja nekako isključene iz procesa u međunarodnoj zajednici što bi ljudima ulivalo nadu u bolji život;
Ekonomska situacija na zapadnom Balkanu prilično je slaba. Međunarodna zajednica posebno EU morala bi učiniti puno više, da bi se uslovi života poboljšali. Nezaposlenost i siromaštvo ne utječu pozitivno na sigurnost te omogućavaju postojanje mnogih nelegalnih djelatnosti;
Treba promijeniti strategiju uređivanja balkanskog pitanja. Dosadašnje teorije o utjecaju promjene granica u jednoj državi na neku drugu državu, bližu ili udaljeniju više puta su se pokazale kao potpuno neosnovane. Raspad Jugoslavije ni u čemu nije podstakao nikavih secesionističkih ideja i aktivnosti nigdje u svijetu. Uslovi u kojima živi zapadni Balkan su zbog istorijskih činjenica jako drugačiji od uslova u drugim državama gdje mnoga stoljeća nije došlo do velikih promjena državnih granica. Dosadašnja strategija, čija je suština bila po svaku cijenu sačuvati u socijalističkoj Jugoslaviji postavljene granice nije dala željenih rezultata. Ponegdje to nije toliko problematično ali ostaju tri ozbiljnija žarišta: Kosovo, Makedonija i BiH.
Bilo bi veoma pogrešno ako bi tražili zajedničko ili jednako rješenje za sva tri problema. Svako od navedenih potencijalnih žarišta ima svoju genezu nastanka i svoje specifičnosti. Svaki od navedena tri problema moramo rješavati na svoj način.
Prvo o strahu od »velike Albanije«. Albansko govoreći stanovnici žive u svojoj nacionalnoj državi Albaniji, u drugoj zasada ne-državi Kosovo i kao najvažnija etnija u Makedoniji te u Crnoj Gori, Grčkoj... Poređenje možda nije najbolje, ali njemačko govoreće stanovništvo živi u svojoj nacionalnoj državi Njemačkoj, drugi u državi Austriji, u Švajcarskoj i kot značajna manjina u južnom Tirolu... Na osnovu čega tvrdimo, da bi, ukoliko bi albansko govoreći stanovnici dobili državu Kosovo, naravno pod uslovom »Anschlussverbota«, zapadnom Balkanu zbog toga prijetila velika opasnost pri čemu u gore navedenim njemačko govorećim područjima te opasnosti očigledno nema? Uvjeren sam, da će se samostalno Kosovo bezuslovno odreći svakom združivanju sa Albanijom i svakom miješanju prema susjednim državama, prije svega u Makedoniji, tada takva država ni po čemu ne bi ugrožavala mira i stabilnosti na Balkanu.
Ako svijet i Evropa hoće stabilan mir moraju prestati podržavati agoniju prisilnog i neučinkovitog suživota. Strategija siljenja previše različitih etnija u jedan okvir mora se zamijeniti sa strategijom većeg uvažavanja principa samoodlučivanja. Dio Kosova mora pripasti Srbiji veći dio pa novonastaloj državi. Pri tome treba uvažavati činjenicu, da su se neki stanovnici srpske etnije nedavno odselili. Takozvana »Pariška formula«, koja je bila upotrijebljena poslije II. svjetskog raata između Italije i Jugoslavije bila bi – mutatis mutandis – lako aplicirana. Naravno, nešto albanske etnije bi ostalo u Srbiji a iskustva iz primjera Italija-Jugoslavija kažu, da to dovodi do stabilnog i trajnog mira. Došlo bi do pojave »ezula«, a mir i sigurnost su ciljevi, koji bi mu se u velikoj mjeri približili. Slično kao što je bila demarkacijska linija između Jugoslavije i Italije postavljena na osnovu podataka o stanovništvu prije preseljenja tokom rata, tako bi morali liniju »etničke ekvidistance« povući na osnovu stanja pred masovnim etničkim čišćenjem. Dodatno bi morali uvažavati kulturno istorijski vidik, što znači, da bi svi srpski manastiri i pravoslavne crkve ostali u potpunom vlasništvu Srbije sa potpuno zajamčenim slobodnim boravkom u njima i dostupom do njih. Za mnoge je zbog emocionalnog naboja samostalnost Kosova neprihvatljiva a racionalno razmišljanje kaže, da je samostalnost faktički vež »fait accomplis«.
Drugo žarište je Makedonija u kojoj žive dvije etnije, jako različite, koje se ne podnose. Konciliacija se čini zasada praktično nemoguća. Jedini smjer je neka vrsta federalnog uređenja. Naravno, obje strane će je teško prihvatiti: za jedne je je to previše a za druge premalo. I tu je potrebno pronaći sredinu između principa samoopredjeljenja i principa nepromjenljivosti granica odnosno ne uvođenja novih.
Treće žarište je Bosna i Hercegovina. Tu je najteže pronaći pravi srednji put između oba kontradiktorna principa samoodlučivanja i nepromjenljivosti odnosno ne uvođenja novih granica. Na području zapadnog Balkana, pogotovu na području BiH, nikako se ne smije istrajavati samo na jednom principu. Etnijama treba osluhniti i status prilagođavati željama i ne usmjeravati želje u skladu sa unaprijed nacrtanim statusom. Ako Srbi iz BiH žele biti više građani BiH nego Srbi neka to budu. Ako žele biti više Srbi nego građani BiH neka budu. Strah, da bi takva država zapadnog Balkana postala prejaka regionalna sila potpuno je neosnovan. Slično treba razmišljati i sa Hrvatima u BiH. Novim razgraničenjima, ukoliko bude do njih došlo će se bez većih teškoća prilagoditi Bošnjaci. Narodima treba osluhniti i polako, bez velikih i brzih promjena, prilagoditi stanje. Zasada bi svaka od tri etnije imala visoki stepen autonomije.
Mitovi, koji su imali odlučujuću ulogu u politici na Balkanu prestat će igrati ključnu ulogu ako politika međunarodne zajednice bude čvrsta, dobro osmišljena i istrajna. Strategija u skladu sa kojom bi unaprijed uspostavili mir i uredili ekonomske uslove te kvalitet osobnog života prije statusa bila bi pogrešna. Na osnovu istorijskih iskustava stanovnicima zapadnog Balkana status je izuzetno značajan i treba ga prioritetno urediti.
Iskustva, koja imaju drugi narodi na drugim područjima i sa drugačijim kulturnim tradicijama ne možemo preslikati na zapadni Balkan. Tu grešku su pravili imperiji u daljoj istoriji, socijalizam u nedavnoj prošlosti i sada to ponavlja međunarodna zajednica. Ukoliko hoćemo trajan i stabilan mir na tom području moramo uvažavati neke činjenice, koje bi negdje bile potpuno nevažne.
NAPOMENE
Davor Gjenero, nezavisni hrvatski analitičar, Delo, 4.2.2004.
Adem Demaçi, Ljubljansko predavanje, 5.11.2003.
Ludger Kühnhardt, Ljubljansko predavanje, 26.1.2004.
Legalizirana zabrana združivanja Njemačke i Austrije, Ustav Austrije, 4. član.
Boris Gombač, Slovenija, Italija od preziranja do priznanja, Debora 1996, str. 103.
