Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu aktualnih događanja u Libiji. Iz opsežne analize »Libijska noćna mora 2020: Da li će Libija biti razdijeljena na istočnu i zapadnu Libiju?« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Brz razvoj događaja u Libiji je doveo je do pristanka pobunjenog generala Khalife Haftara[2] na razgovore sa međunarodnom priznatom vladom u Tripoliju. Pronašli bi mirno rješenje šest godina dugog građanskog rata u toj rasprostranjenoj bogatoj državi na osnovu kairske inicijative od 7. juna/lipnja 2020. Haftareve snage doživjele su više poraza u zapadnoj Libiji od međunarodno priznate vlade u Tripoliju, kojoj pomaže Turska. Tako je došlo do povlačenja iz svih gradova u kojima su bile njihove snage uključujući i predgrađa libijske prijestolnice Tripoli.
Privremeni vojni uspjesi generala Haftara uvjerili su ga, da odbije mirovno rješenje za pregovaračkim stolom. Postigao je napredak u gradovima zapadne Libije, sve do rubova Tripolija, zauzeli su mjesta Tarhuna, Bani Walid i strateško mjesto Sirte, koje se nalazi na mediteranskoj obali i nalazi se na pola puta između prijestolnice zapadne Libije Tripoli i istočne Libije Bengazi. Vojne pobjede su tog penzioniranog vojnog komandanta uvjerile, da odbije Skhiratski sporazum (Skhirat political agreement)[3]potpisan između libijskih frakcija 17.decembra/prosinca 2015. pod okriljem UN-a. Vrhunac moći generala Haftara je bio, kada su se njegovoj vojsci LNA (Libyan National Army) sastavljenoj iz plemenskih milicija i sudanskih plaćenika, pridružili ruski plaćenici iz redova Wagner group. Wagner je faktički tajna jedinica ruskog ministarstva odbrane i upotrebljavaju je u konfliktima, kada je potrebno poricanje umiješanosti u konflikte (Donbas u Ukrajini 2014, Sirijski građanski rat od 2015. Venezuela 2019., itd).
Poraz snaga pobunjenog generala Haftara u maju/svibnju 2020 ima snažan utjecaj na političku situaciju u Libiji. Kairska inicijativa za prekid vatre je pokušaj egipatskog predsjednika Abdel Fattah el-Sisija i Haftarevih financijskih potpornika UAE i Saudijske Arabije za spašavanje Haftara poslije gubitka teritorija na istoku države, koje graniče sa Egiptom. Odlučujući utjecaj na pobjede međunarodno priznate vlade nacionalnog jedinstva GNA (GNA - Government of National Accord) imala je vojna pomoć Turske, koja je zaustavila 14 mjeseci trajajuće napredovanje Haftarovih saveznika i opkoljavanje prijestolnice Tripoli te preuzela nadzor nad važnim vojnim uporištima. Brzo su napredovali prema centralnim dijelovima države, da bi se zauzeo strateški važan grad Sirte, koji je strateški čvor za pohod prema istoku države. Sirte ima i simboličan značaj, tu se rodio dugogodišnji libijski lider Muammar Gadaffi i upravo tamo su ga ubile naoružane milicije iz zapadne regije. Sirte je sjedište proizvodnje i izvoza nafte na Mediteranu.
Rat između Vlade nacionalnog jedinstva GNA i Haftarove vojske LNA je postaoneposredan rat između više država na teritoriji Libije. Koje strane države podržavaju navedena dva tabora i šta je njihov interes?
Potpora zvanične Ankare vladi nacionalnog jedinstva GNA imala je odlučujuću ulogu za njihove vojne pobjede. Turska priznaje slanje bespilotnih letjelica, zračne obrane, vladinih savjetnika i sirijskih opozicijskih boraca.
Turska potpora je došla do izraza poslije dogovoru o razgraničenju morske granice 2019.godine sa vladom GNA. Ankara želi, da je sporazum zaštiti pred pomacima Grčke i Kipra, koji bi mogli ograničiti njene obalne vode, bez prava do korištenja nafte i plina u otvorenom moru, u blizini obale Turske i nepriznate države Sjeverni Kipar.
Turska je zbog potpore Muslimanskom bratstvu upletena u regionalna rivalstva sa potpornicima Libijske nacionalne vojske (LNA) kao što su Egipat, UAE i Saudijska Arabija, koji se bore protiv Muslimanskog bratstva i zajedno sa Rusijom imaju dominaciju u vladi LNA.
Politika UAE u libijskom ratu proizlazi iz snažnog suprotstavljanja Muslimanskom bratstvu, koje ima utjecaj na GNA te se suprotstavlja turskom utjecaju na sjeveru Afrike. Promatrači UN su potvrdili, da su UAE Haftaru dobavljali dronove, sisteme zračne obrane ruske proizvodnje i oklopna vozila te osigurali financiranje afričkih plaćenika, posebno iz redova sudanskih snaga za brzu podršku - Rappid Support Forces (RSF), koje su pod neposrednom komandom generala Mohameda Hamdana Dagala, optuženog za ratne zločine i podpredsjednika sudanskog Prijelaznog vijeća.
Kada je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća Rusija ponovno ojačala svoj utjecaj u Libiji, je 2011.godine, poslije vojne intervencije NATO-a i strmoglavljena pukovnika Muammara Gadafija, neko vrijeme bila je potisnuta iz Libije. Neuspjeh međunarodnih inicijativa za združivanje različitih libijskih frakcija na jednoj strani i uloga Moskve na Bliskom istoku na drugoj strani te posredovanje u Siriji, Moskva je dobila šansu, da se vrati u Libiju i pridobi nazad svoj izgubljeni ekonomski i politički utjecaj u južnom Mediteranu. Libijska operacija je nekakva uvertira za ruski prodor u sjevernu Afriku i na Bliski istok.
Libijsko pitanje i njegova ekonomska dimenzija su za Kremlj politički važni. Dmitry Medvedev je 2011.godine, kada je još bio na položaju predsjednika Ruske federacije, odbio upotrebu ruskog veta pri glasanju o rezoluciji 1973 u Vijeću sigurnosti UN, koja je otvorila vrata za vojnu intervenciju NATO-a u Libiji.
Libija je bila jedno od rijetkih pitanja, koje je dovelo do javnog izražavanja razlika između tadašnjeg predsjednikaMedvedeva i premijera Vladimira Putina, koji je zahtijevao upotrebu prava veta.
Prema mišljenju analitičara od tada Rusija trpi zbog »sindroma 1973«, što u velikoj mjeri objašnjava njeno snažno angažiranje u ratu u Siriji, jer je Moskva posljednjih godina neprekidno upotrebljavala veto, kada se suočila sa bilo kojim prijedlogom rezolucije, koji kritizira ili osuđuje sirijski režim. Tako se čini, da će Libija ponovno postati ulazna tačka za jačanje ruskog utjecaja u Sjevernoj Africi i na južnom Mediteranu, koji graniči sa NATO državama sjevernog Mediterana.
Moskva je u generalu Khalifi Haftaru pronašla pouzdanog partnera, kojeg je tražila u post-Gaddafijevoj Libiji.
UN smatraju, da je ruska kompanija Wagner u Libiju poslala do 1200 plaćenika. Početkom juna 2020. je Pentagon potvrdio, da su vojne letjelice (14 aviona MiG-29 i Su-24), koje je Rusija poslala kao podršku penzioniranom generalu Khalifi Haftaru, smjestila u vojnu bazu Al Jufra (u centralnoj Libiji). Ti podaci su pobudili međunarodnu zabrinutost i došlo je do francuskog upozorenja o ponavljanju sirijskog scenarija u Libiji.
Zvanični Kairo podržava Haftara u njegovom ratu protiv protivničkih plemenskih milicijama na istoku Libije od 2014.godine i smatra, da je to suprotstavljanje islamističkim grupama, uključujući i Muslimansko bratstvo.
Prema mišljenju analitičara i stručnjaka UN-a Egipat je važna tranzitna tačka za oružje i put stranih plaćenika za Libiju. Egipatska teritorija je polazna tačka za avio napade na vladine snage GNA u Libiji.
Egipat iskorištava libijsku krizu, da bi kasnije imao koristi od poslijeratne obnove bogate Libije. Istovremeno izvozi svoje unutarnje probleme i preusmjerava pažnju domaće javnosti na opasnost libijskog konflikta na njegovim zapadnim granicama. Vjerovatno se radi o nekakvom pokazivanju mišića Etiopiji zbog dugogodišnjeg spora oko voda rijeke Nil.
Kao što je karakteristično za EU, koja je često politički podijeljena kada se radi o važnim političkim i sigurnosnim pitanjima, tako i u pogledu libijskog konflikta nema jedinstvenog stava.
U libijskom konfliktu su Italija i Francuska na dva potpuno različita brijega. Italija je poslala vojnike za osposobljavanje sigurnosnih snaga vlade GNA i podržava tursku vojnu ulogu, dok Francuska podržava generala Haftara i istovremeno priznaje zvaničnu vladu GNA.
Grčka i Kipar se protive pomorskom sporazumu između Turske i vlade u Tripoliju te suprotstavljaju se njenoj prisutnosti u Libiji.
Zvanični Rim je izbrao drugačiju politiku prema Libiji, koja nije potpuno u skladu sa stajalištima Evropske unije, posebno Francuske, i daje prednost usklađivanju sa Turskom, koja je svojom vojnom intervencijom promijenila ravnotežu snaga u Libiji u korist GNA. Rim već godinu dana nijemo promatra francusku politiku u toj regiji, koja ugrožava italijanske ekonomske interese u Libiji (npr. naftne kompanije ENI).
Evropske države se još uvijek ne mogu dogovoriti o jedinstvenoj viziji, koja bi pritisnula na obje sukobljene strane i na SAD, da podrže nastojanja UN za hitan prekid vatre i početak političkog procesa.
Zanimljivo je, da je Libija bila italijanska kolonija poslije poraza Osmanlija u Italijansko- osmanskom ratu 1912.godine i prema mirovnom sporazumu Ouchy.
Iako je bio na izgled mali i nevažan, taj rat je bio jedan od uzroka za prvi svjetski rat. Mlade balkanske države su, kada su vidjele, kako su lako Italijani prodrli u Libiju i porazili Osmansko carstvo, same su krenule u prvi balkanski rat oktobra 1912. i pokušale su se u sjenci tog rata osloboditi od Osmanskog imperija. I upravo osmanlijski poraz u Libiji računa se kao prethodnica njihovog poraza na Balkanu. Francusko-italijanski antagonizmi u vezi sa Libijom su ozbiljni i duboki.
Rim je očekivao razumijevajući stav Evropske unije, ipak je na kraju naišao na samo skromne simpatije zbog snažnog francuskog utjecaja u evropskim institucijama (u odsutnosti Njemačke u pogledu libijskog pitanja), tako da bi ostao sam u suprotstavljanju Parizu po tom pitanju. Italija zaradi očuvanja svojih interesa, Tursku vidi kao snažnog saveznika u istočnom Mediteranu, koja je istovremeno članica NATO-a. Turska od Italije očekuje, da spriječi Francusku, Grčku i Kipar, da se donese bilo kakva odluka o osudi turske uloge u Libiji u institucijama EU.
Evropske države su zabrinute u poglede krize u Libiji, zbog migracijskih pitanja, opskrbe sa energijom i militantnih islamističkih grupa. EU priznaje vladu narodnog jedinstva GNA, ipak postoje znatne razlike među državama članicama.
SAD priznaju vladu GNA i dalje naglašavaju, da buduće rješenje libijske krize mora biti političko sa pregovorima između strana u unutarnjem konfliktu za zaustavljanje rata i za početak političkog procesa, koji će doprinijeti uspostavljanju demokratske i civilne države.
Američka stajališta prema objema stranama libijskog oružanog konflikta ostaju nejasna i poprilično apatična. Dok službeno podržavaju međunarodno priznatu vladu GNA na drugoj strani američki predsjednik Donald Trump krajem prošle godine pohvalio je nastojanja Haftarovih snaga u borbama protiv terorističke organizacije ISIS na jugu države.
Ipak rastuća ruska podrška Haftarovim snagama i prisutnost ruske paravojne formacije Wagner na njihovoj strani, potaknuli su američki Kongres, koji je počeo posvećivati posebnu pažnju situaciji u Libiji.
Američki zakonodavci su predstavili zakon u Predstavničkom domu u novembru 2019. i predložili Senatu, da raspravlja o politici sadašnje administracije u Libiji i o ruskoj prisutnosti te kršenju embarga UN o dobavi oružja i vojne opreme u Libiju te da bi raspravljali i o strategiji za suočavanje sa sve većim ruskim utjecajem i potencijalnim opasnostima za američke interese u Libiji.
Tako je 14. novembra 2019 američki State Department dao zvaničnu izjavu, sa kojom je Haftarove snage pozvao, da okončaju svoju ofanzivu prema prijestolnici Tripoli i spriječe ruske pokušaje iskorištavanja oružanog konflikta za širenje utjecaja.
Privremene strategije SAD su usredotočene na pritisak na obje strane u libijskom konfliktu, da odbiju strane intervencije, posebno rusku, i nastave bezuvjetne pregovore pod okriljem UN-a.
Suštinska odredba međunarodnog prava, povezana sa međunarodnim odnosima je sprječavanje bilo kakvo miješanje u pitanja suverenih i nezavisnih država. Strana intervencija je legalna, ako je u skladu sa sedmim poglavljem osnivačkog dokumenta UN-a »Akcija v slučaju ugrožavanja mira, kršenja mira i agresivnih radnji«. Međunarodni odnosi među državama temelje na jednakosti postupanja i dužnostima, poštovanju nezavisnosti i suvereniteta, pozitivnoj saradnji i posvećenosti mirnom rješavanju sporova.
Ali načelo nemiješanja u unutarnja pitanja država nije bilo uvijek poštovano. Postoje tri osnovne vrste miješanja: Legalna intervencija, koja je sa dozvolom nezavisne države i na njen poziv te usklađivanje sa njom. Zabranjena intervencija, koja se odvija bez dozvole države ili konsultacija sa njom. Postoji treća vrsta intervencije sa rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a prema načelu »odgovornost za zaštitu« za zaštitu ili spašavanje civila pred pokoljima.
Velike sile su se više puta nezakonito miješale ili bez ikakve dozvole. Ali te međunarodne intervencije su se odvijali prema krvavim režimima, usprkos tome, da su bili bez dozvole, bili su bez šireg protivljenja u međunarodnoj javnosti. Tih primjera je mnogo: Indija se 1971.godine umiješala u istočni Pakistan (današnji Bangladeš), da bi zaustavila pobijanje Bengalaca sa strane pakistanske vojske. Vijetnam je 1978.godine intervenirao u Kambodži bez odobrenja zbog zaustavljanja pokolja crvenih Kmera nad kambodžanskim narodom i rušenja režima Pol Pota. Također Tanzanija je intervenirala u Ugandi bez mandata 1979.godine, da bi srušila krvavi režim Idi Amin Dade.
To su primjeri nezakonitih intervencija sa moralnom utemeljenošću, koji su bili 2005.godine prihvaćeni međunarodnim dokumentom pod nazivom »Odgovornost za zaštitu«.
Legitimno miješanje u unutarnja pitanja nezavisne države je ono, koje se dogodi sa zvaničnim pozivom priznatog legitimnog organa ili sa mandatom UN-a, kao što su: međunarodna intervencija u Kuvajtu za ponovno uspostavljanje legitimnosti na osnovu rezolucije 678 (1990), koja je dozvolila upotrebu sile, NATO intervencija u Libiji 2011.godine, koja je izvršena na osnovu rezolucije 1973 (2011). Intervencija SAD i Velike Britanije u sjevernom Iraku aprila 1990. je uslijedila nakon donošenja rezolucije 688 (1990). I druge međunarodne intervencije su se dogodile na osnovu rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a - u Sierra Leone, Liberiji, Kongu, Maliju, Bosni i Hercegovini, Haitiju i drugdje. Dok, invazija SAD na Irak 2003.godine ostaje nelegalna i bez mandata UN.
Miješanje i intervencija na poziv legitimne vlade nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, ako legitimna vlada zahtijeva odnosno potraži pomoć druge države, grupe država ili vojnog savezništva ili UN-a, da vojno intervenira pri zaštiti države, njene nezavisnosti i njenih legitimnih organa, bez obzira na to, kako je ta vlast došla na vlast, dokle je međunarodno priznata.
U slučaju Libije je jedina legalna strana intervencija turska, do koje je došlo na poziv legitimne vlade GNA, formirane u skladu sa libijskim političkim sporazumom (Skhiratski sporazum), kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo 23. decembra 2015 rezolucijom (2259). Rezolucija priznaje vladu GNA u trećoj klauzuli kao priznatu legitimnu vladu.
Predsjednik legitimne libijske vlade Fayez al-Sarraj je potpisao sigurnosne i ekonomske sporazume sa vladom Turske 27. novembra 2019. Turska je kao demokratska država, oba sporazuma uputila u parlamentarnu proceduru, poslije opsežne rasprave turski parlament 21. decembra 2019. ih je potvrdio. Od januara 2020. je turska vojna intervencija promijenila ravnotežu snaga na terenu. Vladine snage su spasile Tripoli pred svakodnevnim bombardiranjem i krenule su prema istoku države. Time je tursko miješanje sa vidika međunarodnog prava legitimno, dok je miješanje Francuske, UAE, Egipta i Rusije na strani pobunjeničkog generala Haftara nelegalno.
Sličan slučaj je ruska intervencija u Siriji, kada je režim Bashara Al-Assada, koji je smatrao,da će naoružana opozicija uz podršku zalivskih država, Turske, SAD i Jordana, srušiti njegov režim, zvanično pozvala Rusiju i tako je 30. septembra 2015. započeta ruska intervencija u Siriji sa zračnim udarima na položaje opozicije.
Ne postoji velika nada, koja bi pokazala, da će u bližoj budućnosti libijska kriza imati sretan kraj, koji bi značio demokratsku, mirnu, stabilnu i ujedinjenu Libiju.
Napredak, kojeg su prije nekoliko sedmica postigle vladine snage, je psihološki i taktično koristan, ipak na terenu je ograničen i njegovi dugoročni učinci su nepotpuni. Iako vladu u Tripoliju priznaju UN i brojne države, nemaju snage, utjecaja i mogućnosti, da bi uspostavile apsolutni i dugoročni nadzor nad cijelom libijskom teritorijom. Za takvo stanje će biti potrebna podrška i povjerenje cijelog svijeta, neiscrpna finansijska sredstva i decenije, da bi uspjeli uspostaviti funkcionalnu državu.
Snage, koje predvodi general Khalifa Haftar nemaju instrumenata, pomoću kojih bi mogle primijeniti svoj utjecaj na cijelu Libiju, bez obzira na njihov nadzor većine teritorije. Haftarove snage su samo raspršene grupe, koje motivira želja za osvetom i liderske težnje 77-godišnjeg penzioniranog generala, koji je u svojoj vojnoj karijeri sakupljao brojne neuspjehe, čak je bio i zarobljenik Čadske vojske i uzrok poraza Gaddafija u Libijsko-Čadskom ratu 1987.godine.
Glavni igrači u libijskoj krizi su sada Rusija, UAE, Francuska i Egipat na jednoj strani te Turska i Italija na drugoj. Najopasnije pri tome je, da te države ne brine teritorijalna cjelovitost Libije. Gospodarski i strateški interesi su oni, koji su ih doveli u Libiju.
Rusija želi, da bi Libija postala njena stanica na putu prema Africi i tako bi potisnula Evropu/NATO na sjeveru Mediterana. Turska nastoj podržati ideološku srodnu vladu GNA, ipak, za Ankaru su jednako važni ekonomski interesi i trgovinski sporazumi.
Francuska želi, da je prisutna u Libiji, da bi se osigurala pred afričkim migrantima i prijetnjama terorističkih grupa, a poslije su tu i ekonomski interesi i želja za libijskom naftom.
UAE interesiraju libijska pristaništa, njegovi apetiti još uvijek rastu, osim opsjednutošću sa političkim islamom za kojeg vjeruju, da bi se mogao ponovno nametnuti u Libiji i to žele spriječiti, jer se kao uspješan primjer dogodio u Tunisu.
Italija ima sa Libijom historijske odnose u poglede kolonijalne prošlosti i njene geografske blizine do libijske obale. Među navedenim državama je Italija možda najmanje štetna za budućnost jedinstvene Libije.
Rusko-turski razgovori na ministarskom nivou sredinom juna 2020. o istočnoj i zapadnoj Libiji te nekoj virtualnoj crvenoj liniji u gradu Sirte, upravo na polovini države, daju naznake da će predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan postići dogovor kao u Siriji, tako da LNA i dalje zadrži istočni dio Libije, a vlada GNA sačuva svoj zapadni dio.
Analitičari smatraju, da libijski narod može spriječiti taj crni scenarij, hitno mu je potrebno jedinstvo. Sami moraju preuzeti sudbinu države u svoje ruke. Uloga SAD u očuvanju ravnoteže biće neophodna i korisna. Svijet će morati vjerovati UN-u te podržavati njegove diplomatske napore. I EU će konačno morati zauzeti aktivniju ulogu u svom susjedstvu na Mediteranu i u Libiji.
Ljubljana/Tripoli/Bengazi 13. jul/srpanj 2020
Fusnote:
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] Khalifa Haftar je komandant Libijske nacionalne vojske (LNA) sa sjedištem u Tobruku, koji je 2. marta 2015. bio imenovan za komandanta oružanih snaga, koje su lojalne izabranom libijskom parlamentu u Tobruku.
[3] Skhiratski sporazum (2015) ili Libijski politički sporazum, kojeg su prihvatile zaraćene strane u sporu u Libiji bio je postignut pod pokroviteljstvom UN u Marokanskom gradu Skhirat te potpisan 17. decembra 2015. uz prisutnost izaslanika UN Martina Koblera. Tako bi se okončala drugi libijski građanski rat, koji traje od 2014.godine, sporazum je stupio na snagu 6. aprila 2016.
