OK Koral 140 godina kasnije: između nasilja Divljeg zapada i nastajuće vladavine prava

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES[1]) iz Ljubljane redovno analizira aktualna događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Ambasador dr. Milan Jazbec, profesor diplomatije, poeta i pisac, zaposlen na slovenačkom ministarstvu vanjskih poslova, predstavlja i analizira svjetski poznat obračun kod OK Korala u američkom gradu Tombstone 1881.godine i utjecaj, kojeg je taj događaj imao na razvoj koncepta vladavine prava. Ovo je izuzetna vrijednost, koju je evropski integracioni proces proizveo tokom svojih šest decenija i koja je kamen temeljac demokratije kao najnaprednije forme vladavine. Njegov članak »OK Koral 140 godina kasnije: između nasilja Divljeg zapada i nastajuće vladavine prava« objavljujemo u cjelini. 

● Prof. dr. Milan Jazbec

OK Koral 140 godina kasnije: Između nasilja Divljeg zapada i nastajuće vladavine prava

 

Desilo se na današnji dan prije stotinu i četrdeset godina, kada je Wyatt Earp poveo svoju grupu u borbu protiv prijestupnika Clantonove bande. Bio je to jasan, vjetrovit i hladan dan 26.oktobra 1881, koji je – bez da bi njegovi protagonisti toga u stvari bili svjesni – otvorio put prema tome, da je vladavina prava postala nepovratan čin. Stoga, ona se oformila kao izuzetna vrijednost, koja u odlučnoj mjeri označava vrijednosni sistem savremene međunarodne zajednice i proizlazi iz same srži zapadne civilizacije. 

Pravda, vladavina prava i evropski integracioni proces 

U Bibliji postoji vrlo rječita i bazična artikulacija onoga, šta se danas podrazumijeva kao vladavina prava: „ne čini drugima ono, šta ne želiš, da drugi čine tebi“. Rimsko pravo postavlja danas ovo još preciznije i još relevantnije kako među stručnjacima kao i među širom javnošću: neka se desi pravda, da ne propadne svijet (kao dio Habeas Corpus). Francuska je revolucija 1789.godine ovo definirala svojim bezvremenskim sloganom bratstvo, jednakost, sloboda (i sa francuskom Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina). Velika povelja slobode iz 1215.godine[2], kao legalna i politička osnova, te Opšta deklaracija o ljudskim pravima iz 1948.godine, kao politički i suštinski derivat, ovo potvrđuju. Mogli bismo pronaći još mnogo primjera, više ili manje istih principa i oslonaca, uz pomoć kojih možemo da shvatimo i prihvatimo pravdu. Ljudi žele, da pravda vlada njihovim životima; hoće, da svako bude pravedan i fer te da ne čini ništa na račun drugoga. 

Uopšteno govoreći, ovo proizlazi iz vječite dileme dobro – slabo i kako da se osigura prvo i spriječi drugo. Sa ovim je tijesno povezano i pitanje časti pa i dužnosti. Doc Holliday, kontroverzna ličnost Divljeg zapada, “shvatio je šta je uradio u uličnoj tuči, i poslije kao dužnost”, pošto “mu je čast značila toliko mnogo, da su samo neki to shvatili”; vjerovao je, da “je činio nešto pravedno i dobro.”[3] 

Pravda može da se definira kao rezultat procesa, kroz kojeg formalne autoritete pokušavaju da ustanove i presude pošteno, šta je pravo i šta pogrešno i kako sankcionirati one, koji se ne drže utvrđenih pravila odnosno ih ne poštuju i izbjegavaju ih. Obično, popularna predstava pravde i poštenosti poklapa se sa formalnim predstavama, sa kodificiranim legalnim sistemima. Znači, pravo mora da bude pravedno i pošteno, treba da čini dobro i da omogućava, da se čini dobro.   

U pogledu ovoga, princip vladavine prava istovremeno je vrijednost i vrijednosni sistem sam po sebi, koji proizlazi iz pravde. To znači, da samo zakon i ništa drugo treba da vlada ljudima. Ne smije da bude nikakvog mjesta za tiraniju ili arbitrarno ponašanje, nego samo za pravednost. Vladavina prava (dostup do zakona za sve, slobodno i pošteno suđenje, i jednakost pred zakonom za sve) je kamen temeljac svakog današnjeg demokratskog društva, a to znači, da je to i međunarodno prihvaćena doktrina. To je i osnovni princip Evropske unije, pa i čitave mreže međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija, pokreta i grupa, uključujući Ujedinjene nacije i njihov sistem specijaliziranih agencija i drugih institucija. Pored toga možemo lako da tvrdimo, da evropski integracioni proces istupa po svojoj produkciji vrijednosti, gdje se vladavina prava nalazi sasvim u fokusu.[4] A tu su onda i demokratija, nezavisni sudovi, ljudska prava, tržišna ekonomija, slobodni i pošteni izbori i sloboda medija, da nabrojimo samo najbitnije, koje tvore čitav klaster artikulacije, izražavanja i prije svega primjenjivanja onoga, šta je pravedno. 

Ovaj skup vrijednosti direktno je vezan na ljudsku jedinku. Individualnost, kao odraz ljudskog bića, koje je slobodno u svojoj izvornoj poziciji, proizlazi direktno i jasno iz baštine francuske revolucije. U 21.veku individuuma karakteriziraju emancipacija i zaštita. Zbog toga, osoba je univerzalno slobodna i zaštićena čitavim setom legalnih instrumenata, koji treba da joj garantiraju prava na nacionalnom i međunarodnom nivou. Individuum ima političko pravo i legalnu mogućnost, da traži zaštitu kod međunarodnih institucija, kada je pod pritiskom institucija svoje vlastite države. Što se tiče EU, svako ima zakonsku mogućnost, da traži zaštitu i pravdu protiv njegove vlastite države kod Evropskog suda za ljudska prava, kad su iscrpljene legalne mogućnosti u vlastitoj državi. 

Zajedno sa zabranom smrtne kazne i pravom do čiste i zdrave okoline, ovo predstavlja najdalekosežnije dostignuće evropskog integracionog procesa. 

Živahna zapadna granica i neophodnost za vladavinom prava

U drugoj polovini 19.vijeka američki Divlji zapad, što znači područje zapadno od rijeke Misisipi sve do Rocky Mountains, pa do Meksika i do Kanade, obuhvatio je ogroman teritorij, bez granica, gdje nije postojao zakon, osim nasilja. Šta je bilo ispravno, određivala je bolja puška, mišići i veći broj pripadnika grupe, bande i slično: “…u ona vremena pištolj umjesto zakona utvrđivao je stvari.”[5]

Divlji zapad bio je mješavina svega, što su ljudi, koji su se doseljavali u taj dio kontinenta, u potrazi za novim i boljim životom, donosili sa sobom. A uz to dolazile su i grupe prestupnika, švercera, ubica i pustolovaca, koji su tražili bogatstvo i moć. Formalne strukture zakona, iako su bile u trendu porasta, bile su rijetke i premalene prema broju pripadnika i kapaciteta njihove izvršne vlasti (prije svega sposobnost za borbu i suočavanje sa prestupnicima svih mogućih vrsta). S jedne strane branioci zakona bili su pod velikim očekivanjima stanovništva da se ih zaštiti, a s druge strane pod kontradiktornim i velikim pritiscima svih tih prestupnika. 

Obično je bilo otkrivanje zlata, srebra ili sličnih metala, koje je dovuklo mase sa svih strana u konkretna mjesta procvata. Takva su mjesta, bukvalno preko noći, porasla sa prodavnicama, skladištima, salonima, hotelima, crkvama, sudovima, zatvorima i školama. Nije teško zamisliti, kako dinamični, haotični i bezobzirni su bili takvi gradovi. Zbog toga zakon i red bili su nešto, šta je dolazilo na agendu tek kasnije. Rad, piće, kockarništvo, sve to je bilo u fokusu društvenog života. Kraj američkog građanskog rata (1861 – 1865) dodao je tome haosu brojne grupe razočaranih vojnika, besposličara i kriminalaca, koji su se proširili zapadom, a sa njima i svakojako nasilje. Ali ipak je sve to rezultiralo u sporom, ali postojanom progresu zakona i reda.

Tombstone, mali pogranični i brzo rastući grad sa rudnikom srebra u jugozapadnoj Arizoni, blizu granice sa Meksikom, bio je tipičan primer takvog mjesta. Formiran je bio tek 1879. sa samo otprilike 100 stanovnika, da bi za dvije godine brzo porastao na više od 7000, postajući time najbrže rastuće mjesto šire teritorije. Zbog toga su sve vrste ljudi dolazile tamo i svi vidovi života bili su prisutni: „… do 1881 grad se ponosio prestižnim restoranima, kuglanom, četiri crkvama, klizalište, školom, operom, dvjema bankama, trema novinama i slastičarnicama, zajedno sa 110 salona, 14 kockarnica, brojnim javnim kućama, šta je sve bilo raspoređeno uzduž brojnih, zanemarenih rudnika.“[6] To je dosta ilustrativna, ali vrlo realistična deskripcija toga, kako je romantična scena Divljeg zapada trebala da izgleda u one pionirske dane. 

Previše izazova, da bi pravda mogla da se ustali, ali istovremeno i dosta prilika da se čvrsto ide u tom pravcu. 

Obračun kod OK Korala

Pucnjava sama bila je rezultat tenzija i konflikata između lokalnih predstavnika vlasti sa Virgilom Earpom kao gradskim šerifom, i različitim bandama prestupnika, između kojih je istupala Clantonova. Ona se bavila švercom različitih minerala iz Meksika, na koje je američka vlada uvela visoke dažbine, krađom i preprodajom stoke i iskazivanjem svake moguće vrste nasilja. 

Do obračuna je doveo slijed događaja. Nekoliko posljednjih dana prije toga, prije svega zbog Ike Clantona, koji je provocirao braću Earp i zaklinjao se, da će sve da ih pobije. Građani bili su uzbuđeni time, pa i braća Earp, koje su ljudi izvještavali o tim prijetnjama. Hazardiranje i piće samo su bili podsticaj pregrijanoj atmosferi. Dijalog između gostioničara Clema i Wyatta nekoliko minuta prije borbe vrlo je jasan: „Da li će biti obračuna, Wyatt?“ – „Ja mislim, da treba da bude.“[7] Nije to sve baš bilo planirano, ali vrlo predvidljiv tok događaja doveo je neminovno do toga. 

Desilo se to na ulici Fremont, blizu OK Korala, mada je OK Koral postao simbol čitavog obračuna, istine pa i mita oko njega. Gledajući formalno, gradski je šerif Virgil Earp pokušao da razoruža grupu, jer je sa dekretom bilo zabranjeno nošenje oružja unutar grada. Iz tog neuspjelog pokušaja razvila se pucnjava. Devet osoba bilo je uključenih u sve zajedno, od toga četiri predstavnika zakona: Wyatt, Virgil i Morgan Earp i Doc Holiday, i petorica prestupnika: Ike i Billy Clanton, TomFrank McLaury i Billy Claiborne

Pokušajmo sada da zamislimo, kako je bilo: manje od minute teške pucnjave sa velike blizine, samo dva do tri metra odstojanja, na prostoru otprilike 10 x 10 metara. Zbijeno, nagužvano malo mjesto sa devet ljudi stojeći i gledajući jedan u drugoga. Pucnjava, vrištanje i ubijanje napunili su prostor, kad su ljudi sa pištoljima ispalili oko 30 metaka za nešto više od 30 sekundi („Obračun prije nego što je započeo, bio je već završen.“)[8]. Svugdje je bilo puno letećih metaka, stvorio se pakao na zemlji. Dim, barut, smrad, težak, vruć zrak, vruća krv obilježili su mali prostor, pun sudbine, prošlosti i budućnosti. Gužva, haos i pucnjava, tako je kolijevka vladavine prava trebala da izgleda u brutalnoj realnosti. 

Dva pucnja uslijedila su poslije Virgilovog poziva, da se preda oružje, a onda je uslijedila kanonada pucnjeva. Prva dva pucnja bila su skoro nerazdvojiva, šta je bilo logično: Billy Clanton je najvjerovatnije povukao pištolj prvi, a Wyatt Earp odmah poslijee njega. Ali pošto je bio tako nevjerovatno brz sa pištoljem, desilo se skoro istovremeno. Rezultat pucnjave je bio jasan: trojica mrtvih (Tom i Frank McLaury, i Billy Clanton), trojica ozlijeđenih (Morgan i Virgil Earp, i Doc Holiday, kojeg je kugla samo prasnula) i dvojica pobjeglih (Ike Clanton i Billy Claiborne).

Uz sve ovo, bio je lik Wyatt Earpa, koji je stajao iznad svega, odlučan i jasan u svojoj misiji, hladnokrvan,  pun hrabrosti, bez ijedne praske. U njegovom 80 godina dugom životu nikad ga nijedna kugla nije ni dodirnula, mada je bio često puta uključen u pucnjave na samoj ivici opstanka. Njegov bivši posao šerifa u George Cityju donio mu je imidž i očeličio ga. Kao što kaže Bat Masterson, vrhunski revolveraš treba da bude naoružan hrabrošću, iskustvom i odlučnim oprezom.[9] Samo takva kombinacija čini ga najboljim. Ukratko, “Wyatt Earp bio je tvrd čovjek, koji je živio u teškim vremenima”.[10] Sve to donijelo mu je status legende. 

Pucnjava i nakon nje

Barem dvije izuzetne konsekvence prelomnog obračuna mogu se navesti, naime one odmah poslije njega i one dugoročne.

Poslije prvog šoka i kad je svima laknulo, stvari su se počele da raščišćavaju. Odmah su uslijedili izvještaji u novinama, tako u onima u Tombstonu[11] kao i onim širom SAD. Prve su pokrile događaj sa velikim detaljima, a druge više uopšteno i šturo, ali većina njih odobravala je predstavnike zakona. Jednomjesečni sudski proces oslobodio je Earpovo društvo svake krivde, mada su različiti pogledi, ko je započeo sa pucnjavom, ostali otvoreni decenijama poslije toga. U svakom slučaju, brza i detaljna obdukcija poginulih pokazala je, da nisu mogli da imaju ruke u vis, što su tvrdili neki svjedoci, uključujući Ike Clantona, koji je uložio tužbu zbog ubistva. 

Wyatt Earp postao je tada centar legende o OK Koralu. Ne samo da je bio prilično tih i povučen u sebe, bio je i poznat po tome, da “nije nikad, nikad u svojoj karijeri, bez razloga potegao pištolj, osim kad je tako nešto apsolutno bilo potrebno”, šta znači, da “je se uvijek postavljao na stranu zakona i reda”.[12] Možda jedan kratak večernji razgovor između mladog Wyatta i njegovog oca Nicholasa na njihovom putu na zapad, najbolje objašnjava revolverašev odnos prema vladavini prava: “Nešto treba da ti kažem, Wyatt. Ti znaš, da sam ja čovjek, koji vjeruje u zakon. Poslije tvoje porodice to je jedina stvar u koju treba da vjeruješ”.[13] Ovo postaje još jasnije iz Wyattovog šturog odgovora na prijateljevu opasku, da treba da se drži zakona: “Neću im dozvoliti, da upotrijebe zakon, da ubiju mene i moju porodicu, John”.[14]   

Trougla matrica najbolje definiše Wyatt Earpa u tom smislu: porodica, zakon i prijateljstvo. Trojica braće Earp predstavljaju unikatan primjer u historiji Divljeg zapada. Kombinirano sa Wyattovim odnosom do Doc Holidaya (koji je bio sve u jednom: zubar, hazarder, pustolovac, i kockar, pijanica, a pre svega skrupulozan, nedostižan revolveraš), pokazuje, kako je težak put ka kreaciji i učvršćivanju onoga, šta su neophodne vrijednosti.

Na dugi rok, događaj u Tomstonu, blizu foto salona Fly’s, postalo je poznat kao najslavniji obračun u historiji američkog Divljeg zapada. Proturječnosti oko toga, šta je bilo u širem smislu pravedno, a šta nije bilo, ostale su žive više od stoljeća. To je pokazalo, da je čežnja za vladavinom prava proces, a ne jednokratno dostignuće. Svaka generacija treba da doprinese tome sa svojim djelima i prije svega sa univerzalnim širenjem tog vrijednosnog sistema, ukazujući, da vladavina prava treba da ostane fundamentalan kriterij za pravednu i postojanu ljudsko društvo. 

Epilog

Obračun kod OK Korala, sa svojim glavnim protagonistom, arhetipska je predstava slike o Divljem zapadu, njegovim akterima, kontradiktornostima i rješenjima: nasilje, pravda, obračun, saloni, piće, poker i žene, stoka, šerifi i otpadnici, kauboji, lokalne novine, sudski postupci, političke pozadine, ljubomora, ubistva, osvete i tako dalje. Ali na kraju krajeva sve se svodi za osiguravanja pravde za nedužne ljude i njihove porodice. Možemo sa sigurnošću reći da je ova spoznaja pokrenuta tog popodneva u gradu Tombstone.

Pouka događaja je, da je kodificirao vladavinu prava kao vrijednost, normu i prekretnicu, kakvu je poznajemo danas, mada je sve to vjerovatno bilo manje jasno na mjestu događaja. Historijski proces bi do toga ipak doveo, ali mnogo kasnije, ne tako dramatično i spektakularno, ali i manje impresivno i manje privlačno.

Stvarna dimenzija najpoznatijeg obračuna na Divljem zapadu polako nestaje u prošlosti, ali njegova simbolična vrijednost, naprotiv, sve više dobiva na značaju. Ne direktno, već kao temelj procesa evropskih integracija, koji je Evropu učinio najatraktivnijom destinacijom za život. To je rezultat dugog, kompliciranog i teškog političkog i diplomatskog procesa, koji ima, pored ostalog, snažne korijene u onom jasnom, odavno poodmaklom popodnevu one srijede u pograničnom gradu Tumbstone. Biće sasvim dovoljno ako ova spoznaja ostane u sjećanju za budućnost.

O autoru

Dr. Milan Jazbec je slovenački diplomata, profesor diplomatije, poeta i pisac, zaposlen na slovenačkom ministarstvu vanjskih poslova i pripadnik prve generacije slovenačkih diplomata. Bio je ambasador u Sjevernoj Makedoniji (2016-2020) i u Turskoj (2010-2015, akreditiran i u Azerbajdžanu, Iraku, Iranu, Libanu i Siriji). Objavio je više od šezdeset knjiga i autor je više nego 130 članaka o diplomatiji i srodnim temama, sve zajedno na četrnaest jezika. Od 2009 je urednik i suosnivač međunarodnog naučnog časopisa European Perspectives. 

Članak predstavlja stav autora in ne odražava nužno stav IFIMES-a.

Ljubljana/Tombstone /Brisel, 26. oktobar 2021 


[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.

[2] Usp.  https://www.researchgate.net/publication/290625240_The_Influence_Of_Magna_Carta_Libertatum_In_The_Development_Of_The_Principle_Of_Rule_Of_Law (12.10.2021) kao i https://www.probono-india.in/book-review-interviews-detail.php?id=576 (12.10. 2021). 

[3] Roberts, G. L. 2006. Doc Holliday: The Life and the Legend. Hoboken, New Jersey: John Wiley and Sons. Str. 319. 

[4] Jazbec, M. 2019. European Integration Process Thirty Years after the End of the Cold War. European Perspectives, October 2019. Vol. 10, No. 2 (18), str. 127 – 152.

[5] Masterson, W. B. (Bat). 2017. Famous Gunfighters of the Western Frontier. Mineola, New York: Dover Publications, str. 35. 

[6] https://en.wikipedia.org/wiki/Gunfight_at_the_O.K._Corral#cite_note-wgbh-5 (12.10.2021)

[7] Wyatt Earp, film, 1994, 2časa 17 min. 

[8] Masterson, ibid., str. 61.

[9] Ibid., p. 25.

[10] Roberts, G. L. 2019. Wyatt Earp: The Search for Order on the Last Frontier. In: Young, B. R., Roberts, G. L., Tefertiller (Eds.). 2019. Wyatt Earp Anthology: Long May His Story Be Told. Denton: University of North Texas Press. Str. 25.

[11] Sa stanovišta sukoba i njegovog značaja, zanimljivo je napomenuti da prevod imena grada Tombstone znači „nadgrobni spomenik“.

[12] Masterson, ibid., str. 56.

[13] Wyatt Earp, film, 1994, 17minuta.

[14] Wyatt Earp, film, 1994, 2časa 28 min.