Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Prof. dr. Nedžad Korajlić, dekan Fakulteta za kriminologiju, kriminalistiku i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, BiH, i dr. Amer Smailbegović, stručni suradnik Fakulteta za kriminologiju, kriminalistiku i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, BiH, pripremili su analizu sa naslovom “Prirodne katastrofe kao detonatori društveno-političke promjene: Bosna i Hercegovina 2014-2020”. Autori analiziraju potencijal prirodnih katastrofa odnosno kako mogu da pokrenu prijeko potrebne društvene i političke promjene u podijeljenom društvu, kada se druge metode integracije i rješenja pokažu neučinkovitim.
● Prof. dr. Nedžad Korajlić, dekan
Fakultet za kriminologiju, kriminalistiku i sigurnosne studije Univerzitet u Sarajevu, BiH.
● Dr. Amer Smailbegović, stručni suradnik
Fakultet za kriminologiju, kriminalistiku i sigurnosne studije Univerzitet u Sarajevu, BiH.
Ovaj pregled ukazuje na potencijal prirodnih katastrofa da pokrenu potrebne društvene i političke promjene u podijeljenom društvu, kada se druge metode integracije i rješavanja pokažu neučinkovitim. Uspoređujući balkanske poplave 2014. godine s trenutnom pandemijom COVID-19, moguće je promatrati određene promjene u položaju bivših jugoslavenskih republika i njihovoj suradnji korištenjem posljednjih reziduuma nekad snažne civilne zaštite (i općenito koncepta općenarodne obrane i društvene samozaštite) bivše Jugoslavije. Trenutni odgovor je adekvatan, ali dugotrajno razdoblje stagnacije, decentralizacije i neriješena pitanja koja proizlaze iz sukoba u Jugoslaviji ostavili su znatne današnje izazove. Slično tome, propuštene su mogućnosti za poboljšanje suradnje i kriznog upravljanja nakon poplave 2014. godine. Trenutna kriza predstavlja nove mogućnosti upravljanja za prevazilaženje problema i razvoj naslijeđenih rješenja u vrijeme krize. Čitatelju se skreće pozornost da se radi o situaciji u razvoju, a neki događaji ovdje opisani se mijenjaju svaki moment, pa bi ovaj opis trebalo shvatiti kao „snimak jednog vremena” tijekom reakcije na pandemiju COVID-19 na Zapadnom Balkanu, koncem marta/ožujka 2020. godine.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, pandemija, krizno komuniciranje, civilna zaštita, koncept općenarodne obrane i društvene samozaštite bivše Jugoslavije, suradnja zemalja Zapadnog Balkana.
Da bi se postigao uspjeh i osiguralo učinkovito vodstvo u rješavanju krize, najvažnije je da svi u timu (a taj tim može biti velik koliko i skupina zemalja) moraju imati jasnu predodžbu o tome što je krajnji cilj. Otvorena komunikacija unutar kruga sudionika, od najviše razine odlučivanja pa do osoblja na terenu stvara okruženje poznato kao „zajednička stvarnost“ (Blaber, 2008). Umjesto da svoje ideje, zapažanja, pojmove i planove držimo izvan domašaja ostalih, moramo ih se podijeliti s drugim sudionicima. Da bi postigli ciljeve, pobijedili krizu i osigurali uspjeh, neprestano treba tražiti povratne informacije (pozitivne ili negativne), verbalizirati i razmjenjivati ideje i zajedno raditi na postizanju zajedničkog cilja. U trenutnoj krizi toga nedostaje.
Južna Europa je pretekla Kinu kao glavno žarište trenutne pandemije COVID-19 i već je, akademski gledano, moguće sagledati komparativne primjere upravljanje krizama koje su implementirali različiti politički sustavi. Konkretno, moguće je analizirati relativnu učinkovitost metoda usmjerenih na zaustavljanje zaraze i njezino širenje, posebno u gustim urbanim sredinama. Za vrijeme pisanja ovog pregleda situacije, zapadni Balkan (a posebno bivše države Jugoslavije) suočili su s više od 5000 potvrđenih, kumulativnih slučajeva infekcije. Crna Gora je ispočetka bila posljednja preostala zona bez prijavljenih slučajeva, ali od 17.marta 2020, zaraza se i tamo manifestirala sa već osam prijavljenih slučajeva. Iako inače sporo reagiraju, većina država Zapadnog Balkana brzo je shvatila izazove koje predstavlja nova prijetnja i što bi mogla učiniti s njihovim relativno skromnim (a na mjestima ispod-standardnim) medicinskim ustanovama. U tom pogledu, koristeći neke od rezidualnih elemenata Jugoslovenskog sistema, bivše republike postavljaju niz preventivnih mjera kako bi usporile početak pune krize i pružile im upravljivu šansu da izbjegnu talijanski scenarij masovnih stradanja.
Prikaz 1 – Trenutne infekcije smrtni slučajevi od COVID-19 u bivšoj Jugoslaviji; u usporedbi s Italijom, od 20. 3. 2020.; trenutni dnevni porast je oko 13% a očekivan je i porast smrtnosti kako pandemija napreduje.
Pojave epidemije, odnosno pandemije nije prva prirodna katastrofa širih razmjera s kojom se Zapadni Balkan suočava u zadnje vrijeme: poplave od 10. do 14. maja/svibnja 2014.godine nanijele su znatnu štetu i razaranje objekata u cjelokupnoj regiji. Za otprilike 72 sata pala je tromjesečna razina kiše u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Poplavu je uzrokovala van-tropska ciklona (Tamara), koja je privukla vlažno strujanje iz Sredozemnog mora u trajanju od gotovo tri dana. Velika količina padavina povećala je i vodotok cjelokupnog toka rijeke Save, kao i južnog sliva sa gorja Balkanskog poluotoka. Ovaj događaj se smatra najgorom poplavom regije u više od 120 godina vođenja evidencije (NASA EOS, 2014). Uvidom se ustanovilo se da je više od 40 posto Bosne i Hercegovine bilo zahvaćeno poplavama; uništeno je gotovo 100.000 građevina i domaćinstava, uginule su tisuće životinja, stradali usjevi, a mnogobrojna minska polja i neeksplodirana ubojna sredstva, zaostala iz sukoba u Bosni i Hercegovini premještena u poplavnim nanosima. Regija zahvaćena poplavom bila je veća od 20.000 km2, a preko 2 000 000 stanovnika je raseljeno je ili osjećaju trajne posljedice. Odgovor na katastrofu zahtijevao je neviđeni angažman lokalnih, regionalnih i državnih resursa kako bi se osigurao hitan odgovor, evakuacija i ublažavanje posljedica poplave (Huseinbašić, 2014).
Prikaz 2 – Poplavljena zona regiona 10-14, 5. 2014 (adaptirano od Huseinbašić, 2014).
Poplave su također bile prvi primjer neposredne suradnje zajednica zahvaćenih katastrofom između administrativnih jedinica (entiteta) Bosne i Hercegovine. Sve administrativne jedinice Bosne i Hercegovine: Federacija Bosne i Hercegovine (FBIH), Republika Srpska (RS) i Distrikt Brčko (DB), ustanovljene Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine, imaju određena tijela, sredstva i postupke za postupanje u kriznim situacijama; većina ih je po uzoru na bivši jugoslavenski sustav. Službe za hitne slučajeve djeluju odvojeno (i usporedo) s vrlo malo koordinacije i suradnje. Poplava 2014.godine promijenila je tu situaciju, barem neslužbeno, u pogođenim zajednicama, posebice u blizini općina Doboj i Brčko Distrikta gdje su zabilježene pojave međusobne suradnje između administrativnih jedinica (CCI, 2019). Analize izvršene nakon poplava su primijetile pozitivan učinak te suradnje, usprkos naporima pojedinih struktura da očuvaju status-quo:
… U decentraliziranoj zemlji kao što je BiH, alternativa ne leži u razvoju dva nezavisna sustava zaštite, već se to rješenje sastoji u razvoju entitetskih sustava koji su u potpunosti usklađeni i koji se funkcionalno nadopunjuju, čineći tako jedinstven element, kompatibilan sa sustavima zemalja u regiji (CCI, 2019).
Postojao je određeni zamah i volja za poboljšanjem interoperabilnosti i suradnje službi za hitne slučajeve u Bosni i Hercegovini kao posljedice poplava u 2014.godini (i naknadnih poplava u 2019.), kao i agencijske suradnje, prije svega između entiteta FBiH i RS (Europska komisija, 2016). Međutim, prilika je propuštena zbog nedostatka lokalne političke vizije ili drugih prepreka usmjerenih protiv daljoj centralizaciji Bosne i Hercegovine (Sijerčić, 2018.). Iako je post-konfliktna organizacija Bosne i Hercegovine, ustanovljena u Dejtonskim sporazumom, namjeravala i predviđala tijesnu suradnju administrativnih jedinica, takva praksa nije ostvarena zbog nesuglasice motiva i vizije o organizaciji i uređenju zemlje. S nedostatkom jasne hijerarhije na državnoj razini, nedostatkom konsenzusa o integrirajućim elementima (jezik, državni simboli, obrazovni programi) i stalnim secesionističkim tendencijama (IFIMES, 2010), u posljednje vrijeme ohrabrenih različitim vrstama hibridnih akcija (Kuczyński, 2019.), očito je zašto je i u vrijeme krize teško prevladati ove izazove. Određene secesionističke politike provode se čak i za vrijeme krize, poput kontroverzne odluke Kantona br.10 (Hercegbosanske županije) za zabranu ulaska svim građanima Bosne i Hercegovine u Kanton-županiju (Žurnal, 2020.) čime se de-facto preuzima kontrola nad graničnim prijelazima. u zemlju, bez prethodnog odobrenja viših nivoa vlade Federacije i države (u čijoj je nadležnosti takva odluka).
Bitno je spomenuti da je regija Zapadnog Balkana također i sama rezervoar za nekoliko endemskih patogena, koji bi mogli predstaviti potencijalne izvore zaraze za nove scenarije epidemije/pandemije. Posljednja značajna pojava velikih boginja (variola sp.) dogodila se upravo na području Albanije-Kosova-Srbije 1972. godine (Ristanović & Gligić, 2016) i zahtijevala je znatan državni angažman u suzbijanju epidemije, što bi u trenutnoj, fragmentarnoj prirodi Zapadnog Balkana bilo prilično izazovno ako ne i nemoguće. Nadalje, regija je poznata po endemskim pojavama (Ahmeti, L., Possel, & Thome-Bouldan, 2019) tipa hemoragijskog virusa Krima i Konga (Kosovo i Albanija), tifusa (Bosna i Hercegovina, Crna Gora) kao i pojave novih vrsta otporne tuberkuloze (koje možda proizlaze iz migracija podrijetlom iz južne Azije) ili drugih egzotičnih, virulentnih patogena koji mogu rezultirati iz masovnih migracija (IFRC, 2018).
Bivša Jugoslavija (SFRJ), koja je uvijek živjela u sjeni mogućeg europskog sukoba odnosno Sovjetske intervencije putem invazije zemalja Varšavskog pakta tijekom 1960-ih i 1970-ih, koristila je koncept opće spremnosti nazvan općenarodna obrana i društvena samozaštita (Broz-Tito, 1980). Ovaj koncept kriznog upravljanja se snažno oslanjao na sagledavanje, uvježbavanje i provedbu svih mogućih scenarija vezanih za neprijateljska dejstva, kao i na reagiranje u doba unutarnjih izvanrednih situacija ili prirodnih katastrofa. Neki od tih osnovnih elemenata i filozofije integrirani su u današnje odrednice za pripremanje u kriznim situacijama i krizne reakcije, posebice u Srbiji i Kosovu*, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji a djelomice u Bosni i Hercegovini (u oba entiteta). U svim ovim bivšim republikama SFRJ postoje organizacije i smjernice preuzete iz koncepta ONO/DSZ bivše države za planiranje u kriznim situacijama, posebno u sektoru civilne zaštite. Slovenija i Hrvatska zadržale su samo neke od tih elemenata jer su ih morali uskladiti sa direktivama i procedurama EU/NATO-a potrebnim za njihovo članstvo u tim transnacionalnim organizacijama. Ostatak zemalja Zapadnog Balkana iz sustava SFRJ, se još uvijek oslanja na ranije postavke. Tijekom nedavnih događaja, zemlje Zapadnog Balkana su provele gotovo neviđenu razinu koordinacije, komunikacije i izvršenja prelazeći dnevnopolitičke blokade i političke borbe, posebno u Bosni i Hercegovini.
Bez sumnje, nakon što se suzbije prijetnja COVID-19, pojavit će se brojne analize koji istražuju sve detalje krize i kako se mogla izbjeći. Već smo svjedoci nekih nedostataka koji proizlaze iz loše krizne komunikacije (SAD), nedostatka jedinstvenog cilja i strategije (Velika Britanija), diktatorijalnih taktika (Kina), nedostatka planiranja i spremnosti (Iran), kasnog reagiranja (Italija, Francuska) itd. Cilj ovog osvrta nije ukazivati na propuste, već primijeniti naučene lekcije, sagledati cjelovitu sliku stvarnosti na terenu i umanjiti pretjeranu reakciju na krizu, koja može biti još kontraproduktivnija od prijetnje koja se nastoji ublažiti. Trenutačni patogen, COVID-19, vjerojatno će u bliskoj budućnosti biti zamijenjen drugim, možda još virulentnijim i smrtonosnijim sojem, a pouke iz trenutne pandemije bit će spasiteljske u budućnosti (John Hopkins University, 2019).
U nedavnim projektima unutar Zapadnog Balkana, u kojim smo nastojali ostvariti prekograničnu suradnju s vlastima, akademskim zajednicama, nevladinim udruženjima kao i NATO savezom, počeli smo razvijati scenarije i vrste odgovora za suzbijanje prijetnji koje potječu iz regije. Diskusija i vježbe scenarija bile su namijenjene modeliranju potencijalnih izvora i tipa katastrofe, širenju puteva i vrsti te utvrđivanju da li se radi o prirodnoj katastrofi ili terorističkom činu (npr. bioterorizam, napadi na vodnu infrastrukturu itd.). Poseban naglasak dat je značajnoj migrantskoj populaciji smještenoj u skučenim prihvatnim centrima sa lošim sanitarnim sanitarijama i potencijalnim širenjem patogena u širu zajednicu (IRFC, 2018). Namjeravali smo istražiti mjesta na kojima bi nedržavni akteri (ekstremisti) mogli iskoristiti biološke agense da bi stvorili krizu i razvili različite scenarije za detekciju, odgovor kao i prediktivne modele za rješavanje krize.
Čitav teritorij Bosne i Hercegovine i dalje ostaje u stanju zamrznutog sukoba, gdje je povratak u scenarij ratnih dejstava i unutarnjih sukoba, iako malo vjerovatan, uvijek moguć. Ova nesigurnost koja traje skoro četvrt stoljeća umnogome komplicira cjelokupno poimanje opće krizne situaciju kao i mogući odgovor u trenutnoj krizi. Situacija je slična nekim drugim regijama zamrznutog ili tinjajućeg sukoba, primjerice u Gruziji, Moldaviji, Ukrajini i Kosovu* sa stajališta da centralna vlada možda nema „potpunu“ kontrolu svojih granica odnosno teritorija.
Dvadeset i pet godina nakon prestanka sukoba, Bosna i Hercegovina je po mnogim ključnim pokazateljima „neuspješna država“ (kao rezultat raznih unutarnjih opstrukcija pojačanih određenim vanjskim dezintegrativnim elementima), s jedva funkcionirajućom središnjom vladom i tromim pravnim sustavom. Sustav je zaokupljen i isprepleten mrežom etničko-političkih feuditeta, gdje nekolicina „vođa“ pokušava sačuvati svoje zaposjednute imetke i pozicije unutar decentralizirane zemlje (Less, 2020). EU je dugi niz godina za rješavanje bezbroj problema promicala ideju i misiju lokalnog upravljanja i lokalnog rješenja problema, međutim fokus na toj lokalnoj razini doveo je do daljnje konsolidacije korumpiranih ili ukorijenjenih političkih klanova. S obzirom na nedostatak bilo kakve održive alternative ili izazova ovom učmalom etno-političkom ciklusu, koji je sam sebi svrha, razarajući element kao što je trenutna pandemija može dati barem neki poticaj ka reformi društva i stvaranju barem nekih funkcionalnih elemenata; alternativno ova kriza može ubrzati i „nezaustavljivi“ raspad Bosne i Hercegovine (Less, 2020.).
Uz trenutnu pandemiju, kriza vezana za masovne migracije u punom je zamahu na zapadnom Balkanu od 2015. godine, ali je pogoršana zatvaranjem mađarske granice 2016.godine, a uz novonastalu situaciju prouzrokovala je dodatne izazove i komplikacije za Bosnu i Hercegovinu, posebice entitet Federacije BiH. Tranzit migranata na i kroz Zapadni Balkan bilo je i još uvijek ostaje jedina poluotvorena staza za masivni protok migranata s Bliskog Istoka i Afrike (IRFC, 2018). Prema podacima Ujedinjenih naroda, 80% od gotovo 1M izbjeglica koje su 2015. godine pronašle utočište u Njemačkoj prošlo je balkanskom rutom, registriralo se u Preševskom centru za izbjeglice u Srbiji (600.000) ili ga zaobilazeći krenulo dalje kroz Bosnu i Hercegovinu, u Hrvatsku a onda za EU (Cocco, 2017). Migrantsko pitanje je dodatno komplicirao i liberalni vizni režim Srbije s mnogobrojnim „Nesvrstanim“ zemljama iz Afrike i Azije, uključujući Iran (Lakić, 2018.), što je rezultiralo značajnim brojem (oko 23.000 od 2018.) migranata koji žele ući u EU preko Bosne i Hercegovine i Hrvatske (Kalan, 2019.). Priliv ljudi nadjačao je sposobnosti Bosne i Hercegovine i u zaštiti vlastite porozne granice sa Srbijom i Crnom Gorom, ali i sprečavanjem migranata da pređu u Hrvatsku i/ili im pruži održiva naselja i skloništa tijekom tranzita ili postupka presuđivanja. Nezakonite aktivnosti koje omogućuju migracije (krijumčarenje) ili nastoje potkopati tanki privid funkcionalnosti u inače jako paraliziranoj zemlji, poput Bosne i Hercegovine, znatno su se povećale u posljednja 24 mjeseca (Europol, 2019). U posljednjem kriznom režimu pandemije, migranti su pali u drugi plan, ali potencijalno su neke od najugroženijih skupina kao i potencijalni vektori zaraze, obzirom na njihov broj, kretanje, uvjete u kojim se nalaze i načine putovanja.
Svi administrativni entiteti Bosne i Hercegovine: Federacija Bosne i Hercegovine (FBIH), Republika Srpska (RS) i Distrikt Brčko (DB) proveli su određene hitne mjere koje se odnose na trenutnu pandemiju, unutar odgovarajućih jurisdikcija. Koherentan odgovor na razini države i dalje je prilično spor: Bosna i Hercegovina je zadnja zatvorila granične prijelaze i uvela karantenu na granici, ali njezina učinkovitost je i dalje upitna. Čak i nakon što je mjera uvedena 18. marta/ožujka 2020.godine, u roku od 48 sati (20. 3. 2020.) 9.584 građana i 3.656 stranaca ušlo je u Bosnu i Hercegovinu, očito, bez ikakve sekvestracije, navodi se u saopćenju Granične policije BiH (Faktor.ba, 2020.) iz koga se da zaključiti da je zatvaranje granice labavo i selektivno u primjeni u najboljem slučaju ili krajnje neučinkovito. Karantenski objekti izgrađeni su na većini graničnih prijelaza, međutim stvarni postupak usmjeravanja pojedinaca prema izolacijskim objektima je još uvijek u procesu implementacije (Deutche Welle, 2020). Nadalje, entitet RS očito koristi trenutnu kriznu situaciju da dodatno ojača vlastitu administrativnu (entitetsku) liniju i poveća svoju autonomiju unutar Bosne i Hercegovine. U tu svrhu, RS je inicirala raspoređivanje svojih policijskih snaga duž kontrolnih točaka na svim administrativnim kao i graničnim prijelazima unutar entiteta RS u „potpornoj ulozi Graničnoj policiji“, navodi se u saopćenju objavljenom 19. 3. 2020. (N1-News , 2020). Ova aktivnost ne prolazi nezapaženo u entitetu FBIH, posebno s obzirom na snažnu mobilizaciju policijskih snaga u RS ali i vojnih snaga i sveopću vojnu prisutnost u Srbiji i stalne apele za pomoć Rusiji i Kini (Šimić, 2020.). Od 21.3. 2020. Republika Srbija, a zatim entitet RS, te entitet FBiH, uveli su policijski sat od 20 sati (RS) / 18 sati (FBiH) - 5 sati ujutro, za sve građane (N1 vijesti, 2020.) i 24-satne mjere zabrane kretanja za one mlađe od 18 godina i starije od 65 godina (FUCZ, 2020.).
U posljedicama cunamija u Indijskom oceanu iz decembra/prosinca 2004.godine, nakon čega je uslijedio i zemljotres Nias, u kojem je poginulo skoro 230.000 ljudi, u 14 zemalja, a uništen veći dio indonezijske provincije Aceh, pokrenut je jedan od najvećih humanitarnih programa u povijesti indonezijske vlade. Kombinirane katastrofe i program sanacije poslužili su kao katalizator za okončanje gotovo trideset godina dugog vojnog sukoba između pokreta Slobodni Aceh i indonezijske vlade (Zeccola, 2010). Tijekom vojne uprave, indonežanska vlada držala je Aceh zatvorenim i izoliranim, ali priliv strane humanitarne pomoći i novi okviri za suradnju izmijenili su uvjete na otoku i omogućili suzbijanje separatističkih tendencija (IFIMES, 2010). Međutim, 15 godina kasnije, političke nesuglasice i neefikasna uprava vratili su pokrajinu Aceh ponovo na silaznu spiralu, obilježenu usporenim razvojem, nasilnim incidentima, zastrašivanjem i porastom političkog/socijalnog nezadovoljstva i nesigurnosti (TNH, 2014).
Iskustva iz Indonezije pokazuju da postoji određeni unos društvenog, ekonomskog i političkog kapitala, neposredno nakon krize, koji se da mudro uložiti u poticanje potrebnih promjena u podijeljenoj, heterogenoj zajednici. Međutim, podijeljena sredina se lako vrati na status-quo, ako se odmah ne riješe temeljni problemi i insistira na novom pristupu. Ovo se upravo dogodilo u Bosni i Hercegovini nakon poplava 2014.godine, gdje taj kapital nije iskorišten, te se 2020 godine, situacija vraća na isto polazište, ali ovaj put ulozi su mnogo veći i smrtonosniji u regionalnom smislu.
Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija predstavljaju kockice istog mozaika koje dijeli mnoštvo međusobnih poveznica i zavisnosti, ali su vrlo izazovne za čvrsto razgraničenje i odvajanje bez ugrožavanja strateških, sigurnosnih i socio-ekonomskih elemenata. Trenutna kriza umnogome i pojačava tu konstataciju jer zemlje promatraju jedna drugu i repliciraju poteze i postupke, koji su implementirani negdje u susjedstvu. U Bosni i Hercegovini, glavni administrativni entiteti RS-a i FBiH pokušavaju uskladiti svoje aktivnosti i primjerno reagirati na situaciju koja se brzo mijenja a istovremeno kontrirati na druge implementirane mjere iz političke sfere. Znatne su i razlike ali i ograničenja u načinu na koji pojedine države mogu izvršavati krizne aktivnosti: u centraliziranim zemljama kao što je Srbija, policijski sat, prisustvo sigurnosnih snaga i zabrane kretanja mogu biti izvedivi i učinkoviti. U decentraliziranom okruženju Bosne i Hercegovine, posebno u entitetu FBiH s 10 kantona (županija), gdje svako od njih tumači vlastitu politiku i interes, nezahvalni zadatak koordinacije stavljen je na Federalnu upravu civilne zaštite (FUCZ). Njihove uredbe, preporuke i akcije trenutno su jedini konkretni koraci u kriznoj komunikaciji/kriznom upravljanju na razini radnog tijela entiteta FBiH. Njihove se odluke objavljuju svakodnevno u 10 i 18 sati, a naredbe se provode isti dan. U entitetu RS, odlučivanje i preporuke su nešto manje transparentne, te proizlaze dekretom iz centralističke organizacije tog entiteta (RS je trenutno u iznalaženju načina za uspostavljanje neograničenog izvanrednog stanja na teritoriji RS, čemu se protivi oporba). Čitatelju treba napomenuti da svaka od administrativnih regija u Bosni i Hercegovini ima svoju upravu civilne zaštite, a u entitetu FBiH postoji dodatnih deset (10) kantonalnih sjedišta civilne zaštite - dakle nivo koordinacije, uključenosti i pritoka povratnih informacija je prilično neefikasan za tako malu zemlju.
Prikaz 3 – Organizacija tijela civilne zaštite u BiH
Dva najveća urbana središta, Sarajevo (glavni grad države BiH i administrativni glavni grad FBiH) i Banja Luka (administrativni glavni grad RS), uglavnom su djelotvorni u smanjenju broja gradskog stanovništva na otvorenom, koordinirajući izolaciju, trijažu i brigu za COVID-19 pozitivne pacijente kao i suzbijanje slučajeva inflacije cijena ili uskraćivanja kritičnih zaliha itd. Učinkovitost i pridržavanje naredbi i preporuka izvan glavnih urbanih središta je trenutno upitna. U nekim drugim gradskim zonama, provedba se odvija besprijekorno, ali u mnogim manjim zajednicama nedostaju resursi za izvršavanje naredbi i preporuka ili smatraju da nisu primjenjivi na njihovu lokalnu situaciju.
Jedan uznemirujući element u komunikacijskoj sferi jest pojava neprovjerenih, lažnih ili ciljanih dezinformacija koje kruže raznim kanalima unutar društvene medija i društvenu komunikacije (HINA, 2020). Većina tih informacija je alarmantna ili namjerno osmišljena da stvori zbunjenost i podstiče paniku. Čak i u vrijeme pandemije, elementi informacijskog rata i stvaranja posebnih narativa nisu nestali na Zapadnom Balkanu (Capello&Sunter, 2018). Vrste dezinformacija kreću se od globalnih teorija zavjere (namjerno širenje i uzroci COVID-19), nedostatka pomoći iz EU (samo NR Kina i Rusija dostavljaju pomoć) do lokalnih tema (istinski broj zaraženih, zatvaranje komunikacija, nedostatka lijekova sa krucijalne liste te raznih „lijekova“ za infekciju COVID-19).
Unatoč dvadeset pet godina decentralizacije (Congressional Research Service, 2019) Bosna i Hercegovina (i njeni susjedi) su se već uložili sve napore kako bi zaustavili širenje zaraze COVID-19. Neki od atavizma iz vremena SFRJ, prvenstveno institucija, procedura i postupaka (civilna zaštita, mjesne organizacije) pokazale su svoju kontinuiranu korist u kriznim vremenima. Međutim, i dalje postoji značajna institucionalna paraliza u Bosni i Hercegovini, gdje djeluju razne unakrsne struje, a koordinacije između različitih upravnih tijela, agencija ili općina znatno nedostaje (ili je jednostavno nema). Na primjer, trenutni plan rizika od prirodnih katastrofa za Bosnu i Hercegovinu (Federalna uprava civilne zaštite, 2014.) opisuje većinu rizika koji bi se mogli susresti u entitetu FBiH, ali ne rješava određene stvarnosti na terenu koje prelaze administrativne linije, posebice na pitanjima interoperabilnosti i komunikacije te se pretjerano oslanja na „resurse međunarodne zajednice“ kako bi pokrio nedostatke. Slična je situacija u entitetu RS i vrlo je malo posvećenosti na elementima interoperabilnosti, komunikaciji i suradnji unutar RS, a pogotovo sa FBiH, s tim da većina odgovornosti završava na odgovarajućoj administrativnoj granici (Europska komisija, 2018). Da bi se uhvatili u koštac sa sljedećom krizom ili ponavljanjem trenutne krize, administrativni entiteti Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja, morat će uspostaviti zajednički kontakt za ponovno započinjanje suradnje i komunikacije pod jednakim uvjetima, možda koristeći još uvijek funkcionalna naslijeđa SFRJ. Regija ne smije propustiti još jednu priliku, kao što je to imala 2014., za formiranje koherentne, objedinjene službe za hitne slučajeve. Još uvijek nije jasno kako će i hoće li Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan izaći iz pandemije COVID-19 i hoće li njihova ad-hoc okupljena organizacija uspjeti zadržati zarazu na krizno-upravljavljim razinama. Kriza ilustrira da su za rješavanje evoluirajuće situacije na terenu potrebni veća transparentnost, više komunikacije i manje političkog odmjeravanja, posebno u situaciji kada je međunarodna zajednica zaokupljena vlastitim problemima. Trenutna kriza također ima i potencijal da ubrza i propast Bosne i Hercegovine kao funkcionalne države te rezultira uspostavljanjem novih geopolitičkih cjelina i stvarnosti na zapadnom Balkanu.
Informacije o autorima:
Nedžad Korajlić je diplomirao na Univerzitetu u Sarajevu, Bosna i Hercegovina (2006.) iz područja kriminalistike i kaznenog pravosuđa. Trenutno obnaša dužnost dekana Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu. Njegova djelatnost obuhvaća nastavu i akademsko istraživanje na poljima forenzike, kriznog upravljanja, kriminologije i iskustva sa više od 15 godina aktivnog sudjelovanja unutar policijskih tijela u Bosni i Hercegovini.
Amer Smailbegović je diplomirao na Univerzitetu Nevada u SAD-u, (2002) iz područja geofizike i geoprostorne analize. Djeluje uglavnom u privatnom sektoru s akcentom na projektima vezanim za aeronautiku, obrambene tehnologije, integraciju geoprostornih podataka i krizno upravljanje. Trenutno je angažiran na projektima u Sarajevu, Bosna i Hercegovina gdje pruža savjetodavne usluge iz sfera razoružanja, kriznog upravljanja i energetske sigurnosti.
● Ahmeti, B., L., H., Possel, F. v., & Thome-Bouldan, R. (2019). Crimean Congo Hemorrhagic Fever, Kosovo 2013-2016. Emerging Infectious Diseases 25(2), 321-324.
Ljubljana, 1.april/travanj 2020
