Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je pripremio analizu pred predstojeće prijevremene predsjedničke i parlamentarne izbore u Republici Turskoj, koji će se održati 24. juna 2017.godine. Iz opsežne analize »Predsjednički/parlamentarni izbori u Republici Turskoj 2018:Odlučujući izbori za sudbinu AKP-a« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan je 18. aprila 2018.godine neočekivano zvanično najavio datum prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, koji će se održati 24.juna 2018. Naime, redovni izbori bili su predviđeni za novembar 2019.godine.
Najava prijevremenih izbora je došla poslije susreta Erdoğana sa predsjednikom nacionalističke stranke-pokreta (MHP) Devletom Bahçelijem, koji je dan prije iznenadio javnost sa pozivom na prijevremene izbore. Analitičari su mišljenja, da je bila Bahçelijeva najava unaprijed dogovorena sa vladajućom konzervativnom Strankom pravde i razvoja (AKP). Tako su olakšali poziciju Erdoğanu i njegovoj stranci AKP, koja je već opovrgavala namjere za pomjeranje datuma izbora.
Vladajuća AKP i njena saveznica MHP tvrde, da su glavni motivi za prijevremene izbore prevazilaženje političnih i ekonomskih neizvjesnosti u državi. Prije svega zbog unutarnje rekonstrukcije i preoblikovanja političkog sistema unutar države te opsežne vojne operacije turske vojske protiv terorističkim organizacijama unutar (PKK i FETO) i izvan države kao što je operacija „Maslinova grančica“ na sjeveru Sirije.
To je potvrdio i predsjednik Erdoğan na novinarskoj konferenciji, kada je rekao, da se prijevremeni izbori održavaju zbog historijskih događaja u regiji.
Prijedlog je bio glatko prihvaćen u parlamentu u kojem AKP ima 315 zastupnika i njena saveznica MHP 36 zastupnika. Potrebno je bilo osigurati 275 glasova u 550-om članskom turskom parlamentu.
AKP je spremniji za izbore od same opozicije. Održali su opće konvencije svih podružnica stranke u 81 provinciji u Turskoj te dogovorili svoje glavno izborno savezništvo februara 2018.godine sa MHP u koaliciju koju su nazvali „Narodno savezništvo“. Njima će se najvjerojatnije pridružiti još dvije izvan parlamentarne stranke. Prva stranka je proislamistička SAADET i desničarska velika unionistička stranka BBP.
Na drugoj strani možemo zaključiti, da je opozicija za predstojeće izbore slabije pripremljena i iznenađuje da najveća opozicijska stranka Republikanska narodna stranka – CHP (131) tek sada počinje ozbiljno shvaćati da su izbori pred vratima. Ubrzano se odvijaju sastanci sa drugom najvećom opozicionom strankom u Turskom parlamentu Narodnom demokratskom strankom HDP (48) zatvorenog lidera i zastupnika Selahattina Demirtaşa te novoosnovanom strankom (Dobra partija - IYI party) Meral Akşenera (5).
Moguće savezništvo CHP i HDP je opasan potez CHP-a, koji može potpuno uništiti oslabljenu stranku, koja baštini nasljeđe Kemala Atatürka. Tradicionalni sekularni Turci su bliži desnom centru i protiv su savezništva sa strankom, koja je prokurdska i ljevičarska, a istovremeno ima predsjednika i nekoliko lidera u zatvoru zbog tihe podrške terorističkoj PKK.
Dok je Erdoğan jedini kandidat AKP i MHP, opozicija još uvijek nije odredila svoga kandidata na predsjedničkim izborima.
Pojavljuje sumnja u mogućnost kandidature predsjednika CHP KemalaKılıçdaroğlua za predsjednika Turske, jer nema liderske karizme i nikada u posljednjih osam godina nije pobijedio na izborima.
Opozicija ima vrlo malo vremena, da bi konkurirala sadašnjem predsjedniku Erdoğanu, koji je uvijek još najpopularniji političar u državi. Ankete pokazuju da ima podršku od 42% do 45% za pobjedu na predsjedničkim izborima.
Što se tiče novoosnovane Dobre stranke MeralaAkşenera bile su prisutne polemike o tome da li ta stranka uopće može sudjelovati na izborima. Akşenerajeotpadnica iz MHP-a i bivša ministrica unutarnjih poslova Turske, bila je vodeća osoba MHP-a pred razrješenjem.Izlaz iz zakonskih prepreka pronašli su tako, da je 15 zastupnika CHP pristupilo stranci IYI (koja ima pet samostalnih zastupnika u turskom parlamentu), da bi osigurala potreban broj, kako bi mogli formirati svoju parlamentarnu grupu. Tako su im se na široko otvorila vrata kako za stranku tako i za njenu predsjednicu. Stranke sa 20 ili više zastupnika u parlamentu priznate su kao grupe i zato imaju pravo samostalno sudjelovati na izborima bez ograničenja. Stranka tako može imati kandidata na predsjedničkim izborima.
Naime, turski ustav i izborni zakon određuju, da stranka koja želi sudjelovati na izborima mora proći šest mjeseci od svoje prve nacionalne konvencije. Stranka je osnovana 25.oktobra 2017.godine, prvu konvenciju imala je tek u martu 2018. i uvažavajući tu činjenicu na izborima može sudjelovati tek u septembru 2018.godine. Prelazak 15 zastupnika CHP u IJY je rješenje i za tu prepreku.
Akşener će kandidirati za predsjednicu države i ozbiljno će konkurirati Erdoğanu, jer joj neka istraživanja javnog mnijenja najavljuju 40% potpore, dok njenoj stranci očekuje se podrška od 5% -20% potpore (izborni prag je 10%).
Dobra stranka sebe smatra proevropskom i privrženu idealima osnivačima Republike Turske Kemala Atatürka. Time će dobiti glasove sekularista, koji tradicionalno glasaju za CHP. Sa desničarskom retorikom dobit će glasove nacionalista iz redova njene bivše stranke MHP.
U svakom slučaju izbori su »odlučujući«, jer će odrediti sudbinu AKP i njenog predsjednika Erdoğana, koji neprekidno vlada državom već cijelih 16 godina kao premijer i kao predsjednik države. U slučaju pobjede imat će pet punih godina punu predsjedničku izvršnu vlast. Pored toga još dodatnih pet godina, jer mu to dozvoljavaju nove ustavne promjene, koje su birači na referendumu 2017.godine potvrdili tijesnom većinom.
Rezultati izbora bit će tijesni. Predsjednik Erdoğan će vjerojatno biti relativni pobjednik izbora. Broj zastupničkih mjesta njegove stranke u parlamentu, koji po novome ima 600 mjesta biće zavisan od političke i ekonomske atmosfere na dan izbora i sposobnosti opozicije, da u vrlo kratkom vremenu konsolidira svoje redove i uvjeri neodlučne birače sa referenduma iz 2017.godine, koji su za povratak na stari parlamentarni sistem. Ti birači su sastavljali 49,5% izbornog tijela na referendumu za promjenu ustava 2017.godine.
Jasno je, da će rezultat ovih izbora biti znak za AKP, gdje će se jasno vidjeti, da Turska nije bila jedinstvena što se tiče uvođenja predsjedničkog sistema. Sa time se slaže i Erdoğan, koji je rekao, da mu se čini, da nisu mogli uvjeriti svojih tradicionalnih birača u pogledu toga.
Birači AKP su skeptični u pogledu amandmana na ustav, pogotovo onaj dio, koji se odnosi na parlamentarni nadzor nad vladom i odnos između izvršne i sudske vlasti i poslije svega strah pred neravnotežom između grana vlasti u korist predsjednika. To je na duži rok vrlo opasno, posebno poslije Erdoğanove ere. Stranka nije oduševljena nad smanjivanjem uloge političkih stranaka i uloge parlamenta u novom sistemu. Parlament će imati zakonodavnu i nadzornu funkciju, neće odlučivati o vladi i njenoj politici.
Turska je snažno polarizirana na predstojećim izborima na dva tabora. Prvi tabor sastavljaju islamske konzervativne-nacionalističke i ostale desničarske stranke dok drugi tabor sastavljaju sekularne-ljevičarske te nacionalne stranke (kao što je prokurdski HDP).
U svakom slučaju AKP je izabrala pravi trenutak za prijevremene izbore, jer se Turska nalazi u vrlo osjetljivom položaju na unutarnjem i vanjskom planu. Usprkos zavidnom ekonomskom rastu od 7,4% je turska lira doživjela nekoliko padova. Turska rast je tri puta veća od rasti u Njemačkoj, gdje je rast 2,2% i Francuskoj 1,8%.
Spor između predsjednika Erdoğana i guvernera Centralne banke TurskeMurata Çetinkayom se intenzivira zbog kamatne stope. Investitori su zabrinuti zbog miješanja politike u nezavisnost rada Centralne banke.
Na vanjskom planu su odnosi Turske sa svim akterima nestabilni. Na vrhu EU-Turska u Varni mjeseca marta 2018., Turska nije dobila željenog zelenog svjetla za nastavak pregovora o članstvu u EU. Erdoğanu se spočitava autoritativnost sa strane EU, dok na drugoj strani se kroz prste gleda Viktoru Orbánu u Mađarskoj, Sebastianu Kurzu u Austriji i njihovim sumišljenicima u Češkoj, Slovačkoj te Poljskoj.
Odnosi sa SAD su na kritičnoj tački zbog podrške Washingtona demokratskim snagama Sirije (SDF) u kojima dominira kurdska YPG. Amerikanci najavljuju povlačenje iz Sirije. Zamijenit će ih arapske snage iz Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emira i Egipta, a sve te tri države imaju vrlo slabe odnose sa Ankarom zbog njene podrške muslimanskom bratstvu na Bliskom istoku. Amerikanci se nisu ni posavjetovali sa Turskom o toj ideji, koja je doslovno potisnula Tursku iz nove arhitekture Sirije.
Odnosi sa Rusijom i Iranom su u oscilaciji. Nekoliko dana poslije trojnog sastanka u Ankari 4.aprila 2018., dakle deset dana kasnije, 14. aprila 2018.godine Turska je podržala Američki napad na Siriju i time iznenadila Rusiju i Iran. Pragmatična ruska i iranska politika imaju Erdoğana za taktičnog saveznika, ne za strateškog partnera u toj regiji.
Ljubljana, 23. april/travanj 2018
