Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija pripremio je sveobuhvatnu analizu pod nazivom „Rekontekstualizacija Ukrajine - Povratak od „Nismo znali“ (Izjednačavanje komunizma s nacizmom)“ – 3.dio. U trećem dijelu od ukupno tri dijela svoje sveobuhvatne analize analizira, da je Europa predvođena EU u ozbiljnoj moralnoj i političkoj krizi ubrzane de-evolucije.
„Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka zauvijek šuti o nacizmu” – citirao sam prije nekoliko mjeseci na ovim stranicama zapadnonjemačkog filozofa i sociologa Maxa Horkheimera, koji je raspravljao o pogubnim, ciničnim i apsolutno nepotrebnim pokušajima izjednačavanja komunizma i nacizma, fašizma i antifašizma.
Mnogi su odbacili taj zaključak, rutinski ga nazivajući još jednim intelektualnim alarmizmom (lažnom uzbunom). Ali, pogledajte nas sada: na korak smo od nuklearnog uništenja.
Tačnije, u tom tekstu, također sam posudio misao od još jednog mislioca frankfurtske škole, Herberta Marcusea o samozarobljavanju zapadnog društva. Još 1960-ih godina on je označio kao „represivnu toleranciju“ ako netko ikada u budućnosti bude razmišljao o opasnom i nehistorijskom izjednačavanju nacizma i bilo čega drugog, s komunizmom. Nažalost, ta budućnost de-evolucije zapljusnula nas je do 1990-ih i očitovala se u dekontekstualizaciji zajedno s psihologizacijom, koja je u konačnici kulminirala trenutnom željeznom stegom Covid-19 i binarnim kategorizacijama u Ukrajini. L’avenir est comme le reste: il n’est plus ce qu’il était (budućnost više nije ono što je bila), kako je ironično primijetio Paul Valéry.
Umberto Eco – u svom ur-fašizmu iz 1995. godine, naravno nije mogao vidjeti kako je cijeli svijet zarobljen zbog jednog patogena, jednoj istini o tomu, te jednom jedinom rješenja o njemu za sve (poput mantre o eskalaciji kao jedinoj soluciji za Ukrajinu), te napose suzbijanju svake rasprave o tome. Ukratko: depolitizacija kao najkraći put do diktature. Tada, sredinom 1990-ih, Eco to nije vizualizirao, ali je dobro slutio kuda bi to moglo, ali nikako ne bi smjelo ići: banalizacija naših važnih sadržaja brutalno će nam uzvratiti udarac – na primjer, pokretanje emocionalnog naboja umjesto elaboracije dokazivim te provjerom činjenica. Pogledajte samo brzo propadanje razrađenog, stotinu godina starog, zajednički dogovorenog humanitarnog prava i žive kulture ljudskih prava i sloboda, te njihovu degeneraciju u legalizirani i institucionalizirani rasizam – prvo u domeni rada i drugih ekonmskih prava, te u migracijama, a sada i u upravljanju izbjeglicama. (Imunitet stada – što se neumorno propagira putem medija, neumitno okončava samo u jednom; Lojalnosti krda. Od pandemije do plundermije, od razgovora do binarizacije. Tridesete su snažan podsjetnik: Od paljevine Reichstags-a do Kristalne noći, i dalje, dalje.)
Evo nas danas; 77 godina nakon slavnog Dana pobjede, u borbi (opet) s nevidljivim neprijateljem u sebi. Stoga su antifašistički temelji moderne Europe njena najbolja živa zdanja: – Nurnberška načela, Povelja UN-a i duh Helsinkija danas su aktuelniji više nego ikad. To nije naš (politički) izbor, to je jedini način da preživimo. Sigurno je svaki pokušaj izjednačavanja, početak zaraze. A imunofašizam (dekontekstualizirajući, akulturan, a time i dehumanizirajući) bio on iz 1930-ih ili 2020-ih, uvijek počinje šutnjom. Šutnja je i prihvaćanje i saučesništvo. Uzaludan je samoutješni izgovor; Wir wussten nicht (bili su to drugi, ne mi).
Da bismo to spriječili, treba ponovo pogledati najrelevantnija poglavlja naše bliske povijesti. Ili, kako je veliki mag EU-a Jean Monnet znao reći: 'ako imate nerješivu dilemu – proširite kontekst'.
Zapravo, 1930-e su bile pune javnog divljenja i čestih službenih posjeta Hitleru, rođenom u Austriji. Nije to bilo rezervirano samo za britansku kraljevsku obitelj (npr. Edward VIII), već i za mnoge istaknutije osobe s obje strane Atlantika (npr. Henry Ford). Do 1938. u Münchenu, ovaj 'duh Locarna' je potvrđen u praksi kada su francuski predsjednik Daladier i britanski premijer Chamberlain (Atlantska Europa) zajedno posjetili Njemačku i dali ustupke – praktično odriješene ruke – Hitleru i Mussoliniju (Središnja Europa) za dobitke u istočnoj Europi (Istra, Čehoslovačka i šire). Ni atlantska Europa nije se protivila učvršćivanju Središnje Europe prije Münchena: paktu Hitler-Mussolini i apsorpciji Austrije, nakon velike podrške nacizmu u Austriji od dobro obrazovanih i dobro informiranih 719.000 članova Nacističke stranke (gotovo trećina tadašnjeg ukupnog austrijskog biračkog tijela), kao i velikog kruga simpatizera. Na referendumu koji su austronacisti organizirali mjesec dana nakon Anschluss-a (priključenja), 99,7% Austrijanaca glasalo je 'Da' za aneksiju.[4]
Ribbentrop-Molotovljev sporazum o nenapadanju između Berlina i Moskve, samo godinu dana nakon minhenske sramote - 1939. godine (uključujući odredbe o Finskoj, baltičkim državama i Poljskoj), Staljin je očajnički pokušao preduhitriti neumitno: Bilo je to strašno nekontrolirano širenje Srednje Europe na Istočnu Europu i približavanje Rusiji, nešto što je već uveliko blagoslovila i potaknula Atlantska Europa.
No, treba imati na umu da su za sam cilj lebensraum politike (karakter i veličina prostora potrebnog germanofonima da nesmetano žive i napreduju) Židovi, Romi i biheviorističke manjine bili neteritorijalna prepreka. Međutim, Slaveni i njihove slavenske države u istočnoj Europi bili su glavna teritorijalna meta „konačnog rješenja“ Središnje Europe predvođene Hitlerom. Stoga, nije ni čudo otkud toliki upliv pete kolone među Slavenima. Za ubrzanje i ujednačavanje cilja lebensrauma bio je potreban jedan kvisling kao premijer u Norveškoj, a slavenske kvislinške elite bile su nastanjene u svakoj od tada velikih slavenskih država – korisni idioti u Poljskoj, u Ukrajini, u Čehoslovačkoj, u Jugoslaviji, u Bugarskoj itd.
Ovo poglavlje bi definitivno bilo jedno od mogućih mjesta za temeljito ispitivanje, ako želimo marljivo elaborirati zašto su Atlantska i Skandinavska Europa surađivale s nacistima, dok su se istočna i rusofonska Europa protivile i žestoko odupirale.[5]
Oko 300 godina Rusija i Osmanlije – kao nijedna druga europska zaraćena strana –ogorčeno su vodili niz ratova oko kontrole nad Crnomorskim platoom kavkaškim visoravnima – sektorima, koje su obje strane (osobito Osmanlije) smatrale geopolitički ključnim za svoje pozicije. Ipak, ni jedna strana nikada nije napredovala na bojnom polju, da bi ozbiljno ugrozila postojanje druge. Međutim, Rusija je nekoliko puta doživjela takve napade iz Europe. Tri su od njih bili kritični za sam opstanak Rusije, a četvrti je bio prilično poučan: Napoleonski ratovi, Hitlerov Drang nach Osten (širenje prema Istoku), takozvana 'kontrarevolucionarna' intervencija,[6] a i na kraju, kratki ali duboko ponižavajući rat s Poljskom (1919-1921)
Nije ni čudo da je 1945. godine, kada su Sovjeti – sa preko 25 miliona uglavnom civilnih žrtava (praktično, istrebljenje cjelokupnog stanovništva u mnogim dijelovima zapadnog Sovjetskog Saveza: uništeno 70.000 gradova, 32.000 industrijskih poduzeća, kao i preko 65.000 km željezničke pruge), podnijeli daleko najteži kontinentalni teret rata protiv nacizma – na krilima svojih tenkova i ideologije stigli u Srednju Europu i odlučili tu ostati.[7] Proširenje njihove strateške dubine prema zapadu-jugozapadu i jačanje njihove prisutnosti u srcu Europe[8], bilo je – sa moralne točke gledišta, isto što i američko sa zapada – klasična okupacija. Ipak, sa geopolitičkog stajališta to je bila jedina moguća opcija koju je Staljin kao nemilosrdna osoba, ali izvrstan geostrateg, savršeno razumio.
Samo brzi pogled na geografsku kartu Europe pokazuje da su nizinska područja zapadne Rusije, Bjelorusije, Ukrajine i istočne Europe praktički neutvrdljiva i neodbranjiva. Njihova topografija izlaže metropolitansko područje i grad Moskvu izuzetnoj ranjivosti. Dakle, geostrateški diktat je, da u nedostatku bilo kakvog dubokog kanjona, ozbiljnog grebena ili planinskog lanca, jedina zaštita bude ili ogromna stacionirana vojska (skupa i prijeko potrebna u drugim krajevima ove goleme zemlje) i/ili proširenje strateške dubine.
Doista, želimo li uistinu elaborirati zašto su Atlantska i Skandinavska Europa bile toliko poslušne spram nacističke Srednje Europe, te uglavnom pasivno stajale po strani, dok su se istočna i rusofonska Europa (isključivo) žestoko opirale i borile, trebali bismo ispitati financijski, moralni, demografski i političko-vojni omjer troškova i koristi u Drugom svjetskom ratu. Posljednje, naglo i dugotrajno doba hladnog rata spriječilo je bilo kakav sveobuhvatan znanstveni konsenzus. Nepristrasan, deideologiziran i objektivan pogled na Drugi svjetski rat sistemski je obeshrabrivan. Sovjeti su dosljedno izjednačavali nacizam i imperijalizam, dok su SAD, sa svoje strane, izjednačavale fašizam i komunizam. Do danas nemamo potpunu saglasnost o uzrocima i posljedicama događaja u godinama prije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata[9].
Stoga je paradoks – poricanje holokausta je kazneno djelo - dok sve druge važne stvari oko nacizma i njegovih glavnih europskih žrtava; Slavena i njihove države su privremeni, po dogovoru, savitljivi i podobni za periodično političko preuređivanje i trivijalizirana tumačenja.
Isto vrijedi i za uporednu analizu gospodarskog učinka Istoka i Zapada West.[10] Npr. Nadaleko hvaljena i slavljena Trumanova, Marshallova pomoć Zapadnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata:
Ovo je izvorno trebala biti američka naknada Sovjetima za ogroman teret koji su podnijeli tokom Drugog svjetskog rata – financijska pomoć koju je Roosevelt više puta obećavao Staljinu, ali ta pomoć nikada nije isporučena poslije njegove smrti u proljeće 1945.godine? Nepojmljivo opustošen od strane nacističke Njemačke, Sovjetski Savez obnavlja sam sebe i istočnu Europu, dok je umjereno oštećena Zapadna Europa, te netaknuta neutralna Skandinavija – uključujući Njemačku – dobila ogromnu, ideološki uvjetovanu, financijsku pomoć[11].
U suštini; ako Europu rastavimo na njene složene povijesne komponente, sa sigurnošću se može reći sljedeće: Epilog oba Svjetska rata u Europi bio je poraz Srednje Europe (izazivača status quo-a) protiv Atlantske Europe (branitelja statusa quo). Sve to uz relativno odsutnu, neutralnu Skandinavsku Europu, Istočnu Europu koja je više objekt nego subjekt ovih megakonfrontacija i konačno s promjenjivim uspjehom rusofonske Europe.
Naposljetku, vratimo se francusko-njemačkom ponovnom zbližavanju nakon Drugoga svjetskog rata.
Očito, to je bilo mnogo više od priče o potpisivanju sporazuma između dvije zemlje. To je uistinu označilo konačno i odlučujuće pomirenje dviju Europa, Atlanske i Srednje. Europa je odbranila status quo na kontinentu, ali je ubrzo izgubila svoje prekomorske kolonije. Kada se to shvatilo, put za 'ujedinjavanje' jednako oslabljenih protagonista u neposrednoj blizini bio je širom otvoren. Ovo je puno značenje Elizejskog približavanja iz 1961.
Zašto je danas važna detrivijalizacija, depsihologizacija, rehistorizacija i rekontekstualizacija? Ovo stoga što naše daljnje pojednostavljivanje ojačava binarizaciju, a to je neminovan put u eskalaciju bez povratka. Nisu više u pitanju (samo) principi, već naš puki opstanak.
(Kraj trećeg dijela)
O autoru:
Anis H. Bajrektarević je dugogodišnji šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija sa sjedištem u Beču, Austrija. Pored više od stotinu radova objavljenih u preko pedeset zemalja svijeta i prevedenih na dvadesetak jezika, objavio je sedam knjiga na temu geopolitike, energije i tehnologije za europske i američke izdavače. U pripremi mu je knjiga Nema Azijskog vijeka (No Asian century…).
Profesor je urednik njujorškog stručnog magazina GHIR (Geopolitika, Povijest i međunarodni odnosi), kao i član uredničkog odbora nekoliko sličnih specijaliziranih časopisa na tri različita kontinenta. Njegova deveta knjiga ‘EU – Genesis, Institutions, Instruments’ (EU – Geneza, Institucije, Instrumenti) izlazi u februaru 2022.
Ranija verzija ovog teksta je do sada objavljena u preko trideset zemlja na četiri kontinenta svijeta. Sa engleskog originala: De-evolution of Europe: The Equitation of Communism with Nazism prevela mag. Lela Draganić (adaptirala mag. Selma Aljović)
Članak predstavlja stav autora in ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/Beč, 25.august 2022
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] U prijevodu: “Nismo znali”. Ovo je bila tipična fraza negiranja i izgovora koju su koristili mnogi Nijemci i Austrijanci nakon 1945. kada ih se suočavalo sa masovnim zvjerstvima i počinjenim ratnim zločinima u Drugom svjetskom ratu.
[3] Često citirani navod Gabriel García Márqueza; sa izvornog španskog: 'Ne plači, jer je gotovo, nasmiješi se, jer se dogodilo'.
[4] U svom poznatom radu, Rolf Soderlind navodi: “…za razliku od drugih zemalja koje su okupirali nacisti u Drugom svjetskom ratu koji je uslijedio, Austrija je prihvatila invaziju 12. marta 1938. s entuzijazmom koji je iznenadio Nijemce i koji još uvijek utječe na zemlju. Uloga žrtve, koja je postala suučesnik u Hitlerovim zločinima protiv čovječnosti bila je tabu tema desetljećima nakon rata u Austriji… Uostalom, Hitler je rođen u Austriji, za koju povjesničari vele da je početkom stoljeća bila kolijevka nacizma. Hitler je samo ponio ideje sa sobom u München i kasnije u Berlin.” Nije ni čudo da je neproporcionalno veliki broj Austrijanaca, uključujući ratne zločince poput (Adolfa) Eichmanna i (Ernsta) Kaltenbrunnera, aktivno sudjelovao u sustavnom istrebljenju slavenskih naroda, Jevreja, Roma i drugih rasno ili politički 'nečistih' segmenata, mahom s europskog istoka. “Austrijski nacisti, koji su se brzo pokazali još brutalnijim od svojih nemilosrdnih njemačkih gospodara, izašli su na ulice dan nakon invazije kako bi zastrašili, pretukli i opljačkali uglavnom Jevreje, ali i kako bi se obračunali sa socijaldemokratima i komunistima -- svojim političkim protivnicima.” – opisuje Soderlind. „Ovo nije bilo po Hitlerovoj naredbi. Bio je to spontani pogrom. Među Austrijancima je bilo popularno napadati Jevreje“, kaže Gerhard Botz, profesor suvremene povijesti na Univerzitetu u Beču. O tome je američki novinar Shirer izvijestio: „Prvih nekoliko sedmica ponašanje bečkih nacista bilo je gore od svega što sam vidio u Njemačkoj,” i zaključuje: „bijahu to prave orgije sadizma.” Dan nakon toga, već 13.marta 1938., Jevreji i drugi rasni ili politički 'nepodobni' bili su prisiljeni ribati pločnike i čistiti oluke austrijske prijestolnice, elegantnih kafića kojima se diljem svijeta divio kao pozornici za klasičnu glazbu, tananu umjetnost, mudru ljudskost i blistav primjer barokne arhitekture. „Dok su radili na rukama i koljenima, a nad njima motrili jurišni vojnici prijeko i nadmeno, gomile običnih građana su se okupile da im se rugaju", napisao je Shirer. Dok je nacistička stranka bila zabranjena u poslijeratnoj Austriji, većina veterana nacista bili su visoko obrazovani ljudi koji su pronašli novu karijeru u politici i vladi. Profesor Wolfgang Neugebauer kaže: „Nisu mogli smijeniti cijelo vodstvo, jer tada država više ne bi mogla funkcionirati. Čak i u prvoj vladi socijaldemokratskog (i jevrejskog) kancelara Brune Kreiskog 1970-ih, četiri ministra bili su bivši nacisti... Kancelar Franz Vranitzky u govoru u parlamentu 1991. postao je prvi austrijski čelnik, koji je priznao da je njegova zemlja bila sluga nacizma.“ Zanimljivo je da su se njemački i austrijski čelnici više puta ispričavali Izraelu (ili općenito Jevrejima), ali ne i narodima istočne Europe, koji su bili daleko najveća žrtva nacista. Rasvjetljavajući podrijetlo bogatstva Srednje Europe, Neugebauer priznaje: '“Tek 1995. (vrijeme kada su se sve tri slavenske višenacionalne države raspale i nestale s karte, op. aut.) Austrija je počela plaćati odštetu preživjelima žrtve austrijske nacističke agresije.” Na isti način, Njemačka – koja se smatra europskim gospodarskim čudom – u biti nadmoćni Miteleuropejac koji je uvukao svijet u dva razorna svjetska rata, serijski je neplatiša, koji je četiri puta u 20.stoljeću dobio oprost duga (1924., 1929., 1932. i 1953). npr. pismom Londonskog sporazuma o njemačkim vanjskim dugovima (Londoner Schuldenabkommen) preko 60% njemačkih reparacija za kolosalne zločine počinjene u oba Svjetska rata oprošteno je (ili velikodušno reprogramirano) od strane njihovih bivših europskih žrtava (uključujući golem pritisak da na ovakav oprost pristanu i razorena Grčka i Jugoslavija). Apsurdi – ili objašnjenje zašto je i tko danas bogat – se nastavljaju: ratom netaknuta i neutralna Švedska će kratko nakon kraja rata početi da dobiva izdašnu Maršalovu pomoć, koju niti jedna od totalno razorenih istočnoeuropskih, pretežito slavenskih, zemalja neće.
[5] Jedan od mogućih razloga bila je činjenica da su se atlantističko plemstvo, bogataški klanovi i dinastije miješali i ženili s onima iz srednje i skandinavske Europe. To je bilo tek sporadično u slučaju istočne Europe, a potpuno izostalo u slučaju rusofone Europe.
[6] Oružani nemiri koji traju šest godina, uvelike je financirala i inspirirala Zapadna Europa kao otvorenu intervenciju za „promjenu režima“. Došla je u vrijeme mlade, nemušte boljševičke Rusije, a zatim je preplavilo zemlju, dovodeći nepodnošljive razine patnje i gladi, sve do slučajeva kanibalizma, posebno u Ukrajini. Ova intervencija kolektivnog Zapada odnijela je pet milijuna života uglavnom civila i na kraju postavila pozornicu za 'crveni teror' – sovjetski zaokret ka opskurnoj autokratiji.
[7] Isto vrijedi i za atlantsku (anglo-francusku i američku) dugotrajnu okupaciju Srednje Europe, koja je uz sovjetsku bila jedino jamstvo za punu i odlučnu denacifikaciju središnjih sektora kontinentalne Europe.
[8] Političko-vojnim dogovorom postignutim na teheranskoj i Jaltskoj konferenciji (1943.), i konačno sporazumom Potsdamske konferencije (1945.), SAD, Britanija i Sovjetski Savez jednoglasno su se složili smanjiti veličinu Njemačke za 25% (usporedivo s veličinom od 1937.), ponovno stvoriti Austriju, te obje podijeliti na četiri okupacijske zone. Europski dijelovi sovjetskih granica prošireni su prema zapadu (sve do Kalinjingrada), a Poljska je kompenzirana teritorijalnim dobicima u bivšoj Istočnoj Pruskoj/Njemačkoj. Amerikanci i Britanci su u Potsdamu jednoglasno potvrdili, uključenje triju baltičkih republika u Sovjetski Savez još od prije Drugog svjetskog rata. Praktično, Rusi su uspjeli eliminirati Njemačku iz istočne Europe (i njenog pristupa središnjim i istočnim dijelovima Baltika), te je smjestiti bliže atlantskoj Europi.
[9] Nažalost, većina popularne atlantske literature ili filmova koji razrađuju teme Drugog svjetskog rata su pristrani i pogrešni o ulozi Crvene armije, i općenito su bez poštovanja prema golemim patnjama sovjetskih i jugoslavenskih naroda u to vrijeme.
[10] Uspoređujući i suprotstavljajući gospodarski domet Istoka i Zapada, mnogi su zapadni znanstvenici 1950-ih i 1960-ih tvrdili da je sovjetski društveno-ekonomski model superiorniji od njegovog zapadnog arhikonkurenta. Svemirska utrka supersila obično je bila najčešće citirani argument za ovu tvrdnju. Uistinu, nekoliko desetaka sovjetskih pobjeda u svemirskim utrkama bile su toliko veličanstvene da ih je bilo nemoguće sakriti, kao što bi ideološka izreka sugerirala. npr. prvi satelit u orbiti (Sputnik 1, 1957.); prva životinja, prvi čovjek i prve žene u orbiti (Laika 1957., Gagarin 1961., Tereškova 1963.); prvi boravak u svemiru preko 24 sata (Titov, 1961.); prve slike tamne strane mjeseca (1959.); prvi uređaj koji je izradio čovjek koji je ušao u atmosferu drugog planeta i ostvario meko slijetanje na Veneru i odatle poslane slike (Venera 4, 1967.; Venera 7, 1970.); prva šetnja svemirom (Leonov,1965); prva svemirska postaja (Saljut, 1971.); prva sonda koja je ikada sletjela na Mars (3. ožujka 1971.); prva svemirska postaja sa stalnom posadom uključujući i najduži boravak u svemiru (Mir, 1989.-99.), itd.
[11] Saveznička pomoć Sovjetima bila je sve samo ne milosrđe. Američka oprema i naoružanje (važno, ali ne i relevantno za konačni ishod na Istočnom bojištu budući da predstavlja samo 3% ukupne sovjetske ratne proizvodnje) plaćano je u zlatu, ključnim sirovinama i američkim dolarima tijekom mnogih desetljeća – zaključeno je tek 2006. Komentirajući o američkom Lend-Leaseu SSSR-u, u lipnju 1941. Harry Truman je citiran na stranicama New York Timesa govoreći: “Ako vidimo da Njemačka pobjeđuje u ratu, trebali bismo pomoći Rusiji; i ako ta Rusija pobjeđuje, treba pomoći Njemačkoj i na taj način pustiti ih da se pobiju što više…”
