Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije (IFIMES) iz Ljubljane povodom parlamentarnih izbora u Izraelu, koji će se održati 28. januara 2003, sačinio je predizbornu analizu iz koje izdvajamo najzanimljivije dijelove:
U Izraelu se 28. januara 2003 održavaju 16-ti po redu parlamentarni izbori od proglašenja države Izrael 1948. godine.
Predstojeći parlamentarni izbori održavaju se u delikatnim i osjetljivim trenucima za Izrael i regiju, u svjetlu američkog napada na Irak i svrgavanja režima Sadama Huseina, koji je dobrodušno finansirao samoubilačke akcije Palestinaca u toku druge palestinske intifade, gdje su za razliku od prve intifade, bombe i samoubilačke pojaseve zamijenili kamenje i mirni protesti nezadovoljnog palestinskog naroda ishodom mirovnih pregovora u Oslu.
Izrael je na unutrašnjem političkom planu u velikoj ekonomskoj i političkoj krizi. Ekonomsku krizu dodatno podstiče nastavak intifade i reokupacija i blokada većine dijelova Zapadne obale, koja je bila pod civilnom i sigurnosnom administracijom palestinskih autonomnih vlasti. Politička kriza proizašla je zbog povlačenja Laburista iz vlade nacionalnog jedinstva.
Na ovim izborima će vjerovatno premijer Ariel Sharon svojoj partiji Likud obezbijediti prema procjenama od 32-38 poslaničkih mjesta što bi desno usmjerenim strankama ukljućujući i Likud obezbjedilo od 60 do 65 poslaničkih mjesta u novoizabranom Knessetu.
Izborna kampanja u Izraelu počevši od unutar stranačkih izbora u Laburističkoj stranci oktobra prošle godine i Likudu novembra prošle godine bila je prljava i sa mnogo niskih udaraca. Svaka strana pokušala je iznijeti što više prljavog veša protivničkog tabora.
Laburisti su pod vođstvom novog vođe Amram Mitznaa bili najglasniji optužujući Likud za pad vlade ili bolje rečeno njihovo povlačenje iz vlade, koje je bilo izazvano njihovim neslaganjem sa nacrtom zakona o budžetu za 2003. godinu te kasnijim potpunim bojkotom glasanja laburističkih poslanika prilikom drugog i trećeg čitanja zakona.
Laburisti su na svaki način pokušavali, da birači zaborave njihovu krivicu za pad vlade u osjetljivim trenucima za državu (intifada i samoubilačke akcije, pad turizma i investicija, mirovna inicijativa Mapa Puta-Road Map od strane SAD, Rusije, EU i UN-a).Laburisti su javnosti prezentirali potpuno druge razloge za napuštanje vlade kao što je npr. protivljenje politici vlade prema Palestincima kako bi pridobili glasove izraelskih ljevičara i izraelskih Arapa, koji tradicionalno glasaju za laburiste.
Biračima je jasno, da je inicijativa za izgradnju zaštitnog zida na zelenoj liniji između Zapadne obale i Izraela upravo došla od tadašnjeg laburističkog ministra odbrane Benjamina Ben Eliazera kao i neuspjeli diplomatski pokušaji rješavanja palestinskog pitanja događali su se u resoru vanjskih poslova tadašnjeg laburističkog ministra Shimona Peresa.
Izraelskim biračima takođe je jasno, da je politika laburista u vrijeme premijera Ehuda Baraka i povlačenje iz južnog Libana dovela do druge palestinske intifade.
Prema mišljenju IFIMES-a Likud će osvojiti najviše glasova u 120 članskom Knessetu, ali to će još uvijek biti nedovoljno za samostalno formiranje vlade. Neophodno je formiranje vlade široke koalicije od Laburista i ultra lijevih stranaka kao Shinoi i Meretz te ultra desnih kao Shas.
Buduća vlada mora zauzeti jasne stavove prema problemu nezaposlenosti, ekonomskoj krizi u državi, uključivanju ortodoksnih vjernika u sigurnosna i politička pitanja te sasvim sigurno najosjetljivijoj temi - palestinskom pitanju.
Na vanjsko političkom planu očekuje se, da će se nova izraelska vlada aktivno uključi u američku inicijativu Partnerstva za Bliski istok te u okviru inicijative pokušati pronaći modele i rješenja za reformu palestinske uprave, uključivanju palestinskih reformatorskih snaga i arapskih susjeda u pronalaženju odgovora vezanih za pitanje statusa palestinskih izbjeglica u susjednim arapskim državama.
