Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije (IFIMES) iz Ljubljane konstantno analizira događaje na Bliskom istoku i upozorava međunarodnu javnost na tamošnje događaje.U prilog tome je i ova analiza, koja analizira događanja između Izraelaca i Palestinaca odnosno sadašnje događaje.
Dvije godine od intifade, sedam godina od atentata na Jicaka Rabina, gdje su sada Izraelci i Palestinci?
Jedan od plodova vojnog poraza Iraka 1991 godine je početak mirovnih pregovora u Oslu i potpisivanje mirovnog sporazuma u Oslu, kojeg su potpisali Jicak Rabin, Shimon Peres, Jaser Arafat. Milioni Palestinaca počeli su ostvarivati svoje snove o samostalnoj Palestinskoj državi, Izraelskom narodu to je bila garancija, da počne ostvarivati svoje snove o miru i suživotu sa svojim arapskim susjedima. PLO je iz svog programa izbrisao glavnu ideologiju koja se odnosila na uništenje države Izraela i »bacanje Židova u more«.
Palestinci su dobili autonomnu vlast, zakonodavni savjet, vladu, pregovaračku grupu, koja je trebala razriješiti sporna pitanja izbjeglica, Jerusalem i granice buduće palestinske države. Palestinski lider Arafat učinio je najveću grešku kada je decembra 2000. godine odbio američki plan iz Camp Davida prema kojem su Palestinci dobili suverenost nad arapskim dijelom Jerusalema, Izrael bi u tom slučaju zadržao zapadni Jerusalem i Armensku četvrt.
U pogledu granice Amerikanci su tada predlagali, da Izrael dobije neka naselja na Zapadnoj obali i Gazi kao zamjenu Palestincima, koji bi dobili neka područja u pustinji Nagav. U tome je vidljivo, da nema rješenja, koje bi ponudilo odgovor na vraćanje palestinskih izbjeglica.
Pa ipak, autonomna vlast je zašla u korupciju. Palestinske autonomne vlasti nisu poboljšale uslova života, iako je iz EU, SAD i islamskih država dolazila ogromna pomoć. Takva atmosfera bila je pogodno tlo za razvoj militantnih islamskih organizacija i grupa (Hamas, Jihad). Takve organizacije su se htjele nametnuti i kao partneri i pregovorači u mirovnom procesu, ipak, na takav način su samo još dodatno oslabili već ionako oslabljenju vlast.
Šta su Palestinci dobili? Dobili su fanatike, koji odlaze u smrt, jer nemaju nade u bolju budućnost. Palestinska područja postala su druga Somalija, gdje svako područje ima svoju miliciju. Hiljade ubijenih, ranjenih, blokade gradova, prognanici, invalidi, nezaposleni..., vođstvo izolirano od naroda, snovi o svojoj državi uistinu su poslati samo snovi o deblokadi crkve Isusovog rođenja i kompleksa u Ramalli.
Za to vrijeme Izrael je dosta pridobio u vanjskoj politici. Ujedinjeni narodi povukli su svoje prijašnje rezolucije, u dvije godine intifade povećali su broj židovskih naselja na Zapadnoj obali. Na unutrašnjo političkom planu umjerene izraelske frakcije izgubile su značaj i utjecaj, zbog toga je LIKUD dobio dodatno političko povjerenje jer je odlučnijom politikom odgovorio terorizmu. Njihova politička strategija je progon Arafata i transfer Palestinaca sa Zapadne na Istočnu obalu.
Deset godina poslije sporazuma iz Osla Palestinci su dobili više nego u proteklih 30 godina rata. Palestinci su u zabludi svojih lidera i arapskih saveznika, da mogu sa terorizmom i samoubilačkim napadima postići željene ciljeve. Zaboravili su i zanemarili činjenicu, da je Izrael poslednjih 50 godina savremena država sa snažnim demokratskim institucijama. Aktivnosti Palestinaca možemo porediti sa terorističkim napadima IRE i ETE čije bombe i atentati nisu srušili niti britanske niti španske vlade.
Mirovni sporazum iz Osla je mrtav ili bolje rečeno izgubio je smisao. U novi krug pregovora sa budućom Likudovom vladom (28.01.2003) morati će se uključiti druge umjerene palestinske organizacije. Izbor Amrana Mitznaa za lidera Laburista u Izraelu neće promijeniti situacije. To što je obećao Mitznaa odnosno preseljenje naselja sa Zapadne obale nije realnost jer se te riječi slušaju već godinama i nije vidljiv nikakav napredak po tom pitanju.Realniji je stav LIKUD-a i premijera Sharona (sasvim sigurno pobjednika narednih izbora) i mišljenje međunarodnog instituta IFIMES, da je potrebno pronaći zajedničke tačke u Road Map planu kao polazište za nastavak razgovora. I u palestinskim redovima razmišlja se realnije.Tako je ministar za informiranje palestinskih autonomnih vlasti Yaser Abd Raba (inače visoki član PLO), na konferenciji stranaka Zelenih u Evropi u Briselu izjavio, da su Palestinci spremni rješavati pitanja vraćanja izbjeglica na osnovi Clintonovog plana, koji ne predviđa povratka u Izrael nego naseljavanje u Gazi, Zapadnoj obali i u ostalim državama, gdje se sada nalaze i gdje mogu ostati kao ravnopravni građani.
Pregovori moraju početi na osnovi Michelove preporuke te američkog prijedloga Road Map.
Analitičari IFIMES-a smatraju, da mirovni proces može dobiti dodatno ubrzanje ukoliko se u njega uključe sve relevantne strane. SAD moraju na osnovi članova 4., 6. i 7. Strategije nacionalne sigurnosti, koju je Bush poslao Kongresu pronaći rješenje za Bliski istok. Navedeni članovi znače: član 4. saradnju sa drugima na sprečavanju konflikta, član 6. znači podršku slobodnom tržištu i član 7. širenje kruga ekonomskog razvoja pomoću razvijanja demokratskih infrastruktura. SAD su počele djelovati od člana 7. odnosno na demokratizaciji Bliskog istoka i prva kocka u mozaiku te politike je Irak, koji bi bio, poslije odlaska Sadama Huseina, demokratski primjer drugima.Irak bi se aktivno uključio u mirovni proces te preuzeo određene obaveze, koje su povezane sa tim procesom.
IFIMES smatra, da je poraz Sadama Huseina u Pustinjskoj oluji zapravo značio poraz Arafata, koji ga je prisilio, da 1992. godine dođe na pregovore u Oslo. Većina arapskih država je diktatorskih i najveći nedostatak regije upravo je nedostatak demokratije i instrumenata za njenu impelementaciju te implementaciju poštivanja ljudskih prava.
IFIMES upozorava, da Zapad mora početi neposredno komunicirati sa muslimanskim i arapskim narodima, u svakom slučaju mora prestati sa dosadašnjom praksom komuniciranja preko državnih medija i korumpiranih režima, jer tamošnji mediji stvaraju atmosferu neprijateljstva a ne dijaloga i razumijevanja. Izrael se npr. navodi i spominje samo kao okupirano područje, cionistička tvorevina, Jevreji se spominju samo kao cionisti itd.
Bliski istok potrebno je regionalizirati, stvoriti nešto slično kao što je Evropa regija. U Iraku bi se mogla formirati četiri kantona (Šiitski, Sunitski, Kurdski, Turkmenski) ili dva entiteta (Kurdski i Arapski), u Egiptu Koptski entitet, moglo bi se razmišljati o federalizaciji Saudijske Arabije u četiri federalne jedinice (Najid, Hijaz, Aseer, Istočna provincija), spriječiti dijeljenje Sudana, tako da SPLA dobije značajniju ulogu u Sudanskoj federalnoj vladi. To se čini dobrim receptom i za ostale sporove u regiji (Alžir, Somalija, Sirija, Liban). Time bi se stvorili bolji uslovi za rješavanje etničkih i vjerskih problema na Bliskom istoku i otvorila vrata novom uređenju odnosa na tom području.
Arapi moraju biti svjesni, da povratak palestinskih izbjeglica u Izrael nije moguć, jer bi to značilo ugrožavanje postojanja Izraela kao jevrejske države. Prema mišljenju Jehuda Litanija, poznatog analitičara, san o podjeli Palestine nije moguć, kao što nije moguće postavljati odbrambene zidove između Zapadne obale i Gaze. Palestinski narod očekuje, da poslije 60 godina patnje u izbjegličkim logorima riješi svoj status na nekim dijelovima Zapadne obale ili naseljavanjem u ostalim arapskim državama. Do 1991. godine u Iraku i ostalim zalivskim državama živjelo je oko pola miliona Palestinaca, koji su bili protjerani poslije invazije na Kuvajt zbog savezništva Jasera Arafata sa Sadamom Huseinom. Palestinskom narodu prioritet je urediti status državljanstva, vlastiti stan, posao, školstvo i ostale uslove koji su potrebni čovjeku za dostojanstven život. Navedene činjenice palestinskom čovjeku su suštinski prioritet od svakog drugog.
Izraelci i Palestinci moraju otvoreno razgovarati sa novim vladarima Iraka, Saudijske Arabije, Sirije, Jordana o legalizaciji statusa palestinskih izbjeglica i o dobijanju svih prava kao što ih imaju ostali građani.
IFIMES smatra, da je potrebno transformirati ili čak zamijeniti ulogu nekih do sada veoma značajnih institucija i stvarati nove institucije, koje će efikasno tražiti (i pronaći) rješenja za cijelom području. U tom smjeru možda bi kao rješenje ponudili osnivanje bliskoistočnog Partnerstva za mir, koje bi zamijenilo sve do sada neefikasne institucije: Arapska liga, Savjet za djelovanje u Zalivu-GCC i Organizaciju islamske konferencije-OIC.
