IFIMES – Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije iz Ljubljane je sačinio analizu događanja u Iraku na temu “Ko poslije Sadama Huseina?”. Iz analize izdvajamo najzanimljivije dijelove:
Nema nikakve sumnje, da nakon 35 godina vladavine Sadam Husein napušta političku scenu najbogatije zemlje Bliskog istoka. Ta vladavina obilježena je ratovima, krvavim obračunima sa svojim narodom i političkim avanturama.
Cijeli svijet, pa čak i najbliži dojučerašnji saveznici Sadama Huseina jedinstveni su u stavu, da mora otići sa vlasti, tj. rekli su NE Sadamu Huseinu kao čovjeku. Međutim, američka administracija jasno je rekla veliko NE samo njemu nego i njegovom totalitarnom režimu.
Već danima, po glavnim gradovima susjednih država, kruže mnogobrojne inicijative za mirno rješenje iračkog pitanja.To su inicijative poslednjeg trenutka pred američkom orkanskom olujom, koja će izmijeniti mnoge jednačine na Bliskom istoku.
Prema mišljenju IFIMES-a, svaka od navedenih inicijativa predstavlja odbrambeni mehanizam pojedine države regije od mogućih utjecaja nove orkanske oluje na njihove političke i ekonomske interese. Turska strahuje od raspada Iraka i osnivanja Kurdske države ili Kurdskog entiteta u budućem federaliziranom Iraku.
Turska inicijativa premijera Abdulaha Gula za koju je dobio podršku u Rijadu, Kairu, Damasku, Amanu sastoji se iz vrlo jednostavne formule: Sadam Husein treba da podnese ostavku te da ga naslijedi neko iz istog režima. To znači kontinuitet istog režima i njegove politike od koje su spomenute države imali koristi. Turska, Sirija, Jordan snabdjevaju se iračkom naftu po favoriziranim cijenama, tj. po nižim cijenama, Egipat ima trgovačke povlastice u okviru programa nafta za hranu, Saudijska Arabija u realnom iračkom odsustvu sa tržišta nafte ima monopol nad cijenom nafte, te na takav način prikuplja geopolitičke poene za svoju stabilnost (Saudijski mirovni plan za izraelsko-arapski sukob - mart 2002, Saudijska varijanta Partnerstva za Bliski istok - 13. januar 2003... itd).
Francuska stidljivo organizira neki drugi sastanak iračke opozicije, bolje rečeno sastanak za one koji nisu učestvovali na Londonskoj konferenciji decembra 2002.
Ovu neformalnu inicijativu vodi bivši socijalistički ministar Hubert Vedrin i irački ljevičarski disident Abdulamir Alrikabi koji već 30 godina živi u Parizu. Krajem oktobra prošle godine Alrikabi je u Bagdadu pokušao ubijediti Sadama Huseina u nužnost reformi njegovog režima kako bi anulirao američke razloge za intervenciju.
Irak je za vrijeme Sadama Huseina bio u domenu interesa francuske politike i ekonomije. Ova inicijativa još uvijek je u fazi razrade i vjerovatno na čekanju rezultata inspektorskog tima UN-a u Iraku te daljeg razdora među iračkom opozicijom.
Prema mišljenju IFIMES-a, spomenute inicijative neće promijeniti američki stav prema režimu u Bagdadu. SAD sa strane posmatraju te inicijative jer žele bez ispaljenog metka ući u Bagdad.
Za SAD nije važan ishod rata, koji je prema svim strateškim računicama već dobijen. Daleko je važnije, kako će država poslije Sadama Huseina funkcionirati, jer iskustva siromašnog Afganistana nisu ohrabrujuća. Karzajeva vlada kontroliše samo Kabul i okolicu, ostali dio države u rukama je lokalnih vojskovođa.
U debatama i savjetovanjima iračke opozicije sa američkim vojnim i političkim zvaničnicima, tokom prošle godine, dogovoreno je da Pentagon imenuje američkog generala, koji bi Irak vodio u prvoj fazi (nekakav Mc Arthur u Japanu ili Njemačka poslije 2.svjetskog rata), a koordinacijski odbor opozicije, koji ima 65 članova imao bi savjetodavan karakter.
Vremenom bi savjetodavni odbor i njegovo savjetodavno vijeće koje ima tri člana (predstavnik Kurda, arapskih sunita i arapskih šiita) organizirao demokratske izbore na kojima bi bio izabran budući parlament, koji bi odlučivao o budućem obliku državnog uređenja.
Najozbiljni kandidati za članove savjetodavnog vijeća su: predsjednik kurdske demokratske stranke (KDP) Masud Barzany, predsednik Iračkog nacionalnog kongresa (INC) Ahmed Chalabiya, i treći član bio bi ajatolah Hakim predsjednik Vrhovnog vijeća islamske revolucije (SCIRI), koji nema mnogo šanse za izbor zbog rezervisanosti iračkih susjeda prema tom proiranskom i šiitskom vođi.
INC sa sjedištem u Londonu nema mnogo utjecaja na terenu ali imaju snažnu podršku Pentagona. Ahmed Chalaby mogao bi biti “irački Đinđić”, koji želi brze ali i “bolne” reforme režima i društva u cjelini. Među radikalnim potezima bilo bi priznanje Izraela, otvaranje vrata samo američkim korporacijama, suđenje članovima bivšeg režima u saradnji sa Britanskom organizacijom INDICT.
Barzany na terenu ima slobodnu teritoriju i institucije države u iračkom Kurdistanu (vojska, policija, sudstvo....itd), on bi prema svojim političkim pogledima mogao biti “irački Koštunica”. Barzany u periodu poslednjih 12 godina (»samostalnosti iračkog Kurdistana«) nikada nije prekinuo veze sa Bagdadom i pobornik je postepene reforme, amnestije za većinu zvaničnika režima, saradnju sa haaškim sudom poslije stabilizacije situacije u državi.
