Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane analizira novonastalu situaciju u Iraku sa naglaskom na Obnovi Iraka poslije pada režima Sadama Huseina. Iz opširne analize izdvajamo najznačajnije i najzanimljivije dijelove:
Prije početka operacije u Iraku došlo je do nesuglasica u Savjetu bezbjednosti UN-a između SAD i Velike Britanije na jednoj strani te protivnica vojne intervencije – Njemačke, Francuske i Rusije, koje su najozbiljnije najavljivale upotrebu prava veta prema svakoj rezoluciji, koja bi dozvoljavala upotrebu sile prema režimu u Bagdadu. Savjet bezbjednosti UN-a ponovno se pokazao poslije višednevne rasprave kao organ, koji se ne može prilagoditi vremenu te je postao zarobljenik političke demagogije koja je, prije svega, proizlazila iz velikih ekonomskih interesa država protivnica.
Države protivnice su neposredno pred pad iračkog režima ublažile svoja stajališta. Tako je ruski predsjednik Putin izjavio, da slom SAD nije ekonomski i politički interes Rusije. Francuski predsjednik Chirac i njemački kancelar Schroeder pozdravili su pad diktatora Sadama Huseina i poželjeli iračkom narodu, da sam odluči o svojoj sudbini i izabere novo političko vodstvo.
Brige Francuske i Rusije proizilaze iz velikih i dugogodišnjih ekonomskih interesa u Iraku. Francuska je investirala u naftna nalazišta Majnoon (zalihe 26 milijardi barela nafte) i Zapadnu Qurno (zalihe 15 milijardi barela nafte). Ruske kompanije Lukoil i Transneft su najveći investitori u iračka naftna nalazišta, posebno u Baihasanu kod Kirkuka te neke investicije u sjeverni Rumaili kod Basre.
Poslije pada iračkog režima dolazi do trenja i nesuglasica između koalicije, koja je srušila irački režim i protivničkog tabora iz Savjeta bezbjednosti UN-a – prije svega Rusija, Francuska i Njemačka. Države protivnice žele, da UN ima odlučujuću ulogu u poslijeratnoj obnovi Iraka. Predstavnici američke administracije, državni sekretar Colin Powell i sekretarka za nacionalnu sigurnost Condolise Rice, jasno su dali do znanja, da ne žele vodeću ulogu UN-a u poslijeratnoj obnovi Iraka.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES poslijeratna obnova Iraka veoma je zahtjevna i osjetljiva jer obuhvata brojna pitanja: od humanitarnih, političkih, socijalnih, etničkih, privrednih... Ujedinjene nacije nisu spremne odgovoriti na tako zahtjevan zadatak što potrvđuju iskustva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije i nedavno Afganistana.
Irak kao država ugrožen je iznutra i vani. Unutrašnje teškoće Iraka proizilaze iz nedefiniranog političkog sistema poslije pada režima i nesuglasica između tamošnjih etničkih grupacija: Kurdi, suniti i šiiti.
Vanjska ugroženost Iraka dolazi sa više strana: Turska prijeti Kurdima na sjeveru Iraka, Iran se miješa u unutrašnja šiitska pitanja na jugu države i najopasnija je Sirija u kojoj je utočište našao cjelokupni irački državni i partijski (Baath) vrh i vjerovatno će biti uporište za destabilizaciju nove vlasti. U Siriji se takođe na vlasti nalazi Baath partija, koja je sestrinska partija iračke Baath partije.
Najmanja greška i nepravovremeno reagiranje pri rješevanju iračkog konflikta može prouzrokovati eksploziju nestabilnosti u cijeloj regiji od Izraela, Libana pa sve do Irana, koji tradicionalno ima dobre odnose sa Sirijom. U tom kontekstu je UN zastarjela i nereformirana organizacija koja suviše polako reagira i to obično kada događaju na terenu izmaknu kontroli (IFOR je zamijenio snage UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini).
Iračka opozicija sličnog je mišljenja kao i SAD te želi, da UN imaju sekundarnu ulogu u poslijeratnoj obnovi države i to prije svega na humanitarnom području u okviru programa “Nafta za hranu” te pri političkom peoblikovanju države i njenom međunarodnom priznanju. Tako je iračka opozicija prihvatila penzionisanog američkog generala Jaya Garnera kao budućeg vođu civilne uprave. Iduće sedmice biće izabrani članovi privremene vlade iz redova stručnjaka iz izgnanstva i domovine.
Neki analitičari i članovi Međunarodnog instituta IFIMES, koji su ugledni i značajni članovi iračke opozicije i članovi buduće prelazne vlade, koji su učestvovali u radu različitih komisija koje su tijesno sarađivale sa Odjelom za “Budućnost Iraka” ("Future of Iraq”) pri američkom State Deparmentu, mišljenja su, da će SAD favorizovati države, koje su bile na strani SAD u operaciji “Oslobođenje Iraka”, a to su: Velika Britanija, Australija, Španija, Poljska, Bugarska, Gruzija, Rumunija. Ostale države dobiće ugovore iz UN-ovog programa “Nafta za hranu” koji je na važnosti od 1996. godine - redovnim putem na međunarodnim javnim tenderima što drugim riječima znači da će imati simbolično učešće u obnovi iračke države.
Ruske kompanije dobile su jednu vrstu zajamčene uloge ali ne i glavnu kao što su nekada imale. Takvu poziciju Rusija je izborila obavljanjem posredničkih usluga između Koalicije i iračkog režima u vrijeme trajanja operacije “Oslobođenja Iraka” pogotovu oko tihog odlaska iračkog vodstva. Rusi su takođe održavali odlične odnose sa Kurdskom regionalnom vladom u Erbilu i šiitskom opozicijom, koja se nalazila u Iranu. Francuska pokušava upotrijebiti dio iračke opozicije koji je djelovao na njenoj teritoriji u poslednjih 20-tak godina te bilateralni dogovor sa Velikom Britanijom (razgovori ministara vanjskih poslova Jack Straw – Dominic De Villepan).
Međunarodni institut IFIMES upozorava, da kompanije iz jugoistočne Evrope nemaju realnih šansi za učestvovanje v velikim poslovima stoljeća Obnove Iraka izuzev nekih država kao što su recimo Makedonija i Hrvatska, koje su u poslednjih desetak godina imale redovne i stalne kontakte sa iračkom opozicijom te bili prisutni na iračkom tržištu. To važi i za kompanije iz Jordana, Egipta, Sirije, koje su bile u favorizovanom položaju (bezcarinske zone) u periodu vladavine Sadama Huseina.
Glavni projekti obnove odvijaće se u zajedničkim konzorcijima koje će predvoditi SAD i privremena civilna vlada iračke države. Izrael će imati značajnu ulogu pri projektima obnove zbog svoje tehnološke nadmoći. Izraelci i Iračani dogovorili su se za otvaranje naftovoda Mosul – Haifa, koji je prestao sa radom formiranjem izraelske države 1948. godine. Ministar za infrastrukturu Izraela Yosif Baretski računa, da će uskoro Haifa postati Roterdam Mediterana.
