Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Ambasador Tan Sri Hasmy Agam, bivši ambasador Malezije u UN, New York, i prof. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija, pripremili su sveobuhvatnu analizu pod nazivom „Kako vratiti povjerenja u Planetarne institucije“. Prije dva mjeseca autori su analizirali ulogu Vijeća sigurnosti UN-a u situaciji Covid-19 i kako je multilateralizam - kao najučinkovitije planetarno oruđe koje imamo na raspolaganju - jedini način na koji ljudski rod (društveno-ekonomski i politički) može opstati (link: https://www.ifimes.org/en/9791 ). U svojoj novoj analizi oni analiziraju kako nedostatak jedinstva unutar Vijeća sigurnosti UN u rješavanju trenutnih izazova za pandemiju neiscrpno postavlja pitanje hitne reforme Vijeća sigurnosti UN sa svojstveno nedemokratskim postupkom odlučivanja.
(Svijet na Autopilotu - addendum)
Prema stajalištima dolje potpisanih autora izraženih prije gotovo dva mjeseca (vidi: https://www.neweurope.eu/article/the-un-security-council-should-urgently-address-covid-19/ ), ostaje nam duboko žaljenje što Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (UNSC) još uvijek propušta usvojiti prijeko potrebnu Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN za rješavanje problema pandemije Covid-19 (C-19). To je uglavnom zbog napetosti između dviju od pet stalnih članica (P5) - SAD-a i Kine, pri čemu Washington želi prebaciti krivicu ili odgovornost na Kinu za pandemiju, dok Peking odbacuje bilo kakvu raspravu ili pozivanje na nju. Nadalje, te se dvije zemlje drže suprotnih stajališta o ulozi i ponašanju UN-ove specijalizirane agencije za zdravstvo, Svjetske zdravstvene organizacije sa sjedištem u Ženevi (WHO).
Takav je pristup potpuno pogrešan, kratkovidan i neizvjestan. Jasno nedostaje zrelost i mudrost, koju međunarodna zajednica očekuje od glavnih ili stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Ono što je očito, sitne bilateralne razlike (i šutnja drugih članica) stvorile su nepotreban jaz među članicama, umjesto da su potisnuli svoje razlike u korist širih interesa međunarodne zajednice uslijed razornog globalnog događaja.
Zanimljivo je, da i sama povijest glasanja u UNSC pokazuje, da je omjer između usvojenih i blokiranih rezolucija otprilike 10 prema 1 (2518 usvojenih rezolucija Vijeća, od 1945. do aprila 2020. u odnosu na 293 blokirane odluke za isto razdoblje). To ukazuje, da su druge članice, osobito nestalni članovi UNSC-a, obično igrali svjesnu, istrajnu, čak i glavnu ulogu, osiguravajući da Vijeće sigurnosti UN djeluje odgovorno i pravovremeno u pitanjima koja su značajna za Povelju i koja se tiču međunarodne zajednice u cjelini.
Zacijelo, P-5 države – kao velike sile globalnih preokupacija, uz redovita međusobna blokiranja - često su same sebe ograničavale i usporavale, umjesto postizanja konsenzusa u Vijeću sigurnosti UN. Suprotno tome, nestalne članice, svojim pristupom stvaranju konsenzusa, uobičajeno su bile u boljoj poziciji da doprinesu osiguravanju tako željenog i sveobuhvatnog upravljanja Vijećem. Ovo je već desetljećima tradicionalna uloga Pokreta nesvrstanih (NAM) - još od Bandunga 1955. i Beograda 1961. - uz hvalevrijednu potporu neutralnih zemalja Sjevera (tzv. N + N grupa).
Pokušaji Grupe 20 (G-20) i Evropske unije (EU) da premoste praznine oko C-19 zasad nisu uspjeli donijeti željeni rezultat. S obzirom na ovaj zastoj, čini se boljim i učinkovitijim da Nesvrstani/G-77, zajedno s drugim ključnim regionalnim grupacijama velikog članstva i širokog dosega, poput Organizacije Islamske saradnje (OIC), Afričke unije (AU) i drugi – da se pridruže EU i G-20 - preuzimajući istaknutiju ulogu u stvaranju prijeko potrebnog konsenzusa unutar Organizacije Ujedinjenih Nacija i njenih specijaliziranih agencija - izravno ili preko Ekonomskog i socijalnog vijeća UN-a (ECOSOC).
Iz događaja C-19 jasno je, da je pravo na zdravlje problem svih. Potraga za pouzdanim lijekom za kontrolu bilo koje pandemije nije stvar privatnog sektora, već temeljnih individualnih prava, koja se nalaze na visokom nivou društvenosti, kao što su i ugrađeni u Povelji UN-a, što obvezuje i svaku od specijaliziranih agencija UN-a. Binarizacija rasprave za-protiv-cjepiva također je opasan redukcionizam i rasipanje planetarne energije hitno potrebne za holistički i novi pristup. Nema magičnog štapića i kratice za ozbiljne probleme. Slijedom toga, ne postoji jednosmjerno medicinsko istraživanje kao odgovor na bilo kakvu pandemiju, niti jednovrsni (i centralno proizvedeni) lijekovi koji se prisilno propisuju za sve. (Dogma je zasnovana na slijepom uvjerenju; znanost pak zahtijeva stalno višedimenzionalno istraživanje. Nauka, posebno medicinska, ne operira sa jednom i apsolutnom istinom: Najbliže do čega može doći jeste najmanje pogrešan odgovor – koji se mora stalno propitivati, doslovno svaki dan. To je fundamentalna razlika između religije i znanosti.)
Razmjernost naših (trenutnih i budućih) odgovora je još jedno ključno pitanje. Dakle, ono što se predstavlja kao imperativ je univerzalno sudjelovanje kroz međuvladine mehanizme. Taj su pristup jasno pokazale države članice UN-a, što dokazuje i aktivna uloga Indonezije (u Vijeću, te zajedno s još jednim članom ASEAN-a i NAM-a, Vijetnamom; i u ime općeg članstva u Generalnoj skupštini UN-a), Azerbajdžan (u ime NAM-a) i Francuska (u ime P5-a i EU-a) koje je pristupila Tunisu - članu Arapske lige (LAS), AU-a, OIC-a i NAM-a. Napose, države su članice UN-a zastupajući ovu istu liniju - 18.maja 2020. zahtijevali nezavisnu istragu u vezi s postupanjem Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).
Uostalom, to dobro prepoznaje i sam generalni sekretar UN-a Antonio Guterres, koji je nedavno izjavio da „Sa dvije trećine zemalja članica UN-a, pokret Nesvrstanih ima ključnu ulogu u stvaranju globalne solidarnosti“.
Prilično je razočaravajuće što usprkos široko postavljenim očekivanjima, nacrt rezolucije Vijeća sigurnosti UN (koji je sponzoriran od strane Francuske i Tunisa) sam po sebi nije bavio problemom C-19 i načinima rješavanja njegovog brzog širenja. Umjesto toga, usredotočio se na potrebu da se postigne globalno primirje u postojećim sukobima u određenim državama članicama, kako je to zahtijevao Generalni sekretar UN Guterres, u velikoj mjeri na njegovu zaslugu, kako bi se olakšala distribucija prijeko potrebne hrane i lijekova ljudima u ovim žarišnim područjima.
Ovu neaktivnost UNSC-a u oštrom je kontrastu s onim što je to vodeće svjetsko tijelo učinilo 1984. godine, za vrijeme pandemije EBOLA u Africi, te jednoglasno usvojilo dalekosežnu Rezoluciju Vijeća Sigurnosti UN (UNSC 2439 (2018) - koja sadrži 18 članova u preambuli i 17 operativnih, prema posebnim uputama za afričke države u sukobu, kako bi se poduzeli učinkoviti koraci za kontrolu ili sprečavanje širenja virusa EBOLA.
Unatoč tomu, čak i uz ograničenja posljednjeg nacrta francusko-tuniske rezolucije, ona bi rezultirala – da je usvojena – humanitarnom stankom tijekom najmanje 90 dana presudnih za pružanje pomoći najugroženijim zajednicama i davanje vremena, da se međunarodna zajednica usredotočiti na borbu protiv C-19. Na žalost, do toga (još) nije došlo, zbog loše dinamike UNSC-a, a kao posljedični rezultati će biti kontinuirani sukobi i neometano širenje sekundarnih učinaka događaja C-19 u tim sukobljenim zemljama, što je zbilja na razočaranje i zgražanje međunarodne zajednice.
Jasno je, da problem nije u nespremnosti međunarodne zajednice da učini nužnim da zaustavi, ublaži, skrati, lokalizira ili izbjegne, širenje pandemije i njezine sekundarne učinke, već neuspjeh UNSC-a - najutjecajnijeg i najautoritativnijeg organa svjetskog tijela – da ispuni planetarna očekivanja i odlučno se nositi s ovom globalnom katastrofom koja ima posljedice na međunarodni mir i sigurnost, kao što je to bilo za vrijeme pandemije EBOLA.
Nedostatak jedinstva unutar UNSC-a u rješavanju trenutnog izazova vraća nas na stari problem - pitanje hitne reforme Vijeća sigurnosti UN-a s njegovim inherentno nedemokratskim procesom donošenja odluka. To je najvećim dijelom anakrona moć VETA, koja pojačava i blokira arhitekturu konsenzusa, što je od vitalnog značaja za UN, jer se suočava s mnogim ozbiljnim problemima globalizirane i međusobno ovisne međunarodne zajednice.
Neuspjeh UNSC-a u postizanju konsenzusa je zbog urođene slabosti njegovog mehanizma odlučivanja, kao i nedostatka jedinstva među nj. nestalnim članicama. To je i zbog nedostatka snažnijeg sudjelovanja - u samom radu UNSC-a - većeg članstva UN-a, kao što ga predstavljaju NAM/G-77, ali i pred drugim glavnim organima OUN-a - prvenstveno u Generalnoj skupštini UN-a (GA) i ECOSOC. Stoga se UNSC u vremenima kritičnih raskršća - kao što je ovaj događaj, i sekundarni učinci koje još nismo u cijelosti anticipirali - čini kao da je još uvijek zaglavljen u svojevrsnom vretenu vremena, nesvjestan promjena koje su se dogodile i koji se odvijaju po cijelom svijet.
Podrazumijeva se, da bi se trebalo hitno ubrzati izuzetno trom, prijetvorni i beskrajni savjetodavni/pregovarački proces o reformi Vijeća i restrukturiranju, koje jalovo traje već dva desetljeća. To je sine qua non, ako smo iole ozbiljni sa dobom, zahtjevima i očekivanjima sadašnjih i budućih generacija u državama članicama, te i konsolidacijom međunarodne i međugeneracijske solidarnosti.
Jasno je, da složen svijet zahtijeva glatku brzu i višeslojnu koordinaciju i suradnju među različitim agencijama iz sustava UN-a, pod vodstvom generalnog sekretara UN-a. Ona mora biti dinamična, društveno odgovorna, inovativna i holistička, kako bi omogućila našoj Univerzalnoj organizaciji i svim drugim međuvladinim organizacijama - toj arhitekturi našeg mogućeg svijeta - da predvidi i brzo se nosi s izazovima koji će se zasigurno periodično javljati i u budućnosti.
Obnovljeno povjerenje zahtijeva proaktivan i pravodoban odgovor, ali i energično poziva na široku, a ne suženu participacijsku bazu.
/Sa engleskog originala: Restoring Trust in Global Governance (World on Autopilot – Addendum) prevela Mag. Selma Aljović/
Fusnota:
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
O autorima:
Ambasador Tan Sri Hasmy Agam je bivši stalni predstavnik Malezije pri UN-u i predsjednik Vijeća sigurnosti UN-a (srpanj 1999. i kolovoz 2000.); Direktor Diplomatske akademije; Predsjednik Malezijske komisije za ljudska prava (Suhakam) - u mirovini.
Anis H. Bajrektarevic, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija, Austrija; autor sedam knjiga i mnogobrojnih članaka o, uglavnom, geopolitici, energiji i tehnologiji; Stalni predstavnik pri UN Beč, i UN Ženeva.
Ljubljana/Kuala Lumpur/Beč, 1.juni/lipanj 2020
