XXXXX
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira aktualnu političku situaciju u Republici Makedoniji povodom objavljivanja redovnog Izvještaja Evropske komisije o napretku te države. Iz analize „MAKEDONIJA: IZMEĐU SAMOIZOLACIJE I EUROATLANTSKIH INTEGRACIJA“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Makedonija:
Između samoizolacije i euroatlantskih integracija
Nikola Gruevski i njegov VMRO-DPMNE dolaze na vlast poslije pobjede na parlamentarnim izborima 2006.godine. Prilikom objavljivanja izborne pobjede jula 2006.godine Gruevski je nastupio zrelo i državnički izjavivši, da želi biti premijer svih građana Makedonije bez obzira na njihovu etničku, religijsku ili političku pripadnost. Glavne smjernice predizbornog programa VMRO-DPMNE bila je borba protiv siromaštva, organiziranog kriminala, korupcije i nezaposlenosti. Tada se smatralo, da je Gruevski uspješno transformirao VMRO-DPMNE u reformsku partiju.
Samoizolacija, nepotizam, osiromašivanje, nezaposlenost, devastiranje društva u skoro svim segmentima, netransparentnost, samo formalno postojanje višestranačkog sistema, korupcija i „posebna“ uloga tajne službe Uprave za bezbjednost i kontraobavještajni rad (UBK), koju vodu Sašo Mijalkov i koji je u najbližem srodstvu sa premijerom Gruevskim, karakteriziraju vladavinu premijera Gruevskog od 2006.godine do danas.
Nezaposlenost je danas zvanično 29%, ali to nije realna slika stanja zbog toga što makedonska vlada ne stvara uslove za stvaranje novih radnih mjesta - realna radna mjesta. Razlog porasta broja zaposlenih je u tome što se povećao broj zaposlenih u javnoj administracije u posljednjih sedam godina, od 90.000 na oko 170.000. Promijenila se i metodologija obračuna nezaposlenosti tako da se sa liste nezaposlenih kod zavoda za zapošljavanje briše svako onaj, koji nije pronašao posao u posljednjih godinu dana. Prosječna mjesečna plata danas iznosi oko 400 eura. I opet ne zbog toga što je prisutan realan rast plata, nego zbog toga što se promijenila metodologija obračuna.
Prema ocjeni Transparency Internationala za 2012.godinu Makedonija je uvrštena je na 69.mjesto prema stopi korupcije od ukupno 174 zemlje, koje su bile predmet istraživanja i nalazi se zajedno u grupi sa Brazilom i Južnom Afrikom (Podatak: Transparency International Corruption Perceptions Index 2012).
Prema ocjeni Freedom House Makedonija se prema slobodi medija uvrštava na 116. mjesto i spada u red država sa djelomično slobodnim medijima. Od njenih susjeda i država regije Bugarska se nalazi 87., Hrvatska 64., Crna Gora na 113., Srbija 63., Rumunija na 42., Kosovo 85., Bosna i Hercegovina na 68., Albanija 102., dok se Slovenija nalazi na 35 .mjestu (Podatak: Press Freedom Index 2013).
KADA „OFANZIVA“ POSTANE FIJASKO!
U Republici Makedoniji je uobičajena jesenska politička groznica poslije objavljivanja redovnog Izvještaja Evropske komisije o (ne)napretku Makedonije, koji je objavljen 16.oktobra 2013. Aktualna politička događanja dobila su na intenzitetu i zahvaljujući iznenadnom vanjsko-političkom angažmanu Ali Ahmetija, predsjednika Demokratske unije za integraciju (DUI), trenutno najjače parlamentarne političke stranke Albanaca u Makedoniji i koalicionog partnera vladajuće stranke VMRO-DPMNE. Diplomatska ofanziva Ahmetija je dosada uključila Washington, Atenu, Sofiju, Berlin, Pariz, Den Haag, Bruxellesa. Zvučna imena navedenih prijestolnica ne daju potpun dojam uspješnosti takve turneje.
Tokom posjete SAD-u Ahmeti se uspio sastati sa zamjenikom pomoćnika američkog državnog sekretara Philipom Reekerom, koji je i bivši američki ambasador u Makedoniji (2008-2011), usprkos gromoglasnim najavama o „dogovorenom“ susretu sa potpredsjednikom Josephom Bidenom. Razlog takve razine sugovornika leži još uvijek u uvriježenoj skepsi o svrsishodnosti susreta sa političarom čiji je faktički utjecaj u Vladi Makedonije poprilično skroman. Drugi razlog nalazi se u nedostatku lobističke podrške od strane Albansko-Kosovske lobby zajednice u SAD i njihove neskrivene skepse i nepovjerenja prema Ahmetiju i zbog njegovog odnosa prema korupciji i kriminalu u njegovoj stranci. Tu se ne smije zanemariti ni uloga vodstva Makedonske dijaspore u Washingtonu, koja je otvoreno lobirala u američkom Kongresu, glasno protiveći se mogućim sastancima Ahmetija sa američkim dužnosnicima.
Neugodni dojam iz SAD-a je popravljen tokom posjete Ateni, posebice u Sofiji. Tokom posjete Grčkoj (2.9.2013) Ahmeti je bio primljen od strane potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Grčke Evangelosa Venizelosa, dok ga je u Sofiji (9.7.2013) primio predsjednik bugarske vlade Plamen Oresharski i ministar vanjskih poslova Kristian Vigenin. Ipak, visoka razina tih susreta ima i svoj drugi, prikriveni motiv, a to je da su susreti sa Ahmetijem iskorišteni od strane službene Atene i Sofije da bi uputili signal premijeru Republike Makedonije Nikoli Gruevskom, da imaju sugovornika u Skopju, kao i da bi ublažili moguće kritike o nekooperativnosti Grčke i Bugarske prema Makedoniji, u svijetlu tekućih nesuglasica u poglede spora sa imenom države Makedonije i odnosu makedonskih vlasti prema Bugarskoj. Analitičari smatraju, da bi bilo preoptimistično posjetu Ahmetija Grčkoj shvatiti kao namjeru da otvori moguću debatu u Skopju po pitanju imena i time pokrene proces sa mrtve tačke.
Tokom posjete Berlinu (14.6.2013) Ahmeti je primljen od strane političkog direktora Ministarstva vanjskih poslova Njemačke, dok je u Parizu razgovarao sa mlađim savjetnicima iz kabineta predsjednika Francuske Francoise Hollande-a. I u Den Haagu je bio primljen od strane ministra vanjskih poslova Frans Timmermans-a, dok se u Bruxellesu susreo sa Evropskim komesarom za proširenje štefan Füle-om i zamjenikom Generalnog sekretara NATO-a, Amerikancem Alexander Vershbow-om
AHMETIJEVA TURNEJA NA POLITIČKI KONTO GRUEVSKOG
Unatoč finesama o diplomatskim razinama zvaničnih susreta tokom svoje turneje, makedonska politička javnost ostaje u nedoumici oko motiva takve naprasne diplomatske aktivnosti Ali Ahmetija. Najveće političke stranke Makedonaca su uglavnom pokušavale pokazati neutralnost, naglašavajući „privatni“, dakle neslužbeni, karakter posjeta (VMRO-DPMNE) usprkos činjenici da se Ahmetiju na sastancima prilikom posjeta Washingtonu, Ateni i Sofiji pridružio zamjenik makedonskog premijera Musa Xhaferi, a zamjenik premijera zadužen za evropske integracija Fatmir Besimi pridružio se prilikom posjete Parizu, Bruxellesu i Den Haagu. Makedonska oporba (SDSM) je ostala na konzistentnom stavu, da je „svaka inicijativa koja doprinosi procesu integracija dobrodošla“, dok analitičari smatraju, da je iluzorno očekivati da Ahmeti može riješiti spor sa Grčkom ili nesuglasice sa Bugarskom.
Inicijative Ahmetija doprinose samo učvršćivanju politike premijera Gruevskog i jačanju atmosfere nepovjerenja Makedonaca prema etničkim Albancima. Ahmeti je još prije nekoliko mjeseci bio direktno upoznat o realnom stanju stvari u vezi sa imenom i to od samog Mathewa Nimitza, UN-ovog pregovarača o rješavanju spora sa imenom, tako da mu je ishod njegove turneje bio poznat još prije nego što je na nju krenuo. Razlika je u tome što njegovi glasači to ne znaju.
Albanska oporba Demokratska partija Albanaca (PDSh-DPA) je ostala dosljedna svojoj čudnoj politici „šutnje kao kritike“, ali su zato albanski politički komentatori jedinstveni, da su posjete tek dio neprekidne predizborne kampanje Ahmetija prije zakazanih predsjedničkih izbora slijedeće godine, sa velikom mogućnosti, da se istovremeno održe i prijevremeni parlamentarni izbori.
Neskriveno koordinirani nastup Atene i Sofije u protivljenju da Evropska komisija predloži početak pregovora sa Skopjem daje do znanja, da je Ahmetijeva misija u susjedstvu doživjela neslavan fijasko. Također, odluka Bruxellesa da preuzme zvanični stav NATO-a, da je rješavanje spora sa imenom uslov za daljnje integracije, kao i pojačavanje kritičkih tonova u pogledu slobode medija, korupcije, partijskog sudstva i javne administracije, pokazuju da Ahmeti nije uspio u svojoj namjeri da privoli svoje evropske sugovornike da otvore put Makedoniji prema Bruxellesu.
Postavlja se pitanje, da li je jedan od albanskih lidera Ahmeti morao krenuti putem SAD i EU da bi doznao ono što je bilo očigledno svakom poznavaocu političkih prilika u zemlji? šutnja službenog Washingtona, predizborne poruke njemačke kancelarke Angele Merkel o neophodnoj pauzi u primanju novih članica EU, upadljivo izbjegavanje evropskih političara i EU zvaničnika da spominju Makedoniju u vezi budućih integracija su zasigurno dovoljno jasan znak za svakog političara u kom pravcu puše vjetar. Situacija je još jasnija u samoj Makedoniji, čiji premijer Gruevski insistira na tvrdoj politici nepopustljivosti prema Grčkoj i sve naglašenijem okretanju Skopja prema istoku, propraćenom pojačanom nacional(ističkom)-patriotskom retorikom, surovim tretmanom oporbe i represijom prema oporbenim medijima.
VANJSKO-POLITIČKA INICIJATIVA ZA DOMAĆU UPOTREBU
Ovakav razvoj dešavanja u Makedoniji i izvan nje idu u prilog tezi, da je Ahmetijeva diplomatska turneja bila uglavnom namijenjena za impresioniranje albanskih glasača. Albanski glasači su sve glasniji u svojim zahtjevima, da zadatak Ahmetija nije rješavati spor sa Grčkom i nacionalni identitet sugrađana Makedonaca, nego ispuniti dana predizborna obećanja i poboljšati status Albanaca u Makedoniji, posebice u pogledu ekonomskih prava. Problem Ahmetija je upravo najdelikatniji u segmentu socijalne ugroženosti njegovih glasača, posebice u regionu Skopja i Kumanova, koji su tradicionalno žarište međuetničkih tenzija ali i region koji bilježi najviši stupanj iseljavanja Albanaca, posebice mladih i obrazovanih.
Pojedinci u vodstvu DUI dijele mišljenje, da je vanjsko-politička inicijativa Ahmetija ipak motivirana domaćim računicama i zbog pada popularnosti DUI kod albanske populacije. Obećanja Ahmetija se nisu realizirala, usprkos činjenici da je njegova partija dio vlasti već devet godina (2002-2006; 2008-2013) i drži vlast u većini općina u kojima dominiraju etnički Albanci.
Tokom pobune 2001.godine Albanci su postavili tri potpuno prikladna zahtjeva:
-službena upotreba albanskog jezika,
-adekvatna zastupljenost u administraciji i državnim institucijama, i
-aplikacija modela konsensualne demokracije, koji bi spriječio etničku majorizaciju.
Ahmeti je samo djelomično uspio ispuniti postavljena tri zahtjeva Albanaca. Ipak nije uspio zaustaviti iseljavanje Albanaca, osigurati investicije i nova radna mjesta, njegova partija je obuzeta sveopćim kriminalom i korupcijom na svim razinama, kvalitet njihovih kadrova je ispod očekivanja. I što je zabrinjavajuće DUI postaje sinonim nasilja i kriminala, posebice tokom izborne kampanje i samih izbora. U izvjesnoj mjeri postali su čak negativniji i od stranke Menduha Thaçija (DPA), mada to zasada prikrivaju zahvaljujući dominaciji u medijima, prije svega svojim novinama, državnoj televiziji MRTV2 i privatnoj televiziji Alsat-M, koja je albanski pandan makedonskih vladinih propagandnih megafona.
AHMETI PREDSJEDNIK, THAÇI U VLADU?
Ipak, postoje i drugačija tumačenja Ahmetijevih aktivnosti. Jedno od tumačenja je, da su razlozi takve „neobične“ vanjskopolitičke aktivnosti Ahmetija sasvim privatne prirode. Naime Ahmeti živi pod tenzijom mogućnosti da tekući val hapšenja zbog korupcije obuhvati i visoke dužnosnike i njegove bliske suradnike. štoviše, premijer Gruevski ima puno više uticaja na određene krugove unutar DUI nego sam Ahmeti posebno preko UBK, uglavnom zbog njihovog učešća u nečasnim poslovima, posebice čelnika DUI iz Skopja i Kumanova za koje se smatra, da su duboko involvirani u organizirani kriminal i „koketiranje“ sa lokalnim radikalnim islamistima. U takvoj situaciji Ahmeti priželjkuje potporu međunarodne zajednice, da bi privolio suglasnost Gruevskog, da dobije poziciju prvog predsjednika Makedonije, koji bi bio Albanac. Predsjednički izbori održat će se u martu 2014.godine. U biti, to bi bio savršeni bijeg Ahmetija iz stranke, koja bi se po svemu sudeći raspala i omogućila povratak stranke DPA u vlast, na čemu Gruevski radi već duže vrijeme, iako je obećao još 2006.godine da će njihov koalicioni partner sa albanske strani biti DPA – obećanje nije ispunio. Aktualna dešavanja na albanskoj političkoj sceni potvrđuju prisutnu prazninu poslije smrti karizmatičnog lidera Arbëna Xhaferija, nekadašnjeg lidera DPA, koji je preminuo augusta prošle godine. Niko iz sadašnje političke garniture Albanaca nema potencijala i kapaciteta da preuzme upražnjenu ulogu Arbëna Xhaferija.
Scenarij događaja, kojeg je osmislio Ahmeti bi Ahmetiju, Musi Xhaferiju i Fatmiru Besimiju osigurao potpunu amnestiju od istraga o eventualnim krivičnim djelima, koje bi se aktivirale povodom otvaranja pregovora o članstvu sa EU. Takav razvoj događaja bi Gruevskom u potpunosti odgovarao, jer bi sa Ahmetijem kao predsjednikom Makedonije i Thaçijem kao vladinim koalicionim partnerom potpuno neutralizirao albanske političke stranke, i time otvorio put ka potpunom „potapljanju“ Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM) i sveukupne opozicije u zemlji.
Problemi sa aspiracijama Ahmetija mogli bi nastati zbog istovjetnih ambicija njegove stranačke potpredsjednice Teute Arifi, bivše ministrice evropskih integracija, koja je bila prisiljena napustiti vladin kabinet i bila je „degradirana“ na dužnost gradonačelnice Tetova. Iako ne previše popularna kod albanske populacije, Arifi uživa neskrivene simpatije određenih međunarodnih krugova i makedonske populacije, koja bi, sasvim sigurno, radije nju vidjeli na mjestu prve predsjednice države, a uz to još Albanke, nego li kontroverznu i nestabilnu ličnost kao što je Ali Ahmeti.
Dugogodišnje ponašanje DUI kao „satelitske“ stranke, prije toga je potrošilo DPA, vjerojatno će potrošiti i DUI, ali sasvim je sigurno, da će potrošiti i Republiku Makedoniju. Na takvo ponašanje DUI na početku koalicionog savezništva sa VMRO-DPMNE upravo je upozoravala Teuta Arifi, ali je poslije iznošenja tog stava DUI ponovno zaspala. Od početka je jasno, kakva je uloga DUI u sadašnjoj vladi Makedonije. Činjenica je, da DUI nije radila na konkretnoj realizaciji Ohridskog sporazuma i da je se još uvijek nije profilirala kao politička partija nego kao militarizirana organizacija, koja je proizašla iz rata (2001).
DA LI JE MOGUĆ UNUTARNJI RASPAD MAKEDONIJE?
Unutarnji raspad države je najkompleksniji i najenigmatičniji fenomen. Mnoge države koje se suočavaju s velikim unutarnjim i vanjskim antagonizmima, unatoč ekonomskim problemima, raznim kolapsima u funkcioniranju državne administracije, ipak uspijevaju preživjeti dok druge ne. Pojedine države pokazuju pozitivne dimenzije razvoja, doživljavaju implozije i onda se raspadnu i nestanu kao da nikada nisu ni postojale. Međunarodni institut IFIMES smatra, da se upravo pred takvim izazovima i opasnošću nalazi Makedonija.
Međunarodni institut IFIMES upozorava na razliku između dva koncepta: multietničko društvo i multietnička država. Problemi nastupaju u trenutku kada se grade mehanizmi za reflektiranje multietničkog značenja društva u državnom konceptu, što znači, da je problem u funkcioniranju multietničkog društva. U Makedoniji ne postoji spremnost za funkcioniranje države po multietničkom principu društva. Umjesto, da nastoje riješiti te probleme, makedonska država ne mijenja realnosti - koncepta etnocentrizma - već samo retoriku. Makedonija po svojoj strukturi nije nacionalna država, a cijena multietničkih društava je uspostavljanje nacionalnog balansa.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da još uvijek postoji mala vjerojatnoća da će Makedonija započeti pregovore sa EU usprkos pozitivnom stavu Evropske komisije. EU je spremna posredovati u pregovorima između zvaničnog Skopja i Atene u sporu oko imena, po modelu razgovora zvaničnog Beograda i Prištine, ukoliko bi se obje strane držali dogovorenoga, prije svega premijer Gruevski, koji je do sada uglavnom imao solističke nastupe i nije se držao postignutih dogovora. Na potezu je premijer Gruevski, koji treba da odluči, da li da Makedonija nastavi sa samoizolacijom ili se okrene euroatlantskim integracijama.
Ljubljana, 29.oktobar/listopad 2013
