ORKANSKA OLUJA NA BAGDAD?

Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije (IFIMES) iz Ljubljane specijalno je za septembarski broj slovenačke stručne revije za odbrambeno-vojna pitanja “Revija Obramba” (“Defence Monthly”) pripremio analizu događanja u Iraku i regiji. Činjenica je, da se radi o izuzetno kompleksnom pitanju, koji se ne tiče samo područja Bliskog istoka, nego cijelog svijeta, stručnjaci instituta sa saradnicima analizirali su današnji položaj v Iraku in široj regiji, ter faktore, koji su doprinijeli sporu između Iraka odnosno Sadama Huseina i SAD.

Odmah na početku postavlja se pitanje, dali su sadašnji događaji nastavak sukoba između Sadama Huseina i Georga Busha starijeg - kao što misle neki političari i analitičari ili je u pozadini nešto drugo – što smatraju eksperti ljubljanskog instituta IFIMES. Da li je uzrok spora samo u tome, što Irak ne poštuje rezolucije Vijeća sigurnosti broj 687, 688, 949? Da li je uzrok prošlogodišnji 11. septembar i događaji povezani sa njim ili kriza američke privrede i propadanje američkih korporativnih giganata? Ili su možda posredni faktori, recimo izraelsko-palestinski spor? Da li je to možda kriza u Saudijskoj Arabiji, odnosi u samoj kraljevoj porodici? Da li je u pitanju kriza reformatorskog pokreta, na čijem čelu stoji sadašnji iranski predsjednik Mohamed Khatami? Da li možda (ne) uspjeh američkog rata protiv terorizma?
Konstantin Spiliots, politički istraživač na Dartmuth Collegeu: »Rat protiv terorizma poslije 11. septembra fokus je historijskog poslanstva Bushovog mandata. Bush na početku mandata nije uspjeo oživiti američke privrede, smanjiti budžetski deficit i utjecati na tržište kapitala. Njegov politički mandat biće slab i njegova politička budućnost mogla bi biti zamagljena. Rat predsjedniku gotovo uvijek koristi sve dok se ne preokrene u katastrofu.«
Zapravo svi gore nabrojani faktori suštinski utječu na sadašnje odvijanje događaja i predviđeni rasplet u budućnosti.


IRAK DRUGI PUT SA DRUGIM BUSHOM

Godine 1991 američki general Norman Schwarzkopf nalazio se pred Bagdadom, američke snage su napredovale. Tada su u 14 provincija (od ukupno 18) vlast preuzeli pobunjenici odnosno sadašnja opozicija. Ipak je tada predsjednik Bush stariji odlučio završiti rat, da ne bi došlo do raspada Iraka, što u tadašnjem kontekstu svjetskih odnosa nije bilo prihvatljivo zbog stabilnosti u regiji. Vijeće sigurnosti UN-a (1991) donijelo je rezoluciju broj 687 i 688 koju je prihvatio i Sadam Husein i time prihvatio uvođenje sistema nadzora Ujedinjenih nacija.
Predsjednik Clinton je svo vrijeme boravka u Bijeloj kući vodio politiku očuvanja postojećeg stanja u Iraku. Povremeni raketni napadi na marginalne ciljeve u Iraku i stalno američko-britansko vazdušno nadziranje neba na 36. i ispod 32.paralele imali su samo psihološki efekat.
Predsjednik Clinton pokušao je pomagati iračkoj opoziciji i ujediniti je. Na početku je njegov utjecaj imao odjeka, jer je u Salahudinu, u iračkom Kurdistanu, 1992 godine osnovan Irački nacionalni kongres – INC kao krovna organizacija svih opozicionih političkih stranaka – od ljevičarskih do islamskih, od nacionalističkih kurdskih i arapskih do liberalnih. Predsjednik Clinton (1998) u američkog kongresu je isposlovao donošenje zakona o oslobođenju Iraka, koji je omogućio, da je INC dobije pomoć u visini 100 miliona dolara. Unutrašnja neslaganja (frakcionizam) dovela su do toga, da je Irački nacionalni kongres postao samo još jedna od stranaka a ne krovna organizacija svih stranaka.
Iste godine (1998) došlo je do ozbiljnog incidenta kada su iračke vlasti vođu grupe inspektora UN-a Scotta Riddera optužile za špijunažu u korist SAD i Izraela. Kasnije je Ridder u svojim memoarima priznao te aktivnosti. Zbog toga je Irak inspektore SAD protjerao i počela je operacija Pustinjska lisica, koja nije bila efikasna.
Kada je došao na vlast Georg Bush mlađi , u američkoj vanjskoj politici dogodile su se velike promjene. Poslije se dogodio 11.septembar, koji je potresao sav demokratski svijet. To je bio početak američke politike kažnjavanja terorista izvan granica SAD i država članica NATO-a. Američka politika još se intenzivnije okrenula ka unilateralizmu i kritiziranju sjevernoatlanskog savezništva, koje gubi svoju ulogu ali ne i značaj.To se najočite pokazalo u Afganistanu pri pomoći afganistanskom Sjevernom savezništvu i opoziciji, kada su SAD preuzele dominantnu ulogu u borbi protiv Al-Kaide i talibana.
U američkoj politici podjela svijeta preformurilala se na države, koje podržavaju terorizam i države, koje se zajedno sa SAD bore protiv terorizma. Irak je imenovan za jednu od osovina zla. Dokazi protiv Iraka bili su dokazljivi, veze i kontakti sa terorističkom mrežom Al-Kaida nisu mu mogli biti dokazani, iako se govori, da postoje dokazi o susretu iračkog diplomate u Pragu sa jednim od terorista, Mohamedom Attom, koji je bio u jednom od aviona, koji su pogodili WTC u New Yorku. Zbog nedostatka dokaza, tražena su uporišta u rezolucijama UN-a broj 687, 688 i 949. Savjetnica za sigurnost Condolizze Rice unatoč dokazima i ne dokazima smatra, da je Sadam Husein preopasan i zbog toga mora otići.
Kako se bliži 11.septembar povećavaju se očekivanja o važnoj odluci o svrgavanju sa vlasti iračkog diktatora Sadama Huseina. Predsjednik Bush u junu 2002 jasno obznanio je, da SAD neće ravnodušno gledati na one koji imaju u posjedu oružje za masovno uništavanje ili ga čak i proizvode.
“Moramo napasti, da bi tako odbranili svoju slobodu”, izjavio je Bush. Riječi su odjekivale među svima, ne samo među saveznicima. Pentagon i State Department imaju različita mišljenja o tome kako srušiti Sadama Huseina. Utjecajni republikanci Dick Channey, Donald Rumsfeld i Paul Wolfowitz su za klasičnu invaziju na Irak i svrgavanje režima. Mišljenje državnog sekretara Collina Powella je slično mišljenju većine saveznika, da naime treba pooštriti nadzor nar iračkim naoružanjem.
Stephen Walt, dekan Kennedy School of Managment na Harwardskom univerzitetu izjavio je:”Nema pokazatelja, koji bi ukazivali na to, da će Irak biti opasniji. Možemo još nekoliko godina održati takvo stanje.” I nastavlja u svojoj drugoj izjavi: “Sve što se tiče vremenskog okvira operacije zavisno je od unutrašnjopolitičkih prilika. Oni u administraciji, koji žele rat, su u manjini, ali su vrlo utjecajni. To su neokonzervativci oko potpredsjednika Channeya, Rumsfelda i Wolfowitza.”.
Nedvosmisleno bi upotreba sile i takvo rušenje Sadama Huseina bilo u suprotnosti sa odredbama Westfalskog ugovora i u suprotnosti sa savremenim međunarodnim pravom, koji dozvoljava upotrebu sile u samoodbrani u slučaju osnovanih prijetnji ali ne i kod izraženih sumnji.


KO JE ZA I KO PROTIV

Evropske saveznice, izuzev Velike Britanije, suprostavljaju se napadu na Irak, jer akciju nije moguće utemeljiti rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, istovremeno ostaje upitno i finansiranje takve operacije. Na to je upozorio njemački kancelar Schroeder, koji je povodom toga izjavio, da Njemačka nije vreća bez dna.
Islamski svijet, pogotovo islamske mase, suprostavljaju se prije svega SAD-u, jer misle, da su upravo SAD tradicionalni neprijatelj prije svega islama i sa tim i samih muslimana. Takvo raspoloženje muslimanskih masa u prvom redu posljedica je neuspješnih mirovnih pregovora u Wy Plantions u SAD 2000 godine (Clinton-Barak-Arafat) i početku druge intifade.
Arapski režimi neće imati značajnijeg utjecaja na američku odluku zbog unutrašnjih problema. Tako, Saudijska Arabija ima teškoće u samoj kraljevskoj porodici i borbi za naslijedstvo bolesnog kralja, kojeg vještački drže u životu. Ekonomska kriza poslije pada cijena nafte ograničila je ambiciozne srednjeročne privredne planove te države, koji su sada dovedeni u pitanje.
Tome možemo dodati snažan utjecaj islamističkih struja, koje simpatiziraju ili same pomažu Al-Kaidi. Odgovor na to daje Loaram Morawic, analitičar u Rand Corporation (koja okuplja veoma ugledne članove, ako što su: D.Coel, H.Kissinger, J. Shliessenger, H.Braun, N.Gingrich i T. Folli), koji smatra, da je Saudijska Arabija neprijateljska država SAD i da su Saudijci veoma aktivni u međunarodnom terorizmu, počevši od planiranja, finansiranja, simpatiziranja i izvođenja terorističkih akcija.
Iranska zvanična politika je antiamerička, bila je neutralna 1991 godine u zalivskom ratu. Poslije dolaska reformatora u odnosima između Irana i SAD dolazi do novih vjetrova. To se direktno pokazalo u ulozi Irana u Afganistanskom ratu, sastavljanju nove vlade Afganistana i discipliniranju šiitskih vođa u Karzajevi vladi. Glavna šiitska opoziciona stranka u Iraku, Vrhovni savjet islamske revolucije u Iraku (SCIRI), koji ima svoje sjedište u Teheranu, u devedesetim godinama suprostavljao se bilo kakvoj američkoj pomoći iračkoj opoziciji. Poboljšanje odnosa između Irana i SAD doprinijelo je tome, da SCIRI učestvuje na sastanku opozicije sa američkom administracijom 9. i 10.avgusta ove godine u Washingtonu. Iran pokazuje veliku zainteresiranost za period poslije Sadama Huseina, jer bi SCIRI preuzeo odgovarajuću ulogu u privremenoj vladi (približno 60%).
Turska se od početka suprostavljala bilo kakvoj intervenciji na Irak. Premijer Bulend Edževit više puta pisao je Sadamu Huseinu, da omogući dolazak inspektora UN-a u Irak, jer zbog osamljivanja Iraka veoma mnogo gubi cjelokupna turska privreda.
Ankara se najviše boji raspada Iraka i proglašenja kurdske države na sjeveru Iraka, jer bi to ohrabrilo turske Kurde sličnim potezima. Možda susret bivšeg američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Gallbrighta (veoma priznatog stručnjaka za kurdsko pitanje i profesora na National Security Collegeu), jula 2002 u iračkom Kurdistanu sa predstavnicima kurdske vlasti i iranske kurdske opozicije utvrđuje strah Ankare pred aktualizacijom kurdskog i azerskog pitanja te mogućim umješavanjem međunarodne zajednice u unutrašnopolitička pitanja tamo gdje žive manjine!
Ne smijemo zaboraviti na činjenicu, da je pokrajina Mosul (irački Kurdistan), inače bogata sa naftom, sve do 1924 godine pripadala Turskoj kada su je priključili Kraljevini Irak. Tadašnji dogovor obećavao je Turskoj 10% iscrpane nafte iz te pokrajine, do čega naravno nikada nije došlo. Turska ima svog trojanskog konja na sjeveru Iraka, koji broji 300-500 hiljada Turkmena. Ankara čak tvrdi, da ih je oko milion i tu činjenicu bi vjerovatno iskoristila za moguću intervenciju u taj dio Iraka (pod plaštom zaštite Turkmena) i time onemogućila uspostavljanje kurdske države. O tome se razgovaralo prilikom razgovora američkog potpredsjednika Channeya i zamjenika ministra odbrane Wolfowitza sa turskim vojnim vodstvom, koji je u turskoj politici odlučujući faktor.
In šta Turska očekuje? Ponajprije “stand-by” aranžman sa Međunarodnim monetarnim fondom, zatim reprogramiranje vojnog duga Sjedinjenim Američkim Državama i na kraju čvrste garancije SAD, da neće doći do raspada Iraka. Turska nastoji neposredno učestvovati u vojnim operacijama u Iraku, ne pasivno kao u Afganistanu (policijske jedinice u sastavu ISAF-a).
Najveća i možda najopasnija enigma je reakcija Indije i Pakistana, koji će možda upotrijebiti nova “pravila” u svjetskoj politici i u njihovom međusobnom konfliktu, koji mi mogao eskalirati u novi rat (politika prvog udara).
U pogledu Rusije većina analitičara mišljenja je, da će dati saglasnost za akciju u Iraku u zamjenu za američko ne protivljenje za nuklearnu saradnju između Rusije i Irana (ne radi se samo o spornom reaktoru u Bushehru, nego za pet novih reaktora!). To je i tema pregovora mješovite američko-ruske komisije. Predsjednik Putin obećao je predsjedniku Bushu, da se Rusija neće protiviti intervenciji u Iraku unatoč javno deklariranoj politici i suprostavljanju u Vijeću sigurnosti UN-a (ipak bez upotrebe prava veta). Rusija želi kooperativnost sa SAD prije svega zbog podrške u Međunarodnom monetarnom fondu kao i kod dobijanja dijela iračke pogače.
Izrael? Ukoliko irački režim napadne Izrael nekonvencionalnim oružjem, Izrael će odgovoriti nuklearnim napadom! Na napade na Tel Aviv i Haifu Izrael će uzvratiti nuklearnim napadom na iračka mjesta u kojima nema američkih snaga. SAD su obećale Izraelu, da će ga upoznati sa napadom 60 sati prije početka napada i dati mu slobodne ruke za odgovor.


EKONOMSKI VIDICI INTERVENCIJE NA IRAK

Naši analitičari su jedinstvenog mišljenja, da će promjena režima u Iraku dovesti do novog crtanja mapa u regiji. Irak je danas po prirodnim resursima potencijalno najbogatija država na Bliskom istoku, jer je jedina, koja ima i naftu i vodu. Irak ima po veličini druge najveće zalihe nafte na svijetu.. Trenutno iscrpa dozvoljenih 2,1 milion barela dnevno (barel 159 l), ima dnevne kapacitete za 6 miliona barela i namjeru, da iscrpa do 10 miliona barela dnevno. To bi suštinski utjecalo na onemogućavanje ekonomskih planova država u regiji. Najviše bi izgubile države članice OPEC-a, pogotovo Saudijska Arabija, koja prodajom nafte zaradi 90-95% izvoznih prihoda i dvije trećine svih dohodaka države. To je potvrdio Brad Portland, glavni analitičar u Saudi-America Bank. Sasvim sigurno bi sadašnji kartel OPEC-a izgubio dio sadašnjeg međunarodnog utjecaja. Manje “poslušne” države i režimi sasvim sigurno bi tako izgubili dio svog značajnog utjecaja na formiranje cijena nafte. Nova iračka vlast vjerovatno će imati liberalniji odnos prema politici formiranja cijena i snabdjevanja Zapada naftom. Nova vlast vjerovatno neće poštivati potpisanih ugovora za dobavu nafte i modernizaciju naftne industrije sa kompanijama iz Rusije, Francuske i Kine, koju je potpisao režim Sadama Huseina. Naši analitičari smatraju, da su to samo predugovori, jer postojeće sankcije prema Iraku onemogućavaju potpisivanje obavezujućih ugovora za obje strane.
Raad Alkadiry, vodeći analitičar u Petrolium Finance Company, smatra, da Irak ima zakladu i da mu zbog toga prijeti naftna groznica, slična pravoj zlatnoj groznici, koja je zahvatila SAD sredinom 19.stoljeća.
Filip Mareni, odbor za budžet francuskog senata: “Rat protiv Iraka srušit će sve ekonomske prognoze vlade, jer evropske države kao i Francuska imaju teškoća sa budžetom na prognozi o tri postotnoj rasti.”
Rene Defonsee, analitičar u CDS Exis: “Poslovno okruženje u SAD je zadržano prema američkoj intervenciji u Iraku, jer investitori i potrošači gube povjerenje. Zbog zalivskog rata 1991 godine investicije u SAD pale su za 6,9%”.
Irak može računati i na visoke prihode od turizma. Tamo se nalaze dva najznačajnija svetišta šiita, Kerbala i Najef, tamo je takođe mjesto Uruk, gdje je živio Abraham, zajednički otac jevreja, kršćana i muslimana pred preseljenje u Jeruzalem. Dva od sedam svjetskih čuda nalaze se upravo u Iraku: znameniti Viseći vrtovi i Ishtarska vrata.


ZAŠTO SE DOGAĐA TO ŠTO SE DOGAĐA?

Irak ima značajan geografski položaj i značajnu ulogu u duhovnom životu muslimana. Ne smijemo zaboraviti, da se tamo nalazio centar jednog od četiri halifata, odnosno sjedište Abasida, kroz stoljeća vodećeg halifata, koji je značajno suoblikovao islamsku historiju. Geografski-vjersko Irak se nalazi između turske (sunitske) i iranske (šiitske) države. Prva je saveznica NATO-a, druga se nalazi među silama zla, prema definiciji američkog predsjednika Busha. To je američki strateški prostor, koji se prostire od Balkana preko Turske, srednje Azije i Afganistana i zatvara u Iraku u obliku nekakvog prstena.
Uspjeh američke politike u Iraku vjerovatno će pozitivno utjecati na mirovni proces na Bliskom istoku. Sirija bi tako ostala izolirana i prisiljena na nastavak pregovora sa Izraelom u vezi rješavanja Golanske visoravni (rezervat vode za Izrael – 37% zaliha vode za potrebe Izraela). Palestinci će se uvjeriti u odlučnost SAD, da se riješi kompromitiranih i slabih režima. Predsjednik Bush na kraju je obećao, da će se za vrijeme njegovog mandata proglasiti država Palestina.
Arapi misle, da put prema Bagdadu vodi preko Jeruzalema. Amerikanci moraju dokazati, da put do Jeruzalema ide preko Bagdada odnosno rješavanje palestinskog pitanja dolazi poslije rješavanja iračkog.


OPERACIJA ORKANSKA OLUJA

Mnogi mediji naslućuju, da SAD nemaju jasne strategije intervencije u Iraku. To je pogrešno. SAD imaju bogato iskustvo intervencija: Haiti, Somalija, Kosovo, Afganistan. Američka administracija je pred strateškom odlukom a ne taktičkom. Odluka je na ostajanju u Iraku i regiji. Administracija neće dozvoliti, da neko sa njom dijeli iračku pogaču. SAD žele, da Irak obnove američke kompanije.
Amerika je našla najboljeg saveznika za 21.stoljeće poslije 11.septembra, jer je irački narod obrazovan i sekularan.
Na početku će operacija Orkanska oluja biti jednostrana vojna intervencija bez saveznica – izuzev Velike Britanije i Australije – u obliku vazdužnih napada za zaštitu stanovništva ispod 32.paralele. Američka zamisao je, da će se intervencija odvijati u obliku snježne grude. Počevši iz Basre do Mandalyja na jednoj strani, dok će se na drugoj strani nalaziti bojno naoružano krilo SCIRI (korpus Badr). Kurdske snage (100.000) su u blizini Mandalyja i time se obruč oko Bagdada zatvara.
Američke pješadijske jedinice (75-200.000 vojnika) prodrijet će iz Jordana i Kuvajta, posebno iz Jordana, jer je Aman povezan sa Bagdadom modernim auto putem. Američki desant izvodit će se sa tri aerodroma u sjevernom Iraku, koji su pod nadzorom kurdskih i američkih snaga. Očekuje se snažno bombardovanje položaja iračke republikanske garde oko Bagdada i Tikrita. Bagdad neće moći izdržati snažni napad. Operaciju Bagdad možda omete mogućnost premještanja jedinica Republikanske garde u gradska središta i upotreba oružja za masovno uništavanje.
Američke vazdušne snage neće upotrijebiti uporišta Princ Sultan u Saudijskoj Arabiji. SAD obnavljaju aerodrom Odedh u Kataru (vrijednost investicije 1,4 milijarde dolara). U operaciji će učetvovati nosači aviona u Crvenom moru i Zalivu, uključena će biti uporišta u Diego Garcia, Turska (Incirluk), Aski Šeher), Gruziji (Tbilisi), Bugarska, Beograd, Niš, Podgorica i Fair Forth u Velikoj Britaniji.
Vojni analitičari smatraju, da će zajedničke operacije opozicije (KPD, PUK i SCIRI) uz podršku savezničkih vazdušnih snaga i specijalnih jedinica za oslobođenje Bagdada trajati sedmicu dana.


NOVA IRAČKA VLADA

SAD igraju ulogu pomoćnika u ujedinjavanju antirežimskih političkih stranaka na osnovu prije dogovorenih političkih polazišta. Amerikanci će imati ulogu hirurga, koji odstranjuje tumor, pri čemu tijelo mora ostati živo i zdravo. Donald Rumsfeld upozorio je predstavnike opozicije, da je vojno odstranjivanje Sadama Huseina američka briga i naglasio, da je značajnije kakva će biti vlada u Iraku poslije Sadama Huseina i u kom smjeru će biti usmjerena njeno djelovanje.
SAD će imati poslednju riječ u formiranju nove zajedničke iračke vlade (predstavnici šiita, sunita, kršćana) Arapa, Kurda, Turkemena i Asiraca. Dokaz je u tome, da SAD nisu uvažavale različitih prijedloga ustava, koje je predlagala opozicija. Novi ustav mora odgovarati američkim željama. Irak će biti sastavljen od dva do tri entiteta sa jednom centralnom vladom. Američki predstavnici Dick Channey i Donald Rumsfeld su predstavnike šest opozicionih stranaka upoznali sa navedenim namjerama na sastanku u Washingtonu 9. i 10.augusta 2002. Raspravljali su o organiziranju šire konferencije negdje u Evropi u narednim sedmicama, gdje će se oblikovati nova iračka vlada, uvažavajući interese različitih etničnih, vjerskih i političkih grupacija; govorili su o kurdskom pitanju, pitanju naftom bogatog Kirkuka i o tome, kakve će oblike imati nove institucije države te o ulozi i organizaciji vojske.
Nova vlada Iraka mora pokazati kooperativnost u naseljavanju dva do četiri miliona palestinskih izbjeglica, koje su suština problema u izraelsko-palestinskom sporu, priznavanju države Izrael i aktivnom uključivanju u mirovni proces, iako Irak ne graniči sa Izraelom.
Uvažavajući navedene činjenice, vojno intervencija na Irak u narednih pola godine je neizbježna. Doći će do rušenja režima Sadama Huseina i formiranja nove privremene vlade Iraka. Svi ti događaji bitno će utjecati na političke i privredne promjene na Bliskom istoku.