Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira aktualna događanja u državama Vijeća za saradnju u Zalivu (GCC), koje su posljedica pandemije Covid-19 i enormnog pada svjetskih cijena nafte. Objavljujemo najvažnije dijelove analize sa naslovom »Kriza u GCC 2020:Da li je Evropa nova destinacija za radnike iz Zaliva i saudijske državljane?«.
Države članice Vijeća za saradnju u Zalivu (GCC), koje su zavisne od cijene nafte, danas su pred brojnim izazovima zbog preplitanja dvije svjetske krize, koje su istovremeno pogodile svjetsku ekonomiju i ekonomije u regiji, a to su širenje nove epidemije virusa Covid-19 i rekordno niske cijene nafte.
Te dvije krize i mjere potrebne za savlađivanje epidemije korona virusa, usporili su ekonomije u državama GCC, koje su snažno zavisne od izvoza nafte i od uvoza skoro svih dobara, od tehnike do hrane. Zatvaranje granica i zabrana putovanja doprinijeli su nižoj produktivnosti, nezaposlenosti i smanjenju domaće proizvodnje (BDP). Zbog zavisnosti tih država od prihoda od nafte, budžetski prihodi su u posljednjem periodu bili manji za skoro 500 miliona dolara na dan, jer su cijene nafte ostale na nivou 20-30$ za barel nafte.
Saudijska Arabija kao najveća ekonomija GCC je ona, koja je započela naftni rat sa Rusijom, da bi zaštitila svoj tržišni udjel poslije propasti sporazuma između država OPEC plus 6. marta 2020, kojim je prouzrokovan pad cijena nafte za 30-35%.
Većina vlada može upotrijebiti svoje velike finansijske rezerve, ako se cijene nafte ne oporave. Također, mogu smanjiti investicije u infrastrukturu i u naftnu industriju, da bi ovladale budžetski deficit ili da dobiju na vremenu dodatnim zaduživanjem.
Pad cijena nafte različno utječe na budžete tih država, tako da postoje velike razlike između šest država GCC. Katar ima budžetski suficit i njegova ekonomija je zavisna od izvoza ukapljenog plina, neposredni utjecaj pada cijene nafte na cijenu tog energenta bio je manji. Na ekonomije Omana i Bahreina, kao dva manja proizvođača nafte, postojeće krize utječu na postojeće dugove zbog ispostavljenosti oscilacijama cijena.
UAE, Kuvajt i Katar imaju bolje načine finansijske zaštite nego Saudijska Arabija i mogu izdržati pad cijena nafte u dužem periodu, ipak je malo vjerovatno, da će izdržati velike deficite u budžetu na duži rok.
Da bi se izbjegle bolne mjere, koje mogu imati i političke posljedice, države Zaliva, njihove vlade su pribjegle zaduživanju. Saudijska Arabija se npr. od 2014.godine do danas zadužila u inostranstvu za više od 100 milijardi dolara, pri čemu je iskoristila niske svjetske kamatne stope.
Ipak su se troškovi zaduživanja povećali, manja je potražnja za obveznicama iz Zaliva poslije pada cijena nafte. Veće bonitetne kuće već uvrštavaju obveznice iz Zaliva kao investicije sa visokim rizikom.
Troškovi osiguranja pred rizikom, da Saudijska Arabija ne bi ispunila svojih obaveza početkom maja 2020.godine, povećali su se za tri puta što je najviša stopa poslije 2016.godine.
Usprkos padu proizvodnje nafte u tekućoj godini, bogatije države kao što su Kuvajt, Saudijska Arabija, Katar i UAE, imat će veće rezerve za suočavanje sa finansijskim kolapsom. Na drugoj strani Oman i Bahrain nemaju jednakih energetskih izvora i financijskih rezervi, koji bi im pomogli savladati krizu, posebno, jer su međunarodna dužnička tržišta još uvijek oprezna kod osiguranja veće podrške snažno zaduženim ekonomijama.
Kriza Covid-19 je pored naftnih pogodila i ne-naftne sektore, na koje su se te ekonomije oslanjale u svojoj strategiji diverzifikacije. Plan većine zalivskih država za privrednom diverzifikacijom uključivao je jačanje turističkog sektora. Ali očekivan gubitak prihoda od turizma u ovoj godini zbog korona krize pokazuje, da će te države morati promijeniti ali odgoditi planove za diverzifikaciju.
Saudijska Arabija je izgubila godišnji prihod od sezone hodočašća (hadž) u sveta muslimanska mjesta Meku i Medinu, u ovoj godini u iznosu oko 7 milijardi odnosno 15 milijardi na godišnjem nivou. Tako su UAE morali odgoditi vrlo popularan i privlačan događaj Dubai Expo 2020, koji bi donio 23 milijarde dolara odnosno skoro četvrtinu dubajskog bruto domaćeg proizvoda (BDP).
Katar polaže velike nade u svjetsko fudbalsko prvenstvo Mondial 2022, kojem će biti domaćin kao prva zalivska i arapska država uopšte. Pri tome ignorira najavu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u vezi sa virusom Covid-19, koji bi prema najavama mogao čovječanstvo pratiti još dugo vremena, čak možda da nikada i nestane. Katarske vlasti tako još uvijek vjeruju globalnom zdravstvenom upozorenju, da „niko ne može prognozirati, kada će se širenje nastaviti“, što otvara mogućnost, da i 2022.godine može doći do širenja korona virusa.
Katar je u organizaciju svjetskog fudbalskog prvenstva investirao oko 200 milijardi dolara, to je veliki iznos za malu državu i vrlo skup projekt u poređenju sa organizacijom prvenstva od strane Južne Afrike 2010.godine, koje je bilo ocjenjeno na tri milijarde dolara i Brazila, koji je 2014.godine bio domaćin svjetskog fudbalskog prvenstva sa približno 15 milijardi dolara troškova. Ta potrošnja mora biti kompenzirana sa profitom, na kojega je Katar računao u milijardama, kao na primjer Rusija, koja je 2018.godine bila domaćim svjetskog fudbalskog prvenstva i uspjela je ostvariti 13,5 milijardi dolara profita.
Kratkoročno će zalivske države biti usredotočene na političko i ekonomsko preživljavanje, poticajni paketi biće još veći teret za izvođenje planiranih ekonomskih reformi. To će otvoriti pitanja o potrebi cjelovite reforme načina dugoročnog strukturiranja tih ekonomija, uključujući osjetljiva pitanja kao što su nezaposlenost, penzije ali i reforma politike preseljavanja i politike viza.
U regiji Zaliva živi približno 35 miliona stranaca, koji predstavljaju kičmu privrede te regije, ipak ih danas države regije vraćaju u njihove matične države, da bi zaštitile radna mjesta za svoje državljane.
U Saudijskoj Arabiji živi više od 11,1 miliona radnika migranata, većina ih je iz azijskih država, udjel strane radne snage dostiže 76,7%, dok u UAE dostiže 90%. U Kuvajtu je 69,3%, dok je u Omanu približno 80,9%, u Kataru je 94,4%, u Bahrainu udio stranih radnika iznosi 73,5%.
Međunarodni monetarni fond (IMF) trenutno očekuje, da će ekonomska rast izvoznika nafte na Bliskom istoku 2021.godine iznositi 4,7%, iako je to zavisno od optimističnog pogleda u pogledu korona virusa, oporavka svjetske ekonomije i stabilnosti cijena nafte.
Smanjenje potražnje za naftom i pad potražnje u turizmu i avio saobraćaju u narednim godinama, snažno će utjecati za države Zaliva, da će ekonomije tih država biti među posljednjima, koje će se u cijelosti oporaviti od krize.
Prijašnji pad cijena nafte 2014.godine potaknuo je regiju, koja je zavisna od izvoza energenata, da smanji podršku vlade državljanima, uvede poreze za diverzifikaciju izvora dohodaka, pokušava smanjiti socijalne transfere i smanjiti prenapuhan javni sektor. Sada će vladama šest država u Vijeću za saradnju u Zalivu (GCC) biti teško ovladati svoje budžetske deficite bez reforme ekonomije i međunarodnih kredita. Sve to će utjecati na političku stabilnost, koja je kupljena sa socijalnom pomoći pri svakoj društvenoj krizi, npr. za vrijeme arapskog proljeća, kada su arapske monarhije udvostručile različite socijalne dodatke svojim državljanima. U sadašnjoj krizi ukidaju te dodatke i uvode nove poreze. U Saudijskoj Arabiji su početkom maja 2020.godine povećali PDV sa sadašnjih 5% na 15%.
Kraljevina Saudijska Arabija je najveća, najbrojnija država GCC (34 miliona stanovnika, od tega je 65% mlađih od 30 godina) sa najvećom ekonomijom GCC, predstavlja tempiranu bombu u toj važnoj regiji za snabdijevanje svijeta sa naftom.
Saudijska Arabija je započela sa proizvodnjom nafte 1938.godine i usprkos ruskoj i američkoj konkurenciji je jedna od najvećih izvoznica nafte na svijetu. Prvi veći modernizacijski val započeo je 1973.godine, kada je cijena nafte snažno narasla poslije arapskog naftnog embarga za vrijeme četvrtog arapsko-izraelskog rata. Veliki finansijjski potencijal je omogućio brzu, a vrlo površnu modernizaciju, koju je pratilo više problema. Godine 1979. skrajnji vahabiti pobunili su se i okupirali svetu džamiju u Meki i zahtijevali povratak u starodavno društvo (blatnjave kolibe umjesto nebodera).
Dvadeset dana poslije tog incidenta, koji je ozbiljno ugrozio vladavinu dinastije Al-Saud, započela je Sovjetska invazija na Afganistan. Sa sigurnošću možemo reći, da je saudijska politika iskoristila sovjetski napad na Afganistan, da je tamo poslala te radikalne elemente u ime odbrane islama. Tako su bili svi zadovoljni. Saudijska Arabija se riješila radikalnih elemenata, a oni su bili zadovoljni, da idu braniti islam protiv komunizma. Američki interes pri sprječavanju sovjetskog dostupa u tople vode Zaliva, potpuno se podudarao sa interesima saudijskih vlasti. Dakle, Saudijska Arabija je svoju unutarnju krizu tako izvezla u Afganistan.
Ipak je iznenadni pad cijena nafte u 90-tim godinama prijašnjeg stoljeća doveo je skoro do propasti Saudijske Arabije. Njemački stručnjak za Saudijsku Arabiju Guido Steinberg smatra, da je taj period bio odlučujući, jer je pokazao značaj nafte u oblikovanju saudijske politike. Odjednom saudijski državljani nisu mogli više brinuti za svoje porodice i to stanje je bilo prema riječima njemačkog stručnjaka jedan od razloga za nastanak Al-Kaide.
U ovoj deceniji je Saudijska Arabija sa ratom u Jemenu 2015.godine i sa sankcijama prema Kataru 2017.godine faktički preusmjerila pažnju domaće javnosti prema vani. To je period uspona princa Muhameda bin Salmana (MBS) na položaj prestolonasljednika, nakon koje je su uslijedile masovne čistke u dinastiji, među intelektualcima, bogatašima itd.
Kako će biti u budućnosti? Da li će skoro 20 miliona stranih radnika u GCC poslije gubitka radnih mjesta krenuti prema Evropi, posebno dio od 6,2 miliona Egipćana, koji rade i privremeno žive u Zalivu? Da li će u Evropi porasti broj saudijskih disidenata i ekonomskih migranata? Sada imamo nekoliko stotina ženskih aktivistkinja i liberalnih pojedinaca, koji imaju status emigranta u Njemačkoj, u Nizozemskoj, u Kanadi čak i u Australiji. Napokon, hoće li Saudijska Arabija svoje unutrašnje i ekonomske probleme izvoziti u Evropu?
Analitičari smatraju, da kriza u GCC može dovesti do toga, da Evropa postane nova destinacija za radnike iz Zaliva, ali i za saudijske državljane, ako se ta država ne prilagodi odnosno odgovori brojnim izazovima, koji su pred njom. Bez korjenitih reformi, koje se neće moći više toliko oslanjati na naftu i plin, mogu države članice GCC očekivati još veću krizu, što može uzdrmati tamošnje dinastije.
GCC:
Vijeće za saradnju u Zalivu (GCC) je regionalni međuvladin politički i ekonomski savez, kojeg sastavlja šest arapskih država Perzijskog zaliva i to: Bahrain, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni arapski emirati. GCC je osnovan 25. maja 1981. Sve sadašnje države članice su monarhije, uključujući tri kao ustavne monarhije (Katar, Kuvajt i Bahrain), dvije apsolutne monarhije (Saudijska Arabija i Oman) i jednu saveznu monarhiju (Ujedinjeni arapski emirati, sastavljeni su od sedam država članica federacije, od kojih je svaka apsolutna monarhija sa svojim emirom). Površina regije je 2.673.108 km2 i ima 65,3 miliona stanovnika, od toga je 35 miliona stranaca, što predstavlja više od polovine ukupnog stanovništva. Države GCC proizvode 20 miliona barela nafte dnevno, što predstavlja 20% svjetske proizvodnje nafte.
Zalihe nafte v državama GCC u 2016.godini ocijenjene su na 496,5 milijardi barela. Te rezerve predstavljaju 39% svih svjetskih rezervi i 70% svih zaliha arapskih država. Saudijske rezerve nafte su ocijenjene na 266 milijardi barela, što predstavlja 15,7% svjetskih zaliha nafte. Njena prosječna dnevna proizvodnja je približno 10-12 miliona barela nafte na dan i prema zalihama uvrštena je na drugom mjestu na svijetu. Nafta predstavlja 75% cjelokupnog saudijskog izvoza.
Ljubljana/Rijad, 25. maj/svibanj 2020
Fusnote:
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
