Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je povodom najnovijih napetosti, koje prijete novim sukobom analizira situaciju na Kosovu. Iz opširne analize „Kosovo 2022: Implementacija Briselskog i Washingtonskog sporazuma – put ka trajnom miru i dugoročnoj stabilnosti“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Najnovija dešavanja na sjeveru Kosova podsjećaju na dešavanja iz devedesetih godina prošlog stoljeća i prijete eskalaciji sukoba. Posljednjih nekoliko godina primjetno je odsustvo dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine posredstvom EU. Odgovornost ne snose samo učesnici dijaloga nego i posrednik EU i cjelokupna međunarodna zajednica, koja se pokazala inertnom i neefikasnom na Kosovu i Zapadnom Balkanu. Potrošene su milijarde eura/dolara, novca poreskih obveznika EU/SAD sa skromnim rezultatima.
Nastala situacija na Kosovu ima svoju historiju. Republika Srbija je izdavala registarske tablice i za opštine na području Kosova, koje su važile do 14. septembra 2021.godine. Kosovske vlasti su jednostranim potezom uvele probne tablice za vozila iz Srbije pozivajući se na „reciprocitet“ oko ukidanja registarskih tablica, jer su kosovske vlasti namjeravale ukinuti registarske tablice, koje su nosile oznake srpskih opština. Posredstvom EU određene je rok od godinu dana, da se taj problem riješi usprkos prvom dogovoru o slobodi kretanja, kojeg su Beograd i Priština sklopili u Briselu. Eskalacija situacije nastavljena je onemogućavanjem prava kosovskim Srbima da glasaju na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Srbiji.
Kada je istekao privremeni sporazum sklopljen posredovanjem EU o registarskim tablicama kosovske vlasti su počele sa najavom kažnjavanja vozača, koji voze vozila sa srpskim tablicama i najavom oduzimanja takvih vozila. To je pokrenulo snažan otpor među Srbima, posebno na sjeveru Kosova. Srpski predstavnici povukli su se iz kosovskih institucija i gradonačelnici četiri opštine na sjeveru Kosova podnijeli su ostavke. Srpski policajci su se povukli iz kosovske policije. Kosovske vlasti su pokušale organizirati vanredne lokalne izbore u četiri opštine na sjeveru sa većinskim srpskim stanovništvom za upražnjena gradonačelnička mjesta, što je dovelo do neodobravanja stanovništva i jačanja još većeg otpora prema tim aktivnostima.
Centralna izborna komisija (CIK) Kosova je pokušala uz pomoć specijalnih kosovskih policijskih snaga organizirati pripreme za vanredne lokalne izbora na sjeveru Kosova ali fizički je bila spriječena da to uradi. CIK je nastavio svoj rad na sjeveru Kosova i to je prouzrokovalo snažan revolt lokalnog srpskog stanovništva i dovelo je do opšte pobune. Vanredni lokalni izbori su uslijed toga odloženi za 23.april 2023.godine, koje će ponovno bojkotirati srpske stranke ukoliko se ne stvori ambijent za izbore odnosno ne postigne politički dogovor. Postavljanje barikada uslijedilo je kao reakcija na hapšenje trojice Srba, posebno donedavnog pripadnika kosovske policije Dejana Pantića. Postavljeno je 15-tak barikada na različitim lokacijama. Vlasti u Prištini su zaprijetile, da će kosovska policija nasilno ukloniti barikade, ali su ipak zatražile od snaga KFOR-a da to učine.
Nakon intervencije NATO-a na Kosovu 1999.godine došlo je do uspostavljanja mira putem potpisivanja Vojno-tehničkog sporazuma[2] (Kumanovski sporazum), koji je poslije povlačenja uključivao povratak dogovorenog broja jugoslovenskog i srpskog vojnog i policijskog osoblja na Kosovo radi obavljanja dužnosti u skladu sa aneksom 2. Tadašnje vlasti u Srbiji nisu iskoristile tu mogućnost. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju[3] 1244 (1999), kojom se teritorija Kosova stavlja pod mandat UN-a.
Briselski sporazum[4] je potpisan 2013.godine i predviđao je normalizaciju odnosa i olakšanje života građanima Kosova. Jedna tačka sporazuma odnosila se na osnivanje Zajednice srpskih opština (ZSO), koja nije implementirana ni uz sve primjedbe koje je imao Ustavni sud Kosova u odluci o ocjeni ustavnosti o formiranju ZSO. Skupština Kosova je ratificirala Briselski sporazum, a Ustavni sud Kosova odlučio je, da se Asocijacija/Zajednica ZSO ipak treba formiratii. Specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabriel Escobar izjavio je kako je formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) iz perspektive SAD-a pravno obavezujuće u okviru sporazuma postignutog prije 10 godina između Srbije, Kosova i EU i rekao: „Za nas je to obaveza, jer smo podržali taj proces i jedna se politička strana ne može iz toga povući jednostrano, tako da ćemo tražiti načine da tu ideju ostvarimo[5]“. Iako je Briselski sporazum potpisan nije došlo do njegove potpune implementacije uglavnom zbog opstrukcija kosovskih vlasti, da implementiraju briselski sporazum, posebno onaj dio koji se odnosi na nestale osobe (arhiva OVK/UÇK) te formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO).
Potpisani sporazumi[6] o „ekonomskoj normalizaciji“ u Washingtonu septembra 2020.godine ni u kom slučaju ne dovode u pitanje dijalog, koji se odvija između zvaničnog Beograda i Prištine posredstvom EU.
Pitanje imovine predstavlja jedno od ključnih sporenja između zvaničnog Beograda i Prištine. Sporazum iz Washingtona predviđa rješavanje korištenja i upravljanja jezerom Gazivode/Liqeni i Ujmanit i u vezi toga je već izrađena studija izvodljivosti. Tome treba dodati na desetine hiljada zahtjeva građana srpske nacionalnosti za povratak privatne imovine.
Spor postoji i kada je u pitanju i ostala imovina na Kosovu, a najčešće se spominje Rudarsko-metalurški i hemijski kombinat „Trepča“ i imovina u energetskom sektoru, čija se vrijednost procjenjuje na preko tri milijarde EUR.
Analitičari smatraju, da Kumanovski, Briselski i Washingtonski sporazumi nisu u cijelosti implementirani, jer su potpisnice sporazuma selektivno preuzimale obaveze u skladu sa svojim jednostranim interesima uz pasivnost i odsutnost međunarodne zajednice u realizaciji potpisanih sporazuma. Zapravo su žrtve i jedni i drugi nesposobnosti EU, da rješava evropske probleme. Implementacija Briselskog i Washingtonskog sporazuma je put ka uspostavljanju trajnog mira i dugoročne stabilnosti i preventivne eliminacije novih incidenata i situacija kao što je posljednja na sjeveru Kosova. Narativ za transformaciju regiona, nije narativ konflikta. Svi moraju pokazati volju, da se nakon 23 godine od kosovskog rata pronađe rješenje, a rješenje je implementacija do sada potpisanih sporazuma. Glavno pitanje je, da li će se i na koji način transformirati region, ili će živjeti u nezavršenim i zamrznutim konfliktima.
Kosovske vlasti nisu aktivno i ozbiljno pristupile reintegraciji srpske zajednice u kosovsko društvo i institucije. Redovno produciranje konflikata nije put za reintegraciju i ne vodi stvaranju održivog društva za sve građane.
EU nije izgubila kredibilitet zato što se američka administracija uključila u dijalog između Beograda i Prištine, već zato što su pojedine zemlje članice delegirale svoje specijalne izaslanike, i time praktično dovele autoritet Brisela pod znak pitanja. Bez većeg angažiranja SAD u dijalogu, a naročito u fazi približavanja finalnom sveobuhvatnom pravno-obavezujućem sporazumu, teško je očekivati bilo kakav značajniji napredak i njegovo okončanje.
Analitičari podsjećaju, da je povratak Srba u Kosovske institucije bio rezultat šireg dogovora, koji je kosovskim Srbima omogućavao glasanje na svim izborima u Srbiji na teritoriji Kosova. To je sve bilo moguće do dolaska Albina Kurtija (LVV) na vlast. Prekretnicu u odnosu dijela međunarodne zajednice prema vlastima u Prištini predstavlja nedavno održana zajednička sjednica parlamenata Kosova i Albanije u Tirani, dok na drugoj strani kosovske vlasti redovno optužuju Srbiju za uplitanje na Kosovu. Tim potezom su kosovske vlasti izgubile uvjerljivost i kredibilitet u optužbama prema Srbiji. Kosovske vlasti bi morale uključiti sve napore da reintegriraju Srbe u kosovsko društvo i institucije na miran i civiliziran način kao što su Srbi reintegrirani u Hrvatskoj na području istočne Slavonije[7] posredstvom UN-a. Sličan primjer je i Južni Tirol. Ta iskustva su dragocjena, ali vlasti u Prištini očigledno takav pristup ne interesira.
Srbija je okružena državama članicama NATO-a i svjesna je svoje pozicije. Poučena historijskim iskustvom sasvim sigurno ne želi prva započinjati bilo kakav novi sukob i preuzeti hipoteku i odgovornost za početak sukoba. Srbija se nalazi na historijskom maksimumu ekonomskog razvoja u svojoj modernoj historiji sa rekordnim stranim investicijama u 2022.godini u iznosu od četiri milijarde eura. Dio srpske opozicije i albanskih političkih stranaka preko Srpske liste (SL) redovno pokušavaju, da se obračunaju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem (SNS). Eventualni novi sukob na Kosovu ne bi bio lokalni, ubrzo bi se raširio. Pitanje je, da li su kosovske političke elite spremne odgoditi budućnost Kosova zbog svojih neodgovornih politika.
Analitičari smatraju, da Srbija ne želi ponavljati greške iz prošlosti. Sukob mogu pokrenuti i drugi ne samo Srbija i Kosovo odnosno Srbi i Albanci. Rat u Ukrajini pokazao je, da postoje suprotstavljeni policentrični centri moći, kojima odgovara eskalacija konflikata u različitim dijelovima Evrope. Ukrajinski rat ne treba preslikavati na Balkan, koji još nije zacijelio rane iz prethodnih ratova. Jednostrani potezi mogu dovesti do eskalacije.
Zabrinjavaju informacije, da jedan dio establišmenta u Washingtonu razmišlja i o mogućnosti američkog povlačenja sa Kosova kao što je urađeno u Afganistanu i Iraku. Taj scenarij ne bi bio dobar ni za Kosovo ni za jugoistočnu Evropu, jer je američko prisustvo garant relativnog mira i stabilnosti u tom dijelu Evrope. Kosovo i njegovi građani imaju pravo na svoju budućnost i političke strukture ne smiju se kockati sa njihovom budućnošću. Situaciju na Kosovu najbolje ilustrira činjenica, da Kosovo još uvijek ima uspostavljen vizni režim prema zemljama EU, čak i prema Bosni i Hercegovini. To je realna slika Kosova danas. Najvažnije u ovom trenutku je, da su Srbi na postavljenim barikadama uslišali molbu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića za uklanjanjem barikada, dok su kosovski pravosudni organi oslobodili iz pritvora Dejana Pantića, čije je hapšenje bilo povod za postavljanje barikada. Konačno, za bilo kakav napredak treba prestati sa redovnim produciranjem kriza na Kosovu.
Formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) je uvjet Srpske liste (SL) za povratak Srba u kosovske institucije, uvjet za uklanjanje barikada je povlačenje Specijalnih jedinica kosovske policije sa sjevera, kao i puštanje trojice uhapšenih Srba. Kosovske vlasti dale su garancije EU i SAD da neće biti hapšenja Srba zbog učešća na protestima i barikadama, što je otvorilo put za uklanjanje barikada. Barikade su uklonjene, ali napetost i nepovjerenje su ostali.
Analitičari smatraju, da incidente na Kosovu treba shvatiti krajnje ozbiljno i preduzeti sve potrebne mjere da do njih više ne dolazi, jer aktualna situacija u regionu i Evropi u kontekstu ukrajinske krize predstavlja realan sigurnosni izazov i prijetnju. Ovakav način rješavanja produciranih kriza predstavlja samo odlaganje sukoba, koji postaje sve izvjesniji.
Ljubljana/Washington/Bruxelles/Priština, 29.decembar 2022
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine.
[2] Vojno-tehnički sporazum, link: https://www.srbija.gov.rs/kosovo-metohija/?id=19947
[3] UNMIK, Rezolucija UN 1244, link: https://unmik.unmissions.org/sr/rezolucija-ujedinjenih-nacija-1244
[4] Briselski sporazum, link: https://www.srbija.gov.rs/cinjenice/283757
[5] Al Jazeera Balkans: „Šesti dan barikada na sjeveru Kosova“, link: https://balkans.aljazeera.net/news/balkan/2022/12/15/escobar-formiranje-zajednice-srpskih-opstina-za-sad-je-obavezujuce
[6] Washingtonski sporazum, link: https://rs.n1info.com/vesti/a636581-tekst-sporazuma-beograd-pristina/
[7] Proces mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema započeo je 15.januara 1996. godine kad je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037 i ustanovilo UNTAES, a završen je dvije godine poslije, 15.januara 1998., kada je područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
