dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES u članku „Jedna ili dvije pravde?“ predstavlja svoj pogled na pravdu i pravo u kontekstu nedavnih oslobađajućih presuda haškog Tribunala. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.
Jedna ili dvije pravde?
Presuda Prliću i ostalim predstavnicima HVO-a i Herceg-Bosne u sarajevskim medijima dočekana je kao “trijumf pravde”. Međutim, već sljedećeg dana Haški tribunal je donio oslobađajuću presudu za Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, glavne stratege i izvršioce Miloševićeve kampanje zločina u BiH i Hrvatskoj. Nakon početne konfuzije, trijumfalizam je zamijenjen očajničkim vapajem: “Ima li pravde kada su oslobođeni najveći krivci za zločine počinjene u ratovima na prostoru bivše Jugoslaviješ!”. Ubrzo su se pojavila tumačenja da je čelnik Haškog tribunala, američki sudija Theodor Meron, izvršio pritisak na ostale sudije da oslobode krivnje Stanišića i Simatovića, kao što su ranije oslobodili Perišića i Gotovinu, jer bi se u suprotnom, stvorio pravni presedan koji bi – prema anglosaksonskom poimanju prava – mogao poslužiti kao osnova za suđenje i onim američkim generalima koji su bili glavnokomandujući u operacijama u Iraku ili Avganistanu. Ovakvo praktično objašnjenje, nema sumnje, sadrži djelić istine. Ali, kako objasniti činjenicu da su se od početka rata u Bosni i Hercegovini do danas međunarodne pravne i diplomatske intervencije uglavnom odvijale u smjeru suprotnom poimanju pravde koje vlada u ovoj zemlji i dijelu svijeta oko nješ Da li je pravda univerzalna, ili se ona distribuira selektivno, u skladu sa političkim i ekonomskim interesimaš Napokon, da li uopće ima pravde u ovakvom, interesno podijeljenom svijetu?
DVIJE KONCEPCIJE PRAVDE I PRAVA
Da bismo razumjeli kako je ovakvu presudu mogla donijeti jedna međunarodna institucija zadužena za provođenje pravde, moramo poći od temeljnih koncepcija pravde koje su prisutne unutar tzv. Zapadne civilizacije. Kada je Austro-Ugarska imperija dobila mandat da od Otomanske imperije preuzme političku i vojnu kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom, ova zemlja je praktično uvedena u okvir Zapadne civilizacije, a poimanje pravde i prava koje je danas u njoj prisutno proizlazi iz koncepcije pravde i prava koja je dominirala u Austro-Ugarskoj. Ova koncepcija poznata je kao kontinentalna. Koncepcija pravde i prava koja dominira u radu Haškog tribunala znatno je drugačija, i poznata je kao anglosaksonska. Njeno prisustvo uočava se i u strukturi Dejtonskog sporazuma, kao i u cjelokupnom pristupu ratu u BiH koji su forsirali tadašnji “mirovni posrednici” i njihovi sponzori u Velikoj Britaniji i SAD. U obje pravne koncepcije pravda je zamišljena kao ravnoteža. Zbog toga pravdu simbolizira Boginja pravde koja u ruci drži vagu, a ravnoteža na vagi označava postojanje temeljnog poretka unutar društvenih odnosa. Prema kontinentalnoj koncepciji ova ravnoteža je metafizička kategorija, a njeno narušavanje putem protivzakonitih akata na fizičkom tj. društvenom nivou predstavlja metafizičku, “božiju” nepravdu. Logično, ravnoteža na vagi i metafizička pravda ponovo se uspostavljaju odgovarajućim pravnim mjerama na fizičkom tj. društvenom nivou. Anglosaksonska koncepcija polazi od pretpostavke da je ravnoteža na vagi pravde fizička i društvena kategorija, koju čini ravnoteža interesa pravnih subjekata prisutnih u datom društvu ili unutar međunarodnih odnosa. Ova ravnoteža narušava se nerecipročnim, asimetričnim međusobnim ugrožavanjem interesa pojedinačnih pravnih subjekata. Logično, ova ravnoteža ponovo se uspostavlja pravnim mjerama koje ove interese zadovoljavaju recipročno i simetrično, čime se i cjelokupno društvo ili međunarodni odnosi dovode u stanje ravnoteže. Zato je unutar ove pravne koncepcije ne samo legitimno nego i poželjno da pravni subjekti uspostave ravnotežu interesa putem međusobne nagodbe, prije nego nametanjem određenih pravnih mjera.
SIMETRIČNE POZICIJE
Da bismo razumjeli koja vrsta ravnoteže se nastoji uspostaviti djelovanjem međunarodnih pravnih institucija osnovanih nakon rata u BiH, neophodno je da sagledamo kako je pitanje ravnoteže tretirano tokom samog rata, kao i u Dejtonskom sporazumu kojim je rat okončan. Tokom rata u BiH svi važniji međunarodni faktori su insistirali da se mir i ravnoteža mogu uspostaviti jedino pregovorima i nagodbom između “zaraćenih strana”. Pristankom na ovakve pregovore, pregovarači su prihvatili uloge „zaraćenih strana“ koje djeluju sa simetričnih pozicija, a ne sa asimetričnih pozicija agresora i žrtve. Cilj pregovora definiran je kao uspostavljanje ravnoteže u kojem će „zaraćene strane“ dobiti simetričnu kontrolu nad dijelovima Bosne i Hercegovine. U tzv. Planu Owen-Stoltenberg ova simetrija je zamišljena kao odnos tri etničke državice u omjeru 1:1:1. U samom Dejtonu, prema simetričnoj proporciji unaprijed fiksiranoj u tzv. Planu Kontakt-grupe u omjeru 1:1, 51% teritorije pripalo je jednom, a 49% teritorije pripalo je drugom entitetu pod kontrolom “zaraćenih strana”. Sami entiteti praktično su stvoreni Vašingtonskim sporazumom iz 1994., kada su dvije etničke državice iz Plana Owen-Stoltenberg udružene u jednu dvoetničku državicu, te je tako formirana tzv. Hrvatsko-muslimanska federacija (kasnije Federacija BiH), kako bi se uspostavila vojna ravnoteža u omjeru 1:1 u odnosu na već formiranu, snažniju Republiku Srpsku. Vašingtonskim sporazumom bilo je također predviđeno i formiranje konfederacije između Hrvatske i Federacije BiH, kako bi se uspostavila ravnoteža u omjeru 1:1 u odnosu na vojno snažniji savez između Republike Srpske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije koju su sačinjavale Srbija i Crna Gora. Dakle, u prvoj fazi, u Vašingtonu, pregovaralo se o tome kako da se između „zaraćenih strana“ mir uspostavi kao faktička ravnoteža vojnih snaga, U sljedećoj fazi, u Dejtonu, ravnoteža i mir koji iz nje slijedi unaprijed su koncipirani Planom Kontakt grupe kao simetrična podjela RBiH u omjeru 1:1. A Dejtonski pregovori odvijali su se u formi trgovine dijelovima RBiH, sa ciljem da se putem takve trgovine dostigne planirana simetrija i proporcija 51:49%. Predstavnici “zaraćenih strana“ su time praktično prihvatili tezu da stanje neravnoteže tj. nepravde u BiH nije bilo izazvano asimetrijom nastalom usljed agresije susjednih država, nego nedostatkom simetrične podjele njene teritorije između najvećih etničkih zajednica. Prema anglosaksonskoj koncepciji, ovakvu simetričnu podjelu neophodno je izvršiti da bi ove zajednice uspostavile međusobnu, dakle, društvenu ravnotežu tj. pravdu; prema kontinentalnoj koncepciji, rješenje zasnovano na podjeli teritorije pomoću akata agresije stvara metafizičku neravnotežu tj. nepravdu.
DRUŠTVENA (NE)RAVNOTEŽA
Unutar anglosaksonske koncepcije, samo jasno razgraničeni i zaokruženi pravni i politički subjekti mogu uspostaviti međusobnu ravnotežu, i to samo ako svaki od njih posjeduje dovoljnu snagu da se suprotstavi snazi onog drugog. Na taj način oni jedan drugog onemogućavaju u eventualnom pokušaju da steknu apsolutnu moć i vlast kao krajnji izraz društvene neravnoteže. Ovaj princip ravnoteže naziva se “checks and balances”. Uz pomoć agresije susjednih država na BiH, fizički su razdvojene i razgraničene do tada fizički izmiješane etničke zajednice, a princip “checks and balances” između zaokruženih teritorija nastalih ovim razdvajanjem i razgraničenjem trebalo je da se realizira simetričnom raspodjelom ovih teritorija između prethodno razdvojenih i razgraničenih etničkih zajednica. Primjenom ovog principa simetrične raspodjele u Dejtonu je trajno legalizirano etničko čišćenje kao legitimno sredstvo za stvaranje razgraničenja između najvećih etničkih zajednica u BiH u cilju postizanja simetrije pri raspodjeli teritorija između njih. I dotadašnji “mirovni posrednici” su proces etničkog čišćenja implicitno legitimirali navodeći kao uzrok rata “drevne etničke mržnje“: bez obzira na realnost na terenu, oni su polazili od aksioma da su “drevne etničke mržnje“ neminovne među etničkim zajednicama koje žive fizički izmiješane i koje zbog toga ne mogu da u međusobnim odnosima uspostave princip “checks and balances“ kao preduslov za uspostavljanje društvene ravnoteže. Unutar njihovog zajedničkog diskursa, sve što je vodilo trajnoj teritorijalnoj podjeli i razgraničenju među etničkim zajednicama imalo je a priori legitimitet, ne samo kao sredstvo koje je opravdano sa pragmatičnog stanovišta u svrhu uspostavljanja mira na terenu, nego i kao sredstvo koje je pravedno sa stanovišta trajnog uspostavljanja društvene ravnoteže i ravnoteže unutar međunarodnih odnosa. Iz te perspektive, agresija susjednih država na BiH doprinijela je ustrojavanju bh. društva po principu “checks and balances” i uspostavljanju društvene ravnoteže u skladu s tim principom, čime je ova država gurnuta u pravcu kompatibilnosti sa međunarodnim sistemom zasnovanim na ravnoteži između država koje su i same ustrojene po principu “checks and balances”. Dakle, agresija je implicitno prihvaćena kao opravdana i pravedna, a njeni izvršioci su i eksplicitno, sudski amnestirani od pravne odgovornosti. Države kao pravni subjekti su amnestirane a priori, a njihovi vrhovni vojni izvršioci poput Perišića, Stanišića i Simatovića, ili Gotovine, amnestirani su a posteriori. Za počinjene zločine izazvane agresijom i etničkim čišćenjem osuđeni su samo neposredni administratori na terenu, poput Momčila Krajišnika ili Jadranka Prlića, koji su državljani BiH, a ne amnestiranih država. A i u ovim slučajevima, kao što je vidljivo iz etničke strukture osuđenih, presude su donijete po principu simetrije.
UTILITARIZAM I UNIVERZALIZAM
Kakva je perspektiva Bosne i Hercegovine u kontekstu eventualne buduće primjene anglosaksonske koncepcije pravde i prava na njenoj teritoriji? Iako se dejtonsko razgraničenje i formiranje etničkih entiteta prema ovoj koncepciji tretira kao pravedno i poželjno, ono ipak nema kvalitet trajnog, nego samo prelaznog rješenja. Pravednim i trajnim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu smatra se jedino njena konačna disolucija duž granica entiteta utemeljenih na etničkom čišćenju. Time se trajno isključuje mogućnost ponovnog fizičkog miješanja različitih etničkih zajednica, dakle, ponovnog stvaranja stanja unutrašnje neravnoteže. No, prema istoj koncepciji, jednostrano otcjepljenje bilo kojeg od entiteta ne smatra se pravednim i poželjnim, jer takav jednostran čin vodi uspostavljanju asimetrije i neravnoteže i na nivou društva i na nivou međunarodnih odnosa. Da bi generirala ravnotežu i predstavljala pravedno i trajno rješenje, disolucija mora da bude rezultat međusobne, simetrične nagodbe pravnih subjekata koji posjeduju efektivnu kontrolu nad teritorijama entiteta.
Nasuprot tome, prema kontinentalnoj koncepciji, sporazum o disoluciji nema legitimitet ukoliko je postignut pomoću sredstava prinude, kao što su agresija i etničko čišćenje. Unutar ove koncepcije, agresija na međunarodno priznatu državu i njene posljedice smatraju se univerzalnom, metafizičkom nepravdom, bez obzira na oblik poretka koji se unutar te države, ili u njenom međunarodnom okruženju, eventualno može uspostaviti uz pomoć te agresije. Najveći dio građana Bosne i Hercegovine, kao i njeni pravni stručnjaci, agresiju susjednih država na njihovu zemlju i njene posljedice u obliku etničkog čišćenja posmatraju iz perspektive kontinentalne koncepcije univerzalne metafizičke pravde, i smatraju ih krajnje nepravednim i pravno neodrživim. Međutim, ukoliko u obzir uzmemo prethodnu usporedbu dviju koncepcija pravde i prava koje se u ovoj zemlji sudaraju i sukobljavaju, razumljivo je da agresija i pravne i fizičke posljedice koje je proizvela posjeduju temeljni legitimitet unutar one druge koncepcije, anglosaksonske koncepcije pravde i prava. U tome treba tražiti razlog njihove moralne, političke i pravne prihvatljivosti i opstojnosti unutar konstelacije međunarodnih odnosa u kojoj dominira upravo ta utilitaristička – a ne ona univerzalistička – koncepcija pravde i prava.
Ljubljana, 13. avgust/kolovoz 2013
