Izvodi iz predavanja Bakhtyar-a Aljaf-a, direktora Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) održanog na Slovenskom društvu za međunarodne odnose (SDMO) u Ljubljani 5. maja 2004:
Poslije trinaest mjeseci od okupacije Iraka situacija u državi je teška. Irak je u fazi tranzicije iz totalitarnog u demokratski sistem. Stanje je još uvijek pod nadzorom sa tendencijom pogoršanja i izmicanja nadzoru, posebno pred 1. 7. 2004, koji je određen za datum predaje vlasti Iračanima.
Problemi u Iraku proizilaze iz same implementacije demokracije. Pogrešne su tvrdnje, da Irak i arapski svijet uopšte nisu spremni na promjene. Iskustva iračkoga Kurdistana uprkos nekim nedostacima potvrđuju, da su i u Iraku moguće promjene. Probleme u Iraku možemo podijeliti na pet segmenata:
PRVI SEGMENT
Zbrka u američkoj politici i neprestani sukobi u administraciji na relaciji Pentagon, koji je pod nadzorom neokonzervativnih Republikanaca i State Department, koji je pod nadzorom umjerenih Republikanaca. Taj sukob je zbog američkih izbora sada pri kraju. Danas Vijeće za nacionalnu sigurnost (VNS) upravlja sa Irakom, zamjenik savjetnice Robert Blackwell nalazi se u Bagdadu i neposredno vodi američku politiku u državi.
Američke greške i zbrka u CPA (Koalicijska privremena uprava) glavni su uzroci porasta terorizma u državi. Amerikanci su na početku raspustili iračku vojsku i irački sigurnosni aparat, formirali su Vrhovnu komisiju za debaathizaciju države i iskorijevanje stranke Baath iz života Iraka. Danas su Amerikanci, poslije događaja u Falujji, odlučili amnestirati visoke članove republikanske garde te ih imenovati na visoke položaje u budućoj vojsci. Imenovanje generala Mohameda Latifa za komandanta brigade Falujja izazvalo je ogorčenost svih političkih struktura u državi, izuzev arapskih Sunita i iračkih pobunjenika, koji danas praznuju pobjedu nad Amerikancima. To je pogrešan signal teroristima u Iraku i ambasador Bremer odgovoran je za posljedice takve odluke.
Imenovanja ambasadora Negropontiya, koji je inače stručnjak za latinsku Ameriku i Ujedinjene narode (UN) na položaj ambasadora u Bagdadu je, po mom mišljenju, ponavljanje greške slične imenovanju Bremera na mjesto generala Jay Garnera maja 2003.
DRUGI SEGMENT - SIGURNOST
Taj problem je najteži. Zbog sigurnosnih problema cjelokupna je privreda u stagnaciji. Terorizam je u porastu, islamski teroristi izabrali su upravo Irak za obračun sa SAD, granice između pobune, terorizma i kriminala se ne razlikuju. U nekim slučajevima postoji regionalno savezništvo između terorista i kriminalaca. Otmice stranaca omiljene su metode terorista, kriminalaca i pobunjenika te između konkurentskih stranih preduzeća (na primjer ubistvo dvojice Finskih inžinjera ispred ministarstva za električnu energiju u središtu Bagdada marta ove godine).
Unatoč tome pobunjenike možemo razvrstati u 4 grupe:
Pripadnici bivšeg režima, koji su izgubili sve privilegije.
Islamski teroristi, koji su se odločili, da će se obračunati sa SAD upravo u Iraku.
Fanatici, koji su spremni umrijeti za ideale.
Plaćenici, jer je terorizam za neke donosan posao i zanimanje.
Obični kriminalci i zatvorenici, koje je Sadam Husein amnestirao 3 mjeseca prije pada njegovog režima. Otmice za novac, smrt dva finska inžinjera krajem marta ove godine ispred Ministrstva za elektriku od konkurentskih firmi...
Revoltirani ili nezadovoljni pojedinci, koji se osvećuju učinjenim savezničkim greškama.
Nezadovoljstvo Iračana proizilazi iz realnog stanja u društvu:
Nedostatak sigurnosti;
Nedostatak električne energije, vode, komunalnih usluga, zdravstvenih usluga;
Korupcija u svakom segmentu društva od američke civilne uprave pa sve do najnižeg zvaničnika;
Nezaposlenost, koja prelazi 70%.
Američke greške proizilaze iz:
Nepoznavanja mentalitete domaćeg stanovništva;
Arogancije američkih vojnika;
Nestručnosti zvaničnika u CPA.
Pobunjenici već postižu svoje postavljene ciljeve i strane firme već napuštaju Irak (npr. Siemens, General Electric, Foster Weller,...).
TREĆI SEGMENT – PRIVREDNI PROBLEMI
Irak je država u unutrašnjoj i vanjskoj blokadi. Autoput prema Basri i Kuvajtu na jugu te autoput prema zapadu i Jordanu opasni su i neprestano zatvoreni za saobraćaj. Jedini irački granični prijelaz sa inostranstvom ostaje Khabur sa Turskom, koji je pod nadzorom Kurda. Dnevno na hiljade kamiona i cisterni prelazi preko tog graničnog prijelaza. Postupci su dugotrajni i birokratski na turskoj i na kurdski strani, te još dodatni postupci na administrativnoj granici između Kurdistana i Iraka (utvrđene granice 19. marta 2003).
U Iraku nedostaje struje i vode. Rafinerije i termoelektrane ne rade. 70% Iračana je nezaposleno, korupcija je na vrhuncu od najnižeg službenika pa sve do vrha iračke političke elite i američke uprave. Afere sa Hallbourtonom dokazuju te tvrdnje. Problemi penzionera su najteži, jer ne primaju penzije nego nagrade. Od aprila 2003 dobili su samo dvije nagrade. To ne važi za Kurdistan te gradove Kirkuk i Mosul, koji se nalaze pod privremenom kurdskom kontrolom.
Vanjski dug poslije diplomatske misije Jamesa Backera i otpisu većeg dijela duga veći je od 50 milijardi $. Privreda je uništena. Privremeno Upravno vijeće donijelo je zakon o privatizaciji državnih firmi, koji omogućava investitorima iznajmljivanje fabrika, unatoč tome nema nikakavog zanimanja za vitalne privredne grane izuzev za naftnu industriju. Obnova države odvija se veoma polako, strane firme nemaju hrabrosti poslati radnike i opremu u državu u kojoj nedostaje sigurnosti.
ČETVRTI SEGMENT - POLITIČKI I ETNIČKI PROBLEMI
Državu opterećuju međušiitske suprotnosti, ovdje mislim na sporove između vjerskih škola Al-Sistanya i Muqtadom Al-Sadrom. Šiitsko-Sunitski spor, Arabi uopšte (Šiiti i Suniti) su ogorčeni nad američkim popuštanjem Kurdima. Amerikanci su odredili granicu 19. marta 2003 kao faktičku granicu regije Kurdistan. Kurdi su usilili novu iračku zastavu, koja je slična izraelskoj. Arapska liga već je najavila, da je nikada neće postaviti na sjedištu lige u Kairu.
Status Kirkuka i Mosula, koji su faktički pod kurdskim nadzorom dodatno povećavaju međuetničku napetost između Kurda na jednoj i Arapa i Turkmena na drugoj strani.
Možemo pohvaliti konstruktivnu ulogu turske vlade, koja ja napustila jezik prijetnji prema Kurdima te prijetnje zamijenila sa zauzimanjem naftnih nalazišta u Kirkuku i Mosulu. Danas vlada premiera Erdogana tijesno sarađuje sa Kurdima i arapskim Sunitima. Po mom mišljenju, Turska može odigrati odlučujuću ulogu u stabilizaciji i uspostavi sekularne i demokratske države, očekujemo pohvalu NATO-a u Istanbulu te vodeću ulogu Turske u projektu »velikog Bliskog istoka«, koji će biti prezentiran na vrhu osmorice.
Proces debaathizacije države je zaustavljen i to dodatno opterećuje odnose unutar političkih struktura u Iraku.
PETI SEGMENT – USTAVNI PROBLEMI
Privremeni ustav, koji je donesen 15. novembra 2003, daje regiji Kurdistan potpunu samostalnost. Član 60.c ustava daje Kurdima pravo veta na svaku odluku savezne iračke vlade i parlamenta, koji si odnosi na cijeli Irak. Približava se 1. juli 2004. Amerikanci se žele, što prije, riješiti iračkog pitanja prije izbora. Zasada nemaju alternative – kome predati vlast. Privremeno upravno vijeće će krajem okupacije biti raspušteno.
SAD su u traženju alternative i međunarodne legitimnosti izabrale UN i spornog izaslanika Lakdara Brahimija, koji je francuski prousmjeren. Brahimi je kao izaslanik Arapske lige u osamdestim godina prošlog stoljeća dozvolio sirijsku okupaciju Libana, da ne navodimo njegovih tijesnih kontakata sa bivšim iračkim režimom. Imenovanje Brahimija je izbor Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS) i predsjednika Busha, da se riješi uticaja neokonzervativaca iz Pentagona, koji su mu ponudili lažne podatke o iračkom oružju.
Prve reakcije na njegovo imenovanje dolaze iz tabora Ahmeda Chalabija i neokozervativaca u Pentagonu, koji optužuju UN za krađu i primanje mita u okviru programa »Nafta za hranu«. Te obtožbe stižu sve do generalnog sekretara Kofija Anana, koji je već ustanovio komisiju za istraživanje pozadine takvih tvrdnji.
U takvom medijskom i prljavom ratu riječima, Brahimi je objavio svoj program, to je imenovanje tehnokratske vlade te isključivanje svih političkih stranaka iz nove vlade. Brahimi je predlagao vraćanje bivše stranke Baath u politički život države. Izjava Brahimija, da Izrael truje regiju bila je namijenjena Kurdima i Ahmedu Chalabiju. Sam Brahimi nema nikakvog izrađenog plana i mehanizma za predaju vlasti Iračanima što je potvrdio u svojoj izjaavi, da ide u Bagdad bez plana i uputstava. U svakom slučaju Brahimiju je potrebna nova rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, koja bi zamijenila dvije prethodne rezolucije, koje legalizuju okupaciju Iraka.To su rezolucije 1483 i 1511. U takvoj zbrci SAD vode tajne razgovore sa Francuskom, Rusijom i Njemačkom o sastavljanju multinacionalnih snaga UN-a. Jedina reakcija dolazi iz Moskve. Potpredsjednik ruske Dume Leonid Slotski je izjavio, da Rusija ne namjerava poslati vojnike u Irak za borbu protiv različitih frakcija.
U nijednom slučaju UN ne želi, da bi njihove snage bile servis i podrška američkim snagama, koje će po svoj vjerovatnoći trajno ostati u Iraku na osnovu sporazuma privremenog Upravnog vijeća i SAD pred samim raspuštanjem Vijeća 30. juna 2004. Cjelokupni proces ustavnih promjena je u zastoju. Britanci žele uključiti arapske sunite udružene u Nacionalno vijeće iračkih plemena (NVIP) u politički proces. Jasno je, da su upravo oni na strani režima i da se upravo na njihovom području pruža najveći otpor i napadaju Amerikanci. Pokušaji ambasadora Greenstocka nisu bili uspješni.
NVIP zastupa 120 plemena i to je 3 miliona arapskih Sunita, koji žele saradnju sa EU te uključivanje Evrope u politički proces. U toj namjeri su ovlastili Međunarodni institut IFIMES, da ih zastupa pri EU, to ovlaštenje odnosi se na NVIP te njihove političke stranke i nevladine organizacije.
