IFIMES – Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije iz Ljubljane povodom parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, koji će se održati 20.oktobra 2002 godine, sačinio je analizu iz koje izdvajamo najzanimljivije dijelove.
U Republici Crnoj Gori, živi oko 63% Crnogoraca, 17% Bošnjaka, 9% Srba, 7% Albanaca, 1% Hrvata. Religijska pripadnost: 72% pravoslavaca, 21% muslimana, 4% katolika. Napominjemo, da je poslednji zvanični popis stanovništva obavljen 1991. godine te da će dugo najavljivani popis stanovništa (najvjerovatnije 2003. godine) dati još pouzdanije podatke. U Crnoj Gori živi oko 662 hiljade stanovnika, od toga oko 450 hiljada sa pravom glasa na predstojećim izborima.
Parlamentarni izbori u Crnoj Gori odgovoriti će na nekoliko ključnih pitanja. Među njima je odgovor na pitanje, da li će Crna Gora nastaviti putem daljeg osamostaljivanja ili će se ponovo vratiti u okrilje SRJ odnosno nove državne zajednice Srbije i Crne Gore. Odgovor na to pitanje odrediti će dalji tok odvijanje događaja u toj republici.
Predizbornu kampanju karakteriše izuzetna polarizacija političkih blokova, prvog, koji je za samostalnu Crnu Goru (Đukanovićev DPS, SDP i Građanska partija) i drugog bloka, koji je za Crnu Goru u okviru zajedničke države sa Srbijom odnosno politički blok prosrpskih i projugoslovenskih stranaka predvođen Predragom Bulatovićem (Socijalistička narodna partija-SNP, Srpska narodna stranka-SNS, Narodna stranka-NS). Oba politička bloka predstavljena su kroz dvije vodeće koalicije: Đukanovićeva Demokratska lista za evropsku Crnu Goru i Bulatovićeva Koalicija zajedno za promjene. Jedna od karakteristika crnogorskih izbora je veliki broj predizbornih koalicija. Realnu snagu pojedinih stranaka u okviru koalicija teško je utvrditi što će imati za posljedicu, da će stranke pojedinačno sebi pripisivati puno veću snagu i značaj u odnosu na stvarnu. Zastupljenost žena na izbornim listama nedovoljna je, što upozorava na položaj žene u crnogorskom društvu.
U sadašnjoj političkoj polarizaciji ne treba zaboraviti ulogu Liberalnog saveza (sada bliži prosrpskim i projugoslovenskim strankama), koji je i najveći zagovornik samostalnosti Crne Gore i koji će vjerovatno osvojiti nekoliko poslaničkih mjesta, čiji glasovi mogu prevagnuti i odlučiti ko će u naredne četiri godine vladati Crnom Gorom. Dosadašnja vlast na čelu sa aktuelnim predsjednikom Milom Đukanovićem (kojem mandat ističe januara 2003) i njegovom Demokratskom partijom socijalista (DPS) nije pokazala posebne rezultate što jasno dokazuje ekonomska i politička situacija u kojoj se Crna Gora nalazi. Sadašnja vlast imala je tek nadpolovičnu većinu u parlamentu izgubivši je prije nekoliko mjeseci i time produbivši političku i ekonomsku krizu u zemlji. Zbog nestabilnosti u okruženju ali i u samoj Crnoj Gori vlast se uglavnom bavila političkim pitanjima, prije svega, da li ostati u jugoslovenskoj zajednici ili nastaviti procese osamostaljivanja Crne Gore. U takvoj konstalaciji odnosa Crna Gora faktički već funcionira samostalno te se samo formalno-pravno nalazi u okviru Savezne Republike Jugoslavije. Takav paralelizam onemogućava njeno normalno funkcionisanje. Međunarodna zajednica podržavala je projekat samostalne Crne Gore za vrijeme vlasti Slobodana Miloševića. Međutim, njegovim odlaskom sa političke scene i dolaskom na vlast Demokratske opozicije Srbije (DOS-a) taj projekat gubi na značaju te se privremeno zaustavlja. Vjerovatno će ponovo biti aktueliziran ukoliko DOS-ova vlada u Beogradu ne bude slijedila upute Zapada u provođenju reformi ali i pri donošenju drugih značajnih odluka. Đukanovićeva politička opcija otišla je nekoliko koraka dalje u procesu osamostaljivanja Crne Gore što joj otežava povratak na početno stanje. Upravo je beogradski dogovor djelimično olakšao poziciju Đukanoviću, jer se njime stvaranje zajedničke države Srbije i Crne Gore može fleksibilno i različito tumačiti u dnevnopolitičkom interesu. Beogradski sporazum različito interpretiraju dvije vodeće koalicije ali i drugi, kao što je Patriotska koalicija za Jugoslaviju, koju čine Narodna socijalistička stranka (NSS), Srpska radikalna stranka (SRS) i Jugoslovenska ljevica (JUL), kojoj se ne predviđa uspjeh na predstojećim izborima.
Poziciju sadašnjem crnogorskom predsjedniku pokušavaju dodatno otežati politički protivnici i pojedini predstavnici međunarodne zajednice potencirajući njegovu eventualnu odgovornost pred Haškim tribunalom, jer je za vrijeme napada na Dubrovnik i rata u Bosni i Hercegovini obavljao dužnost predsjednika Vlade Crne Gore. Tome treba dodati i njegovu navodnu uključenost u međunarodne krijumčarske lance, što je potvrdilo italijansko tužilaštvo, što negativno utječe na birače i podršku njegovom političkom bloku dovodeći u pitanje i sam ugled i simpatije koje (je) Crna Gora ima (la) u svijetu.
Crna Gora je multietnička i multireligijska država. Zbog toga je značajno učešće manjinskih naroda na predstojećim izborima. To se prije svega odnosi na dvije koalicije albanskih stranaka i dvije koalicije bošnjačkih stranaka. Po prvi put na izborima pojavljuje se i Građanska lista iz Tivata, koju čine tamošnji Hrvati. Srbi u Crnoj Gori imaju nekoliko svojih stranaka od kojih prednjače Srpska narodna stranka (SNS) i Srpska radikalna stranka (SRS). Neke od stranaka vezuje jaka nostalgija za prošlim vremenima među kojima se ističe Socijalistička partija Jugoslavije sa komunistima na čelu, koja je po mnogo čemu arhaična.
Pitanje manjinskih naroda moglo bi biti riješeno formiranjem Nacionalnih vijeća pojedinih naroda, koji bi prema posebnom izbornom zakonu birali svoje predstavnike u parlament Crne Gore. Nacionalna vijeća pomogla bi integraciju manjinskih naroda u crnogorsko društvo i obezbjedila ravnopravnost i ravnopravnu zastupljenost u organima odlučivanja što do sada nije bilo prisutno.
Analitičari IFIMES-a smatraju, da će predstojeći parlamentarni izbori u Crnoj Gori definitivno odgovoriti: hoće li Crna Gora ostati u zajedničkoj državi sa Srbijom ili će krenuti ubrzanim tempom definitivnog osamostaljivanja. Poželjno je, da nova vlast okupi širu koaliciju, koja će djelovati na okupljanju različitih političkih snaga na projektima od zajedničkog interesa za sve građane Crne Gore. Izrazita politička polariziranost pogubna je za državu poput Crne Gore. Nova vlast biće prinuđena ubrzano provoditi reforme ne samo u ekonomskoj sferi nego i političkoj sa naglaskom na afirmaciji manjinskih naroda umjesto dosadašnje marginalizacije. Potrebno je prioritetno razvijati i jačati međureligijske odnose u odnosu na međunacionalne.
Ipak, vlast će svoje djelovanje morati usmjeriti prije svega na razvojna pitanja, pitanja stabilnosti i efikasnih reformi, jer je pitanje samostalnosti izgubilo značaj koji je nekada imalo.
