Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Povodom sve izraženije međuetničke i međuvjerske netolerancije na Balkanu, koja se odražava i na pad broja mješovitih brakova, publicisti Suada Arnautović i Dejan Azeski obavili su istraživanje u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji. Objavljujemo sažetak njihovog opsežnog istraživanja sa naslovom „Mješoviti brakovi na Balkanu još uvijek tabu tema“.
● Suada Arnautović ● Dejan Azeski
Događanja tokom devedesetih godina prošlog stoljeća nisu promijenila stav Makedonaca prema brakovima između pripadnika različitih etničkih i/ili vjerskih zajednica. Ta je institucija uvijek bila manje razvijena i popularna u Makedoniji nego u Bosni i Hercegovini i ostala je takva sve do danas. Sa druge strane, na prostoru Bosne i Hercegovine, u zemlji gdje „prije i poslije rata“ predstavlja mjernu jedinicu za vrijeme, prisutan je veliki broj brakova između pripadnika različite etničke odnosno vjerske pripadnosti. Usprkos njihovoj brojnosti i učestalosti, brakovi između pripadnika različite etničke ili vjerske pripadnosti još uvijek su stigmatizirani i jedna od gorećih tabu tema. Razlog tome predstavlja rat koji je na prostoru Bosne i Hercegovine bio i etnički motiviran i kao takav uspostavio je „trend“ podjela u odnosu na prethodni period. Ali za razliku od BiH, gdje postoje velike oscilacije u broju brakova pogođenih političkim kretanjima, u Sjevernoj Makedoniji postoji jedna jedina konstanta: broj mješovitih brakova uvijek je bio mali i nije se naglo povećavao tokom godina, ali je sigurno još dodatno smanjen.
Republika Sjeverna Makedonija je imala dovoljno sreće da je preživi raspad SFR Jugoslavije bez krvavih sukoba i sa minimalnim ljudskim gubicima. Isključujući višemjesečni vojni sukob iz 2001.godine koji nije prerastao u duži građanski rat, međuetnički sukobi u Makedoniji u posljednjih 30 godina svode se na nekoliko desetaka izoliranih incidenata.
Nažalost, čini se da ova pozitivna povijest međuetničkih odnosa ne utječe na poboljšanje statusa sklopljenih mješovitih brakova.
Tako se u Makedoniji broj etnički mješovitih brakova stalno smanjuje. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Sjeverne Makedonije, ta se brojka prepolovila u posljednjih 40 godina, a mješoviti brakovi danas čine manje od 10 posto ukupnog broja sklopljenih brakova. Isti postotak prisutan je godinama. Ono što je još simptomatičnije jeste, da i kada etnički Makedonci sklope brak sa „drugima“, to obično čine sa članovima srpske zajednice u Makedoniji, koji pripadaju istoj pravoslavnoj vjeroispovijesti.
Prema najnovijim statističkim podacima iz 2017. godine: 69 makedonskih žena udaje se za pripadnike srpske nacionalnosti, a 83 Srpkinje udaju se za Makedonce. Sada je tačno, da su makedonsko-albanski brakovi drugi po broju, ali treba napomenuti da su to uglavnom Makedonci i Albanci iz ruralnih područja susjedne Albanije, koji su često pripadnici pravoslavne ili rimokatoličke vjeroispovijesti. Tako se prošle (2019.) godine 56 Albanki udalo se za Makedonca, a 23 Makedonke su se udale za Albance. Broj brakova između Makedonaca i Turaka i obrnuto je još manji, 9 i 25. Međutim, broj brakova između Makedonaca i Roma bio je najmanji. Samo 8 Romkinja udale su se za Makedonce, koliko se i Makedonaca oženilo Romkinjama.
Ponovo se vraćamo na slučaj Bosne i Hercegovine. U urbanim sredinama brakovi između pripadnika različite etničke ili vjerske pripadnosti ne predstavljaju neuobičajenost, dok je u susretima tokom istraživanja sa ljudima koji potiču iz manjih sredina ili žive u takvima postojala bojazan za javno iskazivanje mišljenja, stavova i iskustava o toj temi.
Manji gradovi, provincije i ruralna područja predstavljaju trusna podneblja po pitanju brakova između različitih etniciteta. Čak i pri samom pokušaju dolaska do sugovornika po tom pitanju, primjetan je izostanak sugovornika zbog nepostojanja takvih brakova u manjim sredinama ili na apsolutno odbijanje bilo kakvog govora o tom pitanju.
Tokom istraživanja dolazilo je do velike nelagode čak i pri samom spominjanju mješovitih brakova. Veliki broj sugovornika koji se nalazi u takvim brakovima čak i nakon pristanka na razgovor, odustao je od dijeljenja svojih priča sa javnošću. Nekolicina parova je pristala da podijeli svoje priče pod uvjetom anonimnosti, jer nije željela svoj identitet iznositi u javnost iz bojazni zbog osude sredine, da se otvoreno progovori o problematici koju je imala zbog života u braku sa partnerom različite etničke pripadnosti.
U 21. stoljeću, gotovo trideset godina nakon rata na području BiH, neprihvatljiva je činjenica da je pojam brakova između pripadnika različite etničke ili vjerske pripadnosti tabuizirana tema. Pojedinci, koji su u ime ljubavi preskočili granice u umovima i dušama, zanemarili ono čemu ih je društvo i okruženje usmjeravalo, te stupili u brakove sa pripadnicima različite etničke i/ili vjerske pripadnosti, predstavljaju heroje naših pet priča. U ovim pričama prikazali smo parove u brakovima različitih nacionalnosti, koji su se nosili sa problemima u okruženju zbog svog izbora, te genijalne načine kojima su uspjeli organizirati zajedničke živote i pomiriti razlike. Oni su stvarali vlastite identitete na osnovu individualnih aspiracija, težnji, obrazovanja, ličnih vrijednosnih faktora, te nisu potpadali pod uticaj okruženja kada je njihov izbor o način života u pitanju. Osobito onaj najbitniji odabir – sa kim dijeliti životne radosti i probleme, postelju i trpezu, konstantno je pod izazovima pod kojima mnogi pokleknu. Ustrajnost i stremljenje ka održavanju takvog odnosa koji je pod društvenom „mjerom opreza”, pokazatelj je iznimnog zbližavanja partnera u uvjetima društvenog pritiska i neodobravanja.
Kako bismo bolje analizirali situaciju na ovu temu, tokom istraživanjarazgovarali smo sa univerzitetskim profesorom sociologije Ilijo Acevskim, koji je potvrdio naše pretpostavke, da je to tema kojoj još uvijek ne prakticira najveći postotak stanovništva u Sjevernoj Makedoniji.
- To je incidentnih trideset brakova godišnje širom zemlje. To je stvarno neprimjereno u odnosu na ukupan broj brakova. Broj mješovitih brakova u vjerskom smislu je posebno mali. Znači, da je kod nas vjerski osjećaj pripadnosti mnogo jači od nacionalnog - kaže Acevski.
Prema Acevskom, osim nelogične, ova situacija ima i praktične i povijesne korijene.
- Kad kažete da pripadate jednoj religiji, ona propisuje neke rituale za čin braka. Dakle, skup običaja bez kojih svadbeni čin ne može proći. A često je čak i taj prvi korak nepremostiv. Mnogi su mladi primorani, da promijene svoju vjeru prije vjenčanja samo da bi zadovoljili svoje porodice. Mi smo modernizirano, ali još uvijek tradicionalno društvo. I to toliko tradicionalno da nam ne daje priliku da se ponašamo na moderan način - kaže profesor sociologije.
Prema profesoru Acevskom, najveći problem je što se čin ženidbe sa osobom druge vjere još uvijek doživljava kao „izdaja“.
- Mora se priznati i nema iluzije. Ima duboke korijene u historiji. Iz vremena borbe za očuvanje vjere protiv islama, koji je bio snažan na ovom području. Ali to nije izgovor za loš stav koji okolina i porodice često imaju prema mladim ljudima. To je teret - kaže naš sugovornik.
Acevski nije optimističan da će uskoro biti pozitivnih promjena na ovu temu.
- Mi čak manje osuđujemo Kineskinju koja je ušla u brak sa Makedoncem nego Albanku ili Turkinju. To je mentalna matrica, koje se teško možemo riješiti. Još uvijek imamo političare, koji skaču po krst zbog Bogojavljenja ili obavljaju vjerske obrede s druge islamske strane. Tako šalju cijelu poruku i ne bismo se trebali čuditi posljedicama iste. A prema mom mišljenju jaz između različitih religijskih i etničkih grupa dodatno se širi. Devedesetih je bilo puno manje stereotipa po tom pitanju nego danas. U to je vrijeme 10% mladih bilo religiozno. Danas je čak 90% takvih - naglašava Acevski.
U okviru istog istraživanja potražili smo u Bosni i Hercegovini mišljenje psihoterapeutkinje Emine Žune, koja je potvrdila našu hipotezu kako je u 21. stoljeću neprihvatljiva stigmatizacija ovakvih bračnih zajednica, te kako je neophodno i takvim odnosima pristupiti sa zdravorazumskim zaključivanjem.
- Dakle, mješoviti brakovi su činjenica u BiH, kao što je činjenica da je nakon rata devedesetih njihov status bio otežan - čak i ako ne postoje statistike, možemo reći da im je broj smanjen - manje ih je sklopljeno, veliki broj ih je iselio. E, sad, stigmatizirani su u društvu koje je etnonacionalno podijeljeno i u kojem se ljudi povode za svojim taborom - vjerskim i etničkim, pa se u tom smislu gledaju kao izuzetak. Narušavaju taj osnovni politički i vjerski konsenzus i predstavljaju u nekom smislu devijaciju. Oni su izdaja vlastitog tabora, ali isto tako predstavljaju konstrukt kojem se danas nemoguće upisati u političko-nacionalistički narativ (recimo i u Ustav) - jer ga nema. Pa prema podacima popisa znamo da je samo 4% Ostalih. Dakle, susreću se sa svim tim izazovima, a njihova djeca također imaju problem vjersko-nacionalnog identiteta, jer prolaze kroz nacionalistički ustrojeno obrazovanje i društvo u kojem se stvari vole nazivati jednim imenom i biti jasno postavljene. Od male djece sistem očekuje, da se izjasne i odrede u ovom smislu već u najranijim razredima osnovne škole. Međutim, mislim da na nekom individualnom nivou stvari nisu tako crne, jer svako može postaviti jednu zdravu, kritičko-racionalnu distancu u odnosu na sistem. Tako se i djecu iz mješovitih brakova tokom odgoja može upoznavati s ovim stvarima da ne bi sama doživjela identitetske neprijatnosti i osjećaj nepripadanja, ali to je isto tako slučaj i sa svim ostalim stvarima koje ne potpadaju pod normu - seksualnim identitetima ili nekim drugim individualnim identitetskim odrednicama. Sve to predstavlja odstupanje u odnosu na mainstream i „normu“. I nije to slučaj samo kod nas. I razvijene zapadne zemlje imaju svoje devijacije i ljude koji se bore s nepripadanjem, samo je kod nas to, zbog rata i sistema, otežano i prenaglašeno, riječi su psihoterapeutkinje Emine Žune.
Brakovi između pripadnika/ca različitih etničkih i religijskih skupina nisu i ne trebaju predstavljati bauk niti podilaziti bilo kakvom čuđenju ili neodobravanju. Retrogradnost i zaostalost kojim su izloženi društvo ili pojedine društvene skupine, koje odbacuje takve ideje vraćaju nas u ratni period, koji ne smije biti parametar i vertikala prema kojoj ćemo mjeriti naše živote, odluke sa kim ćemo se družiti, koga ćemo izabrati za partnera ili na bilo koji način osuđivati pojedince koji se ne slažu sa takvom ideologijom „nemiješanja”. Upravo takve razlike obogaćuju naše iskustvo, otvaraju nam nove vidike i omogućavaju da stvari sagledamo iz drugačije perspektive.
Institucija „mješovitih” brakova zasnovana je na kozmopolitskim vrijednostima i istovremeno promovira ideju o jednakosti i poštovanju prema drugačijem i različitosti. Zbog toga ne bi trebalo predstavljati začuđenost što ljudi koji su se odlučili na ovakav korak dijele ljubav prema svim etničkim/vjerskim zajednicama i sa time općenito doprinose poboljšanju međuljudskih odnosa.
Ljubljana/Skopje/Sarajevo, 4.mart/ožujak 2020
