Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i Bliskoistočne studije (IFIMES) iz Ljubljane, povodom izbora za Predsjednika Republike Srbije, koji će se održati 29. septembra 2002 godine, sačinio je analizu, iz koje izdvajamo najzanimljivije dijelove:
Odmah na početku postavlja se pitanje, šta će donijeti predstojeći predsjednički izbori u Srbiji? Nakon što je država oktobra 2000. godine doživjela krupne političke promjene dolaskom na vlast DOS-a (Demokratske opozicije Srbije), izbori za predsjednika Srbije pokazaće smjer kojim se kreće ova zemlja. Situaciju u kojoj DOS ima skupštinsku većinu zahvaljujući širokoj koaliciji manjih stranaka dodatno je pogoršalo izbacivanje većine poslanika Demokratske stranke Srbije (DSS) iz skupštine Srbije, mada je DSS sve do skora bila članica DOS-a.
Predsjednički izbori pokazaće, da li Srbija ide putem reformi i ka Evropi ili izolacionizmu. Među brojnim kandidatima za predsjednika Srbije izdvajaju su se, Miroljub Labus i Vojislav Koštunica.
Put ka Evropi i ekonomske reforme nudi kandidat grupe građana i aktuelni potpredsjednik Savezne vlade zadužen za međunarodne ekonomske odnose Miroljub Labus, koji dolazi iz Demokratske stranke (DS) srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Njegov politički program zasnovan je na ekonomskim reformama i približavanju evro-atlanskim integracijama. Labus Srbiji, između ostaloga, obećava punopravno učlanjenje u EU 2010 godine. Birače Miroljuba Labusa predstavlja urbano stanovništvo, inteligencija, privatni preduzetnici ali što je za sadašnju Srbiju značajno i veliki broj nacionalnih manjina. Retorika Miroljuba Labusa je reformska, ekonomska a ne nacionalistička.
Sadašnji jugoslovenski predsjednik i predsjednik Demokratske stranke Srbije (DSS) Vojislav Koštunica svoj politički program zasniva na tradicionalizmu vješto manipulirajući nacionalnim osjećajima birača. Njegov politički program bliži je i sličniji političkim snagama koje su na vlasti u Srbiji bile do oktobra 2000. godine. Pobjeda Vojislava Koštunice na izborima značila bi povratak Srbije nekoliko koraka unazad. Pouzrokovala bi još veću unutrašnju nestabilnost, jer bi vjerovatno novoizabrani predsjednik raspustio skupštinu i zakazao prijevremene parlamentarne izbore. To bi bio kraj vladavine DOS-a i početak ponovnog izolacionizma Srbije. Birače Vojislava Koštunice predstavlja većinom seosko stanovništvo, razočarani nacionalisti i dijelovi bivših Miloševićevih socijalista. Retorika Vojislava Koštunice je sofisticirano nacionalistička.
Predsjednik Srbije, bez obzira da li to bio Labus ili Koštunica, suočit će se sa nizom problema. Država, zaostaje za svijetom više od decenije i mora izvesti korjenite reforme, koje će je vratiti u zajednicu modernih naroda. Politička scena nije iskristalizirana što onemogućava kvalitetno vladanje. Vjerovatno će naredni parlamentarni izbori dovesti do prestrukturiranja političke scene, od velikog broja stranaka, na vjerovatno tri politička bloka: reformske-demokratske-moderne partije, nacionaliste i partije iz Miloševićevog perioda.
Pobjeda Miroljuba Labusa vjerovatno bi Srbiji donijela veću stabilnost i šansu, da sadašnja vlada Srbije do kraja izvede započete reforme.
Razvoj privrede i smanjenje nezaposlenosti predstavljati će ekonomske prioritete predsjednika a pogotovo Vlade Srbije. Pred novim predsjednikom je rješavanje niza unutrašnjo političkih pitanja od kojih posebno izdvajamo dodjeljivanje veće autonomije Vojvodini. Muslimansko stanovništvo, koje pretežno živi na Sandžaku, svoja politička rješenja morat će tražiti u okviru Srbije kao što Srbi u BiH i Republici Srpsko svoja pitanja moraju rješavati u okviru države Bosne i Hercegovine.Neizbježno pitanje sa kojim će se suočiti novi predsjednik je vraćanje Kosova u okrilje Srbije ili Kosova kao federalne jedinice u okviru nove zajedničke države, koje će vjerovatno biti i najteže rješivo pitanje.
Srbija će morati urediti svoje odnose sa susjedima. Prije svega radi se o uređivanju odnosa sa Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom odnosno istrajavanje na poštivanju i garancijama datim prilikom potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Odnosi sa Crnom Gorom predstavljat će najvećim dijelom unutrašnje pitanje jer će dvije države biti u sastavu zajedničke države Srbije i Crne Gore za koju je teško predvidjeti kako će efikasno fukcionirati. Takva državna zajednica osuđena je na neuspjeh. U takvoj državnoj tvorevini kao realan problem pojavit će se problem vojske, koja će biti glomazna, skupa i najvećim dijelom nepotrebna. Srbija je u osnovi multietnička zemlja. Međutim, politički sitem nije prilagođen manjinama, što je potrebno u najskorije vrijeme rješiti i prilagoditi rješenja tih pitanja međunarodnim standardima. Manjine moraju participirati u političkom životu. Saradnja sa Haškim tribunalom obavezujuća je. Svako izbjegavanje saradnje sa Hagom biće sankcionirano sa strane međunarodne zajednice.
Srbija se još više mora otvoriti prema svijetu i izgrađivati partnerski i dobrosusjedski odnos prije svega sa državama u regionu. EU treba da postane cilj a Natovo Partnerstvo za mir izraz realne potrebe. Srbija treba jasno staviti do znanja, da nema teritorjalnih pretenzija do susjednih država odbacujući i mogućnost priključenja Republike Srpske Srbiji.
Približavanje Srbije evroatlanskim integracijama istovremeno znači i manje neriješenih pitanja za ovu zemlju. Ulaskom u EU pitanje statusa Crne Gore, Kosova, nacionalnih manjina i sl. bili bi marginalizirani. Ulazak u Partnerstvo za mir i kasniji ulazak u NATO postepeno bi rješavali teško rješivo pitanje vojske. Svako udaljavanje Srbije od Zapada otvorilo bi još više neriješenih pitanja.
